Tri pripovijesti*

Neki čudan unutarnji pokret

Počeo ga je tiho zazivati, nježno, gotovo šaptom. Probudio se kao i svakoga dana: ležeći na leđima u svojemu krevetu, pogleda uperenog u bespuća stropa i u zamršene figure na zidnim tapetama. Uobičajeni je proces bio otvoriti kapke i istovremeno slušati cvrkutanje vrabaca. To je bilo normalno. Park nasuprot kući bio je prepun ptica, drveće puno gnijezda i u daljini su se mogli uočiti niski letovi iznad lišća. Radilo se, onda, o danu poput svih drugih. Ipak, neki čudan unutarnji pokret u visini grudi ga je zaprepastio. Bio je to neopisiv osjećaj, blag i uporan i činilo se da mu dodiruje srce. Kao da se radi o nečemu prolaznom, nastojao je tome ne pridavati pozornost. Upalio je radio kao i svakoga jutra, otvorio prozore, udahnuo hladan povjetarac, ali bilo je predodređeno da ga taj čudan osjećaj neće napustiti. Zapazio je da neobični osjet osvjetljava njegovu nutrinu i da mu tijelo postaje mlitavo. Predosjećao je da će, ako bude slijedio taj početni poticaj, moći prijeći granice dodirljivog, da će moći izaći na ulicu a da to ne učini, proći između drveća kao da leti i u svojoj okolini vidjeti jata vrabaca koji lete u nepoznatom pravcu. Kad bi se pojavljivalo to unutarnje kucanje srca, zatvarao bi oči i odlazio, osobito u vrijeme kad je grad bio miran, kad još nitko nije prelazio ulice, a svjetla javne rasvjete već su se polagano gasila dolaskom svjetlosti zore. Pretpostavio je da će mu to prilagođavanje prostorima dati onu neograničenu slobodu koja uvijek nadilazi riječi.

Kad je kroz prozor vidio da dva goluba lepršaju u blizini crkvenog tornja, u tome je stanju pokušao izaći iz svoje sobe. Znao je da težina materijalnog još uvijek nastoji smanjiti njegovo tijelo kako bi bilo usklađeno s trenutačnim okolnostima i s vremenom koje svime upravlja. Ipak, nešto se blagom upornošću pokretalo i približavalo njegovome srcu, a postupno jačanje disanja je to poticalo. Podigao se kao da na trenutak odbacuje pritisak koji je težio da se pretvori u nešto stalno, a nije shvaćao u što. Pod tušem si je čvrsto trljao prsa potvrđujući da je toplina unutarnja. Taj živi pritisak, nezavisan od njegove volje, povezivao se s toplinom nagomilanom u neodređenoj točki njegova srca. Zatim je provirio na ulicu. Kad se probudio, bio je siguran da je nebo bilo oblačno; to je čak i potvrdio prisjetivši se na dva bijela goluba vidljivo podrezanih krila, ispod tamnih oblaka. Ipak, jutro je bilo jasno, prozračno, s previše svjetlosti za zimske mjesece.

Kao i svakoga dana, na uglu je čekao autobus. U to su vrijeme ljudi već počeli kružiti, a vozila su žurno kretala prema središtu grada. Pogledao je sat na zvoniku i pomislio da je nemoguće ići pješice. Dan ga je mamio. Osim toga, iznenada mu se javila potreba da promatra svaku stvar kao da je vidi prvi put. U početku nije zapazio da ga znatiželjno gledaju, iako je, kad bi mu se oči susrele s očima nekoga prolaznika, zapažao tračak čuđenja u njegovim zjenicama. Ali, dan je bio lijep, ptice su ispunjavale prostor kao da sav cvrkut svijeta usredotočuju na njegovo prolaženje. Što mu je mogla značiti činjenica da ga netko, uz spokojnu ironiju, pomno istražuje pogledom? Brojio je kuće, drveće, ružičnjake koji su blistali u alejama. Putujući, u mislima je obnovio arhitekturu. Nikad nije zapazio kuće u kolonijalnom stilu s početka stoljeća, crkve sagrađene od opeke. Stigavši do mosta, utvrdio je da je, ne zapazivši to, prošao više od petnaest blokova. Vratio se da bi opet putovao.

