Znamenja

Najprije se, 4. lipnja 2008. u 14 sati 25 minuta, srušio toranj crkve Sv. Jurja na Bregu, jedne od najljepših baroknih crkava sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske, najvidljivije od svih međimurskih crkava, spomenik kulturne baštine nulte kategorije. Pa, otkad se točno četrdeset dana kasnije tuča drugi put sručila na vinograde toga pitoresknoga briježnoga kraja, temeljito dokrajčivši ono malo što je preostalo nakon njezina prethodnog pustošenja deset dana prije sljedećega, mještani govore opreznije i tiše, obazirući se sa sve većom nelagodom svaki put kad iza njihovih leđa niotkuda dopre nepoznat, neodređen šušanj. U subotu toga istog tjedna, u istoj obezglavljenoj župi, zbog nesuglasica oko ručka, sin je loncem utukao vlastitu majku...

* * *

Crkva sv. Jurja u popisu župa Zagrebačke županije prvi se put spominje 1334. godine. Današnja je crkva, zajedno sa starim Župnim dvorom, sagrađena 1740. »kao proštenjarska crkva s cinktorom ili – nadsvođenim hodnikom oko crkve, pod nazivom Majka Božja Loretska, pokraj stare crkve sv. Jurja koja je bila 50 metara sjevernije od sadašnje...« (Kozjak 2008:4).

Župna Spomenica, koju je na početku svojega službovanja, nakon povratka sa školovanja u Rimu i hodočašća u loretsko i trsatsko svetište, počeo pisati na latinskom jeziku, tadašnji njezin župnik Ivan Mihanović iz okolice Krapine, započinje opisom »u trnjem obraslom župnom dvoru s krovištem kroz koje su se vidjele zvijezde« (Kozjak 2008:4). Nedaleko stare crkve, između pet mirisnih lipa, visjela je kišom i vjetrom uništena slika Majke Božje oko koje su vjernici više puta uočili svjetlost. Nadahnut time, novopridošli župnik odlučio je podići pil, stup s udubinom za svetu sliku. Sljedećeg jutra dočekaše ga, međutim, zacrtani temelji čitave kapele. Njezinu gradnju, kao i štovanje slike Majke Božje, odobrio je zagrebački biskup Juraj Branjug.

Hodočasnici su ubrzo proširili glas o čudesnim ozdravljenjima po zagovoru Majke Božje Loretske. U drugoj polovici stoljeća kip sv. Jurja iz stare crkve premješten je na glavni oltar, iznad slike Majke Božje Loretske, koja je posvećena na Duhovski ponedjeljak 1774. godine. Krajem stoljeća, kada je župna crkva ukrašena freskama Rangerove škole, kanonska vizitacija uz glavni oltar spominje i tri bočna oltara od drveta.

U razdoblju obaju svjetskih ratova Međimurci i Prekmurci zamijenili su hodočašćenja u Mariju Bistricu hodočašćima u crkvu Sv. Jurja na Bregu. Danas se proštenja održavaju na Duhove i Duhovski ponedjeljak, zatim 23. travnja na Dan sv. Jurja, zaštitnika župe, a najznačajnije je na blagdan Imena Marijina, subotom i nedjeljom iza Male Gospe.

* * *

Rasprostranjenost i ukorijenjenost Marijinog kulta u hrvatskoj pučkoj pobožnosti (molitve, zavjeti, nazivi crkava, marijanske procesije i svetišta) vidi se i u katoličkom kalendaru. Prema njemu pripada joj najviše spomendana, »...iako se od samih početaka do naših dana pazilo na to da samo Bogu pripada obožavanje, dok Mariji pripada veleštovanje...« On od kršćanstva tako čini prvu jednobožačku religiju »koja se nije postavila ženomrzački«, no određuje ženino mjesto »...ipak iza i ispod muškarca, ali ne i izvan sfere duhovnosti. U taj sklop ulazi i funkcija Marije iz Nazareta kao Anti-Eve, nove Majke umjesto Pramajke: ključna riječ njezina poslanstva je pokornost (Lk 1, 38), za razliku od nepokorne Eve...« (Bešker 2004:142). Iako Stari zavjet šuti, a Novi zavjet o Mariji tek šturo progovara, o njoj je više riječi u apokrifima. »Ipak, nameće se zaključak da su apokrifi bili ne izvor, nego literarna obrada već postojećih legendi...« Čini se da je »unatoč Kristovu revolucionarnom ukazivanju na put ljubavi umjesto bitke, uzmanjkala topla, nježna ženska/majčinska komponenta...« (Bešker 2004:135).

