Planet depresija

U fragmentima jave

Kristina je buljila u zamišljenu točku na zidu, cijeli svijet postao je točka. Iritantna, sitna, nevidljiva. Izgledao joj je kao dosadna muha, kao nešto sitno i nebitno što nikako ne može naciljati. Mali svijet se mrdao, zujao, osjećala mu se fizički nadmoćnom, ali on je bio beskrajno uporan, vibrirao je, zujao i zujao, parao joj uši. Da je fizički jaka, da može ustati, najradije bi ga opalila nogom u zid, ali... sitan svijet opet bi uzmaknuo, dobio krila i nastavio mahnito letjeti kao poludjela muha.

Zamišljala je da se ružni svijet smanjio i postao još prgaviji. Pokušala je stisnuti šaku da ga u mislima zdrobi, ali mlohava ruka joj se opružila po krevetu.

Zaklopila je oči, pokušala mirno disati, ali srce joj je lupalo sve snažnije i opet ju je počela napadati drhtavica. Nizak tlak? Visok? Nije više mogla procijeniti, drmale su je neke čudne sile, kao bura koja ju čupa, baca na sve strane. Bura u svijetu, jugo u glavi. Onaj mali buroviti svijet koji je postojao negdje izvan nje, rugao joj se (‘Vidiš, ja sam ništavan, ali ne dam ti mira, ha, ha, kukavice!’), nikako nije htio iščeznuti.

Htjela ga je odjednom propucati mitraljezom. Bila je sve slabija, nije imala nikakva oružja osim beskorisne raspaljene žudnje.

Opet je otvorila umorne oči. Stan je bio neuredan, zaudaralo je na izmet psa koji je hodao pored kreveta isplažena jezika i cvilio, odjeća je bila razbacana po podu, duhan je bio rasut po stolu, u kuhinji je prljavo suđe gotovo dosezalo strop, plahte su bile mokre od znoja. Ona žudi bezbojan, sterilni mir, a svijet odjednom raste, nije više točka nego sada postaje veliki krug u kojem se guši, u kojem ona postaje sitna, sve sitnija. Opet je napadaju različite boje i mirisi, svijet oko nje odjednom se sve više širi, živi, raskriljuje se, diše punim plućima, a ona se ne pomiče s mrtve točke. Pokušava se pridignuti, žudi stati na noge, boriti se, ali opet joj glava pada na jastuk.

Već dva tjedna leži u krevetu, jedva da jede, živi u isprekidanim snovima, u fragmentima jave.

Osjeća se beskorisnom – izdala je i voljenog psa koji već tri dana jede staru konzervu, nije zabrinutim roditeljima odgovorila ni na jednu poruku. Osjeća se kao egoist koji se ne zna trgnuti zbog drugih.

A onda opet zaplače i zaroni glavu u jastuk. Ne, nije egoist.

Ne. Ona je kukavica. Svi žive u istom svijetu... žive... žive... Svi nekako zuje, kao ona muha. Čuje susjeda kako otvara vrata automobila, vidi u mislima čovjeka kako nasmijan ulazi u ured u kojem dotjerane daktilografkinje stalno skreću pogled sa spisa na tipkovnicu, vidi u mislima poštara kako raznosi poštu, vlasnika susjednog kafića kako raznosi piće i smije se, vidi ženu za šalterom u Zagrebačkoj banci kako isplaćuje novac... Život teče, teče... hoće sada i ona poteći s njim, ali... rijeka života odjednom je zaleđena.

Život kao da joj je okrenuo leđa. »Ne idi sa mnom«, govori joj. »Slaba si. Ne podnosim takve. Goni se!«

Beznačajan, sitni svijet odjednom postaje golem, svemir razjapljuje usta i guta ju, sumanute zvijezde odašilju poruke o ‘općoj nepravdi’. Zapada u patetiku. U moralni kič.

Crveni se, tlak zacijelo ponovno raste. Svijet je sada užarena kugla.

U Japanu ljudi stoje mrtvi u ruševinama, tisuće Indijaca umire od gladi i žudi novu Majku Terezu, opet puštaju emisiju o vlasnicima Googlea koji se bezobzirno bogate dok u njezinoj zemlji 400.000 nezaposlenih čeka u redu, osudili su generala, a gori od njega hodaju netaknuti u svojim paukovim mrežama, opet u novinama reklamiraju neku šund prozu dok pjesnici piju na vjeresiju poput kretenskih zabavljača...

Sada svijet postaje golem, golem pauk. Zna da je sve to samo u njezinim mislima, no misli su moćne... stvarnost uzmiče pred njima.

