Začudna pjesnička zrelost

Može li pjesnik (-inja) prvom – a ponekad i jedinom – zbirkom stihova upisati sebe u stanovite trajne pretince i književne peljare, i koji su uvjeti (bili) presudni (ako je takvih pokušaja bilo)?

Nije mali broj pjesnika koji je svoj fizički, ovozemaljski, »estradni« dio života – rekli bismo tragom kršćanske hermeneutike i nauke o onom drugom, Danteovu prvom, drugom ili trećem... (podzemnom ili nadzemnom) cirkulusu – završio, »finalizirao« (bilo kao žrtva nesmiljene pohote čovjeku trajno nenaklonjene Kobi ili, opet, vlastite želje za odlaskom, odnosno – jednostavno – zasitnošću životom ovakvim kakvim on jest/ bio), prije nego je uspio nanizati u prostor vidljivoga, čitljivoga, ukodirati sebe i sve skriveno u sebi, svu raskoš osobne mentalne mehanike i registara duše prostrijeti u jedan spoznatljivi, čitljivi, znakovno-simbolički kod vremena koje je živio.

Jednom jedinom (kajkavskom!, da stvar bude zanimljivija) zbirkom upisao se u povijest hrvatske literature, pada mi, eto, na pamet npr. Fran Galović gotovo prije stotinu godina (odnosno dvije manje od toga) na svojim koprivničkim prisojima opločenima začudnom,antropomorfiziranom vegetacijom za užarenih srpanjskih dana i prijetećih jesenskih noći. I odnijelo ga uskoro nakon toga. A zbirka ostala. I traje. Kao trajni šum i poruka »jesenskog vjetra« čovjeku uhićenu od ovozemalija na sjevernim padinama Bilogore. Vladimir Vidrić druga je književna figura koja je nakon nevelike i jedine zbirke imala »sreću« doživjeti potonuće svoje osobne fizičke barke u neslućene, gluhe dubine mora. A »cvjetovi žuti« još uvijek se zlate na književnomu štandu desetljećima, i nije im potreban nikakav poseban defilibrator da bi ih se održalo na životu. Slično je i s Đurom Sudetom – sušićavim patnikom koji je svoju patnju pretvorio u trajnu, tihu radost žitija, slaveći neponovljivost Riječi kao nečega mitskoga, ljudsko-božanskoga. Viktor Vida ispisao bi, odužio bi se čitateljskom korpusu najvjerojatnije s još mnogo neponovljivih, alegorijskih mikrostruktura – o »svojim« sivosmeđim klisurinama otopljenim i potopljenima zajedno sa sivozelenim maslinicima i crnim čempresima okrenutima naglavce u svojoj Boki – da je smatrao kako je bitnija količina od vrsnoće, i kako stanovite arhetipske slike ne mogu podnijeti teret njihove naprasne deložacije i transliferacije.

Ima dakle pjesnika koji doista nisu (na)pisali biblioteke knjiga, ali iza čijih je (malobrojnih) riječi i slika ostao čvrst i jasno definiran neponovljivi svijet ljudske spoznaje i ljudske patnje ili uzavreli treptaj ljudske duše.

Pitati nam se dakle čime i kako to Pjesnik zadužuje čovječanstvo da ga trajno štuje, da ga trajno pohodi na jedinu vidljivu znamenju njegova trajanja – na stranicama njegove Knjige života.

Bit će da je odgonetka u jedinstvenu, neponovljivu srazu lirskoga subjekta s lokalnom bojom i anatomijom Zemlje, u jedinstvenu kretu duše kroz lirski upređen prostor i svijet domačije, u nekim tajnovitim aromama kojima miriše Povijest i kojima odzvanjaju koraci i dozivi onih koji su otišli, a filozofija ih definira kao Počelo, genetika kao Gen, folkloristika kao Tradiciju, lingvistika kao Korijen a psihologija kao spoj baštinjenog i kulturološkoga, civilizacijskoga, sa svim unutarnjim mogućnostima apsorbiranja vanjskih podražaja.

