Kak naj ti povem Međimurje moje
da se mi je vušlo?
Kak naj ti povem
da hiža postala je hiša
dešč se vu dež je zlil
a zipka vu zibel zazibala senje?
Popevat bi štela
a nemrem:
drfčem in strah me tišči.
Ti si moje protuletje,
polehko poruži na vrata
i pusti falaček sunca
na vusnicah mojih.
Tak stiha otpiram obloke
morti mimo pojdeš
pak vu srce mi zalukneš
i čisto malo, malo
zemli te bum fkrala.
Vu meni su zvezde
Vu meni su hiže
Slamom pokrite
Vu meni
Se Mura razlevle
Vu meni
Čavli hrđavi
Name se vruhnul
Domači tram
Na mojem tijelu
je sve manje
tvojih otisaka prstiju.
Na tvojem tijelu
je sve manje
mojih otisaka prstiju.
Među nama je
sve manje riječi
a po rukama
sve više pjega.
Dragi moj
stigla je starost.
Imam dva brata
s običnim imenima.
Rijetko se viđamo.
Uskoro ćemo zaboraviti
da smo rođaci.
Imala sam dva brata.
Na rasprodaji sam kupila
jeftinu pregaču, s motivima.
Sada mi grli tijelo
sa svojim griješnim slikama
europskih gradova
koje nikad neću vidjeti.
Puna nemira i čežnje
pečem krila pileta
i na stol stavljam
okrnjene tanjure.
Kad hoću, skuham dobar ručak.
Negdje pred kraj
pokazat ću knjigu
dobrih savjeta, namjerno
predugih rečenica.
Moram odustati
zbog mokrih cipela,
voćnog sladoleda,
zbog roda
koje nose djecu.
I nitko mi
ne zna objasniti
zašto moram
u petak u kupovinu
zbog frižidera.
Krajnje je vrijeme
da odustanem.
Onako pred jutro
osluškujem nostalgičnu pjesmu
i opet tražim ruke
posute pjegama nalik na zvijezde.
Prisjećam se, onako pred jutro
o čemu si pričao.
Govorio si o potocima
i planinama
a ja, savitljiva kao vrba
slušala bih žubor riječi
i upijala smolu tvojih borova.
Izmaglica beznačajnih dana
dodirnula mi usne
i pustila miris lavande
i snjegoviće u kosi.
Pogrešan par ruku
pokidao je listiće
koje sam prikačila
na drvo želja.
A bog je izgubio bilježnicu
s mojim dobrim djelima.
Ustreptala kao leptir
na tek procvjetalom cvijetu,
odjevena u prozračna krila
i osmijehe
odlazim u slatku trenutačnost
i ništa mi više nije potrebno.
Uz vodu
u hladu borova
puna sentimenta
njegujem jedva primjetan
dodir ruke.(1)
modernom životu
prosjek je glavna mjera
suvremenog čovjeka
u nove prosjeke tjera
i ja svakako želim
s vremenom u korak
kad prosječno šećerim
prosječno sam gorak
prosječno dobivam
prosječno gubim
prosječno mrzim
i prosječno ljubim
prosječno plačem
prosječno se smijem
prosječno žanjem
jer prosječno sijem
prosječno ponosan
na prosjek svoj
prosječnu budućnost nudim
i za život tvoj
prosječno prosječan
iz prosjeka ničem
u prosjeku starim
i za prosjek mrijem
a na prosječnom grobu
neka mi piše:
bio je prosječan -
i ništa više
noćna svjetiljka žućkasto žmirka
krevet škripi
a posteljina
na prašak miriše
tapete se cerekaju
na zidu
dok iz zgužvane plahte
iskopavam
nove ruke
da počupam izgaženu travu
uspomena
da oberem tuđe smokve
i zagrizem
bezobraznim zubima njihovu
crvenkastu mekoću
na istoku tama blijedi
cvrkut sluti na svanuće
u sobi sjedim
kroz prozor buljim
al' nisam kod kuće
po žilama nešto pecka
u nemirnoj krvi
zujanje u glavi
u želucu kamen
i tri bunovne muhe
na krušnoj mrvi
treperavi zvuci
po strunama
nevidljive violine
klize
dok dušu iseljenu
zub riječi grize
pogled mi mračan
po sobi koraca
kao izvor poslije kiše
iz dubina
nemir baca
musava i depresivna
iznebuha