Trese se, u grču se pridiže, plače, postavlja se jedva na klimave noge, muca: »E, nećete me... nećete!« Gega se do kuhinje da uzme čašu vode, ali se prostor njiše, sve se mrda, osjeća neki čudan potres, a onda od panike hrli ka ulaznim vratima, uzima kvaku i pada na pod.

Tone u bezbojan mir.

Sanatorij »Sretni gaj«

Sjedila je na klupi, pušila i gledala u stabla koja su je milovala rascvalim granama, a ona je ipak gledala kroz njih. Vidjela je i sve i ništa, svijet je postojao samo fizički, a odrazi su mu bili prazni. Kao da su pred ogledalom stajali ljudi, predmeti, grmlje, automobili, a u ogledalu se nije vidjelo ništa osim... blago vibrirajućih tmurnih obrisa.

Malo se oporavila. Dehidracija, gubitak apetita, padanje u nesvijest... nalazi su na koncu bili dobri. »Nema naznaka psihoze«, bio joj je rekao psihijatar Žanić, »radi se o teškoj epizodnoj depresiji. Ništa strašno, nagomilani stres, pobijedit ćete vi to.«

Perivojima oko nje prolazili su neki ljudi kao sjene, namrgođenih ili letargičnih lica, zatvoreni u svoje ljušture, daleki i samima sebi, a ona je ipak osjećala njihovu blizinu. Jedan visok mršav čovjek vukao je noge i piljio u pod. Neka žena raščupane kose vukla je vreće i dernjavom prosila, jedna duša sjedila je na klupi, držala radio u ruci i tresla se kao prut. Zakukuljene duše, pomislila je, ali ipak otvorene svijetu, bez stida, slobodne i same kao lutajuće ptice između neba i zemlje. No, bili su osuđeni na zemlju, na njoj su morali sagraditi nova gnijezda od krhka pruća. Hodajuće boli različitih vrsta, hodajuće rasute priče – psihotičari, šizofreničari, privremeni depresivci, alkoholičari... ljudi bačeni u gladna usta svojih prokletih sudbina, sažvakani, lišeni obrambenih životnih štitova – koristoljublja, sebeljublja.

»Veoma humano mjesto«, pomisli Kristina i ugasi nogom cigaretu, »tužna iskrenost.«

Dušom joj prođe mučnina, ona duboka, razarujuća, Sartreova. »Sve je besmisleno, i ovaj put, i ovaj dan, i ovo drveće«, ponavljala je jauke egistencijalista, riječi za taloženje depresije. Zapalila je novu cigaretu i stisnula oči, predala tijelo blagom povjetarcu. »Čovjek je bačen u odvratan svijet, nitko ga nije pitao hoće li se roditi... pa tko onda traži da u njemu ostane?« pitala se, probijajući mislima prazninu, ali ona je i dalje ostajala neprobojna.

Jedan čovjek sjeo je na klupu nasuprot njoj. Visok, mršav, u prugastoj pidžami, dugačke raščupane kose koju je mahnito češkao kao da ima buhe. Pljuvao je po podu, panično treskao desnom nogom i naglas govorio:

»Bullshit, bullshit, kiss my ass! Fuck off! Fuck off!«

Ispio je limenku Coca Cole pa ju rukama histerično zgužvao i bacio iza sebe u grmlje.

»Kiss my ass«, ponavljao je izbezumljen i mahao glavom.

Odjednom je ustao, pogledao ju izbuljenim zelenim očima kao u žabe i upitao:

»Stara, imaš li cigaretu? Život je ionako dim, daj mi, jebi ga, da i ja zapalim!«

Pružila mu je. »Izvoli«, rekla je i pogledala ga samilosno.

»Daj još jednu«, rekao je drsko.

Dala mu je.

»Koliko si visoka?« upitao je namrštena lica.

»Metar i sedamdeset osam«, rekla je.

»Koliko si teška?« nastavio je, piljeći u nju kao ružna lutka.

»Šezdeset pet«, promucala je.

»Stara, ti si neproporcionalna, ti si skroz u kurcu«, rekao je i nacerio se kao krezubi klaun, »ti si totalno sjebana.«

»Nisi ni ti ništa bolji«, rekla je pomalo uvrijeđeno i spustila pogled.

»Ja sam Buva«, rekao je i pružio joj ruku.

»Ja sam Kristina«, izustila je. Pružila mu je ruku da ga ne povrijedi. Odbiti tuđu bol na ovome mjestu može biti opasno.

Buva je sjeo pored nje, podrignuo, zapalio cigaretu i opet pljucnuo na pod.

»Ubio sam čovjeka«, rekao je tiho. »Propucao sam kamatara, ali mi, jebi ga, nitko ne vjeruje. Misle da sam lud, da serem. A ukoko sam ga, života mi.«

Kristina se ukočila.

»Zbilja?« promucala je. Ruke su joj se počele tresti.