Takav sraz emotivnog i kognitivnog, racionalnog i imaginarnog svojom stihov(a)nom ortoepijom, svojom gramatikalizacijom jezika u budućnost pronosi pjesma, odupirući se samom svojom prirodom saobraćajnoj zališnosti jezika. Ona to čini autorskim izborom: standardom ili, što je relativno rjeđe, ne- odnosno supstandardom, unoseći u svoj skelet – prema dr. A. Stamaću – slikovnost ili pojmovnost svoga pisma.

Razvijajući se na vertikalnoj osi unutar književnoestetskih razdoblja, pjesma će mijenjati i svoju vlastitu auru – ritam govora upreden u jezičnopovijesno predivo, ali i ujedno biti, ponajprije, ogledalo pjesnikove duše, unutarnji pejzaž ili pounutrašnjeni (vanjski) slikopis, sa svim registrima zvukova i boja koje je jezik na stupnju individualne stvaralačke realizacije moguć apsorbirati i inkorporirati u svoju, sve u svemu krhku strukturu.

Ovaj kratki solilokvij nametnuo nam se nekako sam od sebe kada smo uzeli u ruke knjižicu signifikantnoga naslova Tebi, Erato autorice Zdenke Maltar (rođene 1968. godine), otisnutu nedavno, tj. tijekom ožujka ove, 2012. godine u nakladi Ogranka MH iz Novoga Marofa. Recenzent knjige, dr. I. Kalinski – ocjenjujući zbirku – istaknuo je da je Zdenkina poezija nadrasla generacijske okvire »pokretljivošću asocijativnih blokova« te »naglašenom sklonosti entomološkom«, i to »nadasve otužnim ali snažnim nijansiranjem i refreniranjem osobnog osjećaja neumoljive prolaznosti života«. Odupirući se sladunjavosti (a koja se nerijetko spočitava supstandardu!) pjesnikinja svojom prvom (i do sada jedinom) knjigom pjesama (a nakon što se potvrdila na brojnim pjesničkim smotrama svojim modernim poetskim rukopisom) osvaja »prostor osobne poetske slobode, ali i slobode svijeta« – prema Kalinskom – na crti »binarne opsesije ti i ja«. Paradigmatskom uzmimo pjesmu Nekaj zelene, uokvirenu u kontraste – život i smrt – ina stanovit način nadrealistički zasnovanu:

Vavek je mogel zamisliti tiča v letenju,
pesmu v začetku,
vezda nejde to.
Jedine, ak doneseš v ižu nekaj zelene...
da joči počinu.

Poezija naše najveće poetese – Vesne Parun bila je okrenuta začudnim metaforičkim obličjima flore i faune, kako je to istaknuo jedan od književnih njezinih motritelja. Prema njemu, Parunova – utemeljujući svoj lirski ja – čini to mikrostrukturama iz prirode neobilježene znanstvenim nazivljem biljnog i životinjskog, morskog, zračnog, zemnog, duhovnog i ljudskog svijeta, »uronjena u odvažne metaforičke zaplete« (Stamać). Priroda u Parunice diše duboko i intenzivno pulsira i prska vodoskocima pjesničke energije i vedrine/ žestine ljubavnoga animusa. Za razliku od nje, priroda u Maltarove pjesničko je sklonište lirskoga subjekta, tiha kapelica, izmaknuta romarska postaja, locus descendi, lokus preplavljen sjetnim naslagama sjećanja, Stančićevsko »tihožitje«, okolohodenje pounutrašnjenim zaraščenim stezicama, posutima asocijacijama na prolaznost života. Pjesnikinja prirodu asocira kao preparirano slikarsko platno na kojem Život potajice skicira ugljenom svoje prijeteće klance i gudure, vrebajući tihi žižak koji lirski subjekt tamnom goricom pronosi, kao što je to uostalom vidljivo u pjesmi V hosti:

Vrušilo se nebo v klancu
pijavke i voden pavuk treptali su vodu,
zvereč v mlake, v lice strancu
šumelo je listje, krvarilo v hodu.