muza stiže
prožvakanu namaz temu
na pladnju mi diže
pa me gurka
pero nudi
u bolni mi živac dira
da razmažem ponuđeno
po šniti papira
crveno nebo
na rubu dana
potapa glavu
u sumaglicu večeri
a misli
već dugo kruže
po rubovima tišine
u ponore šutnje
zatočene riječi
i cvrknuti glasovi
zidaju nove ćelije
čekanja
trnci prožimaju
preživjele tonove
čađave sonate
u meni
kad mašta zakorači
kroz tamnu čaroliju
noći
komadići dana
izgubljeni
u glomaznoj vreći
vremena
suzama istjeruju
prašinu iz očiju
prašinu
koju diže vjetar
suzdržanog raspadanja
cvrljivih okvira
svakodnevnice
u meni je čežnja
za zemljom čuda
za nerazdijeljenom srećom
zavičaja i nemira
i zato vjeruj
na tebe se neću
vješati niti
s prerezanom pupkovinom
ljubavi
vraćam se na jug
u zaklon oltara
seoskoga hrama
u tihi pristan
uspomena
ne vidim ali osjećam
došla si
i tupom sjekirom
siječeš korijenje
mojoj biljci spasa
daj prestani
vrati tu sjekiru
u arsenal svoga
mozga
zahrđalim škarama
hrabrosti
napravi veliki rez
na nezavršenoj slici
prošlosti
u okovano čekmedže
zaključaj to vrijeme
i otvori prozor
vedrini
novih dana
dana bez mene
na lomači pogleda
njene bradavice
srču oči kao ptice
iz zbunjenog žbunja
evinog brežuljka
niče crni trn
uzdaha
prsti radoznalosti
po mozaiku traženja
naslijepo pipaju
dlanovi postaju atlasi
nestašnih putovanja
oblom vrelinom
butina
pod krošnjom trepavica
iz prašnika zjenica
uskrsnula
suza
na bridovima jezika
sačma riječi u muku
krv šapata
oblizuje
olovka u ruci
kao veslo
bez čamca
plutam
prazninom
slova
stružem malter
s bjeline
papira
noćni psi
uzalud čekaju
na kost
vrijeme bulji
u kazaljke
sata
a muze
nema
ugarak sunca
zapalio
nebo iza zvonika
požar gase
oblaci
po pločniku
stenju
mokri
koraci
iz susjedstva
lavež
miris jorgovana
i pržena luka
večernje ptice
na nebu
rukama dimnjačara
obojiše noć
iz aspekta matematike
svijet su jednadžbe
pune nepoznanica
a rezultat se na dlanu
skriva
iz aspekta zemlje
već davno mrtva zvijezda
još je živa
iz aspekta politike
bez nje nema života
iz aspekta ružnih
važna je duševna
ljepota
iz aspekta gladnih
svi drugi su siti
iz aspekta nejakih
svi moćnici su bagra
iz svojih tvrđava zlatnih
vuku sve niti
iz aspekta moćnika
oni tamo dolje
mrze rad ili nemaju volje
da se bore za svoja prava
iz aspekta žednih
voda je sveta
iz aspekta pijanih
voda je grijeh
i u cipeli smeta
iz aspekta slijepih
vid je najveće blago
iz aspekta bolesnih
zdravlje je prvo
ostalo – kako ti drago
iz aspekta moga
tako vam boga
dajte mi malo mira
i dosta čistog papira
da očistim aspekte svoje
danas je četvrtak
četrdeset četvrti četvrtak
ove kišne godine
četrdeset i četiri puta
curi kroz strop
četiri kišobrana
nad tvojim stolom
i posteljom
nisu dovoljni
tvoje pjesme
riječi na papiru
razlijevaju se
kao plavkaste suze
klize
na stol
i modri akvarel
slikaju na njemu
poplava se približava
tarabama oko kuće
samo čarape na žici
u kutu su suhe
prolom neba
slijeva se u dubine
tvojega proloma
a ti mokrih nogu
žedan
čekaš
na poplavu misli
na poplavu riječi
u glavi suša
već četiri dana
nije kapnula
ni riječ (2)
Danas sam opet,
prolazeći pokraj
raskoračene grupice,
zbog koje sam morala
sići s trotoara i zakoračiti na cestu,
pred pokretni auto, čula:
To je ona što ne zna
ni pjevati ni plakati
na ženski način.