»Tipu sam vratio dug«, nastavio je Buva i počeo udarati dlanom po bedru, »seronji sam sve pošteno vratio, a on je htio još. I još. Pa još. Znaš, bio mi ga je pun kurac. Uzeo sam pištolj i koknuo ga. Jedan gad manje.«

Buva joj je približio glavu i sjevnuo očima.

»Jel’ mi ti vjeruješ? Priznaj da mi vjeruješ. Ubio sam svinju. Ja sam heroj, jel’ da jesam?«

»Moguće«, izustila je uplašeno, »oprosti, moram ići. Imam terapiju.«

»Daš mi joj jednu cigaru?« upitao je.

Dala mu je cijelu kutiju. »Izvoli«, rekla je hineći ljubaznost, a njegov pogled odjednom je postao topao.

»Hvala«, rekao je, »popušio sam život, sada pušim cigarete. Stara, moraš pušiti, uvijek moraš pušiti i ispuhati dim usranom životu u lice. Jebi ga, nema druge.«

Krenula je perivojem, noge su joj se tresle, umor u duši svladavao ju je kao uteg. Zaplakala je. »Ja sam nitko«, pomislila je, »da sam netko, ne bih bila ovdje.«

Život joj je djelovao ukočen, zaustavljen, a ona se osjećala kao lebdeći samo ide i ide... nikamo.

Odjednom ju je netko s leđa povukao za rukav. Trgnula se, uplašila, naslutila još jedan isječak tuđe sudbine koji će joj uzburkati tjeskoban, uspavljujući mir i urezati joj se u srce kao nož.

»Gospođo«, vapila je sijeda žena izborana lica u širokoj bijeloj bolničkoj pidžami, »dajte mi dvije kune.«

Izvadila je iz džepa kovanice, osjetila tračak nadmoći nad nekim tko je potonuo dublje, koga su godine zakopale u podvodni pijesak, tko se više ne nada nikakvoj udici, nikakvoj površini obična života.

»Evo vam pet kuna«, rekla je i pomilovala ženu pogledom.

»Imate li mobitel?« upitala je.

»Imam«, rekla je Kristina.

»Dajte mi ga da nazovem sestru. Da me izvuče odavde. Sin i snaha strpali su me u ludaru, hoće se dočepati stana, prokleti bili. Gospođo, znate što, ja nisam luda. Ja sam se samo poskliznula od tuge u Zvonimirovoj i opalila glavom u šaht. Oni su udareni u glavu i prokleti.«

Žena je zaplakala i počela drhtati. Kristini su misli zaiskrile na sve strane, sve mogućnosti njezine priče prasnule su kao mali vatromet. »Luda?« »Zbilja istjerana iz kuće?« »Lažljiva?« »Iskrena?« Potonula je u vrtlogu tuđih fragmenata.

»Ne mogu vam dati mobitel«, rekla je, »pitajte osoblje.«

»Tako vam Boga«, zavapila je, »dajte mi mobitel. Tamo na mom odjelu je hladno, parketi su poispadali, a jedan doktor nas noću veže za krevet i tuče nas bejzbol palicom. Viče: ‘Vi starci koštate državu, vi sisate državni proračun! Vi ste beskorisna masa!’ Tako viče i tuče nas iz sve snage. Sa zidova pada žbuka, jedna žena jauče cijelu noć, druga mi je ukrala gaće, ja ni sada nemam gaća. Jutros su mi stavili otrov u kavu. A meni je glas Božji rekao: ‘Đurđa, ne pij tu kavu, to je đavolja tekućina.’ Gospođo, znate li da će se u budućnosti ratovi voditi kemijskim oružjem? Ništa neće boljeti, samo ćemo se pogušiti. A elita će pobjeći na drugi planet. To je NASA sve pripremila. I u svemiru su se podijelili na bogate i siromašne. Mi bijednici ćemo na ovoj zemlji pocrkati kao štakori.«

»Moram ići«, rekla je Kristina i požurila trčećim korakom.

Pred njezinim odjelom prišla joj je sestra. »Kristina«, rekla je, »ne razgovarajte puno s ljudima koji imaju psihozu. Može biti vrlo neugodno. Možda i opasno. Među njima ima i onih koji nisu uračunljivi.«

»I oni imaju neke priče«, tiho je rekla. »Ima u ludilu i neke istine«, pomislila je.

»Rekla sam ‘nemojte’«, oštro je ponovila, »držite se ljudi sa svojom dijagnozom.«

Kuća nove šanse

Odjel za rehabilitaciju oboljelih od depresije bio je renovirana ružičasta zgrada koja se samim izgledom izdvajala iz cijelog sanatorijskog kompleksa – ‘pospremala’ je ljude koji nisu sumanuti nego su samo posrnuli u svojim sumanutim životima, sagnuli se iscrpljeni prema tlu, ali zadržali žudnju da ustanu. Mala laguna u kojoj svjesni ljudi, ali emocionalno rasuti, uče ponovno zaplivati.