I dalje je bilo vruće i bio je pod pritiskom. Čitavoga ga je obuzeo kratkotrajan strah. Vidio je da je iza njega sivi grad sa svojim uobičajenim zimskim ritmom i da nitko nije zapazio nebo, drveće i cvijeće. Osim toga, svi su ljudi bili odjeveni kao što priliči tome dobu godine. On je jedva primjećivao svoju nagost. Nakratko ga je, na nekoliko sekundi, obuzelo nezadovoljstvo koje nije mogao kontrolirati, prolazno kao i njegovo čuđenje. Okrenuo se oko samoga sebe i odlučio da će proći most. Ispred njega, svjetlost je slijedila svoj uobičajeni tijek. Ljepota dana uzdizala se poput nečega zagonetnog čiji je jedini zadatak bio da ga privuče. Grad ga je pozivao i on je prolazio most kao da leti. Prisjetio se da ga je nosila izvjesna glazba; za promjenu, ovdje glazbe nije bilo. Život je bio simfonija i on je bio sretan hodajući prema naprijed.

Kad je došao na trg, kleknuo je da izbliza vidi cvijeće i udahne miris trave. Dodirnuo je hrapavo tkivo jedne palme i po prvi put zapazio da se na njegovoj glavi počinje oblikovati neki lik. Pritisak se penjao do njegovih sljepoočica i tu se smjestio kao da mu pokušava nešto reći. Lik je bio pomalo mutan i nastojao je nacrtati njegov oblik, skicirati mu obrise kako bi ga prepoznao. Ne znajući kako, počeo je zazivati taj lik, nježno, gotovo šaptom. Kriste, rekao je polagano. Kriste, ponovio je drhteći. Sada polagano napreduje, bez žurbe. Sjeo je na neku klupu na trgu i gledao par labudova koji su plivali u umjetnom jezeru. Nasmiješio im se ne pomaknuvši ni jedan mišić lica. Labudovi su se zaustavili uzvrativši mu osmijeh. Osjetio se nelagodno, kao da otkriva neku tajnu koju ne može ispovijediti. Svaki put kad bi pogledao unatrag, kad bi ponovno prolazio putem kojim je prošao, zadrhtao bi od ružnoće svijeta svakodnevne rutine. Mračne kuće, sivi i turobni ljudi koji ne idu nikuda. Kružili su, a u beskonačnosti prostora činilo mu se da su se neprestano okretali poput psa koji si nikad neće ugristi rep. Čitavoga ga je preplavila neka vrst tuge koju nije moguće zatomiti. Plakao je. Plakao je od boli što svakoga dana vidi istu bijedu. Ista bezuba usta sa svojom glumljenom gestom zahvalnosti. Isti obmanjivači smještali su se ispred nekih zgrada čekajući nesmotrene. I sa svih strana su uzvikujući ponavljali tjedne vijesti.

S jedne strane crkve neki je starac drijemao nakon uobičajene pijanke. Iza skrivene bočne ulice dopirao je do njega jedinstven miris jeftine javne kuće. Osjetio je da lik na njegovoj glavi raste. Na njegovim usnama koje nije bilo moguće kontrolirati pojavljivala se snažna riječ. Kriste, govorio je. Kriste, uzvikivao je. Njegov uzvik se, malo pomalo, pretvarao u neku vrst vapaja. Njegov je očajni krik izazivao strah u njemu. Mnoštvo ljudi čiji se broj uvećavao, okupljalo se na izvjesnoj udaljenosti u koncentričnim krugovima. Na licima prolaznika bila je mješavina sažaljenja, tuge i straha. On je nekontrolirano vikao dok su mu zjenice isijavale neopisivu svjetlost. Netko je taj neprimjeran sjaj povezao s ludošću. Neki se policijski auto zaustavio na jednoj strani trga. Izašli su žurno i zaprijetili mu. Nije bilo potrebno. On je utišao glas, sagnuo glavu i išao s njima.

Ostavili su ga u sanatoriju. Tamo je već dva mjeseca. Nikoga ne plaši i nitko ga dugo ne sluša. Ponekad se prisjeća čudnoga unutarnjeg pokreta u visini grudi. Ali, nije u mogućnosti razjasniti o čemu se radi. Istovremeno osjeća taj pritisak i toplinu koji ga osvjetljavaju iznutra. S vremena na vrijeme vidi se kako leprša među drvećem kao da je vrabac koji ide prema svojemu gnijezdu i i dolazi u nj. Veći dio dana, ipak, provodi zazivajući ga, lagano, nježno, skoro šaptom.