Nisam se okrenula.
Takvi baritoni
obično imaju uska ramena
i među njima nema niti jednog
koji bi se mogao četrdeset i osam sati
boriti s mojim životom.
Kad smognem, pisat ću ti o lancu
niz koji smo se spuštali
u kratere istog mjeseca,
o strganoj koži, koju smo puštali
za povratke u stare korake.
Možda ću ti usput spomenuti
i poneki grozd raskošnih zvijezda,
s kojeg smo lizali prah
da se ne bi zalijepio
za sjaj melema iz ustajalog gnoja,
što nam je štitio tijelo od propadanja
u mlakama nabranog znoja.
Kad smognem, pisat ću ti
i o tome kako tupo odzvanja
škljocanje praznih vilica
(bit će ti zanimljivo,
ja pišem slikovito i zvučno,
i znam da to još nisi čuo).
Vjerojatno će me to ponukati
da ti opišem i zveckanje
sitniša nad fontanom želja.
Možda ću ti usput spomenuti
da smo upravo tu, u tom parku,
danima grkom fistula zalijevali
svoja isušena grla.
Ali sigurno ti neću pisati
ništa o tome kako smo mljeli
kosti i, potom, šakicama
vagali brašno, dok je preko rubova
već curila germa očaja
i kiselo zaudarala, posvuda.
Uistinu o tome ti neću nikada pisati.
Bilo bi previše podrobnosti
i možda bi mogao pogrešno shvatiti
da ti pišem neke hvalospjeve,
a ne da ti, zapravo, sve po spisku jebem.
Oglodala je maslinu plača.
Misli –
sad sam sigurna,
spašena od crvotočina
i potencijalnog gnjiljenja
iznutra.
S drakonskim jezikom
oblizuje košticu,
diže je ka nepcu i sisa,
sisa, kao da je bradavica
na prsima samog (sve)spasenja.
Pritiskom odozdo mjeri
zenitnu dubinu mekog tkiva,
prodire u korijen krika –
o, kako jezivo
odzvanja usna šupljina
dok se lomi, obrušava
krutina praznina.
Izoritmija ore ušne kanale,
sije slutnju fonema i krivulja
krvi odzada zalijeva sjekutiće,
rastu očnjaci, nakaze smiješak.
Ne znam hoći li ikada smoći,
hoću li ikada dovoljno odrasti
da sagledam kraj.
Rodi se
s kompasom,
ne samo u oku,
već u svakoj žili
na korijenu očnjaka,
ima ga u svim meridijanima,
skrivenim ispod sjajne dlake
i u svakom jastučiću nečujne šape.
Ima nešto
u mom mesu
što se svirepoj
gladi samo nudi,
ima nešto u mojoj krvi,
u koštanoj srži, zbog čega
trag svoj zametnuti ne mogu, ima,
ima neki čudni miris u zvjerskoj slini
što kaplje iz čeljusti, zaudara po truloj svili
i crkotini, miris što ga osjećam, miris što ga
uzaludno ispirem iz ježura svojih jamskih pora.
Premalo je stoljeća za sječu nametnika,
za prerastanje noža s urezanim inicijalima.
Premalo vremena za povijanje ogranaka
koje je zahvatila kandžija bijesnog nevremena.
Premalo je neba za beskrajno listanje
ispočetka
premalo prostora za filharmoniju ptica
premalo je i mirisa za lagodna disanja
(smola je nedostatna za pranje katranskog neba)
premalo je,
premalo svjetla za fotosintezu pogleda
premalo je i zraka za preduga žderanja
u dupljama
jednostavno,
premalo je stoljeća.
Valja nam u ovih nekoliko desetljeća
stisnuti godove srca
i potom se beskrajno dugo diviti krugovima
na pokrovu sanduka.