Sjedila je na klupi i gledala u stabla i ljude.

Posvuda ljudi... sami sa sobom i bez sebe. Ljudi raspalih brakova, suvišne lutalice s burze, ‘otpatci’ iz firmi s raskinutim ugovorima, izgubljene duše s blokiranim karticama i blokiranim nadama, šljakeri s ovrhama, idealisti na pustopoljini života bez ikakvih garancija, romantičari u raljama morskih psina, pjesničke duše u okrutnoj prozi života, prisilno probuđeni sanjari, zatečeni u zbilji, zatočenici vlastitih kuća strahova, vjernici s dubokom nevjerom u život, trkači spotaknuti o nečije kamenje, ljenčine što žude utrke... Odjel je bio kuća nove šanse, kulturna ostava za bijes i suze, predah od orvelovske civilizacije moći, motel za nove snove, usputna stanica zalutala putnika, klupa za piljenje u zid, u ravninu, kapelica za osobne molitve na svim jezicima svijeta...

Sobe su bile lijepe i uredne kao u hotelu, u dnevnim boravcima stajali su plazma televizori, a hodnici su bili prepuni slika, crteža i cvijeća. Iznutra se činilo da je život vani ipak ljepši, ljudi su se tješili vlastitim uobraziljama, vjerujući da crnilo kulja ipak u njihovim glavama dok vani... ipak bljeska nešto bijelo. Nešto što nisu stigli vidjeti. Zato je odjel bio otvoren – liječnici su puštali ljude van, pa i kući, da udahnu život pa ponovno u bolnici izdahnu svoje otrovne taloge.

Kristina je stajala pred ordinacijom i brisala suze. Gledala je u veliki bijeli cvijet od krep papira – ta umjetna rascvjetanost nervirala ju je, jer život je vidjela kao sasušen pupoljak... bezbojan.

»Nemojte me zajebavati s nekim cvijećem«, pomislila je i osjetila u sebi grč, mrzovolju, zazor prema ljepoti, prema formi.

Doktor Žanić je otvorio vrata. »Uđite«, rekao je.

Kristina je sjela na udobnu fotelju. Cmizdrila je i pogledavala doktora kako pregledava kartone.

»Kako ste sada?« upitao ju je doktor i nježno je pogledao.

»Život je besmislen. Nema pravila. Zato ne znam kamo krenuti«, rekla je i zajecala.

»Dobro, što vas konkretno muči?«

»Muči me to što ništa nije konkretno. Raspadam se u općoj nepravdi... u kolopletu laži, prijevara, nekih čudnih stranputica«, rekla je i pogledala psihijatra u oči. »Nitko ne zna tko što smjera, tko ti spletkari iza leđa... a još i taj kapitalizam... samo nasrtljivost, ljudske gnjide koje gaze za mrvicu uzdignuća... duša je danas isključivo osobna stvar. Kada je nemaš s kim podijeliti, onda se sam u sebi ugušiš.«

Psihijatar ju je pomno promatrao, istodobno i blago i oštro.

»U što ste se doista razočarali?«

»U život«, rekla je i opet zajecala. »Možeš graditi divan svijet pa da ti ga sruše. Možeš samo rušiti tuđe svjetove pa da te nagrade. Fuj, pardon! Ja osjećam samo duboko gađenje... Gdje god sam radila... samo intrige, zavist, zloba... nema nigdje oslonca, čovjek se vrti oko svoje osi, pa mu se zavrti, a onda se sruši od puste proklete iracionalnosti. A onda vam ne pomognu nego vas zamijene novim.«

»Što ste po zanimanju?«

»Nitko i ništa«, rekla je.

»Kako to mislite?« pogleda je liječnik prijekorno.

»Lijepo. Propala slikarica. Slikam pejsaže i nitko ih ne gleda. A prodaju svakakvo smeće, furaju po medijima... ne, neću o medijima, to su jezgre gluposti i laži. Doktore, na posljednju izložbu došlo mi je samo troje ljudi. Da sam napravila piknik na nekom imanju pored rijeke i donijela bačvu rakije, došlo bi ih mnogo. Ljudi bi se lijepo napili od žive prirode. Nije se isplatilo slikati. Mrtva priroda. Mrtva slika. Mrtav slikar. Razumijete li?«

Uzela je maramicu i obrisala suze. Pred očima je vidjela opet onaj bijeli cvijet.

»Kič«, izustila je. »Laž ljepote.«

»Molim?« upitao je psihijatar.