Trenuci iščekivanja i tihe patnje, špitalska, čekaonička atmosfera, te tragična svijest o odlasku opsesionantni su motivi u poeziji Zdenke Maltar. Maltaričin lirski subjekt svojim jezikom upisan je, uboden kao mlada raskošna sadnica u krajobraz, interiorizirani krajobraz »naboran« kao zavičajna karta, s mnogim izbrežinama, dražesnim prisojima, ali i onim češćim tamnim »zahičenim«, sizifovskim skliskim poljanama, na kojima vječno caruju snijeg, tišina i led, i boje negdje u predjelu »hladne palete« – poljanama na kojima priroda rađa kiselim plodovima.

Riječju: milkovićevski zatravljena zavičajnim pejzažem senzibilitetom i sjetom moderne, Maltarova asocijativnošću svoga pisma, »lomljenjem stihovne strukture i pokretljivošću asocijativnih blokova« (Kalinski) nastavlja trag i Galovićeva rukopisa u nekim postmodernim rasutim vremenima, vremenima razmrvljenoga lirskoga subjekta, kristaliziranoga Šinjorinina zrcala, otkrivajući iznova arhetipske slike i šumove, slutnje i poruke trajnih mijena i poplava, što postaju osobnom pjesničkom paradigmom ove rječite poetese: Vugni mi firungu kaj bom v jutro videl da bu došel dien šokantno je tragično iskustvo lirskoga subjekta, uvjetovano sviješću o srazu ograničene biologije i raspete ontologije u krhkosti tijela.

Dekodirajući funkciju jezika u pjesmi, dr. E. Kovač konstatira na jednomu mjestu: »Držimo da poezija najpotpunije posvješćuje jezik kao medij, tako da on prestaje biti medij i postaje poruka sam po sebi; pjesma maksimalno aktivira potencijal jezika i na semantičkoj, i na metričko-ritmičkoj i na fonološkoj razini.« (KAJ, XLIII, 5-6/2010.), a mi ćemo to potkrijepiti pjesnikinjinim stihovanim dijalogom s Gabrielom Mistral, u kojem se majstorski pretapaju sva tri spomenuta sloja:

Posluhni noč, stihinu,
plavu lunu, mesečinu
i jesen kaj se v nami slači,
ne ftiči rieči v pavučinu
vekivečnost zapletena
tak nam niš ne znači.
Počkomaj samo me poglej
i roke,
roke mi zgrej.

Sonornost jesenjih zvukova – više, zapravo, njihovo zamiranje odnosno zumiranje na najsitnije pomake i treptaje glasnih žica, udaljavanje njihove otvorenosti prema nekim zatvorenim registrima, pucanje sasušene ovojnice dozrelih plodova – a koja se očituje u palatalima – i sve to pretočeno u ne-standard, prvi jezik kojim se priroda javlja iz svoga staništa, iz svoje kolijevke, jedinstvena je mantra kojom lirski subjekt oslobađa svoju unutarnju energiju i učvršćuje svoj lirski ego negdje u položaju između 2. i 3. odnosno 5. i 6. stupnja tj. polutona na solmizacijskoj ljestvici jezika, supostavljajući ga uz bok najsnažnijim strujama izo-jezičnoestetskog suptiliteta. Kovačeva obnavlja tezu da podsvjesno uvijek ima veći ili manji udio u proizvođenju značenja teksta na nekoj od njegovih razina: »Izraz se bira i ‘po osjećaju’, ‘po ukusu’, omogućujući tako jeziku demonstraciju izvanosobnih mogućnosti i sebi, tj. jeziku, a ne pojedincu imanentnih momenata«, a što – opet – ide u prilog tvrdnji da tek na materinskom jeziku autentično zvuče i imaju stopostotnu sonornost, zategnute vještinom glazbenoga virtuoza do maksimalnih njegovih mogućnosti, jezičnoglazbene strune:

Gde si zela te rieči,
Z koterih glibljin teg jognja suklja žar?
Zakaj hosta, migice i soul?
Ali ti iščeš jih ili one k tebi dojdu,
Kak jih nunaš, zibalku zibaš,
V noči gda hoštriš klajbaz,
Rezlevleš tenku kak modru bol?

