Poetizacija duhovne baštine

Ljerka Schiffler redovita je sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iz područja filozofije objavila je više knjiga, rasprava i studija, a predmet znanstvenog interesa joj je hrvatska filozofija iz razdoblja humanizma i renesanse. No, Ljerka Schiffler je i autorica više pjesničkih i proznih knjiga, npr. Vrijeme plovidbe (poezija), 1965., Između nas riječ (poezija), 1985., Hermesove kočije (proza), 1988., Slutiti Kytheru (proza), 2004., Recto & Verso, Fragmenti (proza), 2006., itd. Prošle godine joj je objavljena knjiga poezije Tragovi, a urednik knjige je akademik Tonko Maroević.

U pogovoru knjige Maroević ističe kako se autorica na početku karijere naraštajno i poetički mogla pridružiti grupi oko »Razloga«, no nakon početne pjesničke zbirke iz 1965., uslijedila je stanka od dva desetljeća, pa je novu knjigu poezije objavila tek 1985. godine. U međuvremenu je objavljivala publikacije iz filozofije, a tek 2006. godine objavljena joj je (ponovo nakon dugotrajne pauze) knjiga poezije Kasne ure. Nova zbirka Tragovi, kao i prethodna, bilježi Maroević, stiže u vremenu sabiranja iskustva, a urednik naglašava kako je karakterizira žestina naviranja asocijacija i patos izricanja »s apokaliptičkim prizvucima«.

Za temeljno razumijevanje zbirke Tragovi važna je pjesma »Herbarium dilaviarium«, jer u toj je pjesmi biblijskom metaforikom predstavljena prije svega sumnja i rasap modernističkih vrijednosti. »Riječi lutaju lancima besmisla«, ističe pjesnikinja i time zapravo sugerira kako se gube tragovi prošlosti, kako je neizvjesno tko će se baviti prošlošću, baštinom (»budućnost prepuštena neznalcima«). Nestala je i humanistička ideja (»...gdje je nestao Čovjek kad utrnjuje smrću«), znanje i učenje dezavuirani su (»učenici zavedeni đavoljim znanjem ostavljaju se nauke, dokazuju životinjsku dušu«). Zapravo, vrijednosni sustav posve je poremećen, »zakoni narušeni«, a sjeme posijanog znanja čini se da će niknuti i umrijeti, da neće nikoga oplemeniti. Nestaje kauzalnosti, događaji ne slijede jedni iza drugoga, svijet je »efemeran i pust«, jer to je svijet Sotone u kojem samo spektakl u obliku incidenta i skandala opstoji.

Upravo stoga autorica svojom intertekstualnom poezijom, u kojoj komunicira i s medijalnim i s humanističkim razdobljem, želi sačuvati »tragove«, odnosno prošlost, jer sve je prolazno, podložno vremenitosti: »Tragove ti izbrisa val i vjetar hladni/ vatru srca, tugu neutješnu/ i život bljesak što je, tek se javi, a već nesta« (pjesma »Tragovi«). U pjesmi »Vrijeme« govori se i o vremenu i o ne-vremenu, riječ je o nabrajajnju, igri riječi, jer vrijeme i jest »samo« igra, ono je »ravnodušno za misli«, »mrtvi teret«. U pjesmi »Hortus conclusus« spominje se čest topos u medijevanoj i renesansnoj književnosti – hortus conclusus je inače naziv za Djevicu Mariju. No u pjesmi se spominje slika vrta kao izgubljenog raja (također česta tema u književnosti humanizma i renesanse) jasno ograničena na svijet pojedinca »moj vrt misli«, dok je suprotnost tom uređenom svijetu »zemlja čudesa« u kojoj je bestijarij čudovišta ono što ocrtava njegovu nakaznost.

Pjesnikinja nimalo slučajno spominje Heraklita, koji je isticao mijene, a upravo metamorfoze su ono što autorica često tematizira u svom pjesničkom tekstu. Autoricu ne zanima lirsko tematiziranje jastva, već odnos svijeta i ja, odnos svijeta »prije nas« i »poslije nas«, a pritom je prožima tjeskoba zbog imaginiranja strašne slike budućnosti, koja je metaforički predstavljena kao »zebnja od velikih kiša«. Premda se u većini pjesama tematizira opće, odnosno izostaje poetizacija jastva, ipak nalazimo i pjesme, kao što je »Dok pišem« u kojoj je u baroknom metaforikom ocrtan proces kreacije. Ponovo se spominje »crna kap vremena«, a kreacija se odvija noću (»Noću čini se liježu sa mnom moje riječi na ležaj/ raskošni od vjetra i slova«). Noć u antropološkim strukturama također ocrtava vrijeme, odnosno protok vremena.

