Srce Istre (razglednica iz Pazina)

Nenadani poziv

Jednog samotnog i neutješnog zimskog poslijepodneva 2012. dogodilo mi se malo čudo. Od ravnateljice pazinske Gradske knjižnice, Ive Ciceran, dobivam e-mailom nenadani poziv da pripremim kofere i dođem u Pazin na jednomjesečnu književnu stipendiju. U zagrebačkoj zimskoj slijepoj ulici i još jednom uzaludnom čaju za mene taj je e-mail bio spasonosni procijep, efekt onoga što neki zovu deus ex machina. Putovanje u nepoznati grad, izmještaj iz stare kože. Još jednom, Bog je dobar. Smjesta ustajem iz dosadnog kornjačina oklopa i u kovčeg nabrzinu spremam nekoliko knjiga, najdraže bilježnice, tri olovke i debele vunene haljine. Tamo ću napokon naći ono što sam posljednjih nekoliko mjeseci izgubila, pisanje.

Veljača u Pazinu

Zima je u samom zenitu, zrela i okrutna, no u Pazinu nekim čudom nema ni slutnje snijega. Dapače, sunčano je gotovo svakoga dana a kamenim ulicama vije jaka bura, zdrav i pošten vjetar. Na vijestima danima slušam kako je u cijeloj Hrvatskoj velika kriza zbog naleta apokaliptičke studeni i sniježnih nanosa. Dijelovi zemlje su posve odsječeni od ostatka svijeta i čak se traži padanje nekih političkih glava. Neki su mi dobrohotni zagrebački prijatelji prije puta govorili da je u pazinsku Kuću za pisce doći u veljači potpuni promašaj, mazohizam, smrzavanje na smrt. Dobro, veljača je mjesec koji u istarskom puku s razlogom zovu sičan i sečanj. U prijevodu – siječanj.

Neprijeporni stručnjak za tu neobičnu siječanjsku veljaču, Milan Sijerković, u svojoj debeloj monografiji »Pazin između jutarnje mrzline i podnevne vrućine« kaže da je »veljača.... Istri neprijeporno zimski mjesec, hladan i povremeno sniježan, a često i buran.« Ipak, Sijerković nastavlja utješnim tonom: »Treba upozoriti da se u veljači često, u svakome slučaju češće nego u siječnju, makar nakratko, zamjećuju i razdoblja ugodnoga, razmjerno toploga vremena, zamalo nalik proljetnome. Dakle – budimo malo pjesnički raspoloženi – veljača je zima na odlasku s pokojim proljetnim vremenskim ukrasom«.

Simpatični Sijerković je očito i kolega pjesnik. Dragi kolega, meni je ovdje neobično lijepo i čak toplo, ne žalim se. Pogotovo kad znam da me čekaju iscrpljujuće, uzbudljive šetnje što otvaraju pogled u daljine, sve do Učke. Dok se skitam cestama ponad Pazina, zabavlja me što mi daleka Učka pomalo sliči Tolkienovom Mordoru, nekoj njegovoj svjetlijoj varijanti.

Srce Istre

Već od prvog dana nameće mi se jednostvano pitanje, što je ili tko je taj Pazin? Ne znam ništa osobito o njemu. Dobar je početak istrage otrcana metafora iz turističkog vodiča – srce. Možda ovaj grad ne zovu srcem Istre samo zato što je geografsko središte, već i zbog mitske uloge srca kao organa koji voli, osjeća i čezne. Za čim Pazin čezne, što voli? Taj osjetljivi Pazin je od 1993. godine i službeno sjedište Istarske županije. I zaista, za toliku površinu stanovnika je prilično mnogo; u samom gradu kuca više od 5000 ljudskih srca. Ako u šetnji njegovim vijugavim ulicama samo malo napneš oko, možeš na fasadama naići na nenametljiv, minimalistički grafit kojeg čini samo veliko srce uz slova ISTRA.