»Ništa, nečeg sam se sjetila... Da, ja sam propala umjetnica. Propala umjetnica koja će živjeti sto godina, pustiti brkove i bradu, zarasti u guste dlake i toliko dojaditi svima da će je naprosto trebati dati ustrijeliti.«

Kristina obriše nos.

»Prije nego što sam počela slikati«, nastavi, »dala sam otkaz u jednoj državnoj firmi. Mobinzi, zvjerinjak... kao i svugdje... vrag je tamo kopitom udario, eno ga, još se valja po podu i kesi se... i kada svi budu dobili otkaz, taj đavo će i dalje tresti kopitom na tom istom mjestu i sliniti od naslade.«

»Na kakvog vraga mislite?« upita psihijatar zabrinuto i nagne glavu.

»Ja to onako, metaforički«, odgovori, a liječnik zadovoljno kimne glavom.

»Dobro«, odahne doktor Žanić i odloži naočale na stol, »zašto onda niste potražili drugi posao?«

»Svugdje je isto, ništavilo nema nikakvu rupu, ni prorez... Sve je prokleto isto«, nastavi Kristina piljeći u pod, »nitko ne gleda dušu i sposobnosti... samo uloge, uloge, uloge... Doktore, ako netko nema dara za glumu, znači li to da nema prava nastupiti na životnoj sceni... kao čovjek, kao ono što uistinu jest?«

Opet je zaplakala.

»Život je svima isti. Mislite li da je svima crn?« upitao je psihijatar.

»Da«, rekla je. »Samo što neke crnilo ne peče. Samo su tupi. I žive.«

»Zašto vi tako ne živite?«

»Ne mogu.«

»Ne možete ili ne želite?« iznenadi je liječnik.

»I jedno i drugo. Život je uzaludno uprezanje... pa te uvijek lupe tavom po glavi. Zašto tako trpjeti do smrti? Voljela bih umrijeti, smrt je ionako činjenica, odlaganje smrti je nepotrebno.«

»Jeste li razmišljali o samoubojstvu?« upitao ju je psihijatar ozbiljno, pomalo autoritativno.

»Jesam. Ali, nikada se ne bih ubila jer sam kukavica. Ubijaju se najhrabriji. Ne ide, ne ide i točka. Jednom se mora staviti točka. Kod mene su uvijek tri proklete točkice. Uvijek su dvije viška.«

»Što vam to znači?«

»Prva je razočaranje, druga je bijes, treća je smrt. To kod mene ide zajedno. Dok živiš umireš. Svaki dan trpiš te tri emocije, jedna drugu i hrane i pobijaju. Moraš ispatiti prve dvije, razočaranje i bijes, a treća nikako ne dolazi. Ta utješna smrt. Njoj ostaneš prepušten. To je najgore. Tako žive samo kukavice.«

»Gospođice Kristina, vi ste u teškoj depresiji, ali niste duševno bolesni. Govorite mračno, ali misli su vam povezane. Dijagnoza je F 33.1 Vi ćete se izvući. Vjerujem da hoćete. Malo ćemo povećati terapiju... Velafax ćemo podići sa 150 na 300 miligrama dnevno. Možda je bolje odmah dati veću dozu za brži oporavak. Misar... tri puta po 0,5 miligrama i... dvije tablete Cersona za spavanje. Prva dva tjedna će biti oscilacija, onda će se stanje stabilizirati.

Psihijatar joj se prijateljski nasmiješio.

»Vjerujem u vas, gospođice Kristina«, rekao je, a ona mu je pružila blijedu ruku i jedva izustila:

»Hvala... puno vam hvala.«

Izišla je iz ordinacije i opet u sebi gorko zaplakala.

Evakuirane duše

Poslije večere ušla je u svoju sobu, tiho cupkajući, da ne probudi ženu koja je zaspala s Biblijom u ruci. Gospođa Marina svakog je jutra ustajala prije sedam i molila krunicu. Šaptala dugo, dugo, melankolično gledala kroz prozor s rešetkama i pokorno stajala kao lutka skršenih ruku. Nije voljela puno pričati, ali njezina šutnja Kristini je bila teška i bučna. Njezina ju je titrava duša dodirivala, peckala, s njom je lijegala i ustajala, iako se nikada nisu upoznale.

Gospođa Marina samo je jednom tiho rekla:

»Danas se navršava mjesec dana otkako mi je poginuo sin jedinac. Čim sam se u crnini vratila na posao dobila sam otkaz.«

Rekla je mnogo. Kristinu je preplavio jedan život koji je čitav stao u samo dvije rečenice. »Kapitalizam skraćuje životne priče«, pomislila je tužno, »čitav život ulažeš, dobiješ otkaz, završiš na cesti i gotovo. Gotova priča. Postaješ puka biografska bilješka. I to čak nezabilježena u Leksikonu ljudstva.«

Dušom joj prođe tiha jeza.