Ustrajati
na goloj
ruži penjačici,
što điklja
uz ogradu
iz bodljikavih žica,
više nije
samo pitanje
nekorisnog kalemljenja,
već i strogog vremena,
što me mijenja,
pa priznati moram
da sam u njenim vrhovima
sve dalja zvijezdama
i sve bliža zemlji
sa sasušenim listovima.
Vrijeme s ognjenim prstima
na obrazima stopala
odozdo mi određuje ritam.
Plešem kao medvjed
s lancem tronutih soneta
oko koštanog vrata.
Među svijećama
zgusnutih zvijezda
pregorile mi oči.
Osjećam, histerija puže ispod kože.
Riječi stražare
i nikuda se provući ne može...
Iz svojih pora iskopavam stvrdnuti plač.
Još koji dan i stići ću do dna,
u sebi slobodna.
To da još dišem
magle i sisam sabljaste šaše
s dobrotom bogova nema ništa.
To da me još nije povukla,
u sebe usrkala
ta munjevita, močvarna voda,
krive su pijavice
što su mi isušile jagodice
pa odebljali nokti prerasli u kandže,
koje zabadam
čas u kamen,
čas u lijane.
Sav si iz atoma mojih htijenja, pradavna želja,
pečat na vratima Amorovog hrama
iz kojeg uzimam kist i bijeli baldahin.
Ja sam ta što ti svijetli lice, tamni obrise...
Ja sam ta što ti otvara usta, boji glas...
Jesam, uistinu sam ona
što ti grizući nazubljuje prste i jezikom ih brusi,
sva milostiva do svoga vrata
što ga, s ljupkošću laneta, polažem na tvoja koljena
i u tebe optužujuće gledam.
Još se nitko nije vratio
u tu dolinu, gdje se izrečeno
mežura na ušću vječnog,
bez šupljih dlanova
kroz koje gleda
sad s ovog, sad s onog brežuljka.
I još nitko nije napustio tu dolinu,
u kojoj se učinjeno ne pokorava željenom,
a da se nije pomirio s kamenim tornjem
što nosi sat koji se ne da i ne da okrenuti natrag.
Ponekad zaželim,
recimo, kao sada,
iz ovog trenuća,
istisnuti dlanove,
uplesti prste,
svoje u tvoje,
nježno, tijesno,
tako tijesno
da zaborave žile
gdje su im izvori,
a gdje ušća
i tako,
dok bi se magle
svlačile u svanuća,
mogli bismo opet leći,
ti i ja, mi bez dva pupka,
mi, bez zemlje i pijeska
što dijele korijen od bijelog rasta,
trava i kestena i kamena
i nas što se evo pretačemo
ovim nedovršenim prostorima
moga, tebi zatvorenog zraka
i tvoga, meni otvorenog mraka;
potom te zagledam ljutitoga,
ne sviđa ti se moja želja
i za tvoju ljubav prihvatim se posla.(3)
U nekom trenutku našeg susreta
bili smo poklonjeni jedan drugom.
Bio si moja najdraža igračka.
Jako sam se veselila.
Jer nisam znala šta me čeka.
To nikad ne znamo.
Zato uletimo u takvu avanturu.
S velikim očima grabimo igračku,
da nas netko ne pretekne.
Čuvamo je, pazimo, veselimo se,
za nju se borimo i brinemo,
skačemo oko nje i naviknemo se.
Dok ju jednog dana netko ne ukrade
– i izgubimo glavnu ulogu.
Igračka se ne buni.
Svejedno joj je.
Samo da se igra.
Prelijevao si se od zadovoljstva.
Mamio si me. Izazivao.
Kao i sve što je
privlačno, neobično i uzbudljivo.
Sva očarana, pratila sam te,
trčala za tobom, smijala ti se.
Jako si me zabavljao.
Do trenutka kada si promijenio smjer.
Najprije iznenađenje, potom razočaranje.
I putevi nam se raziđoše.
A samo dodirnula sam te.
I ti nestade.
Mislila sam da si ipak poseban primjerak.
Zapravo si isti kao i ostali.
Proziran. Prevrtljiv. Nepouzdan.
A uz to si nježan i osjetljiv.
Često se topiš od nježnosti.
Da, ja se jako volim igrati
s mjehurićima od sapunice.
Upao si mi u oko,
vidim te i kada te nema.
