Živi spomenik visokoj kulturi Hrvata kajkavaca

Ljubitelje bogate knjižne baštine Hrvata kajkavaca veseli velik broj tiskanih knjiga hrvatskokajkavske pisane riječi, počevši od prve knjige tiskane na hrvatskokajkavskom književnom jeziku, Decretum koterogaie Verbewczi Istvan diachki popiszal od Ivanussa Pergossicha na szloujensski iezik obernien, tiskane u Nedelišću (tiskar Rudolf Hofhalter) 1574. godine. Dakle pisac prve kajkavske tiskane knjige, Ivan Pergošić, bio je prevoditelj – preveo je s latinskoga na hrvatski jezik priručnik iz pravnih znanosti Decretum latino hungaricum iuris consvetudinarii regni Hungariae et Transylvaniae. Iz kataloga izložbe Kajkaviana croatica – hrvatska kajkavska riječ (Zagreb, 1996.) razvidno je koliko je bogata tradicija prevodilaštva u Hrvata kajkavaca, od prevođenja teoloških djela značajnih autora (primjerice Filotea iliti Vpelavanye vu pobosno sivlenye sv. Franje Saleškog, Zagreb, 1784., prevoditelj zagrebački kanonik Baltazar Kocijančić) do prevođenja književnih djela (primjerice Lysimachus vu pripechenju neszrechno dokonchanomu poszlussitelom pervich od tretje shkole diakov pred ochi poztavljen vu Zagrebu, leto 1768 ..., djelo Charlesa de la Ruea preveo je isusovac Josip Šibeneg, tiskano u Grazu, tiskara Widmanstadii).

Velika prevodilačka tradicija podrazumijeva i rječnike, a najpoznatiji su: Dictionar, ili Rechi szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i diachkemi zlahkotene Jurja Habdelića (Graz, 1670.); latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski Gazophylacium pavlina Ivana Belostenca (Zagreb, 1740., tiskara Ivana Weitza); Lexicon latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples, in usum pottisimum studiosae juventatis digestum isusovca Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.). Iz 18. stoljeća je i opsežni rukopisni rječnik grofa Adama Patačića Dictionarium latino-illyricum et germanicum, podijeljen u 13 tematskih područja, na žalost do danas neobjavljen.

O bogatoj prevodilačkoj tradiciji kajkavskih pisaca svjedoči i knjiga Ezopuševe basne pohorvačene Ignaca Kristijanovića, koju su objavile Nakladnička kuća »Tonimir« iz Varaždinskih Toplica i Ogranak Matice hrvatske Varaždin (2011.). Knjigu je priredio prof. dr. sc. Joža Skok, a da nije riječ samo o pretisku stare kajkavske knjige saznajemo već iz podnaslova knjige: Pretisak izdanja iz 1843. i Ezopuševih basni iz »Danice zagrebačke« (1842.-1850.). Tako knjiga ne sadrži samo 90 basni koje je Ignac Kristijanović objavio u knjizi Ezopusheve baszne, tiskane u tiskari Franje Župana u Zagrebu 1843. godine, nego i 37 basni što ih je Kristijanović objavio u svome kalendaru Danicza zagrebechka, koji je izlazio od 1834. do 1850. Kao iskusni znanstvenik, Joža Skok nije opremio knjigu samo preslikama stranica Ezopovih basni iz Kristijanovićeve knjige i kalendara, nego i transkribiranim tekstovima svih Ezopovih basni, rječnikom manje poznatih riječi uz svaku basnu te kajkavskim rječnikom na kraju Kristijanovićeve knjige – rekli bismo nove Kristijanovićeve knjige, objavljene 130 godina nakon smrti Kristijanovićeve, vrlo lijepe knjige, urešene ilustracijama iz raznih izdanja Ezopovih basni, tiskanih u Europi od 15. do 19. stoljeća te portretima Ezopa iz europskih muzeja. U prilogu knjizi, osim kajkavskog rječnika, nalazi se i »Imenski pojmovnik« te Skokovi tekstovi: »Ezop i njegove basne u svjetskoj i hrvatskoj književnosti« i »Ignac Kristijanović i njegove Ezopuševe basne«.

Objavljivanjem u istoj knjizi i Ezopovih basni iz Kristijanovićeve knjige Ezopusheve baszne i iz Danicze zagrebechke Skok nije samo izrazio poštovanje prema Kristijanovićevim spisateljskom, nakladničkom i prevodilačkom poduhvatu, nego je takvo izdanje Ezopovih basni najbolji komentar onih tobožnjih znalaca hrvatske knjižne baštine, koji tvrde da je kajkavska književnost u prvoj polovici 19. stoljeća zamirala, a znak toga zamiranja da su bile »malovrijedne« publikacije kao što su kalendari. Naime, kalendari su u povijesti kajkavske tiskane riječi vrlo značajne publikacije, a ako su danas kalendari malovrijedne publikacije, to više govori o današnjem vremenu nego o kalendarima. Kalendari su imali veliku ulogu u obrazovanju naroda, a bez obrazovanoga naroda nema ni posebno pametnih pojedinaca.

