Traganje za otajstvom riječi

O značenju i zanimljivosti pjesničkoga nastupa Vesne Parun mnogi su naši kritičari i povjesničari pisali s velikim udivljenjem, posve svjesni koliko je njezina pojava kao dvadesetpetogodišnjakinje bila dobrodošla i potrebna kako bi uz Juru Kaštelana i njegova Pijetla na krovu iz 1950. godine vratila hrvatsko pjesništvo na tradicionalne modernističke tragove kojima se ono neprekinuto razvijalo sve sredine 1945. Vesna se Parun kao samosvojna pjesnička osobnost odistinski nametnula svojom prvom zbirkom Zore i vihori, »knjigom poletnih i formalno gotovo savršenih stihova».(1)

Kad su 1982. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti izišle Izabrane pjesme Vesne Parun, što ih je priredio Nikola Milićević, jedan je kritičar u toj prigodi zapisao kako je o pjesništvu naše vrle poetese, kultne hrvatske pjesnikinje, malo toga što već nije izrečeno: »Baroknost metafore, spontanost izraza i fluidnost slika, čulnost i senzualnost, raspjevanost, rastrošnost u vizijama, zvukovnost, koloritnost i opojnost lirske atmosfere, elokventnost, ekstatičnost, izoštrena ženstvenost, sve su to prepoznate i protumačene kvalitete Paruničine pjesme».(2) Pa ipak, poezija Vesne Parun neprestance privlači, osvaja i nadahnjuje svojom svježinom, svojom snažnom žudnjom i jakim nemirima ljubavi, ljubavi po kojoj je najčešće zapamćena i po kojoj joj se dive različiti čitalački naraštaji, posebice ljubitelji poezije. Primjerice, pjesme Ushit, Ti koja imaš ruke nevinije, Djevičanstvo, Usnuli mladić, Masline, šipak i oblaci, Maslinov gaj, Otvorena vrata, Da si blizu... – cijela niska ljubavnih ogrlica satkanih od koraljnih i kristalnih stihova.

Poznato je da je Vesna Parun svoje prve pjesme objavljivala kasnih tridesetih godina 20. stoljeća, točnije od 1938. godine, da je objavljivala u listu »Anđeo čuvar«, poput nekih drugih pjesnika, što njezinih prethodnika, što naraštajnika. No objavom zbirke Zore i vihori iz 1947. – uz liriku Jure Kaštelana – začeo se novi model hrvatskoga suvremenog pjesništva koji se, uz druge tipove, pojavio u duhovnom ozračju u kojem je za neko vrijeme prekinuta ona hrvatska pjesnička modernistička nit koju su, pokrenutu Kranjevićevom lirikom, slijedili Matoš, Ujević, Wiesner, Šimić, Nikola Polić, Cesarić, Šop, Tadijanović, Ivanišević, Kozarčanin, Vida i Kovačić, a koja je tvorila kontinuitet hrvatske poezije, naglo prekinut nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Tu su Paruničinu zbirku vrlo osviješteni čimbenici tadašnjega političkog i društvenog života uzdigli do razine prevrata, odnosno u njoj su prepoznali prevratničke tonove, što joj je priskrbilo nemale nevolje i odredilo njezinu knjigu prevratičkom knjigom poratnoga hrvatskoga pjesništva. Apsolutni meritum socrealističke kritike, kako ga obilježuje Cvjetko Milanja, Radovan Zogović i njegova desna ruka Marin Franičević bdjeli su nad »čistoćom« literature koja morala stvarati novoga čovjeka, po mjeri socrealizma, a ne srljati u formalističke, dekadentne i reakcionarne sfere.(3) Nije to bila riječ, kako je to Nikola Milićević pisao 1982. o slučaju koji je u našoj književnosti ostao školskim primjerom nemila kritičkog promašaja;(4) bila je to riječ o osudi za dekadenciju s ugledanja na tradicionalni modernizam Tina Ujevića.

Zbirku Zore i vihori dobrim je dijelom uvjetovala pjesnička polivalentnost Tinove poezije, koja je i inače odredila razvojne tokove hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća. Vesna Parun je upravo u aktivnom vrjednovanju Ujevića pokazala svoj odnos prema pjesništvu koje joj je neposredno prethodilo; pjesnički svijet Zora i vihora pratila je iskrenost i spontanost, mlada opijenost životom i svijetom, naglašena čulnost, djetinja plahost i djevojačka udivljenost tjelesnošću, njezinim zrenjem i njezinim očekivanjima. Lirski subjekt sjedinjen je sa svijetom oko sebe, prirodom i njezinim krajolikom, svijetom čija koncepcija, biologističko-vitalistička, podsjeća na prvu pjesničku fazu Vladimira Nazora, osobito na Nazora iz Novih pjesama iz 1913. godine.