Bešker uočava i da Bogorodičin kult ima više slojeva – religiološki, kulturnosocijalni, politički i povijesni, »utvrđujući što je u taj kult uneseno od prethodnih kultova djevica ili velikih majki povezanih sa simbolikom plodnosti (...), što pak iz poljodjelskih kultova(...), a što iz kakvih drugih vjerovanja (slučajevi gdje se u Slavena nekadašnja Živana/Morana pojavljuje kao Ognjena Marija)...« (Bešker 2004:135).

Tko je pretkršćanska Mara/Marzana/Morana koja pripada Perunovoj božanskoj obitelji? Ako je ona kćer Perunova, što pretpostavljaju jezikoslovac Radoslav Katičić i etnolog Vitomir Belaj, nije li ona u svezi s Ognjenom Marijom (prisjetimo se brojnih tradicijskih napjeva u kojima se djevojka nabacuje zlatnim jabukama ili narančama – kuglastim munjama razorne snage!) koja nastavlja kult Majke Zemlje, a pokrštavanjem ga prenosi na Mariju – Majku Božju?! »Pokazalo se da Marijin kršćanski lik i Marin folklorni imaju ne samo veoma slično ime, nego i neke druge dodirne točke koje su omogućile njihovo preplitanje u pučkoj predaji...« (Belaj 1993:165). Tome svjedoči komparativno proučavanje srodnih mitologija i religija, pojedini tradicijski napjevi, predaje, nazivlje...

»Međudnevnice su dani između svih velikih Bogorodičinih praznika. Važna je još činjenica da su u ovu međudnevničku sezonu još i za vreme paganizma padali najveći praznici ženskih božanstava. Božanstva od kojih zavisi cela vegetacija, i kod semitskih i kod indoeuropskih naroda, takođe su ženskog roda: to je Ištar ili Astarta, ili Dimitra, ili Majka Zemlja, ili drugo koje žensko božanstvo« (Čajković 1986:111).

»U selu Ančićima...bila je crkva sv. Marije Magdalene, u narodu zvane Ognjena Marija« (Dragić 1999:73).

* * *

Moji su mi dojavili da na rubu šume nedaleko od naše kuće, tik uz potok rastu divlje perunike. Istodobno, nikada kao dosad nije na strmoj nizbrdici obiteljskog voćnjaka niknulo toliko pečurki.

Drevna predaja govori o vilinskim igriščima, svetim mjestima na kojima niču gljive nakon vilinskoga plesa. Sjećam se šumskih čistina i livada iz djetinjstva. Sve su bile prekrivene bijelim smotuljcima, poispadalim iz vilinskih ljetnih oblaka koji su tromo odmicali u smjeru Ivanščice, omiljenog okupljališta moćnih duhova Prirode.

Najprije su se livade smanjile. Ili sam ja narasla. No, pečurke su gotovo nestale baš tada. A čuda dolaze nenajavljena, kad ih prestanemo iščekivati. S bizarnim nesrećama koje su u prvoj polovici 2008. godine zadesile moj zavičaj, nakon punih trideset godina iznenada se pojavilo vilinsko znamenje. Tek tako.

Jedna druga predaja upozorava da vile, negdašnje saveznice s ljudima, danas od ljudi zaziru. Kad psovku, lijenost, laž i oružje nadvladaju pjesma, istina i mir, vratit će se i duhovi Prirode. U Jurovskom kraju gdje mladež nazive brijegova, čistina, izvora i naselja kao što su Bogdanovec, Leskovec, Štrigova, Železna Gora, Vučetinec, Sveti Juraj na Bregu, Mali Mihaljevec, Knezovec... izgovara bez čuđenja, odrastale su i moje rođakinje. One s majčine strane otkrile su mi prolaz u jedan drukčiji svijet kojem su osobno svjedočile. Čini se da je s tim svijetom svršeno. On životari u sve bljeđem sjećanju malobrojnih kazivača čije znakovite priče malo koga zanimaju.