Po svemu što sam dočula o povijesti Pazina i Istre, čini mi se da nije slučajno da se glavni pazinski trg zove Trg slobode. Iako ovaj prostrani trg oku nije impresivan, dapače, doima se nehajno uređenim i suhim, nije prazan. Unatoč gustom jatu kućica s novinama i smiješnim birtijama, na trgu ima dostojanstvenosti. U sjeni njegova duguljastog parka izložen je svojevrsni hall of fame. Tu su u nizu pomalo mračne biste dr. Matke Laginje, Olge Ban, Otokara Keršovanija, Vladimira Nazora, Matka Brajše Rašana, sve redom stvorenja koja su čeznula za slobodom. Dakle, Pazin voli slobodu.

Miris staromodne pustolovine

Mirisi se često gube u putnim bilješkama i sjećanjima, ali ponekad ih pisac ponese kao biljke u herbariju, ili male čačkalice sjećanja. Mirisi su nešto poput jezika grada.

Svaki grad ovoga svijeta ima svoj nepromjenjivi tjelesni miris i neku osnovnu boju koja evocira svakovrsne aluzije, čak i lažna sjećanja. Dok šećeš ulicama često je to svojevrsna ugodna zagušljivost. Ili zanosna prostranost, bistrina. Taj miris grad ne može skinuti kako se skida šešir. On ne ovisi o godišnjim dobima ili političkim i ekonomskim krizama. Iako su rijetki, ima i gradova posve bez mirisa i okusa, kao da su slijepljeni od papira koji je malo upao u blato. Takvi su mi, recimo, Vinkovci. Iz dana u dan, Pazin mi, osim na čistoću, sve više miriše na noćne razgovore iza zatvorenih škura, na usamljene mačke, na čudno zimsko bilje i mokro rublje na vjetru. Ali najviše od svega, u Pazinu sve miriše na neku staromodnu pustolovinu, pa čak i zvonici i crkve, tržnice i kafići, uglovi ulica, osobito njihova imena. To je miris koji ne želi i ne može svatko osjetiti, tek neki pjesnici, putopisci, speleolozi i pustolovi. Većini njegovih dugogodišnjih stanovnika, nažalost, miriše na dosadu i rastopljene satove kakve imaju provincijski gradići. Tako je to s nama ljudima; kod susjeda je trava uvijek zelenija.

Miris pazinske pustolovine je nenapadan, ali zavodljiv miris dubina i strmina, neprozirnih tajni koje kriju pukotine u stijenama. Ledeni miris zašiljene, neumoljive vertikale, nekog sudbinskog i životnog »ili-ili«. Taj se miris diže osobito iz pazinske jame. Oko jame i u njoj sve se doima kao fizički odljev dubine duše nekog potresenog jezerskog pjesnika, recimo Wordswortha. Ovdje dramatična priroda s lakoćom upogonjuje maštu, a kad se u očima pokrene pustolovni žar, može rastaliti svu tvarnu skorenost svijeta, uskovitlati staru tromu materiu primu da čak i atomi u starom kamenju počnu juriti i teći. Budni promatrač postaje gotovo pretjerano svjestan prostora, njegove moćne gravitacije.

Gledam u kanjon i pada mi na pamet riječ – katedrala. Pa riječi let i zanos. Naravno, neizbježni »Sturm und Drang«. Kada bi jama bila neka majstorska slika, onda bi u tom pejzažnom ulju naslova »Pazinska jama« vidjeli da živi divna geometrija, zrakasto se rastežu zlatni rezovi, kameni rezovi i svakojaki ostali organski rezovi. Odvija se vrtoglavo slavlje triju sestrinskih dimenzija, dubine, širine i visine, a kao četvrta, na vjetru treperi predimenzionirana kosa samotnoga pjesnika. Savršeno bi se uklopila hipijevska kosa pokojnog istarskoga pjesnika i speleologa, Drage Opašića Billyja. Drago me na fotografijama fizionomijom neodoljivo podsjeća na sina Veloga Jože.

I zbilja, cijeli moj boravak u Pazinu je u znaku pustolova. Na tribini u Gradskoj knjižnici o ludo hrabrom putovanju u trošnom gumenom čamcu od Zagreba do Crnoga mora upoznajem autora »Dunavskog bluesa«, Hrvoja Ivančića. Bilo je to samo nekoliko dana nakon otvorenja foto-izložbe »Welcome to Macedonia« još jednog putnika i motoklicista, Ronalda Gubića. Malo je nedostajalo da se zaputim pješice od Pazina do Vladivostoka.