Stvara i uživa pjesnikinja mitski prostor sklada, čistoće i zaštićenosti, slavlja, blagoslova i životne radosti (primjerice u pjesmi Obilja mladosti koje prva strofa započinje stihovima: »Odjednom kao topot prispjelih oluja / odjeknuo je bezdan mladosti u meni. / I sve moje gladi nestrpljive, sinje / razgališe suncu tijek svoj zapjenjeni«), unatoč osjećajima klonuća i trenutnih sumnji s odjeka i reminiscencija na prohujala ratna vremena. Kaštelanovu oporu metafizičkom zazivu iz Crvena pijetla, poeziji egzistencije »krugovaške generacije« nasuprot, Vesna Parun u svojoj prvoj zbrci ističe neposrednost i ekstatičnost. Svoj panteistički, poganski i agnostički »credo« pretvara u pjesan nepristajanja na smrt:

Pustite čarobnu dušu, ona je znamenje Sunca,
ona je poklon trava, radosnome bogu.
Dobro je ime njeno, ono o plodnosti bunca;
Duša je ležaj milostiv gdje zvijezde snivati mogu.

Tako, gotovo psalamski, progovara iz punine mladosti i mladenačke vjere, sukladno Ujevićevoj rapsodičnosti ne vjeruje i ne pristaje na smrt:

 Tko je vidio Smrt? O bića, ne vjerujte u nju.
Dok osjećate sebe, životu kličite slavu!
A poslije vaša će svjetlost da ukaplje u munju
i oči da izrone opet u neku čudesnu javu.

Dok se Ujevićeva poezija zapalila na velikoj vatri patetičkoga maksimalizma, iz slične vatre neobuzdane mladosti na tragu tradicionalnoga poimanja pjesništva kao sklada i ravnoteže, razgara se i Paruničina poezija: pjesme su to obilja mladosti, čistoće i velikoga pouzdanja, pjesme velike otvorenosti, radosti i ushita. Kao takve, bujnom mladošću eksplicitno impregnirane, figuriraju pjesme Tijelo i proljeće, Čudesna panorama, Ja tjeram krdo riječi, Obilja mladosti, Rujan i Zemlja.

* * *

Međutim, već se na samom početku Paruničina pjevanja pojavljuje i pjesma Mati čovjeka, ozbiljna, teška i jaka u spoznaji koliko li je gorkosti u činjenici da je čovjek otvoreno pitanje; to je pjevanje otvoreno ne samo mladim plodovima i slatkim sokovima, obilju radosti, ljepote i istine, nego i ropstvu, smrti i zlu; otvoreno rađanju i novomu, ali otvoreno i osjećaju velike boli i zatiranja čovjekova dostojanstva:

Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima;
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati!

Slika žalosne majke, mater dolorosa, iskustvo »gorko je čovjek biti«, pratit će od samih početaka poeziju Vesne Parun. Zato je cijela njezina poezija opijenosti ljubavlju i darovima prirode blago kontaminirana ovom oporom činjenicom koja se pokazuje kao ljudska ograničenost, kao samorušilačko povijesno iskustvo, kao ljudski neuspjeh, kadšto poraz. Sam naslov zapravo daje naslutiti opozicijske elemente riječi »zore« i »vihori«, »ekstatične i žuđene životne radosti« i »svijet pustošenosti i smrti«, proizišao iz neposrednih ratnih kovitlaca. Cijela je, dakle, zbirka pjesama Zore i vihori isprepletena osjećajem pune mladosti i osjećajem prisutnosti smrti; ova dva oprečna osjećaja snažno interferiraju, iskazujući se kroz zore nova spoznata svijeta, svijeta radosti, žudnje i svjetlosti te kroz vihore rata, ubijanja i smrti. Ako »zora« najavljuje novo, ako »vihori« najavljuju bujnost i nemire, posve se možemo složiti s Frangešovom tvrdnjom o rijetku pjesničkom navještaju u povijesti hrvatske lirike.