* * *

Mirta je po svim kriterijima djevojčica koju ne biste smjeli shvaćati olako. Sve upućuje na to da će jednoga dana, kad stasa u tinejdžerku, dugu kosu plesti u tanke pletenice, a majice i duge suknje zagasitih boja opasavati zakovičastim remenjem. Sada, kao šestgodišnjakinja (goste za koje redovito misli da su uljezi u njezinom domu) uz svoje srdačne roditelje rezignirano dočekuje u trenirci i zlatnim balerinkama podvrgavajući ih tajnim testovima. Ispitanici mahom padaju na tom ispitu, nakon čega se ona povlači u svoje odaje, da bi ubrzo provirila svoju lijepu glavicu kroz poluotvorena vrata dovikujući:

– Kada će gosti otići? Sigurno kod kuće moraju još puno toga obaviti, kao i mi.

Mene je zapalo da plavim češljićem raščešljavam zamršene svjetlucave grive iz njezine male zbirke raznobojnih plastičnih konjića. Tom jedva savladivom zadatku prionula sam stoički, kao netko tko je svjestan besmislenosti napora, ali ga nikako ne može napustiti. Tri sata kasnije, Mirta je i dalje mirno sjedila kraj mene, usredotočena na moje postupke. Posve iscrpljena zbog dviju usporednih radnja – razgovora s njezinim roditeljima i raspetljavanja sintetičkog klupka koje je pri svojem slobodnom kraju i češljiću gustih zubaca bilo sasvim neprohodno, rezignirano sam ju upitala, smijem li se ipak barem malo poslužiti škarama. Na moje iznenađenje, odgovor je bio potvrdan.

– Smiješ odrezati samo ove male smotuljčiće pri dnu. Ja sad idem pripremiti kakao i čokoladne medenjake. Znaš, uskoro će mi doći vile na tjedni sastanak...

– Nisam znala da te vile redovito posjećuju – hinila sam da je netom objavljeni povjerljivi podatak posve uobičajena stvar. – Koje su točke današnjega dnevnog reda?

– To ti ne mogu reći. Naši su razgovori iza zatvorenih vrata.

– Dolaze li na sastanak i tvoje prijateljice? – upitah prečuvši njeno mudrovanje.

– Ne, samo vile i ja.

– Kako to?

– Tako.

– Postoji li način da budem na barem jednom vašem okupljanju?

– Teško.

– Zašto?

– Zato što sumnjaš u postojanje vila. I jer si zaboravila vilinski jezik koji si prvi naučila. I vilinske zakone.

– Možda nisam sve zaboravila. Sigurno ne bih više sumnjala kad bih se osobno uvjerila da postoje.

– Svi su odrasli zaboravili. Kažem ti da vile postoje. A i ti sumnjaš u ono što ja tvrdim.

– Znači, ne mogu škicnuti niti kroz ključanicu?

– Ne.

Pokušah lukavije: – Vjerojatno na sastancima dogovarate kako se suprotstaviti sumnji i zaboravu...

– Ja sam s vilama u savezu koji me obvezuje na čuvanje tajni. Više od toga ne mogu ti reći. Sad moram ići, samo što nisu stigle. Hej, budi oprezna sa škarama!

Mirta se nakratko ukazala kad se pri odlasku pozdravljah s njezinim roditeljima. Sjurila se niz stepenice, snažno me obgrlivši oko pojasa. Zbirku svojih dotjeranih konjića poredanih na prozorskoj dasci nije ni pogledala. Jer nije sumnjala.

– Kad sljedeći put dođeš, možeš mi darovati nove zlatne balerinke broj 32.

Na majčin prijekor, Mirta slegne ramenima, okrene se oko svoje osi, pljesne i potrča u svoju sobu doviknuvši:

– Zlatne se cipelice prebrzo istroše! Mama mi ne može stalno nabavljati nove jer mi mora kupovati i hranu, i odjeću, i igračke...