Skrivene vode

No, vratimo se jami, koja je sama po sebi pustolovina. Sve bi u toj burnoj prostornosti jame ostalo na previše zračnih i zemljanih elemenata da se svojim vodenim tijelom ne uvija uokolo ponornica Pazinčica. Njezine povremene vodene bujice dođu kao metafora iznenadnog nadahnuća i životne snage, izboja radosti. Uostalom, sve što je jama i kanjon bilo gdje na ovom svijetu, čeznutljivo doziva punjenje, svoju brzu, zelenu vodu. Pomalo mi je žao što u pazinskoj jami ima i skrivenih, još zelenijih voda. Aqua incognita.

Obični znatiželjnik poput mene ne može tek tako vidjeti dva skrivena bratska jezera. Mogu samo prenijeti pročitano, da se odmah iza golemih usta ponora oblikovala duguljasta dvorana s jamskim velikim jezerom, nazvanim Martelovo jezero. To je veće jezero uzanim sifonom spojeno s tajanstvenim Mitrovim jezerom, nazvanim po speleologu koji ga je do danas jedini uspio preroniti. Taj je hrabri ronilac Mitar u mojom očima tako postao neka vrsta izabranika, pazinskog Supermena.

Kuća za pisce-ptice

Živim u staroj i strmoj četvrti Buraj, i moju pazinsku svakodnevicu prekidaju samo rijetki izleti u Pulu, gdje jedne veljačke večeri i sama nastupam u Društvu književnika, i pokoja dupla kava s pjesnikom Brankom Vasiljevićem u nekom od istarskih gradića. Mjesec dana živim poput kulturološkog eksperimenta, pa su susjedi oprezni, samozatajni, tek tiho pozdrave ili samo gledaju u neznanku. Ili su možda inače takvi? Jednog snježnog jutra otvaram vanjska vrata i zatičem tragove malih stopa u snijegu pred vratima. Neki je je znatiželjni dječak dolazio pred pred kućna vrata i pitao se što to čudna ptica zvana pisac radi sama među starim zidovima, kako li se glasa dok je nitko ne gleda. Pisac, čudna ptica, dodo s naočalama za čitanje među redovima. Možda je baš zato jedna od bivših stanarki kuće, Olja Savičević, ovu kućicu slučajno nazvala Kućom za ptice.

Taj moj specijalizirani dom, Kuća za pisce, izgleda divno, kao sitna stražarnica nad jamom, kao motrilište neke toliko tanane zbilje što se odvija dolje u jami, da većini zaposlenog i običnog svijeta promakne. Dok zapisujem krhotine ideja, razne natuknice uz jutarnju kavu za stolom kraj balkona, taj se uzani drveni balkončić doima kao poligon za uzlijetanje u daleke i svjetlucave pustinje prostor-vremena, ili kao kabina za svlačenje kostima ovoga stoljeća. A gdje bi drugdje trebala biti podignuta Kuća za pisce nego nad strmoglavim stijenama? Sjetih se »Orkanskih visova«. I kamen bi ovdje propisao.

Međunarodno karizmatična jama

Ali što ozbiljnijeg napisati ovdje? Iako me potajno privlače, pejzažna lirika i pikarski romani otpadaju. Eseje, crtice o neobičnim životinjama ili priče o mojoj neobičnoj ljubavi prema strancu? Neću valjda ovdje, usred Pazina, pisati o zamršenim ljubavnim aporijama, ili o maglama dalekih gradova. Odlažem olovku, treba vidjeti što su ovdje pisali drugi. Vrlo sam brzo saznala, a od koga drugog nego od pazinske živuće legende, Davora Šišovića, da su zbog lude prirode stari Dante i J. Verne ovdje dobili inspiraciju za neka svoja djela. Inače je taj Davor Šišović rijetka biljka, čovjek koji samo o Julesu Verneu može držati predavanje od pet sati bez stanke za čašu vode ili kavu. Ali o njemu nešto kasnije. Znamo da je nestašni Dante nakon pobjede protivničke mu političke stranke protjeran iz domovine, i kud mu noga zađe nakon mnogih lutanja nego u – Istru. Postoji uvjerljiva teza da je ugledavši upravo Pazinsku jamu dobio inspiraciju za »Pakao«.