Voljeli smo se u rujnu

                      Jorgeu Montealegreu, zbog
                      jedne slične pripovijesti.

Teško mi je zamisliti da je ono s Fernandom moglo imati drugačiji kraj. Teško mi je i zbog toga što je u onome razdoblju života sve bilo zbrkano. Događaji su bili tako nepredvidivi da bi, kad bi ih analizirati sada, na neki način značilo suprotstaviti ih stvarnosti koja se odvijala na drugačiji način. Imao sam osamnaest godina i moglo se smatrati da je preda mnom sjajna budućnost, da će mi se ostvariti snovi, isti oni koji su me progonili po hodnicima fakulteta dok sam čitao neki metafizički tekst umjesto da učim jednadžbe ili algebru. Do tjedna kad sam se ponovno susreo s Fernandom još je uvijek bilo moguće pretpostaviti da ću kao pjesnik biti prihvaćen u svijetu koji me je okruživao. Jer, usprkos slučajnom pojavljivanju u ovoj priči i neizbježnoj obvezi prema toj sveprisutnoj stvari koju sam napola razumio, poezija je i dalje bila moja utvrda, djelić smionosti koji je mogao pobijediti vrijeme i ostati u drugim ljudima nadjačavajući neprestanu buku od pucnjeva i progona.

Do prošloga tjedna nalazio sam se u Martínovoj kući. Već godinu dana me je skrivao uz onaj svoj urođeni osjećaj za bratstvo, zbog kojega je bio bliži ljudima nego filozofiji, i zbog kojega je sličio na uličnog mislioca iako je predavao na fakultetskoj katedri. Istina je da sam spavao u fotelji u dnevnoj sobi, ali ugodno sam se osjećao. Nitko mi nije smetao, a ja sam nastojao ne smetati svojom nazočnošću. Često smo dugo u noć razgovarali o Bogu, o nadi, o unaprijed utvrđenoj ljudskoj sudbini i o tome kako je još uvijek bilo nečega da se napuni trbuh i svakodnevno izbaci voda iz mjehura. Martín mi je bio poput starijeg brata, poput oca kojega nisam imao i koji se nejasno nazirao u sjećanju kad bih se osjećao samim i besciljno lutao ulicama tražeći neko udobno mjesto na kojemu bih proveo noć. Zbog toga moja naklonost prema Martínu i njegovoj obitelji nije bila slučajna. Bilo je to puno više nego provoditi dane u njegovom domu, jesti zajedno, sjediti skupa u sumrak u dvorištu i piti pivo.

Ne sjećam se da sam ikada kasnije doživio toliko ispunjene trenutke kao što su bili oni provedeni u toj kući okruženoj palmama i vrtovima prepunim cvijeća što sam rijetko kad primjećivao. U njoj se susretalo vrijeme koje je odlazilo s onim koje je dolazilo. Zajedno na rubu povijesti, nastojali smo objasniti događaje u zemlji, na prostoru koji se vrtoglavo mijenjao. Tu smo se svaki dan družili, slušala se glazba, recitirala poezija. Više nego u jednoj prigodi, tih sam se godina pitao je li takav život normalan, uklapa li se među parametre običnoga i svakodnevnog života. Moguće je, ali prati ga i gorak okus koji još uvijek nisam uspio odgonetnuti. Istina je da sam u Martínovoj kući pronašao volju za životom i da je ona bila puno više od običnog smještaja. Bila je to kuća iz snova na rubu nestanka jer ju je obični egzistencijalni zahtjev mogao oduzeti. Ali nije. Bila je to kuća zajedničkih snova i budući da je moj mali osobni san bio prihvaćen u tome obiteljskom snu, nisam imao druge mogućnosti nego osjećati se sretnim i zahvalnim.