Uletio si u moje uho,
pa čujem tvoj glas i noću.
Udahnula sam te duboko,
sad i iznutra uznemiravaš moja čula.
Ušetao si mi u misli
i zatrovao ih sobom.
Rastegnuo si se po mom dlanu,
na svakom prstu je tvoj trag.
Podmetnuo si se pod moju nogu,
ne bi li me zaustavio u odlasku.
Sad sam na drugoj strani.
Čekam oslobođenje.
Zakrpat ćemo jedan drugog
tamo gdje nas najviše fali.
Ja ću ispuniti tvoj nedostatak,
a ti ćeš biti moja zakrpa.
Nanizat ću svoje suvišne riječi oko tebe da lepršaju.
Ti ćeš ih znati pokupiti i zalijepiti u svoj dnevnik.
Tamo ću bar vječno živjeti.
Ja ću sa zakrpom zadovoljno šetati okolo.
Uloge su podijeljene.
Ti se ljutiš,
ja se osmjehujem.
Ti se dereš,
ja šapućem.
Ti si nervozan,
ja sretna.
Ti me prezireš,
ja te obožavam.
Ti mi unezvijereno objašnjavaš,
ja te zadivljeno gledam.
Ti jedva čekaš da odeš,
ja jedva čekam da te opet vidim.
Kakva predstava!
Ne baš čarobna...
Ali, već smo sudbinski u njoj.
Kod mene sve nešto naglavačke.
Kao da nisam s ovoga svijeta.
Godine me preskaču
kao da me ne vide,
pa ja preskačem uobičajenosti,
preskačem ljude,
a neki preskaču mene...
I, tako se lovimo.
U vremenu i prostoru.
Ja se još nekako i ulovim,
ali vrijeme nikako da stignem.
Jesi li tu ili nisi?
Odsutan si.
Tvoj duh je odlutao.
Odmara se.
Od mene?
A ja se umorih,
od tebe.
Takvog bez duha.
Posjeti već jednom sebe!
Ono prije smo se samo znali,
a onda jednom i upoznali.
Bilo je zanimljivo.
Ušetao si u moj život kao vjetar
i napravio veliko čišćenje.
Vrlo uspješno.
Svojim prisustvom
prozračio si moje zaprašene kutke.
I pogled mi postade jasniji.
I hod sigurniji.
I izgled mi se promijenio.
I neprekidno sam vesela.
Vrata su se sve više otvarala.
Hm, sada kad razmislim,
radije bih da su ostala odškrinuta,
jer čim su se širom otvorila –
ti si otišao.
Tako se završila tvoja šetnja kroz moj život.
Skakućemo i saplićemo se jedni o druge.
Dok se ja neuspješno zalijećem na jednom kraju,
ti neshvaćen stojiš na drugoj strani.
Susreti su nam okrenuti naopačke,
pa se redovno mimoilazimo.
Energiju izgaramo na krivim mjestima.
Zato nam se razočaranja vraćaju kao bumeranzi.
Ali sav taj trud tek je generalna proba
za onoga kog još nismo sreli.
Ili već jesmo!?
To je odlazak u nepoznato,
gdje nikad ne znam kakvo me slavlje očekuje.
A nije jasno ni kada ću se vratiti.
Raduje me kad Veseli otvori vrata i zaželi mi dobrodošlicu.
A kad jednom uđem, ne želim više otići...
Smušeni samo čeka na prvi susret.
I dok Zadovoljan naseljava moje pore,
Zbunjeni jedva čeka da mi zasoli doživljaj.
Kod Ljubavi je često Nježnost u gostima.
Tad se razliježu zvuci Romantika uz pratnju Opuštenog.
Na popisu gostiju je i svevišnja Ljubaznost,
ali uvijek u društvu Opreznog.
Svoj položaj kod Ljubavi zauzimaju Šutljivi i Brbljivi,
i baš kad ne treba podmetnu ti noge.
A Nespretni se svugdje ugurava
i budno prati da ne bude baš sve sjajno.
Dok Zamišljeni redovito brine o mojoj prehrani,
Sumnja oprezno navaljuje i sa sobom dovodi Nezadovoljnog.
No svemu dođe kraj, pa i mojem posjetu Ljubavi.