* * *

Tijekom proteklih petnaestak godina prikupih mnoštvo podataka o vilama. U različitim hrvatskim krajevima zovu ih još dekle, devke, diklice, dive, djevice, dobrice, samovile, utvice, vilozmajevi, zlatnokrilke, želje-djevojke. Osnovno o njima je sljedeće:

Duhovi su voda i bilja, lijepi oblaci, zvijezde repatice, duše umrlih djevojaka ili djevojke izuzetna glasa. Rađaju se u proljeće iz mrazovčeva soka, jasenova cvijeta i rose. Aktivne su u podne, sumrak, ponoć ili pred zoru te na Filiplje, Ivanjdan i Dušni dan. Visoke su i vitke, lijepe, svjetlooke, zagasite puti, s kopitima ili papcima umjesto nogu. I još besmrtne, snažne, hitre, vragoljaste, mudre, plemenite i osvetoljubive. Duge haljine kite mahovinom i lišćem, stoga vonjaju na plijesan. Jašu kozu, jelena ili konja. Naoružane su zmijom, munjom ili hladnim oružjem. Moć im je u dugoj kosi, krilima, kopreni, pojasu i cvjetnom vijencu. Pretvaraju se u maglu, cvijet, pticu, zvjerčicu ili domaću životinju. Posestrime su dobrima, sućutnima, darežljivima, ljubaznima, upornima i hrabrima, a pakoste neurednima, hvalisavima, škrtima, podrugljivima, nepoštenima i oholima te onima koji ih uznemiruju. Na Vilin-dan, za uštapa petkom, pod drvetom uče izabrane žene vilenice ručnom radu, kuhanju, liječenju, pjesmi i plesu. Mame i otimaju muškarce koji pomlađeni, vidoviti i nijemi postaju vilenjaci. Izbjegavaju brak, rađaju djevojčice. Kiša predstavlja vilinsko mlijeko, a vilinska trava je djetelina s četiri lista. Sve ljekovito bilje je vilinsko cvijeće.

* * *

Sedamsjajnokosihvilazaogrnutihdugimbijelimplaštevimadomahnesvojojnebeskojsestri, doksuihtekstasaledjevojke, odjeveneusvojenajljepšebijeleoprave, gledaleu čudu, neusuđujućiserazgovaratijersuznaledanećebitidobrobudulisada, prikrajuposla, prekinule šutnjuukojojsuveć nekolikodanazaredomuzpomoć šumskihvilaplijevilekukoljizuzbokorenepšenicenasvimseoskimnjivama.

Sazmijugavogputeljkaodjeknepjesma. Djevojkeseusprave, osluhnuiotrurukepregačama. Potrčepremakrajupoljagdjeimnjihovemajkeostavišeručakukošaramaivoduuvrčevima. Ogladnjele, neopazišekakosevilepoputbijelihcvjetovaosipajunjivominestajuuzagrljaju šume, dabijoš jednom, sutradanpredzoru, naraskrižjudočekale šutljivudjevojačkupovorkuipovelejenaposljednjuseoskunjivu.

Tim sam riječima u svojem bajkovitom romanu Kneja (Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.) prepričala kazivanje Ane Klobučarić rođ. Sabolić, moje ujne, sada pokojne, koju smo zvali Nevesta. Međimurci tako zovu bratovu suprugu. Riječ, nastala možda od ne+vesta, upućuje na značenje suprotno od značenja imena staroindijske Vasante, antičke Veste, odnosno slavenske Vesne, boginja proljeća koje donose svjetlost i vedrinu, i čija imena sadrže staroindijsku riječ vas u značenju: jasan, svijetao, svjetlost. Bezbrižnost djevojaštva nakon udaje smjenjuje razdoblje odgovornosti, skrbi, odricanja... Zanimljivo je da Crnogorci nevjesticomimenuju lasicu. I lasica i kuna mitske su životinje slavenskih naroda koje utjelovljuju pretkršćansku boginju.

* * *

Ujak Đuro bio je stariji majčin brat. Vratio se iz Njemačke, onemoćao od teškoga fizičkog rada na baušteli i u lakirnici namještaja. U selu je ubrzo nadogradio postojeću kuću u zidanu katnicu i opremio je suvremenim tehničkim pomagalima. Među prvima u selu mehanizirao je obiteljsku poljoprivredu. I svojoj kćeri i dvama posincima pomogao je izgraditi kuće. Nije mu bilo suđeno uživati u plodovima svoga mukotrpnog rada u starosti. Umro je nakon dugotrajne bolesti od koje je obolio ubrzo po povratku u zavičaj. No, nadživio je svoju suprugu koja je jednog ranoga subotnjeg popodneva prilegla čekajući da zakuha tjestenina za objed koji samo što nije zgotovila, i ... zaspala zauvijek. Ona mi je dva puta svjetlucavih očiju pričala o svojim susretima s vilama, pazeći pritom da je ne čuje urbanizirani suprug Đuro koji bi se svaki put pretjerano žestio pri spomenu tih, kako je govorio, seljačkih bedastoća.