Tiho je otvorila vrata ormara, uzela torbu s knjigama i odšuljala se van.

U dnevnom boravku u kutu pored prozora za stolom je sjedila Anja. Visoka mršava žena, kose spletene u punđu, blijeda lica s velikim podočnjacima. Pušila je i odsutno gledala u ekran na kojem su se nizale slike demonstracija na Jelačić placu. Kristina je vidjela iz njezina pogleda da gleda kroz slike i zaranja u prizore iz vlastita života.

»Bog, Anja«, rekla je. »Kako je prošao onaj intervju?«

Gotovo se ugrizla za jezik, jer njezino lice davalo je odgovor.

»Ništa«, rekla je. »Odbili su ga.«

»Ma, bit će prilike...« Kristina je zastala. »Nema smisla frazama stavljati sol na ranu«, pomislila je i zamislila nekog nadutog američkog psihologa, zavaljena u udoban naslonjač, koji lupka prstima po stolu i govori: »Morate pozitivno misliti, gospodine Harry« i uzima od njega petsto dolara. Namrštila je lice.

»Idući tjedan je deložacija«, rekla je Anja savršeno mirno, »nemamo kamo. Možda i on dođe ovamo, barem ćemo imati spavanje i hranu.«

Anja se kiselo nasmijala, ispružila desnu ruku i pokazala zapešće. »Uh«, uzdahnula je, »površinsko rezanje. To je bio više alarm. Ali kome? Nitko ga nije ni čuo. Ja sam totalna idiotkinja.«

»Ja sam još gora«, odvratila je Kristina da ju trgne, »ti imaš razlog, mene muči neka usrana svjetska bol. Ja sam se posvađala s cijelim svijetom koji i ne vidim. Stalno sam u kući i mrzim ono što mi promiče.«

Kristina je krenula do susjednog stola za kojim je sjedio krupan brkati čovjek i grizao zubima filter dogorjele cigarete.

»Mogu li uzeti jednu pepeljaru?« pitala je.

»Nosi, jebe mi se«, rekao je ljutito i odmahnuo rukom. »I pričajte malo tiše. Vi babe uvijek lajete kao kuje na lancu. Od vas čovjek ne može pogledati ni Dnevnik, ni u miru zapušiti.«

»Nije ovo tvoj privatni boravak«, povikala je Anja, sva zajapurena u licu. »Boli me dupe za tvoj Dnevnik, da znaš!«

»Mene zanima što se u ovoj državi događa!« odbrusio je brkati i lupio šakom o stol.

»A mene ne zanima«, odvratila je Anja, crvena u licu, »ja sam se ovdje sklonila od države i njezinih govana. Ovo je psihijatrija, kretenčino, živciraju me te demonstracije, ja demonstriram sama u sebi. Hoću mir, razumiješ li, i stišaj taj ton!«

Brkati je uzdahnuo, uzeo daljinski i stišao ton. Anja je počela tiho cmizdriti, a Kristina joj je prišla i pomilovala je po glavi.

»Smiri se, bit će sve u redu, nekako ćete se izvući«, rekla je i poljubila je u obraz.

Prišla je stolu na drugom kraju boravka gdje je bila odložila vrećicu s knjigama. Izvadila je jedan časopis i bilježnicu. »Lijepa je ova zavjetrina«, pomislila je i pogledala kroz prozor na krošnje drveća. »Život puše, a ti stojiš. Evakuirana duša. Zbog čega? Samo zbog vjetrova? Oni nisu smrtonosni. Ali nekim ljudima ulaze u kosti, lede im dušu, brkaju im misli, mrdaju tlo pod nogama. Nisu svi isti.«

Sjetno je pogledala drvenu baraku iz koje je izišla šepava žena duge sijede kose s baterijom u ruci. »Miki, Prki, Buba, Jojo...« dozivala je, a psi su joj potrčali ususret, pa veselo skočili na nju i zamahali repićima. »Spavati, mili moji, spavati... vau, vau... spavati...« govorila je, mahala glavom i otvarala drvena vratašca male izbe. »Unutra, unutra, vani zlo, noću zlo, jao, jao, unutra... vau, vau, duše moje«, tepala im je dok su se psići zavlačili u svoju malu spavaonicu.