Za razliku od starih pjesnika začinjavaca, pjesnikinja ne afirmira povjerenje u vlastitu Muzu, u pisanje, već suprotno: ironično ističe da je Muza izgubila »moć nad mudrošću vlati nad izvorom/ vode«. U pjesmi »Veliko čudo čovjek«, referirajući na znamenitog hrvatskog pisca Petra Zoranića, autorica nostalgično priziva izgubljeno vrijeme kada je čovjek bio u središtu svijeta, kada je svijet bio cjelovit i prožet božanskom mudrošću: »A nisam u sredini svemira, jedan ka višemu, drugi/ nižemu težeći«.

Ljerka Schiffler svoje pjesničke tekstove očuđuje postmoderinističkim iščitavanjima antike, pa se npr. mitski pjevač Orfej u pjesmi »Na jedinoj obali svih svjetova, odmorištu ptica« preobražava u suvremnog kantautora »ostarjelog rokera sve mlađih pjesama« Neila Younga. Ono što se čini važnim je pronaći nove riječi kojima bi se opisao svijet: »nova snaga stare-nove riječi« i povratiti jedinistvo – jedinstvo svijeta, a okupljena obitelj umjesto prazne sobe, umjesto »lica odsutnih u svim crkvama svijeta« (u pjesmi »Hortulus animae«) slika je sklada kojem se teži. U ciklusu »Elementi« pjesnikinja poetski progovara o središtu Zemlje, o bitku, ponavlja se i ono temeljno pitanje filozofije – tko smo na ovom Svijetu? No jednoznačnog odgovora nema, jer voda je istovremeno i spasiteljica i razoriteljica svijeta, postoji istovremeno »svugdina i nigdina«, »plodnost i jalovost«, »svjetlost i tama«. I čini se da je i čovjek istovremeno i »cvijet bolesti« i »mana nebeska«.

Treba napomenuti kako upravo unutar binarnih opozicija ili pak arhetipskih toposa, kako uočava i Maroević, autorica organizira pjesničke cikluse. Tako će u ciklusu »Baštinski tragovi« Ljerka Schiffler prizivati slike iz vremena starog Rima, iz vremena cara Diklecijana, spominje Salonu, Issu, referirat će i na hrvatsku srednjovjekovnu kulturu, ali i interpolirati autopoetičke iskaze M. Marinija. Upravo poetizacijom baštine, tih ognjišta koja »još žare u pepelu«, kao da se želi naglasiti važnost prošlog vremena, neizbrisivi trag prošlosti, pronaći utočište. Junakinja traga za vremenom prvih kraljeva, odlazi u avanturu prošlosti, jer sadašnje stanje čovječanstva je takvo da ono biva svedeno na »crnu rupu u svemiru«. Zanimljivo je i kako se u evokaciji prošlosti izbjegava govoriti o prošlom, već se radije govori o bivšim tragovima, koji svjedoče o nekadašnjoj ljepoti svijeta.

U posljednjem ciklusu u knjizi »Od svagdana do blagdana« bit će supostavljena upravo opreka sveto-profano, te metafizička opreka: bitak nasuprot ništavilu. No postoji i svijest da se unatoč pogledu unatrag ili unaprijed, »ništa/ ne mijenja«. Mrtva priroda, mrtvi dan, samotne sobe, poremećeno satno vrijeme... Okupljanje u vrijeme blagdana, umjesto harmonije zajedništva, donosi samoću umjesto povezanosti: »Mir se uvlači u podešen ritam sata i baca crnu sjenu/ na okupljene za stolom/ Opsjednute tišinom usne se nesigurno prisjećaju riječi/ molitve«...

U molitveno intoniranim stihovima, pjesnikinja priziva »priče o neuništivom drvu života«, dok oko sebe vidi samo pustoš i nemoć čovjeka koji se od božanskim prožetog bića pretvorio tek u »loše podešena njihova glazbala«. Ipak, unatoč svim tim apokaliptičnim slikama, ipak se ne odustaje, pa autorica ističe: »sijah sjemena riječi za svoju dušu nespokojnu«. U završnoj pjesmi ove knjige protok vremena ostavlja trag (»prigibaju nam se leđa godina«), a premda ulazimo na kraju u »drevni vrt«, ipak izostaje smislenost, jer tek »tamna noć sačekuje nas vjerno«. Utjeha izostaje.

Ljerka Schiffler ispisala je u Tragovima poetsku knjigu impregniranu pitanjem o smislu čovjeka i svijeta, o bezumlju koje je zavladalo i o spektaklu koji je obmanom sakrio lice Istine. Njezina poezija u sebi sadrži i filozofske pojmove i bogatu metaforiku, i opće i konkretno. Autorica afirmira baštinu, ali je i na zanimjiv način – kroz citate iz novina ili spominjanjem konkretnih mjesta i ljudi iz suvremenosti, reinterpretira. Ono što je smisao, kao da nam poručuje Ljerka Schiffler, treba pokušati barem riječima u palipmsestnom pismu sačuvati glasove prošlosti, sačuvati drevne tragove. Jer, kako ističe T.S. Eliot, kojeg i citira: »Vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje sastaju se u vremenu budućem«.