Vrsne pjesnikinje kajkavskog izričaja

Knjiga Kajkavski peterolisni capriccio priređivača Ivana Kutnjaka, pjesnika, prozaika, esejista, književnog kritičara, antologičara, urednika itd., s predgovornom studijom o pet antologijskih kajkavskih pjesnikinja (Božici Jelušić, Emiliji Kovač, Biserki Marečić, Božici Pažur i Valentini Šinjori), s navedenim osnovnim bio-bibliografskim podacima o njima i priređivaču te izvorima za ovu priliku izabranih pjesama autorica – prije svega provokativno je i intrigantno štivo.

Provokativno, s obzirom na položaj kajkavskoga pjesništva, uostalom i čakavskoga, unutar matične hrvatske književnosti i kulture. Ovom priređivačevom knjigom o pet kajkavskih pjesnikinja po tko zna koji već put nastoji se dokazati da poetska misao na kajkavskom izričaju ništa manje ni više nije ni književnoestetski ni vrijednosno u podređenu ili nadređenu položaju spram poetskih izričaja na hrvatskom standardnom jeziku, što samo iznova potvrđuje onu staru činjenicu – da hrvatskoga jezika bez njegovih nestandardiziranih jezika, kajkavskoga i čakavskoga, naprosto – nema. Intrigantno, pak, skriva se pri samom kraju naslova knjige Kajkavski peterolisni capriccio: tu se, po Klaiću, tal. capricco, što znači dvoje: 1. hir, 2. skladba s naglim iznenađenjima u kompoziciji i zvuku, prema priređivačevu mišljenju asocijativno naslanja na već spomenuti provokativni dio.

Kutnjakova studija o pet vrsnih pjesnikinja kajkavskoga izričaja prva je teorijsko-analitička studija takve vrsti. Uz iscrpnu teorijsku potkrepu, uz poetičko smještavanje pet poetesa u protegu od moderne do druge moderne, naime do – postmoderne, uz priređivačevo cizeliranje njihovih estetskih činjenica do pune priređivačeve doživljajne egzaltacije – ova nas kajkaviana, ovisno o individualnostima, hoće reći Kutnjak, ovim svijetom provodi lepezom od vedrih do »kmiconosnih« oaza. Te, pak, »kmicinosne« oaze, ta poezija naših pet poetesa vrlo je daleko od tzv. ženskog pisma, od te sofisterijske ispomoćnice, za koju zapravo, kao i mnogi kritičari, i ne znamo čemu služi.

Jer, što je to žensko pismo:rodna ili spolna kategorija, ili je to sociološko-kulturološka pojava i stilska atribucija, i što bi ono trebalo biti? Što bi onda trebalo biti muško pismo? Misli li se da se pod tim sloganom žensko pismo skrivaju pekmezasti, sladunjavi poetski izljevi, a pod nazovi muškim – žestina, gotovo bojovna žestina? Na kraju krajeva, što s onima koji pišu pod pseudonimima – muški svijet pod ženskim pseudonimom, a ženski pod muškim? Uostalom, ne znači li sintagma ženska umjetnost marginalizaciju i unaprijed niži rang?!

Kad je riječ o poetskom tekstu, onda on vrijednosno jest ili nije poezija. Trećeg »puta« naprosto nema. A to i Kutnjak vrlo dobro zna. Zato je njegovo, u ovom slučaju, spominjanje tzv. ženskog pisma – provokativna ironizacija. Pet vrhunskih kajkavskih poetesa ni u jednom se stihu ne oslanja na sladunjave potpornje; njihova je poetika osebujna korespodencija s ovim traumatiziranim svijetom, puna bojovne žestine. Ako je već riječ o pismu (ma kakvo ono bilo!), onda je njihovo pismo, simbolički rečeno, obraslo bodljama, ali ni one ne cijede – suze. Nema dvojbe: na to u svojoj ironizaciji, poštujući mogućnost izokretanja svemira, cilja i priređivač knjige Kajkavski peterolisni capriccio.