Vitalnost Paruničine lirike, ukorijenjena u prvom redu u vitalnosti Ujevićeve poezije i njegove rapsodičnosti te u Nazorovu panteizmu, ipak većma naglašuje snagu i žudnju za ispunjenjem, ideal koji se najčešće posreduje ljubavlju, puti, tjelesnošću, senzualnošću i ženstvenošću. Riječ je naprosto o jače naglašnoj ushitnoj lirici, lirici u kojoj prevladava zaljubljena mladost, djetinja prostodušnost, dobroćudna iskrenost i nevinost nasuprot krutim i tvrdim zadanim konvencijama tzv. angažirane poezije s jasnim refleksima pobjede i junaštva, tzv. la poésie de circonstance. Odatle je i proizišla, među ostalim, žestoka reakcija i osporavanje u Franičevićevu napisu O nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji u časopisu »Republika« netom što je Paruničina knjiga bila objavljena. Unatoč posve afirmativnoj njezinoj postavljenosti u odnosu na kontekst u kojem se pojavljuje, oficijelna ju kritika sječe u samu korijenu, s razloga prepoznavanja ujevićevskoga stiha; jer, kako je poznato, Ujević početkom kolovoza 1945. snosi, s mnogim svojim kolegama, teške i besmislene posljedice zarad svoje suradnje i objavljivanja u doba NDH. Njegovom rehabilitacijom 1950. godine s Kaštelanovim izborom Rukoveti žestina i bezobzirnost službene kritike postaše bespredmetnima.

No potaknuta takvim kritikama Vesna Parun sljedeće godine, dakle 1948., objavljuje svoju drugu knjigu Pjesme, sastavljenu od »hiperkorektnih sastavaka«. Oštro napadnuta, nezaštićena i uplašena, pokušala je ispraviti svoju »krivnju«. Nikola Milićević piše kako je »mladu pjesnikinju to uvelike zbunilo i ona, nesnalažljiva i nestabilna, odmah pravi ustupak tom kritičkom promašaju, kao što će kasnije vrlo često praviti ustupak samoj sebi, puštajući previše uzde svom neobuzdanom nagonu za pisanjem stihova. Da bi tobože ispravila svoju ‘krivicu’, ona, pod dojmom promašene kritike, piše uglavnom promašenu knjigu Pjesme, sa 120 (!) pjesama po četiri strofe. Ima tu i nekoliko dobrih tekstova, ima nadahnutih stihova, ali ipak posvuda prevladava monotonija, stihovanje, rasipanje talenta. Kao jedino djelomično opravdanje za taj postupak mogli bismo reći da je to možda bilo stanovito rasterećenje za pjesnikinju, predah i vježba, poslije koje će krenuti dalje, svojim putem«,(5) zaključuje Nikola Milićević.

Koliko god taj zaključak bio točan, čini se ipak vjerodostojnijom procjena Ive Frangeša, koji u spomenutim »hiperkorektnim sastavcima« sagledava dva pola Paruničina pjevanja: onaj najbolji i vrjedniji, koji svjedoči o jednoj od najvećih pojava višestoljetne hrvatske lirike, i onaj koji se iskazuje u »razornoj plodnosti i zlokobnoj lakoći slaganja stihova«. U ta dva pola pjesništva Vesne Parun prepoznaje Frangeš stalnu borbu iznimna talenta i versifikatorske lakoće slaganja stihova, borbu u kojoj je najviše gubila pjesnikinjina estetska vjerodostojnost.

* * *

Sedam će godina proći do nove Paruničine zbirke. Godine 1955. pojavljuje se Crna maslina, kojoj pripada epitet jedne od najboljih knjiga hrvatskoga pjesništva uopće. Dok se u Zorama i vihorima Vesna Parun u potpunosti otkrila svijetu, bez zadrške, i darovala mu svoju razbujalu raskoš, u zbirci Crna maslina pjesnikinja se interiorizira, vraća se samoj sebi, svojoj nutrini; iščezla je poganska kliktavost, Paruničina riječ luta između snova i patnje; njezini su stihovi tamniji i teži; njezin je pjev dublji; Zvonimir Mrkonjić ga određuje kao »pjev čuvstvene introverzije«(6); nastupio je rascjep između puti i duše, između strasti i bola; kroz ove stihove provlači se umorna patnja. Tako u pjesmi Djevičanstvo, svjesna težine svoga izbora, pjesnikinja uzvikuje: »Umjesto naušnica nosit ćešuteg bola, / djevojko, ako si život izabrala!« U pjesmi Pećina s izvorom i cvijetom pjesnikinja postavlja pitanje: »Jesam li / Sjećanje u kamenu / ili patnjakoja se odmara?«, a odgovor daje u posljednjim stihovima: »Sjećanje koje tješi kamen / patnja koja ne može otpočinuti.« U pjesmi Smirenje pak časovi su to klonuća i rezignacijie, neuspjeh je odveć bolan, unutarnji sklad poremećen, rezultat rezignativan i pesimističan: »Ah, kada dođe počinak, kad skinem oči s lika tvoga, / srce će biti glina obična, bit će njiva pusta«.