Za razliku od njega, Jules Verne nikada nije bio u Pazinu, već je dio građe za roman »Mathias Sandorf« crpio iz putopisa »Obale Jadranskoga mora« poznatog francuskog putopisca Charlesa Yriarte. Fotografije jame i kaštela slao mu je tadašnji pazinski gradonačelnik Guiseppe Cech. Kao u domino efektu, poznati se francuski speleolog Edouard Alfred Martel toliko nadahnuo Verneovim opisom jame da je u tri navrata dolazio u Pazin u svrhu znanstvenoga istraživanja. Što li je to trećega puta našao, da nije morao dolaziti i četvrti put, ostaje nam slatkom tajnom. Naravno, rješenje se nameće samo po sebi, napisat ću kratki putopis.

Gravitacija kaštela

Često u bistra podneva, dok mi se samotnički ručak krčka u kuhinji, zadubljeno gledam kroz prozor u dubinu. Zaista, neki krajolici i prizori kao da su stvoreni da se nađu na poštanskim markama pisama koja putuju za Transilvaniju. Mom pogledu kroz prozor nedostaje samo krhka plavuša u šuštavoj haljini na rubu litice koja traži spas u smrti. Kao dodatak romantičnoj sceneriji, čađavi su ostaci plemenitaške kamene vile koja je stradala u bombardiranju u 2. svjetskom ratu. Mojoj kućici malo s desna diže se golemi kaštel opisan u nekim francuskim romanima. Kako i ne bi, kad je u Pazinu sve puno zgrada, poput Pazinskog kolegija i franjevačkog samostana, koje odišu tajnama i urotničkim koracima u polumračnim hodnicima, kraljevskim noćnim morama, slutnjama i neobičnim pojavama fizike. Pazinskom kaštelu pripisuje se takozvani »parambolički efekt«, gdje zvuk putuje neobičnom putanjem ispod paraboličnog kamenog svoda, pa je Verneov urotnik Matija Sandorf u svojoj ćeliji zaista mogao čuti što se govori u najudaljenim dvoranama.

Za mnoge Istrijane, kao i turiste, kaštel je s pravom najegzotičniji, najdojmljiviji simbol Pazina. Upućeni tvrde da je posrijedi najočuvanija i najmoćnija utvrda u Istri, a tako i izgleda. Uostalom, stometarska mu je stijena onemogućavala pristup sa svih strana, pa ga ni moćna venecijanska vojska nije uspjela osvojiti. Pod latinskim imenom Castrum Pisinium ovaj se kaštel prvi put spominje u Veroni još 893. godine, u darovnici cara Otona II. porečkom biskupu Adamu. Pompozni je kaštel bio dom upravitelju Pazinske grofovije, a i mnogim pobunjenicima i utamničenicima. U njemu su jeli, pili i stolovali brojni pazinski kapetani, založnici i zakupnici knežije, a kao posljednji, članovi porodice Montecucoli iz Modene, koji su kaštel posjedovali kao stambeni objekt čak od 1766. do 1945. godine. Oni su, ne budi lijeni, zatrpali obrambeni jarak, srušili bedeme i pokretne mostove, te tako kaštel redizajnirali u možda malo bizaran ali ugodan dom; osim toga, spojili su grad i kaštel u organsku cjelinu. Navodno danas u kaštelu nitko ne živi, osim uzlepetanih golubova.