Baka Biserka čitav je život živjela u baraci na sanatorijskom terenu, bolovala je od šizofrenije i staračke dementnosti, ali je Kristini djelovala sretna, uljuljkana u svoj neshvaćeni mikrokozmos, zaštićena u granicama svoga ‘nesvijeta’, ili nekog boljeg svijeta u kojem vidi više nego drugi. Svakoga dana je prosila, hranila napuštene pse, mucala i tepala, smijala se, živjela u svijetu koji je cijepljen od politike, zla, prijevara, dešifrirala poruke prirode pred kojom je zdrav čovjek oslijepio. »Onog koji nema ništa u životu ne možeš ni prevariti«, pomislila je Kristina, »nad slaboumnim se možeš samo sažaliti. Takvi ljudi su zaštićeni, nitko ih ne dira. Oni su jedina slobodna bića u ovom svijetu. I kod najtvrđih izazovu mrvicu sažaljenja, pa izvade iz džepa nekoliko kuna. Pomažu i bešćutnima da u njima navru trenuci ljudskosti. Oni raznježuju dobre i uljuđuju zle. Jako su korisni u ovome svijetu.«

Kristina otvori časopis »Europski glasnik« i stavi na stol i bilježnicu. Uzme mobitel i pogleda u poruke. Sestra joj još uvijek nije ništa odgovorila. »Zar je moguće?« pomislila je i prekrila lice dlanovima. »Zar ti i bližnji može biti u duši miljama dalek!?«

Još prije pet tjedan dana poslala je sestri poruku da je završila u sanatoriju. Nije ju ni nazvala ni odgovorila porukom. Nije se uplašila, nije se zabrinula, ignorirala ju je. Ostavila ju je na duševnom smetlištu da ju pokupe ljudi koji su za to plaćeni. Sestra je bila poslovna, ponosna žena, direktorica jedne firme, racionalist. Luđaci, propali umjetnici, emotivci... uvijek ih je gledala s dozom prijezira kao neodgovorne egocentrike koji sposobnima samo kvare raspoloženje. Posrnuli, neshvaćeni, jadni... tko ih jebe!

Osjetila je potrebu da iziđe iz sebe, iz svoje proklete kukuljice, da svoju bol učini planetarnom, da se podijeli s milijunima ljudi koji su joj slični, da skine s vrata samu sebe. »Pisat ću dnevnik, bilješke, eseje«, pomislila je zgrčena lica, »da svim ovim sranjima u sebi barem dam neku formu. Gadi mi se čamiti u samoj sebi. Ja sam ionako grozna. Odvratna sam. Beskorisna.«

Pogledala je u naslov teksta u časopisu »Depresija, umor od samoga sebe«, još jednom pogledom prošarala po potcrtanim rečenicama te stala pisati svoj tekst:

Alain Ehrenberg ugledni je sociolog, voditelj projekta »Psihotrop: politika i društvo« te autor znamenitih knjiga o depresiji. Kada su Amerikanci izumili Prozac, piše on, svi američki mediji raspalili su slogane »A new self«, »A new You«. Činjenica je da je izum antidepresiva uvelike smanjio ovisnost o drogama – umjesto marihuane, LSD-a ili alkohola koji remete opažaje, Prozac je ponuđen kao lijek koji subjekt oslobađa toliko da može obavljati svakodnevne aktivnosti – budi mu osjećaj radosti življenja, a da ne postaje asocijalan kao kod drugih ovisnosti.

Živimo u društvu koje ljudima nudi Evanđelje osobnog razvitka, novo Evanđelje koje je razvila američka psihologija sa svojim uzvicima »Budi svoj«, »Ti to možeš«, »Oslobodi svoje emocije«. Živimo u društvu koje je oslobođeno moralnih stega, ali je puno emocionalnih prisila. Liberalizacija je dovela do toga da se čovjeku čini sve dostupno, moguće, da mu se sreća čini dohvatljivom na svakom uglu, no ako je čovjek u takvom društvu odgovoran za svoju sreću, reći će Pascal Bruckner, onda je odgovoran i za svoju nesreću. Kakva bol, kakav osjećaj krivnje! Društvo koje pojedinca prisiljava na uspjeh stvara u njega duboku depresiju ukoliko on ne ostvari zadani čovječanski ideal: »Ti to možeš!« Uvjeravanje da svatko može oblikovati svoj život pojedinca još više dezorijentira – neuspjeh stvara osjećaj neodređenosti, brzina života i egzistencijalna nesigurnost stvaraju mu osjećaj nestalnosti, kaotičnost svakodnevice raspršuje mu identitete. Stoga je zahtjev za oblikovanjem vlastita života samo prisila koja pojedinca još više frustrira i stvara mu osjećaj nemoći, neuspješnosti, straha. Depresija je, tvrdi Ehrenberg, melankolija društva u kojem su svi naizgled jednaki i slobodni, to je bolest demokracije i tržišne privrede, pritisak za dokazivanjem, neprekidnim nastojanjem, no kako je ljudsko biće krhko, sve to rezultira izgubljenim subjektom.

