Susjedi njihovih bregova

Na nedavnom prvom susretu predstavnika Slovenske matice i Matice hrvatske početkom ove godine u Zagrebu, na kojemu se govorilo o brojnim primjerima suradnje dvaju naroda i dviju kultura, bilo je riječi o bogatim hrvatsko-slovenskim odnosno slovensko-hrvatskim kulturnim vezama – od suradnje među slikarima, glazbenicima i piscima do razvedene bilateralne znanstvene, osobito slavističke suradnje. Navođeni su brojni primjeri međusobne suradnje, pa i osobnih veza s obzirom na stručne ili estetičke srodnosti (Drago Jančar, Milček Komelj ili Tonko Maroević), kao i na dragocjenu suradnju povjesničara i povjesničara književnosti (Stjepan Damjanović, Vasko Simoniti i drugi), kako u prošlosti tako i danas. A nakon osamostaljenja Republike Slovenije i Republike Hrvatske, na mnogim su se područjima te međunacionalne veze i međusobna zanimanja, bilo prijevodima bilo razvijenim studijima nacionalnih jezika i književnosti na sveučilištima u Zagrebu i Ljubljani, možda i suprotno očekivanjima, još više intenzivirala.

Bila je tada podržana ideja da matice nastave surađivati objavljivanjem barem po jedne slovenske knjige u Zagrebu i obratno, odnosno da podupru ideju o sustavnom izdavanju hrvatskih klasika u Sloveniji i slovenskih klasika u Hrvatskoj, za što bi dugoročno zasigurno bilo interesa, ali bismo na obje strane morali naći snažne izdavačke kuće koje bi takav projekt mogle iznijeti. Na kraju, zbog nedostatka vremena samo je okvirno bilo spomenuto da u Sloveniji djeluju i suvremeni hrvatski pisci koje bismo, iako Hrvati u Sloveniji nemaju priznati satus nacionalne manjine, trebali pomagati kao što to činimo s piscima naše dijaspore u drugim, osobito susjednim zemljama (Austriji, Mađarskoj ili Srbiji). S tim u vezi zamolili smo poznatu prevoditeljicu s hrvatskoga na slovenski jezik, inače docenticu na Filozofskom fakultetu u Ljubljani dr. sc. Đurđu Strsoglavec, da nam za časopis Kolo po prvi put priredi izbor suvremenih hrvatskih pjesnika iz Slovenije.

Na osnovi svoga dugogodišnjega iskustva u selektorskom radu u okviru manifestacije Sosed tvojega brega i u uređivanju časopisa Paralele, koji okupljaju pod vodstvom agilne Dragice Breskvar sve pisce iz redova naroda bivše Jugoslavije, kao i nove doseljenike (tako je brigom za slobodu stvaranja na nacionalnome jeziku omogućeno i pripadnicima naroda koji nemaju status nacionalne manjine da se slobodno izražavaju, pišu i objavljuju svoje knjige na materinjem jeziku), kolegica Strsoglavec priredila je prvi izbor tekstova suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika te u popratnom pismu zapisala:

Da li biti između znači biti i ovdje i tamo (podjednako)? Ili znači biti ni ovdje ni tamo, nego u nekom međuprostoru? I čiji si onda? Ovdašnji? Tamošnji? Gdje si domaći, a gdje si gost? Gdje si svoj na svome?

Ova (retorička) pitanja mogu biti i pitanja jezika – u/na kojem si jeziku svoj, a u/na kojem si tek gost?

Pjesnici koji žive u Sloveniji, no ne pišu na slovenskom kao na jeziku okruženja u kojem žive, nego na svome prvom jeziku, najvjerojatnije bi rekli da si svoj na svome prije svega u – pjesničkom jeziku.

Svaki je izbor, bilo antologijski bilo informativni, ujedno i subjektivan, bez obzira na zadane kriterije. Tako je subjektivan i ovaj izbor pet pjesnika koji su i ovdašnji (slovenski) i tamošnji (hrvatski). Kao dugogodišnja selektorica slovenskoga književnog natječaja Sosed tvojega brega (natječaj za literaturu na drugim jezicima) odlučila sam stoga predstaviti poeziju, tj. pjesničke jezike autora koji su s godinama (iz)oblikovali prepoznatljivu poetiku, metaforiku i pismo »na bridovima jezikā«.

Iako ovom pregnantnom razmišljanju ne bismo trebali puno dodavati, spomenimo samo to da je određena dvojba oko uvrštavanja ili neuvrštavanja pojedinoga pjesnika, kvalitete njihova rada i možebitnoga smisla objavljivanja ovakvoga izbora zapravo suvišna. Naime, kao i kod drugih pisaca u sličnim životnim prilikama, koji su se stjecajem okolnosti našli u situaciji da pišu na svom jeziku unutar druge nacionalne kulture, kao o obratno – pisci koji preuzimaju jezik sredine u kojoj žive ali se ne odriču tema djetinjstva, svojih sjećanja ili obiteljskih priča iz stare domovine, svojevrsni su međujezični, interkulturni autori, koji osim što pišu na svome materinskom jeziku često i prevode svoje ili pjesme svojih kolega na drugi jezik, kao što su uvijek »pri ruci« u obratnim situacijama, da za sebe ili svoje kulture prevode djela autora s kojima žive.

Skoro dinamičnije negoli je to u slučajevima tradicionalnih, starih pripadnika nacionalnih manjina, jer su veze s matičnom kulturom mnogo življe, premda ipak prekinute, ovakvi se pisci potekli iz redova ekonomske emigracije ili iz obitelji izbjeglica najčešće drže svoje zavičajne optike i svoga zavičajnoga jezika, osobito kad je on toliko blizak slovenskome kao što je to hrvatski kajkavski jezik. Ako ne prevladavaju teme iz djetinjstva, pjesnici se često s nostalgijom sjećaju rodnoga kraja ili staroga doba, a najčešće se njihova izračajna perspektiva okreće općeljudskim, obiteljskim ili ljubavnim pitanjima. Kao da se svijet jezika djetinjstva stapa u općeljudski govor o svakodnevici, samoći i problemima suvremenoga svijeta. Njihova zapitanost o sebi kao da se u okolnostima drugoga, drugačijega iskustva jezika i kulture poopćuje u svojevrsnom međujezičnom neutralizmu, upisanosti drugosti (spolne, prostorne, vremenske itd.).

Riječju, otvarajući pogled središnje hrvatske književnosti i kritike na granične pisce s rubova nacionalnoga jezika i kulture, i to ne jedino ovom prilikom, uvjereni smo da time ne vodimo samo brigu o očuvanju njihova nacionalnoga identiteta, nego još više – da se i preko svoje intelektualne dijaspore otvaramo kulturama susjeda, europskim kulturama i kulturama svijeta. Naši, hrvatski pisci u Sloveniji, pjesnikinje i pjesnici, prevoditelji, susjedi (s) njihovih bregova, uvjereni smo, budemo li uznastojali na prijamu i njegovanju njihove književnosti, donijet će nam dah svježine, dragocjene razlike, ovajput iz slovenske književnosti, koju oduvijek smatramo gotovo svojom, u ponečemu i vrjednijom od naše domaće danas uredno antologijski »pospremljene« hrvatske književnosti, koliko god to kadšto kao brojniji i književno bogatiji narod ne želimo priznati.