Gotovo svakoga dana ili večeri na povratku iz trgovine ili slastičarnice šuljala bi se zajedno s tim golubovima oko kaštela; naprosto je očima bilo teško odoljeti njegovoj snažnoj kamenoj gravitaciji. Ipak, kad god bi pokušala ući u kaštel, netko bi me od od čuvara zdanja zaustavio i rekao: zatvoren je zbog nekakvih radova. Skrivao se od mene, izmicao mi baš kao i herbarij iz 17. stoljeća koji se previše ljubomorno čuva u Pazinskom arhivu. Ipak, jednoga dana mojoj se žlijezdi znatiželje udovoljilo u obliku tete Soke koja me pozvala na razgledanje mističnog zdanja dok ona posprema kancelarije uprave. Nekako preposlušno, gotovo školski ozbiljno, razgledala sam neke stalne izložbe, kao što su zvona s istraskih crkva, arheološki postav o Pazinštini od pravovijesti do srednjega vijeka, o životu i djelu biskupa Jurja Dobrile te o bunama kmetova u 15. i 16. stoljeću. Taj posljednji dio napokon mi je razbuktao maštu jer je odgovarajuće paklen i makabričan, od vrha do dna napunjen najrazličitijim spravama za mučenje. Drago mi je da književnu stipendiju ne moram guliti u grandioznom kaštelu, onako sama s olovkom među starim kukama i maštovitim spravama za što neugodnije umiranje.

Pazinski Indijanci

Što se mene tiče, Pazin bi se mogao podijeliti na prijepodnevni i poslijepodnevni, a to zbog na p.m i a.m. modus naštimanih Pazinjana. Za razliku od živahnoga jutra, poslijepodne gotovo da nikoga nema na ulicama grada, hladno je sunce u svom kotrljanju samo i zamišljeno. Ulicom se provuče jedva koji pas, automobil, par žena s kolicima, gusta poezija tihih i mirnih života. Kakvi su Pazinjani, ovi danas i ovdje? Na moje iznenađenje, mnogi su me neznanci u prolazu toplo pozdravljali, osobito starice i usamljeni muškarci. Nekoliko njih nose novine pod miškom a preko desnog oka dramatičan povez koji šeću po cijeli dan, kao performans sa skrivenom porukom. Brojni kafići su svakodnevno krcati pivopijama i kavopijama, po trgovinama svuda vesela i zabrbljana atmosfera. Ipak, možda o strastima Pazinjana više govori neobično visok broj mesnica i slastičarnica po kvadratnom kilometru. Krv i šećer, ekstaze i utjehe nepca...

Kako se i pristoji, već drugog dana stipendijskog boravka naletjela sam na neka zanimljiva ljudska bića. Nakon ručka, u samotnoj šetnji duž vitkog sivoga mosta iznad jame, tu i tamo duboko se naginjući preko ograde da što bolje upijem raskoljeni prostor, nešto me zasmetalo. Osjećaj da me netko pomno gleda, a da nije Bog. I onda sam ugledala gledače; stoje kraj nekog konja i unezvjereno mi mašu motreći me kroz dalekozor. Onako pogrbljena od studeni i duge crne kose, sva zamotana u dugi crni kaput shvaćam da usamljenom paru na njivi s druge strane jame izgledam kao rođeni samoubojica. Kasnije sam čula da su se najočajniji Pazinjani znali baciti s ovoga mosta u smrt.

Smiješim se gledačima i odmahujem im kao da se oduvijek znamo, spopada me želja da vidim tog njihovog konja. No ne znam kako doći do to dvoje, dijeli nas bezdan. I kao da sam mislima dozvala vodiča, iz šume mostom prema meni krene neki zamišljeni muškarac, njihov prijatelj i na moju molbu odvodi me njima nekakvim nemogućim kozjim stazama. Ispostavlja se da su ti šaptači konjima i samoubojicama moji susjedi u četvrti Buraj, da ludo vole stare Indijance, često logoruju pod Zarečkim krovom i izrađuju fenomenalne lukove i strijele. Kasnije saznajem da toga glavnog poglavicu pazinskih Indijanaca iz nepoznatih razloga zovu Hitler, a taj nedužni i simpatični Hitler svoga veličanstvenog konja Onaj koji zijeva. Baš me zanima je li mene poslije nazvao Onom koja se nije ubila.