* * *

Zagrebačko glazbeno ljeto ne nudi previše. Kažu da se punim plućima diše na obali. Više puta osobno sam potvrdila vlastitu sumnju u tu tvrdnju. Srećom, promotori inozemnih glazbenika na kartu godišnje turneje katkad ucrtaju i hrvatsku obalu. Na putu prema jugu, zastat će i u hrvatskoj metropoli, pa ovisno o prisebnosti birokracijom poslovično uljuljkanih gradskih kulturnjaka, koncertirati i pred manjinskim zagrebačkim znatiželjnicima kojima se nekim čudom u snu obznanio predstojeći događaj. Nema, zapravo, boljih načina da saznate za njih.

Moj sinoćnji posjet Mirtinim roditeljima za posljedicu je imao takav, proročanski san. Vrativši se u svoj iznajmljeni stan na periferiji, dugo nisam mogla zaspati. Baš kad zaronih najzad u dubinu vlastite podsvijesti, nešto me snažno odbaci uvis. Okačena o srebrno uže strasnoga noćnog cvrkuta, do svitanja lebdjeh bestjelesna visoko gore, u pretklijetki slavujeva ljubičastog srca probodena smrtonosnim vajldovskim trnom samospoznaje, nad škripom rijetkih tramvaja, nad psovkom somnabulnih noćobdija.

Sljedeće večeri na otvorenoj ljetnoj sceni Gornjega grada prepustih se baršunastim zvucima drvenih flauta u rukama indijanskih glazbenika Midge i Franka Montano iz Red Cliff ogranka plemena Ojibwa u Winsconsinu. Izvodili su tradicijsku improvizaciju Čula sam pjesmu crvene ptice.

* * *

U neposrednoj blizini ljetnoga koncertnog podija popularno je okupljalište samozvanih alternativaca i alternativki otuđene Nigdjezemlje. Svake subotnje večeri, a ljeti i svakodnevno, oni hrle u kafić Melin, krišom se nadajući objavi tajne nad svim tajnama, one o smislu i svrsi. Svi ti antropomorfni gavranovi i gavranke, pomno dotjerani, čak kad naizgled to nisu, sjedaju na tlo, iscrpljeni od uzaludnog iščekivanja, prepušteni mp3 tužaljkama u spiralnim predvorjima svojih ljepuškastih glava, tih tajnih pretinaca za zabludjele misli, za najromantičnija snatrenja, za najfantastičnije događaje i za najužasnije strahove, koje će, otežale pod djelovanjem benzoatnoga opijatnog samozaborava, klonuti najzad na ljubičasti baršun noći, prošaran vlastitim, neprepoznatim sjenama bez prvog zakloništa i bez konačnog utočišta.

Djevojke tamno obojanih vlasi u crnim dugim haljinama nisu svjesne svojih tanahnih koprena u tom zgusnutom uzduhu. Mogle bi letjeti, no ne znaju za to. Zaboravile su. Izvjesno je da će im se uskoro pridružiti i Mirta. Da će i ona utišati svoje srce. Zaboraviti. U najboljem slučaju, jedne će se uobičajene subotnje večeri, usred mnoštva usamljenika, ničim izazvana, neočekivano glasno nasmijati: »Never more! Nikad više!«

I dok će se nad starim zagrebačkim krovovima njezino zagasito perje komešati u titravi oblak rasvijetljen purpurnim odbljeskom serafinskih stopa s vrha Medvednice, iz obližnje katedrale zanjihani kadionik snažno će zamirisati tamjanom.

* * *

Diplomiranu povjesničarku umjetnosti i etnologinju, zaposlenu u jednome dalmatinskom muzeju, iz razumljivih razloga ne ću imenovati. Čitatelj će odlučiti može li i želi li vjerovati mojem iskazu. Kao što je Mirta pustila da sama odlučim što ću s njezinim tvrdnjama.