U rujnu sam napunio godinu dana života u toj kući i, kakvoga li ironičnog paradoksa, bio je to neki drugačiji rujan. Datuma se uglavnom ne sjećamo osim ako se tada nije nešto dogodilo. Onda se na zidu traži neki kalendar, a poslije zaboravlja dan, ali ne i događaj. Jedna je godina napunjena toga jutra u kojemu se povijest reducirala na nekoliko sati. Iznenada, svijet je poludio, a na radiju se sve ispremiješalo. Buka helikoptera je sve nadvladavala, a i pucnjevi su dopirali s onih mjesta s kojih smo i pretpostavljali da će dopirati. U podne više nitko nije hodao ulicama. Provirio sam kroz vrata i u daljini uočio samo prljavog psa kako njuška po zidovima na uglu. Negdje daleko, sirena je sjekla zrak kao da upozorava na nešto. Iznenada sam ostajao samim u toj ogromnoj kući, ne mogavši izaći, zatvoren sam sa sobom, na trenutke razmičući zavjese kako bih ubrzao nečiji dolazak: Martínov, Marcelin ili bilo čiji. No to se nije dogodilo. Ni toga dana ni onih koji su uslijedili.

Tješio sam se misleći da će doći kada to budem najmanje očekivao i da će se stvari odvijati svojim tijekom. Ali, petoga sam dana saznao kako se nitko od obitelji neće vratiti. Nastojao sam ne donositi previše zaključaka i prihvatio ideju da ih neću vidjeti duže vrijeme. Poslije sam se odvažio da odem provjeriti to saznanje iako sam u stvarnosti bio u zatočeništvu koje nisam htio prihvatiti. Hodao sam ulicama kojih se skoro i ne sjećam, promatrajući zidove još uvijek išarane parolama i nekolicinu automobila koji su ubrzano kružili, te udahnuo miris straha koji se mogao opipati u zraku kao nešto gusto što pokriva grad.

Susreo sam je na uglu ulice u neposrednoj blizini. Stajala je tamo, napeta i uspravna, praveći se da gleda izloge. Fernanda je bila jednako lijepa i ispunjavala je prostor svojom slatkom i privlačnom prisutnošću. Ponovno me je zarobila njezina prirodna ljepota i nježni pogled koji je uvijek izgledao kao da me miluje. Nevjerojatno je da je bila tamo, nadohvat ruke. Bilo je dovoljno ispružiti prste i moći je dodirnuti, te ponovno udisati miris njezine sjajne kože koji me je tjednima proganjao od trenutka kada sam je, odsutnu duhom, ugledao kako pomno istražuje nebo naslonjena na monolit u sveučilišnom parku. Tu je počelo moje bezazleno muško udvaranje i njezin plašljiv i hladan odgovor. U toj smo prigodi razgovarali zahvaljujući neizbježnoj slučajnosti, sluteći da se trebamo bolje upoznati, saznati za naše misli, za osobne težnje i za obiteljsko podrijetlo jednoga i drugog. U nekoj vrsti zavodljive igre, nekoliko smo se tjedana viđali svakoga dana; dolazili bismo do njezina pansiona i odlazili iz njega uz prešutno isplanirana zaustavljanja u mračnim kutovima da bismo se primili za ruke i zagrlili se, da bismo se ponekad poljubili i s vremena na vrijeme zaželjeli jedno drugo. Poslije sam je izgubio jer nas je protjecanje mnoštva ljudi kroz naše živote, odvelo na suprotne strane. Ona je prionula svojoj profesiji, spremna da postane odgojiteljicom i da se brine o djeci u nekome dječjem vrtiću. Ja sam i dalje neprestano vjerovao u stare ideale i ponavljanjem i činjenjem nekih stvari nastojao to ojačati. Razišli smo se zbog gore navedenih razloga ili zato što još nije sazrelo vrijeme za sudbonosan susret. Činjenica je da se sada gledamo na predvidiv način, a očigledno sudioništvo u istoj stvari odmah nas je povezalo. Oko nas, svijet se raspadao na komadiće i zbog nečega smo se ponovno susreli. Novi zagrljaj bio je prirodni nastavak onoga nezavršenog. Tiho smo se zazvali, šaputali stvari koje nismo nije jasno razumjeli, ali koje su navodile na pomisao da se usred nepomirljivog kaosa ono izvorno i poznato nalazi u nama.