Prije nego se vrata zatvore, tiho i niotkud se pojavi Nesigurni,
uhvati me za ruku i ne ispušta me.
Dotrči i Žalost, a ubrzo sretnem i Izgubljenog.
Tako se skupi jedno nezahvalno društvance
koje mi počne kljucati svaki sa svoje strane
pa mi već i Ludost počne namigivati.
Iz cijele te gužve izvuče me Savjest
i odvuče me do svoga znanca Odgovornosti.
Uz njihovu pomoć, rješavam se okupljenog društvanca
i napuštam kuću Ljubavi.
Posjet je nezaboravan i ima epilog.
Zove se Prijateljstvo.
Klanjam se...
Izletjela sam naglavačke.
I izbezumila se od plača.
Već sam u muci, a tek doputovala.
Bjelinu oko mene ukrašavaju rascvjetale ruže.
Dobro su se pripremili za moj dolazak.
Neobično. Svi se zadovoljno smješkaju,
dok ja plačem što ipak, eto, izađoh.
Zbunjuju me. Puno toga ne shvaćam.
Guguću mi kao da sam blesava
i tepaju mi kao da ne znaju govoriti.
Iz horizontale im šaljem začuđene poglede.
Onda počnem hvatati ravnotežu.
Kao artist na trapezu.
A kad sam ju uhvatila, počela je životna strka i zbrka.
Najprije sam se hvatala za mamin rukav, za stol, pa za krevet...
dok se nisam uhvatila za riječ.
Već neko vrijeme ne dopuštam joj da mi pobjegne.
Čvrsto ju zadržavam dok ju prstima ne pritisnem na papir.
Onda je zaista samo moja.
I u početku bijaše riječ...(4)
prođe i
doba trešanja –
kakva zrela
cikličnost!
osjemenjene trave
i misli
idu u klas, u sjemena
liježe glas,
u tebe
mili stih,
u svijet,
preko vinograda,
sasvim tih u osi ljeta,
diže se plimni val
vremena
stvarnost, s riječju ili bez
ta mamljiva mogućnost
ta prostorja
u sebe otključana
ponuđena
a za sebe stvorena
gdje sam tek gost
i mogu reći samo
hvala
uskušljalo nebo, oblaci
brzi, drugi
još brži, izvrnuti
konji u punoj snazi,
jašu ih sami
vrazi, uzbunjeno
jato vrana
ni ne grakće, samo leti
kroz gole krošnje
vjetar fijuče – danas
je jučer, jučer
onako u sokovima
riječi, rekla mu je
šta bi joj
sve promaklo da
nije njega upoznala,
posjećivat ću te
krajem tjedna, ako
odeš predaleko
(taj se dan objesio
na fazanov korak
preko zasniježenog,
prisojnog strništa)
pogledom pužeš
uz brijeg, pokušavaš
poduprijeti nebo,
ne znajući da li je
suton ili zora, pa
onda opet, neonsko
anemičan, u posrtaju
dugom cijeli krug
čekanja, uz
lepet krila nijemih
blizina,
refren: samo da prođe,
samo da prođe – i tako
godinama
antropolog istražuje pigmejske prste, jedan i
mnogo, mnogo, pulsiraju šake, njihove
žene pritom imaju grčeve
pod trbuhom, tamo negdje
uplijenili su bljeskutavi plankton tišine
(sad, ogrnut metamorfozama, zalaziš u vlastito
proturječje i
noć je već elastična, pobuđeni osjećaji prelaze u
cjelac osjećajnosti, sloj po sloj – evo, ide
prema zori, proklizavaju
pauze, na svakoj peteljci daha
treperi smisao,
nekad sam te već prepoznao, govoriš
iznenadnom glasu
kad se koplja opet zariju)
diše samonikla
sintaksa, stanje je
neponovljivo
i dobro poznato
polje bivanja
(slijepi se šutljivac
budi, u prsima ti
treperi njegova
vjeđa, diže se
sa zastavom jutra,
k darivanju s rubova,
u taj čas, njegov
glas, ljeskutavi
izotop, klizi ti