Pedesetogodišnjakinji o kojoj je riječ bilo je deset godina kada je, zajedno s dvjema vršnjakinjama, iz mjesta Krstatice pješačila u školu. Jednoga su ljetnog jutra uoči svršetka školske godine djevojčice ugledale vilu visine jasena pokraj kojeg je sjajnokosa stajala. Silno prestrašene, mada u podbiokovskome kraju nazočnost vila nikada nije bila upitna, ali se s njima nije bilo uputno sresti, djevojčice su potrčale brže od vjetra. Pričalo se da je toga ljeta tlo čitavoga kraja bilo prošarano trokutastim tragovima.

Podsjetit ću da motivi trokutića na prethistorijskoj grnčariji upućuju na znakovlje zaboravljenih boginja. Stoga ne čudi što su u tradicionalno patrijarhalnome dalmatinskom zaleđu odnosi s vilama tek na razini nesudjelujućeg suživota. U kontinentalnim krajevima ti su odnosi prisniji, tamošnje su vile ljudskoga rasta. Naprotiv, divkinje pripadaju nepristupačnim gorama i planinama. Zbog čega ih imenujem arhaičnim divkinjama, a ne divovskim vilama, pojasnit ću u kasnije. Ovdje valja samo naglasiti da je stariji naziv za planinu Biokovo – Bijakova.

Najzad, Šibenčani koji žive nešto sjevernije od Bijakove prisjećaju se roditeljske zabrane igranja na grobljima i na mjestima gdje su rasle samonikle perunike. Te se perunike nisu smjele brati, ispričao mi je Srećko Šestan, današnji pomoćnik ministra kulture Republike Hrvatske.

* * *

Zabrane i tabui odnose se na sveta mjesta. Zašto je mjesto rasta divljih perunika sveto, postaje jasno iz predaje koja govori da na mjestu udara groma niče perunika ili bogiša, kako je zovu u dubrovačkom kraju. Grom je moćan Perunov atribut. Kad udari o tlo, oplođena Majka Zemlja rađa božansku kćer. I s onostranim je, dakle, u svezi perunikin cvijet. Vedrana Spajić-Vrkaš iz Tučepa, docentica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pišući o tradiciji svoga zavičaja spominje kletvu »Gavran te odnija!« Time se potvrđuje prežitak vjerovanja da su i ptice iz roda gavranovka (gavrani, vrane) u svezi s onostranim. U nekoliko međimurskih tradicijskih napjeva mladić moli djevojku da mu, ako pogine na jednoj od bojišnica Prvoga svjetskog rata, na grob posadi leliju, što je kajkavizam za peruniku. Budući da je vilinsko cvijeće zapravo ljekovito bilje, dobro je znati i ovo:

»Sveta Hildegarda spominje da ilirska perunika u muškaraca ublažava spolni nagon. Tek je u posljednje vrijeme utvrđeno da, kao i kineske vrste perunika koje koristimo u ginekologiji, i ilirska perunika sadrži aktivne tvari koje djeluju slično kao estrogeni. Tako je njezina uporaba u srednjem vijeku, koja se temeljila isključivo na iskustvu, uistinu opravdana... U srednjem vijeku koristila se kao abortiv, kontracepcijsko sredstvo i kao lijek za aktiviranje menstruacije nakon porođaja... Nakon novih analiza aktivnih tvari, ponajviše se primjenjuje kod ginekoloških bolesti, predmenstrualnog sindroma, u klimakteriju, kod migrene i vegetativnih smetnji te depresija« (Toplak Galle, 2001:136-137). »Podanak je perunike bio jedna od najvažnijih vegetabilnih ljekovitih droga u antici, a još su ilirski starosjedioci njome trgovali s Rimljanima i Grcima. Najstariji sačuvani spomen ilirskog irisa nalazi se u Teofrastovoj botaničkoj enciklopediji iz 4. st. pr. Kr...«

I doista, iz predavanja Grci u Hrvatskoj dr. sc. Marije Miličević Bradač, održanog 23. travnja 2010. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u sklopu poslijediplomskog studija Hrvatska kultura, saznah da novija arheološka istraživanja pokazuju kako antički Grci nisu masovno naseljavali jadransku obalu i otoke. Ipak, nedostatak rudača i plodne zemlje te prevrtljivo more nisu smeli grupu Korinćana koji su u dolini Neretve otkrili Iris illyricu vrhunske kakvoće i široke rasprostranjenosti, potrebnu za proizvodnju skupocjenog parfema, ljekarništvo i skladištenje vina, o kojoj je u devetoknjižju Historia plantarum pisao i starogrčki filozof Teofrast (372. – 287. pr. K.).