Fernanda i ja zakasnili smo sa susretom koji niti jedan kalendar nije mogao vječno odgoditi. Razgovarali smo o onome što mi se dogodilo i pitala me je za Martína i njegovu obitelj. Ona je svu tu zbrku shvaćala kao dio neke druge, još veće zbrke o kojoj mi nikad nije govorila. Ne znajući kako, kad se bližio policijski sat, nalazili smo se ispred Martínove kuće. Ne gledajući se i još uvijek se držeći za ruke, ušli smo. Unutra je prošla po svim prostorijama, uzela u ruke nekoliko portreta Marcele i djece i dugo ih promatrala kao da ih želi zapamtiti. Pogledala je police prepune knjiga i znatiželjno zavirila među Martínove komentare i bilješke nabacane na njegovome pisaćem stolu. Kad me je upitala nije li očigledno da mora ostati, nasmijali smo se uz hinjenu nervozu. Pojeli smo nešto, upalili radio kako bismo slušali dosadno ponavljanje onoga što nas je zbunjivalo. Zatim smo zajedno drhtali slušajući upornu buku teških vozila po ulicama koja su ponekad usmjeravala svjetla prema prozorima i u prolazu osvjetljavala zidove i stakla u predsoblju.

Ugasili smo svjetla i skoro se dodirujući, tiho spuznuli ispod fotelja. Na trenutke bi nas okrznula neka čudna privlačnost koja je nagovještala ono neizbježno. Tamo vani, grad je imao svoje vlasnike. Mi smo trebali jedno drugo kako ne bismo umrli od tjeskobe zbog naše vlastite samoće. Ostali smo šćućureni kao da se vrijeme zadržalo, osjećao sam Fernandino ubrzano disanje jako blizu svojih usta. Kad sam uzeo njezino lice u svoje ruke i vidio njezine obraze prepune suza, znao sam da bih je mogao voljeti. Nije bilo važno što će donijeti budućnost, nije bila važna ni izgubljena prošlost. Jedino je sadašnjost bila uistinu nešto naše, ono što bi nas oživljavalo dok ne izađemo iz zatočeništva i jednoga dana ponovno dobijemo želju za životom. Točno je da je plakala, ali u tome je bilo nečega uzvišenog. To sam shvatio kad smo se poljubili i, kad smo, u trenutku kad su se naša tijela priljubila, otkrili da je sreća potpunija ako je na rubu same smrti. Smrti koja je dolazila izvana i koja je u svakom trenutku mogla ući kroz neka vrata i ostaviti nas u drugoj dimenziji.

Mislio sam da su prethodni dani brzo prošli; Fernandine poruke u poštanskom pretincu škole, moji nervozni odgovori preko telefonske žice. Brzo su prolazili sastanci u knjižnici i učenje doktrina koje je bilo teško svladati. Nismo obraćali pozornost na upozorenja o vremenu katastrofa kad neće imati smisla ništa drugo nego bježati, bježati na neko mjesto na planetu gdje nitko neće znati za nas kako bismo ponovno vratili raj koji niti jedno od nas dvoje nije upoznalo. Znam da se Fernanda bojala jednako kao i ja. Oboje bez iskustva, glumili smo znajući da niti jedno od nas nije imalo drugo tijelo tako blizu i tako dubinski. Osjećao sam kako traži utočište u mojim usnama i prkosi smrti, sluteći da nas Martín, Marcela i dječica gledaju s nekoga mjesta udaljenog od boli i razočaranja. U tome trenutku prolazne sreće osjetio sam kako tjeskoba nailazi poput komete, da se smješta u našu nutrinu i bezvoljno odlazi. Fernandu sam volio kao što nikad poslije nikoga nisam, i znam da mi je taj osjećaj bio uzvraćen. Nije bilo ništa više izvjesno od činjenice da smo bili tamo okruženi bolima i nesrećama i ne znajući za to, progonjeni poviješću za koju smo mislili da nam je nekad pripadala. Možda smo se zbog toga prvi put voljeli kao da smo se ponovno rodili, promatrajući se u beskrajnom ogledalu nadmoćnoga. Čitav je svemir ulazio kroz prozor, miran stajao kraj kreveta i činilo se da nam se smiješi. Nas dvoje smo se svemu suprotstavili i sanjao sam da se taj trenutak produžava u nekome tajanstvenom mjestu Fernandine utrobe. Poslije mi je šapnula jedno obećanje kako bih i dalje nastavio slamati taj djevičanski prostor. Osjećao sam da je vezana uz moju unutarnju snagu, još uvijek podređena mojemu poljupcu i izgovarala je samo ono što ljubavnici govore nakon vođenja ljubavi. Vratila se idućega dana i onoga poslije. Navikao sam se čekati njezin dolazak zalijevajući cvijeće i zavirujući s vremena na vrijeme na ulicu. Njezinoj je pojavi uvijek prethodio isti bijeli pas koji je svaki dan njušio zidove. Vidio sam da je nervozna i da požuruje korak dok sam ja ponavljao rečenice koje sam pisao da bih joj ih tiho izrekao, što su se odnosile na one koji su bježali iz zemlje.