po suznim prstima:
tako rasti, tako
pasti)
visoka jedra jutra
i ti, s tim ogrtačem,
mislim, stoji ti
sva ta tajnovitost,
baršunasta sjena
u labirint mami
svagdanje, tu
čula su premalo,
a svaki časak
svijet polegao u svijet, pa si
tako nijema kad te prožima
zanavijek slijepa
besjeda: kome, čemu
zapretana u tebi,
dok gib u gibu je
bolna blizina,
pa samo gutam
mirisno ništa,
drhteći uz tvoje žiće
pod tim ogrtačem,
zaista ti stoji, mislim,
sva ta tajnovitost
zrak dodirne nedodirljivo,
lijenu meduzu plaveti
uzdiže proljetna plima
(uz kavu i prvu cigaretu
zaboravljaš da si na pragu
zapeo za par starih cipela),
što više uzdiše, sve
bolje šutiš, šuti, raste
i otvara se
zatvara, tiše, tiše, spušta,
raspušta, nosi, nosiš
otvorena usta
na otvoreno ušće
vremena (opet je
cijelo)
osjećaji klize
po krhkom mišljenju,
zaneseno lutaš,
prolazeći
kroz trenutke besmrtnosti
osuđen
od dodira jezika –
nijemost i
slutnja, da li je zaista
sve što možeš
samo slutiti,
taj eho,
Kirka ti pod kožu puže
ovuda, ovuda,
pokazuje, dok se
s tvojih usana dižu
njene
visoke tišine
gle, kroz sinapse
mile,
odasvud
u zastaloj kretnji
treperi zrak, jezik je
plazma, u venama
zijev,
zvijezde vrište
uzaludnost,
nijemost postaje
agregatno stanje,
tu
prolama se vrijeme,
u tebe, svo,
po licu ti se cijedi
sentiment, sam si
sa svijetom, i nitko
ne zna za taj karies
prožetog srhom
raspe te
po Svemu
zatim saziva
zrnca zraka
pa pribija,
pa u žalosti,
pa se privija,
pa jutro
pa svuče
kosti,
i kosti!
vuče,
pa saspe
u sebe, nisi
misionar tišine,
možda ti se čini
da si njeno
sidrište, ne znaš
zašto te je okom
u oko, u svoje
zalomila, u muk
oslijepila, za sebe
uzela (5)
____________________
(1) Antonija Baksa Srnel (Zasadbreg kod Čakovca, Hrvatska, 1945.) objavljuje u slovenskim i hrvatskim časopisima Paralele, Hrvatski kajkavski kalendar, Reči rieč, Rast, Mentor, Primorska srečanja, Nova Atlantida, Kopitarjev glas, Sejalec, KLD Rešetari, Balkansko pero. Zastupljena je u Antologiji slovenskih pjesnikinja 1981–2000 (ur. Irena Novak Popov, Ljubljana, 2007.). Bavi se i prevođenjem sa slovenskog na hrvatski jezik.
Samostalne zbirke poezije: Lozna slika vu šiglu / Motna slika v zrcalu (Ljubljana, 1989.); Samovanje / Samevanje (Ljubljana, 1996.); Pesmi poročene žene (Maribor, 2004.); Vijolice v kamnu / Fijolice vu kamenu (Murska Sobota, 2005.).
(2) Jure Drljepan (Komletinci, Vinkovci, Hrvatska, 1953.) od 1972. godine živi u Sloveniji. Po profesiji je pravnik.
Poeziju piše već u osnovnoj školi, a ozbiljnije od gimnazijskih dana u Osijeku s objavama u školskom biltenu. Kasnije je objavljivao svoje pjesme u različitim časopisima i revijama u Sloveniji, kao što su Mentor, Fontana, Primorska srečanja, Hotenja, Odsevanja, Vpogled, Lirikon, Locutio i Paralele (koje je duže vrijeme i uređivao kao glavni urednik). Sudionik je brojnih književnih susreta, nastupao je na mnogobrojnim književnim večerima i drugim kulturnim priredbama te na radiju i televiziji. Bavi se i prevođenjem sa slovenskog na hrvatski, bosanski i srpski jezik te obratno.