* * *

Tužilo se žarko Sunce sa vedra neba,
tužilo se svetom Ivi,
na dan Ivanja.

Da ga vile dvorit neće
s hlađanom vodom,
al’ govori sveti Ivo,
na dan Ivanja:

»Stan’, de, Sunce, do tri puta,
dojt’ će tebi mlade dive,
s hladnom će te vodom dvorit’,
na dan Ivanja,

s vinci će ti zlatne kose
lipo kititi!«
Stade Sunce do tri puta,
na dan Ivanja.

Dojdoše mu mlade dive,
s hlađanom vodom,
s hladnom njega vodom dvore,
na dan Ivanja.

I s vincem mu kose kite,
cviće na njega,
i cvićem ga obasiplju,
na dan Ivanja.

Ivanjsku pučku tradiciju, koju obilježavaju krjesovi i kola uz ivanjske pjesme oko njih, preskakivanje obredne vatre, pletenje vijenaca od ivančica i gatanja njima, polijevanje vodom, vjerovanje da točno u podne Sunce poskoči tri puta jer je tada najsilnije, najžarkije, najsvjetlije, opjevan je i u hrvatskom ivanjskom napjevu iz Posavine. Zapisao ga je etnomuzikolog Franjo Kuhač u Južno-slavjanskim narodnim pjesmama (Zagreb, 1941.), pod rednim brojem 301. Prema prvom stihu druge strofe i drugom stihu treće strofe ove pjesme, može se uočiti poistovjećivanje značenja riječi vila i diva. Budući da riječ diva najvjerojatnije dijeli zajedničku etimološku prošlost s indijskom riječi deva, podrijetlo im je u pretkršćanskom ženskome božanskom načelu.

* * *

Nevesta je zaspala dubokim, vječnim snom. Po šamanu vjetru, glasniku svjetova, sjemenjem pečurka sada zasipa prozor naše obiteljske kuće, birajući mjesto vilinskog igrišča kao pozivnicu za ljudski ples s vilama, za obnovu saveza s vilinskim svijetom.

* * *

Jutro nakon noćnoga pjeva krvlju iz slavujeva srca smrtonosni je trn ružine lijehe obojao u ljubičasto. Iščupavši kljunove iz zagrebačke stratosfere na periferiji, gavranke su odletjele ususret olujnom bljeskanju, natkrilivši žalo iza zastora hadskog obzora.

* * *

Ne znam nailaze li žitelji Podbiokovlja na trokutaske tragove nakon kiše i danas. Uostalom, u dalmatinskom zaleđu mještani su vola donedavno nazivali Perunom, a kozu Perunikom. Podsjećam, vile umjesto nogu imaju kopita ili papke.

Prijatelj mi je prekjučer poslao sms u kojem piše da se ni najstariji stanovnici Makarskoga primorja ne sjećaju toliko uzbokorenih samoniklih perunika kao ove godine. Vraninog cvića, kako kažu.

Literatura:

1. Bajuk, Lidija. 1999. Kneja. Zagreb: Mozaik knjiga.
2. Belaj, Vitomir. 1993. Jedna druga Marija. Bogoslovska smotra (1-2). Zagreb
3. Bešker, Inoslav. 2004. Goli blagdani. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
4. Čajković, Veselin. 1986. O magiji i religiji. Beograd: Prosveta.
5. Dragić, Marko. 1999. Deset kamenih mačeva (hrvatske legende i predaje iz BIH).Baška Voda: Mala NK sv. Jure.
6. Kozjak, Ivan. 2008. Poštovani župljani... Sv. Juraj na Bregu (1). Općina Sv. Juraj na Bregu.
7. Kuhač, Franjo. 1941. Južno-slavjanske narodne pjesme. Zagreb: JAZU.
8. Toplak Galle, Katja. 2001. Hrvatskoljekovitobilje. Zagreb: Mozaik knjiga.