Možda upravo zbog toga što su oni koji su bježali sve manje vrijedili, krajem rujna Fernanda nije došla. Njezin se nedolazak podudarao s Nerudinom smrću, o čemu je jedna radio-stanica otvoreno izvještavala. Mislio sam na Marcelu i na Martína, na svoje roditelje koji su umrli prije toliko vremena, kad sam još bio zametak asketskog građanina i želio promijeniti nepravde svojim prvim stihovima. Mislio sam na njih nastojeći se prisjetiti njihovih neodređenih lica, a umjesto njih izvirivala je Fernanda kraj izloga. Kasnije sam se naviknuo na čekanje da dođu po mene. Oni bi došli kad bi primijetili da nitko ne živi u Martínovoj kući, kad bi utvrdili da se po noći svjetla ne pale. Fernanda i ja smo vodili ljubav u polumraku. Više nije imalo smisla otići iz te kuće. Izvan nje isto tako nisam ništa imao. Zbog toga sam zašutio i šćućurio se u jednome kutu kuće. U nekome varljivom trenutku zamišljao sam drugačiji kraj, kraj s Fernandom koja me čeka u nekome drugom dijelu grada gdje bi niknuo plod naše nevinosti. Mislim da me to, usprkos svemu, održava na životu.

Pretpostavio sam da će ti dani trajati duže od ovoga mjeseca i ove godine. Zbog toga sam skoro bez straha čekao da me odvedu kad se umore prolaziti ulicom osvjetljavajući stakla u predsoblju, kad im dosadi lupati po zidovima i dokazivati da je ta kuća prazna, da je bila Martínova i da u njoj sada nema nikoga. Pretpostavio sam da ću te godine jedino ja spavati u njoj i da će me zbog toga odvesti daleko. Jako daleko. Tamo gdje Fernanda neće moći ni zamisliti da sam i dalje živ. Tamo gdje nitko neće znati za tu kuću u kojoj smo se ona i ja voljeli u rujnu.**

Nešto leti iznad jezera

Kad sam već bio skoro stigao, osjetio sam neku vrst blagoga i brzog lepetanja krilima koja su mi dodirivala obraze. Budući da se okolica prostirala pred našim pogledima, mislio sam da se radi o povjetarcu i nisam tome pridodao veću pozornost. Bio sam na jezeru prošloga tjedna, zbog toga sam ga se tako jasno sjećao. Radilo se o umjetnom jezeru, ali to je isto kao da je prirodno. Čovjek misli da je jezero svugdje isto. Vidi samo vodu koja se nalazi među brdima i čini mu se da je uvijek bilo tako. Jasno, ako netko počne hodati po okolici, zapazi neki nedovršeni put, neki nejasan životinjski trag, kao da ih je voda uklesala oštricom sjekire. Što se nalazi dolje, može se jedino pretpostaviti. Možda je tu nekad bilo naselje i po dnu jezera su hodali ljudi. Sada je ono pokriveno svačim, ili skoro svačim. S vremena na vrijeme zalutale grane drveća izrone na površinu poput nijemoga svjedoka smrti u vodi. Otpad i nekoliko raspršenih grebena izranjaju poput ledenih brjegova. A iznad njih, prazne konzerve, razbijene boce i ostatci novina napola prekriveni travom s dna jezera. Kao i bilo koje drugo jezero, ovo na isti način odražava zrake mjesečine. U njemu se, poput blistavih snopova zraka, ogledaju insekti koji gledaju prema svjetlosti. U normalnoj noći, podrijetlo jezera trebalo bi biti nešto sporedno, drugorazredno. Ali, nema sumnje, krajolik upija, privlači i zarobljava. Može se satima promatrati nedodirljivi ritam voda, a ta tiha buka pogoduje iverima i morskoj mahovini na obali.