Paruničina je lirika u Crnoj maslini baladična jadikovka, lirski dnevnik u kojem su ostali zabilježeni mnogi gorki doživljaji i ne odveć svijetla iskustva. Tu je nazočno iskustvo povrijeđene ženskosti i lirika osjećanja poniženosti, u osluhu i u duhu Pjesme nad pjesmama; njezina je ljubav izraz žudnje za transcendentnim ljubavnikom; poezija pak kao rezultat takve žudnje svjedočiteljem je gubitka i neuspjeha da se postigne žuđena ljubav i potpuno ispunjenje. Takve su pjesme Maslinov gaj, Ti koja imaš ruke nevinije, Dom na cesti, Otvorena vrata i bolna pjesma Djevičanstvo, ali i Dobrota sjećanja u kojoj sjećanje na ljubavnika donekle pridonosi osjećaju smirenja: »Tada u mojem korijenu počinje da raste / jedan novi svijet, još začuđen / nečujnom prisutnošću dobrote.« Riječju, to su pravi »psalmi nerotkinje« koji će iskazati »svu strahotu razdaljine žene prema sveplodnosti i obistiniti svegubitak supruge, ostvarujući konačno usmjerenje Paruničina pjesništva i osobnost njezina pjesnikog izbora«, kako kazuje Zvonimir Mrkonjić.(7)

Ljepotu Paruničinih ljubavnih stihova valja tražiti u tragičnom smirenju post amorem exactum, rekao bi Frangeš, u izvanrednom osjećaju onih časova kada ljubavna začaranost prestane i postane krutom zbiljom praznine, neispunjenosti i razočaranja. »Ako se u prvoj zbirci moglo govoriti o feminilnom pannaturizmu, piše Milanja, ovdje je u pravom smislu riječ o feminističkom pismu zrele žene, ali jamačno strategijom tjelesnoga, a ne platoničkoga ideala, što ne znači da njezina ‘ruža ljubavi, ruža putenosti’ nije prošla ‘duboku patnju i žrtvu’ i strah od prolaznosti.«(8) Zbirka Crna maslina svjedoči dakle žensko žrtvovanje, jer lirski subjekt nikako ne uspijeva pronaći svoje ispunjenje u zajedništvu s Drugim.

* * *

Pokušajmo rezimirati i u jednoj rečenici izreći cjelokupan razvojni put Paruničine poezije: od Zora i vihora, pjesama obilja mladosti i gorkog okusa rata do Crne masline, pjesama zrelosti i lutanja između žudnje za ispunjenjem i patnje, od Ukletog dažda, pjesama duhovne sabranosti, metafizike i transcendetnosti do zbirke Salto mortale, »abecedara razasutih stvari«, pjesama mudrosti i besprijekornih sonetnih oblika u koje je uneseno svakodnevlje iščašena svijeta: tim se putem kreće pjesnički opus Vesne Parun, njezina via purgationis, njezino osvješćivanje i njezina katarza, njezino traganje za »otajstvom Riječi«. U konačnici njezinoga pjevanja, kao i na njegovu početku, poput intrigantne i neizrecive sfinge, stoji zagonetka – bit onostranoga koju pjesnikinja nastoji odgonetnuti.

Promatra li se poezija Vesne Parun u okvirima suvremenoga hrvatskoga pjesništva u njegovoj cjelini, nadaje se kao rijedak primjer svijetla motrenja i sebe i svijeta. U njezinim stihovima prihvatljiv je i ovaj naš bešćutni i okrutni svijet, izrečena je vjera u mogućnost njegove preobrazbe, a posebno je naglašeno kako treba »ljubiti sve što je nedužno pod ovim strašnim nebom«. Poezija Vesne Parun razvija se, s jedne strane između materinstva i djevičanstva, a s druge – između patnje i dubokog osjećaja neispunjenosti i rezignacije. U svakom slučaju, riječ je o poeziji koju ni prije ni poslije Vesne Parun nije uspjela ispisati do danas nijedna naša pjesnikinja toliko uvjerljivo i estetski vjerodostojno. Riječ je zaista o jednoj od najsnažnijih pjesničkih pojava cjelokupne hrvatske lirike.