U jednoj od svojih kritičkih predilekcija Ivo Kalinski u Maltaričinoj je poeziji naišao na osobno utamničenje sa specifičnom atmosferom, prekrivenom diskretnim voalom, u razgrtanju grumenčića stvarnosnih do fantazijskih, a sve na tragu pitanja: tko je On/ Ona? Ili što je Ono? /.../ Je li to Ljubav ili naprosto žudnja... sugerirajući čitatelju da sam nađe odgovor. Temeljem svoga vlastitoga unutarnjeg iskustva.

Semantizirajući prolaznost, oznakovljujući dakle stvarnosno-fantazijsku romariju – prije svega osobnu a onda i kolektivnu – vrijeme kao osobnog zatočenika, okretanjem upravo upisanim njegovim tragovima u kamenu (vajnkuš na kamenu) što nas prati kao duga i tiha povorka vuz breg – da bismo tamo našli, ugledali dekomponiranoga človeka, u njegovoj iskonskoj odori:

Zvrh briega skoznujoči žaluje,
Sliečen i kervavi v skrletu,
Tief Jezuš otrnjen, jošče samuje,
Čakajuči na nas, sam na ovom svietu...

... u neprekidnu traganju za smislom života, opskrbljujući se arhetipijom romarske motivike, metaforizirajući svršenost, samoću, otuđenost, opredjeljujući se za osobni simbolon u znaku križa, Maltarova se impresivnim mikrostrukturama upisuje u tekst kao autentičan lirski subjekt, koji uporno traga za identitetom, neprekidnom (uzaludnom!?) borbom za ucrtavanjem vlastitih tragova, vlastitih koraka negdje nad prijetećim prostorom podzemnih špilja, s višestruko multipliciranim ehom nekih stalnih odlazaka, na putu do skrajnjeg odredišta – Nigdine:

V listju curečem gda jesen je gola
Sliečenu kiklu potamnjenja stresla,
Kak da sem čula zaniemela pola,
O jesen, jesen... kam te odnesla?

Zdenka Maltar svojom prvom pjesničkom zbirkom intimizacijski naslovljenom Tebi, Erato (u kojoj je originalnom kajkavskom jezičnom tkanju pridodala i vlastitu transliteraciju u standard) odvažno je zakoračila među zrele, iskusne autore/ – ice, donoseći sa sobom pregršt novih spoznaja o neiscrpnom semantičko-zvukovno-ritmičkom ožilju jezika – hrvatskoga, kajkavskoga! jezika – kome su mnogi zloguki proroci naviještali neslavan kraj i jednostavno pokraj njega prolazili kao pokraj mrtvaca. Jezika dakle kome je darovit autor uvijek iznova u stanju udahnuti dušu i uskrisiti ga na jedan od jedinstvenih načina, odvodeći ga iz prostora stanovite inojezične deprivacije u prostore pune autorske imanencije i intimnoga suočavanja pojedinca s temeljnim pitanjima: tko smo, otkuda smo i zašto smo uostalom. Tu gdje jesmo. To što jesmo.

Pitanjima koja nas – poput onih na ispitu zrelosti – znadu ponekad temeljito zaskočiti.

A što se naše pjesnikinje tiče – ona je već svojom prvom knjigom ustanovila svojevrsni kanon odnosno njegovu najnoviju inačicu kajkavskoga postmodernoga pjesničkoga lapidarija. Mora se priznati: uz svesrdnu, izdašnu potporu muzâ.