Velikim formatom (26 cm), tvrdim koricama i ilustracijama u bojama na kvalitetnom papiru Joža Skok je ovom knjigom naglasio značaj Ignaca Kristijanovića i kajkavske knjige u prvoj polovici 19. stoljeća, a ujedno i »popravio« format (15 cm) Kristijanovićeve knjige Ezopusheve baszne iz 1843. godine. Jer, i Kristijanović i kajkavski pisci i, dakako Ezop, zaslužili su veliki format; međutim, kajkavski pisci bili su siromašni te nisu mogli objavljivati knjige raskošno opremljene ilustracijama i velikih formata, kao što su to mogli autori u zapadnoj Europi.

U pogovornom tekstu »Ezop i njegove basne u svjetskoj i hrvatskoj književnosti« Joža Skok naglašava kako su Ezopove basne prisutne u kajkavskoj književnosti, uglavnom propovjedničkoj, i prije Ignaca Kristijanovića te spominje Jurja Habdelića, Štefana Zagrebca i Hilariona Gašparotija. Međutim, korijene popularnosti Ezopovih basni u Hrvata kajkavaca valja potražiti na još jednoj strani, i to školskoj, gimnazijskoj. Neka školska, gimnazijska izdanja Ezopovih basni izašla su i u Zagrebu; tako pouzdano znamo za dva izdanja tiskana u Zagrebu: Fabulae Aesopicae lectiores. Plano, ac simplici dicendi genere, illigatis item plerisque primitivis latinis, ad eorum puerorum captum accommodate, qui elemantarem Grammaticae primo semestri frequentat (Zagrabiae, typis Joannis Baptistiae Weitz, 1750.) i izdanje pod istim naslovom iz 1752. (typis Francisci Cajetani Härl). Te knjižice su imale 32 stranice, a iz samog naslova jasno je da su služile kao tekstualni primjeri za učenje latinskog jezika. No, nisu u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji učenici vježbali poznavanje latinskoga jezika samo iz knjižica Ezopovih basni tiskanih u Zagrebu – u knjižnici Isusovačkog kolegija u Zagrebu nalazile su se školske knjige Ezopovih basni tiskane na latinskom jeziku u drugim europskim gradovima, primjerice Fabulae Aesopicae a Ioachimo Camerario oratione soluta, ex Gabriele Faerno versibus explicatae & iconibus illustrate ad utilitatem ivventutis scholasticae congesta recognita et auctae a Gregorio Bersmano – knjiga je tiskana 1600. u Leipzigu, ima 383 stranica, bogato je ilustrirana, a u Zagrebački kolegij došla je 1679. godine (danas se čuva u NSK).

Premda navedene školske knjige Ezopovih basni nisu tiskane na hrvatskokajkavskom književnom jeziku nego na latinskom, one su itekako utjecale na pohorvačivanje Ezopovih basni. Naime, knjižice na latinskom jeziku Ezopovih basni bile su dio kompleta školskih priručnika koji su služili učenju latinskoga jezika. Osobito je bio raširen priručnik Flos Latinitatis francuskog isusovca Francoisa Pomeya u latinsko-hrvatskokajkavskoj preradbi o. Ivana Galjufa (Cesargrad, 1710. – Varaždin, 1770.). Pomeyevo djelo bilo je pomagalo da se nauči čisto i elegantno pisati i govoriti latinski, pomagalo za upoznavanje čiste frazeologije i prevođenja s latinskog jezika na hrvatski (Miroslav Vanino). O. Ivan Galjuf uz svaku je frazu ili izreku na latinskom jeziku donio istu izreku prevedenu na hrvatskokajkavski književni jezik. I iz zagrebačkih izdanja na latinskom jeziku Ezopovih basni učenici zagrebačke isusovačke gimnazije učili su prevoditi s latinskoga na hrvatskokajkavski književni jezik, a naročito su učili prevoditi fraze i izreke. Cijela ta humanistička tradicija gimnazijskog školovanja u Zagrebu bila je također jedna od podloga za pohorvačivanje Ezopovih basni, koje je učinio Ignac Kristijanović.

Ukratko, ova Skokova knjiga nije samo krasan i živi spomenik Ignacu Kristijanoviću i kajkavskoj knjizi 19. stoljeća, nego i krasan i živi spomenik visokoj kulturi Hrvata kajkavaca, koji su se školovali na humanističkoj naobrazbi, naobrazbi koja je ujedno omogućila bogatu prevodilačku književnost Hrvata kajkavaca. A Ezopuševe basne pohorvačene Ignaca Kristijanovića, onako kako ih je priredio prof. dr. sc. Joža Skok, svakako će pridonijeti i oživljavanju zanimanja mlađih naraštaja za hrvatskokajkavsku književnost.