No, moramo se upitati ono što je važnije ili bi trebalo biti važnije: Ako se dakle radi o pet antologijskih kajkavskih pjesnikinja, kako to da je tako vidljiva njihova štura ili vrlo skromna (ili je uopće nema) zastupljenost u antologijama na standardu? Štoviše, više se i ne mora govoriti o slabijoj zastupljenosti u ono malo palijativnih slučajeva, nego naprosto o izglobljenosti iz konteksta matične književnosti. Dakako, riječ je o sklonosti, bolje reći nesklonosti antologičara prema nestandardnim jezičnim oblicima (hrvatskog jezika), kajkavskom i čakavskom, i opravdanjem slabe i sužene recepcije tih nestandardnih jezičnih oblika, pa ispada, drastično rečeno, da se radi o nekakvoj kužnoj bolesti koje se treba kloniti. Mislim, naime, da osim antologije Stijepe Mijovića Kočana Skupljenja baština – Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Zagreb, 1993.) – prave antologije svih hrvatskih jezičnih izraza zapravo i nema.

Pet vršnih pjesnikinja – Božica Jelušić, Emilija Kovač, Biserka Marečić, Božica Pažur i Valentina Šinjori – pet je, prema Kutnjaku, »božica« ili »heroina« suvremenoga kajkavskog pjesništva. Činjenično, moderne su to intelektualke, bilingve, kojima je kajkavski prvi jezik, uz kasnije naučen i usvojen štokavski standard i pokoji strani. A sve one, tj. njihova poetika, utemeljena je na bogatoj tradiciji kajkavskog leksika. Ta nepresušna leksička riznica osobito je ustanovljiva u poeziji Božice Jelušić, inače majstorici začudnih rimarija u kojih je izričaj najbliži onome kad je kajkavski u svom troipolstoljetnom trajanju kao polivalentni sustav egzistirao kao književni jezik. Najveći pak odmak od toga je jezik Biserke Marečić, biškupečko-zelinski kod, i jezik Božice Pažur, brezničkohumski kod, koje u najvećoj mjeri poštuju fonetsko-fonološke značajke svojih organskih govora, npr. diftongizaciju.

Pet, dakle, prema Kutnjaku, vrhunskih kajkavskih poetesa, dakako i pet pjesničkih individualiteta o kojima se može govoriti s više samosvojnih razina. Temeljna razina u svih bila bi ona s osjećajem egzistencijalnog straha u grotlu ovog traumatiziranog i dehumaniziranog svijeta, a poetski je diskurs samo jedan od načina kako sa sebe i iz sebe istresti, ako je to uopće moguće, te kognitivne okove.

Od, kako Kutnjak navodi, Jelušićkina hudog vremena, zdihavanja, plača, a ja bih rekao – u rasponu od njezina baladesknog pripitomljavanja zbilje do metafizičkog uslojavanja prostora ljudske egstistencije, sve sadržano u njezinoj antologijskoj pjesmi Pozoj; od lunatske inscenacije izreducirane na osuđenost i otuđenost u Emilije Kovač; od črne lady iz Kašine, Biserke Marečić, i njezina črnog ekrana s refleksijama bezizlazja i autoričine kreativne karme u unutarnjoj borbi s vlastitošću i općeljudskom moralnom atrofijom; od tambe jezeka (tame jezika!) kao strukturne činjenice i premrežavanja strahom Božice Pažur, njezina uvođenja kajoma, kajkavskoga gena kao jedinice mjere za kajkavski, što je u kontekstu suvremenoga kajkavskog pjesništva svakako vrijednosni novum; sve do novih, dosad neistraženih motivsko-tematskih područja Valentine Šinjori, u kojima autorica počesto svoje suptilne erotične nestašluke u vrlo intimnom lovu na Perzeide jednu zbilju prerušava u drugu, iluzijsku – knjiga Kajkavski peterolisni capriccio sastavljača i priređivača Ivana Kutnjaka, podarena sudu javnosti, još je jedna od vrijednih dokaznica i putokaza za pravilno i ravnopravno uključivanje kajkavskoga pjesničkog sloga u jedinstven korpus hrvatske književnosti.