Francuska veza

Uz bezbroj tuzemnih i vanzemnih štikleca, pokazalo se da Pazin ima i neobjašnjivu »francusku vezu«. Osim već naglašene literarne veze Pazina i francuskih zvijezda Charlesa Yriartea i Julesa Vernea, nešto francuskoga ovija se oko zanimljive osobnosti Pazinjanina i slavni kompozitora Luigia Dallapicola. Najpoznatiji je kao atonalist i jedan od utemeljitelja dvanaesto-tonske glazbe. No manje je poznato da se družio s velikim književnicima, a bio je vjerojatno posljednji čovjek kojeg je prije svoga kobnog leta nad Sredozemljem vidio francuski pisac Antoine de Saint-Exupery. (Po Saint-Exuperyjevu romanu »Noćni let« Dallapicola je skladao operu »Vollo di note«.) Još jedan Francuz, suvremeni pisac Francois Regis Bastide napisao je odličan podeblji ljubavno-špijunski roman »Čovjek koji je čeznuo za dalekom ljubavi«, a čija je zakučasta radnja smještena u Istri, zamišljenoj kao nezavisnom kraljevinom na otoku s glavnim gradom Mittelbergom ili Pazinom. Roman je preveden na hrvatski i obljavljen u nakladi Zoro. Nakon svega, naravno da u Pazinu postoji odličan restoran koji se zove »Francuz«.

Pazin je grad knjige

Valjda kao i svaki pisac, odmah ujutro ogladnim pa potražim neku dobru papicu za dušu, jake knjige. U Pazinu odavna postoji jako dobar švedski stol s knjigama, knjižnica u centru grada. U toj velebnoj gradskoj knjižnici, začudo, baš kao na tržnici, nije tiho i nije mirno. Po svjedočenju ravnateljice, Ive Ciceran, gradska je knjižica pod njezinim vodstvom svojevrsni dnevni boravak grada. Osvjedočila sam se iz prve ruke kako je unutra oko nakrcanih polica neobično familijarno, živo i koliko se ovdje knjige posuđuju i vraćaju. Tri gazdarice knjižničarke nalik su nekoj vrsti čuvarica i upućenica, unisono nose crvene vestice na kojima piše »Gradska knjižnica Pazin« dok okretno poslužuju neobično brojno članstvo.

Već spominjani Davor Šišović, novinar i fantastičar, na čuđenje nekih cinika svojedobno je Pazin proglasio gradom knjige. Možda i zvuči pretjerano, no dobro, možda ima razloga. Što neki grad uopće čini gradom knjige? To da ljudi i nedjeljom ujutro pohode knjižare i da su knjiški moljci pojeli grad nekoliko puta u povijesti? Ako je Pazin grad knjige, da li njegovi građani duplo potcrtavaju i dugo prežvakuju knjige, čak i pišu dnevnike, drže književne salone, a pjesme i najneznatnijih pjesnika uče napamet? Nažalost ili nasreću, takvoga grada knjige na svijetu nema. Ipak, tom Šišovićevom gradu knjige upadljivo nedostaje najobičnija dobro opremljena knjižara. Tražeći takvu knjižaru nedostajala mi je samo svijeća u ruci. Ispostavilo se da je jedina poštena knjižara u cijelom Pazinu silno nakrcana prostorija s gotovo isključivo katoličkim izdanjima. Pa zašto je onda Pazin grad knjige?

Ako je odlučeno na sedmom Festivalu gradova knjiga u Wünsdorfu kraj Berlina da se Pazin primi u članstvo Međunarodne organizacije gradova knjiga, onda za to valjda ima poštenih razloga. Aduti za ulazak u organizaciju bili su impresivni: prije svega, vrijedno književno naslijeđe, jer o Pazinu su pisali kroz povijest mnogi znameniti pisci te niz mlađih pisaca današnjice, zatim više nego brojna književna događanja – Istrakon, Dani Julesa Vernea, Susret izdavača, Festival fantastične književnosti, književne tribine Gradske knjižnice, pa rad Kuće za pisce, živahno izdavaštvo, veliki broj aktivnih autora koji se bave književnošću, od poezije, proze, publicistike, povijesnih djela i slično. Vjerojatno i šećer na kraju, lik i djelo Davora Šišovića.

Istina, Pazin je grad provincijskih boljki, grad industruje i radnika, grad bajkovito lijepih zgrada i ulica, grad predimenzioniranog i pustog stadiona i jedne jedine umjetničke galerije, grad bez ijedne fotokopirnice, grad sporosti. Ali, nema se što prigovoriti, Pazin je zaista i grad knjige.