Ehrenberg dijeli europsku i američku psihologiju i psihoanalizu. Europska psihologija (uglavnom na tragovima Jacquesa Lacana) želi pojedinca osloboditi privatnih ovisnosti i opsesija, kako bi postao građanin, uklopljen u društvo. To je na tragu Freudove teorije da čovjek sputava svoje nagone i sklonosti kako bi se održalo društvo. Američka psihologija i psihoanaliza, naprotiv, uzvisuju princip da se privatno izrazi javno (odatle ono »oslobodite svoje emocije«), no time se čovjek javno suočava i sa svojim nedostacima. Upravo je američki model slobode ubrizgao u čovječanstvo najgori virus depresije...

U boravak je ušao visok čovjek u pidžami s velikom šljivom na oku i Kristina je zastala.

»Slobodno?« pitao je kad je prišao njezinu stolu.

»Naravno«, rekla je.

»Ja sam Jakov«, izustio je tiho i pružio joj ruku.

»Ja sam Kristina«, uzvratila je stiskom.

»Prvi put si ovdje?« pitao je, sjeo, odmah zapalio cigaretu i stao udarati desnom nogom o pod.

»Da«, rekla je.

»Ja sam već sedmi put, nemam sreće. Usrani život me uvijek ponovno uhvati za kragne, podigne me i kaže: ‘Živi, propalico!’«

»Kako to misliš?« pitala je i zagledala se u njegove bistre zelene oči koje kao da nisu pripadale tmurnu licu.

»Prvi put je baš nestalo struje kad sam uvalio fen u vodu, zajebala me Elektra. Drugi put je vlak kasnio kad sam legao na tračnice pa mi je dojadilo ležati. Vlakovođa se zapio pa skrenuo na drugi kolosijek. Treći put se usrani skalper blokirao kad sam ispružio ruku. Otpala vida. A radio je dvadeset godina. Nemam sreće ni krepati. Ovo mi je drugi dom.«

Momak ju je pogledavao sa čudnim smiješkom i ispuhivao dim.

»Zašto se hoćeš ubiti?« pitala je, osjećajući u sebi neko prozračno Ništa.

»Jesi li slušala Sex Pistolse?«

»Nisam«, rekla je, »nemam pojma o panku.«

»Onda ne znaš za onu slavnu rečenicu Johnnya Rottena: Be a man, kill yourself.«

»Budi čovjek i ubij se«, prošaptala je i zapiljila se u šalicu kave. Vidjela je bunar s crnom vodom i dubokim talogom, živim blatom na dnu. Uhvatila je rukom vrat, osjećala je neko gušenje.

»Tako je!« rekao je, »sve sam zapio i prokocko, žena me je napucala iz stana, gazda mi je izbacio stvari na asfalt. ‘Nosi se u pičku materinu’, vikao mi je s prozora i bacao stvari, ‘konj stari’. Da, baš je tako vikao dok sam ja ko pizda kupio stvari u najlon vrećice. A nisam mu samo jedan mjesec platio stanarinu. Mogao mi je oprostiti jer su mi štakori u onoj njegovoj rupetini u potkrovlju miljili i po krevetu. Ja sam sada nitko na asfaltu. Mogu biti netko samo ako se ukokam, ako ubijem ovu ništariju u sebi. Kužiš?«

»Ma daj«, uzdahnula je Kristina, »proradit će terapija, pa ćeš opet biti svoj.«

»Znaš što?« izustio je ozbiljno i zapiljio se u nju. »U većini slučajeva oni koji dođu ovdje prvi put ponovno se vrate. Psiha je crkla ko stari motor, malo se sanira, provoza i opet stane.«

»Ja vjerujem da se više neću vratiti«, kazala je Kristina povišenim tonom.

»Oprosti«, rekao je melankolično, »možda je tebi crkla samo karoserija ili koja pakna. Ja sam staro željezo, krntija, totalna šteta.«

Dupušio je, bacio filter u pepeljaru, ustao i rekao:

»Oprosti ako sam te gnjavio. Idem leći. Znaš, daju mi anestetik, toliko sam živčan. Ne postojim dok se ne probudim. To su mi najbolji dijelovi života.«

Čim je zalupio vratima, Kristina je zapalila cigaretu. Gledala je kako se pred njom gusti dim rasplinjuje. Sada je sve bilo gusto – na jednome mjestu nagurani ljudi i sudbine. Ali oblačići dima širili su se prostorom, bez smjera i smisla. »Možda je upravo to život, ne znaš gdje će te otpuhati«, pomisli pa razvuče usne u blag osmijeh.

»Možda je ovaj sanatorij tek početak života. Možda ovdje shvatiš što si propustio.« Nadlakti se i odjednom se počne naglas smijati.