Na to smo umjetno jezero došli slučajno, iako, ako netko počne kopati po svojoj nutrini, zna da nas je neki prešutan razlog doveo do njegovih obala. Bila je zora, i gušila nas je mlakost noći praćena toplom zaparom koja je otežavala disanje. Laura mi je rekla da je jedno mjesto, smješteno na padini, odmah privuklo njezinu pozornost. Radilo se o hirovitom proplanku okruženom grmljem, sjenovitim drvećem i cvijećem koje se, u noćnoj jasnoći, činilo upadljivo bijelim. Iza proplanka spuštao se jedan od putova čiji se kraj naslućivao. Polagano smo ga slijedili. Iz daljine su, poput prekinutih razgovora, do nas dopirali zvuci iz mjesta za logorovanje. Slabe su lomače blistale na neizmjerljivoj razdaljini, iako se činilo da su nadomak ruke. Prostori nisu ukazivali na dimenzije. Sve je bilo približno. Ako bi čovjek pružio prste da dotakne vrbu, ne bi nailazio ni na što, a njezina bi sjena i dalje ostajala čitava, kao da nije ni bilo nikakve namjere. Ako bi se pogled usmjerio prema nebu, zvijezde su na njemu bile tako blizu bregovima da se prostranost svemira činila kao nešto usko i zatvoreno. Radilo se o predodređenom redu, iako ne znam zbog čega sam imao čudan osjećaj da je nešto nedostajalo. Grebeni, grane drveća, nedovršeni putovi, navodili su me na pomisao o nečemu slomljenome, kao da ogledalo odražava iskrivljenu polovicu lica i kao da se zna da se ostalo nalazi negdje iza.

Iznenada, nekom prešutnom odlukom, našli smo se nagi u vodi. Dugo smo bezbrižno plivali. Jedva su se čuli udarci ruku, a dugotrajno pjevanje nepoznate ptice dopiralo je do nas u intervalima. Ponekad bismo se dodirnuli ispod vode; osjećali smo bedra, koljena, kao da se igramo otkrivanja nas samih u mirnoći toga umjetnog krajolika. Zgrabivši neko korijenje na obali, dugo smo se ljubili i oboje njihali. Neočekivano, ponovno sam začuo onu buku krila iznad naših glava. Bilo je to nešto kratkotrajno, neka vrst blagoga i brzog lepetanja krilima koja su skoro dodirivala moje lice. Odmah sam pogledao Lauru, ali ona je i dalje imala napola zatvorene oči, a njezina su me usta tražila u prostoru. Moja zaprepaštenost nije ju iznenadila i kad je otvorila oči, nasmiješila mi se.

Zaplivao sam nekoliko metara prema unutrašnjosti i to je lepetanje brzo prestalo, smočivši mi kosu. Bilo je očigledno da se radi o nečemu stvarnom, jer sam taj netjelesni let mogao zamijetiti. Ali, Laura me je zvala s obale ne znajući za moju tjeskobu i prikriveni stid. Nije me smio prestrašiti let divlje ptice. Noćno lepetanje krila na obalama umjetnog jezera nije bilo dostatno da se čovjek preplaši. Upitao sam je osjeća li nešto, je li zamijetila zvuk tih krila koja su kao luda kružila iznad mene. Bilo je očigledno da nije. Pitala me je šalim li se. Otkopčavajući košulju, odgovorio sam joj da je tako.

Uzela me za ruke i ponovno smo sjeli na kamenje na obali. Dok se naslanjala na moje rame, tamna i zlokobna krila skoro su mi okrznula uši. Dolazila su i odlazila neopisivo brzo, sve dok nisam osjetio da neke crvene očice nastoje prodrijeti u moje zjenice. U tišini koju smo dijelili, srce mi je kucalo kao da mi ne pripada. Vidio sam tu krilatu stvar kako tvrdoglavo napreduje izravno prema mome čelu i zabada svoje oštre zube. Uhvatio sam Lauru za ruke i potrčali smo kao da smo izronili iz toga nedovršenog puta, kao da bježimo s dna nekoga oceana bez riba i koralja...

Laura me je, smiješeći se, upitala zbog čega odlazimo. Mislio sam da se šali i pravio se da i ja to radim. Kad smo stigli gore, zagrlili smo se. Laura mi je nešto rekla i ugrizla me za uho. I gledala je preko svoga ramena prema obali. Tamo dolje, moje se nago tijelo rastezalo po kamenju. Iznad njega, ona je krilata stvar napredovala izravno prema njegovim očima. Zatvorio sam svoje kao da se neki šiljasti, maleni zubi zabijaju u njih. Divlji krik prolomio se prostorom i počeo se gubiti kao da su ga progutale dubine jezera.

Izabrala i prevela sa španjolskoga:
Željka Lovrenčić