Izbori njegovih pjesama su objavljeni u pjesničkom almanahu Pejzaži čuda / Krajine čudes objavljenom 1988. godine u povodu 10. godišnjice susreta pjesnika i pisaca drugih naroda koji žive u Sloveniji, zatim u almanahu Sosed tvojega brega objavljenom 1998. u povodu 20. godišnjice tih susreta, te u časopisu Paralele u redovnim godišnjim izborima književnih radova tih susreta.
Godine 1998. nakladnička kuća Emonica objavila je njegovu dvojezičnu (hrvatsko-slovensku) pjesničku zbirku Uklesan u slova / V črke vklesan. Svoju drugu samostalnu zbirku poezije Sizif u mreži objavio je 2010. godine u Sarajevu.
(3) Senada Smajić (Vitez, BiH, 1957.) od 1986. godine živi u Sloveniji (Železniki). Piše poeziju na materinjem hrvatskom i na slovenskom jeziku. Bavi se i prevođenjem slovenskih autora na bosanski jezik.
Njene su pjesme objavljene u brojnim slovenskim i bosanskim književnim časopisima i zbornicima: Paralele, Sejalec, Lirikon, Mentor, Dialog, Odsevanja, Stopinje, Album, Most, Pesem.si, Blogolozija, Diogenis, Republika, OtočjeO, V zavetju besede, Gravitacija riječi, Balkansko pero, Kapija istoka i zapada, Duhovna konekcija, Garavi sokak, Pesem iščem, pa sem v njej, Rožnata dlan.
Dobitnica je priznanja petih Novosarajevskih književnih susreta Novosarajevsko pero 2011., u kategoriji bh književna dijaspora. Objavila je samostalne zbirke poezije: Kroz život/Skozi življenje (Maribor, 2001.), Z njenih robov (Maribor, 2008.) i Kibela (Maribor, 2011.).
(4) Neda Galijaš (Sisak, Hrvatska, 1960.). Osnovnu školu i gimnaziju je završila u Sisku. U Ljubljanu ju je privukao studij novinarstva, gdje nakon završenog studija i živi. Surađuje s časopisima za kulturu Zarez i Vijenac iz Zagreba i novinama Večer iz Maribora.
Poeziju objavljuje u književnim časopisima Paralele, Besede i Mostovi, internetnom Locutio, na pjesničkom portalupesem.si. Pjesme su joj objavljene u slovenskim zbornicima Pjesme bez granica, S druge strane i Liricon. Često sudjeluje na raznim književnim večerima i susretima, posjećuje maratone i festivale, gdje sa zadovoljstvom čita svoju poeziju i poeziju drugih autora. Sada za tisak priprema svoju prvu zbirku pjesama.
(5) ŽELJKO PEROVIĆ (Visoko, BiH, 1961.) od 1977. godine živi u Sloveniji (Maribor). Zaposlen je na željeznici kao otpravnik vlakova.
Pjesnička djela: na slovenskom jeziku – Poklonjeni glasovi (Mladika, Trst, 1997.), Kapljevina (Mariborska literarna družba, Maribor, 2001.), Sinapse (Založba Pivec, Maribor, 2010.); zbirke na hrvatskom jeziku – Utiha (Naklada Mlinarec&Plavić, Zagreb, 2002.), Golim sinapsama (KNS Novo Sarajevo, Sarajevo, 2009.).
Plodan je prevodilac proze i poezije sa slovenskoga na b-h-s jezike i obratno. Na slovenski jezik preveo je zbirku kratkih proza Roberta Mlinarca Sve o vjetrenjačama, roman Maje Ezgeta Kora, s Marjanom Pungartnikom, Ninom Flisarom i Josipom Ostijem panoramu novije bosanskohercegovačke poezije Ponestaje prostora, roman Zdravka Kecmana Scabiosa trenta, te zbirku pjesama Admirala Mahića Ljubavni red vožnje. Na srpski jezik preveo je zbirku kratkih proza Franje Frančiča Voleo bih da zaustavim vreme, a na hrvatski jezik zbirku pjesama Denisa Poniža Sjeverne i južne pjesme. Zajedno s Robertom Mlinarcem na hrvatski je preveo roman Ferija Lainščeka Koju je magla donijela, a uskoro mu izlazi i hrvatski prijevod romana Ferija Lainščeka Skarabej i vestalka.
1-2, 2012.
Klikni za povratak