Oživljena stara hrvatska mitologija

Svi narodi imaju svoje mitove. Neki su starijeg, neki novijeg datuma, a neki teoretičari, poput Rolanda Barthesa, govore i o suvremenim mitovima kojih nismo niti svjesni budući da su vrlo suptilno tvoreni po nešto izmijenjenim obrascima nego oni stari pa ih i ne doživljavamo kao mitove. No mitovi, kako ovi novi tako i oni stari, žive među nama i u određenoj mjeri utječu na naše živote.

I dok se borimo s prepoznavanjem suvremenih mitova, oni stari mirno žive, ako nigdje drugdje onda u narodnim predajama, običajima ili nazivima. Začudili bismo se koliko je mitoloških ostataka i danas živo među nama, i to iz najstarijih, pretkršćanskih vremena. Kao kršćanski narod većinom smo uvjereni kako su poganske tradicije kod nas izumrle, ili ako nisu da ih danas nitko više ne evocira, no nekoliko novijih istraživanja pokazuje suprotno. Mislim tu prije svega na nedavno dovršenu triologiju Radoslava Katičića Božanski boj (2008.), Zeleni lug (2010.) i Gazdarica na vratima (2011.), posvećenu rekonstrukciji pretkršćanskog slavenskog obrednog pjesništva. U red vrijednih prinosa poznavanju hrvatskih (i slavenskih) pretkršćanskih mitologija, odnosno bajoslovlja, kako ih autor naziva, ide i najnovija knjiga Vida Baloga Hrvatska bajoslovlja.

Iako je široj javnosti poznatiji kao kazališni glumac i redatelj, ili pak pjevač i zabavljač, Balog je, s druge strane, i veliki zaljubljenik u kulturnu i povijesnu baštinu (sjeverozapadne) Hrvatske, sakupljač i istraživač narodnog blaga, bibliofil, književnik i prevoditelj, te autor stručnih članaka iz etnologije i kulturne antropologije, iz čega pohađa doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do sada najvažniji plod ove druge Balogove strane upravo je spomenuta novoizašla knjiga.

Od »čeče Treze« do bajoslovnog zbornika

Osnovnu motivaciju za istraživanje hrvatskih pretkršćanskih mitologija autor je pronašao, kako sam objašnjava u uvodu knjige, u dvama osnovnim razlozima. Prvi je pomalo banalan, a radi se o činjenici da je različite predaje i izreke o »streli boži« (= Perun), »pozoju v grabi« (= Veles), »svetom Savru« (= Svarog) i sl. od najranijeg djetinjstva znao čuti od svoje bake Katice, »čeče Treze«, »tece Jelice« i drugih stanovnika rodnog mu podravskog sela Gotalova. Iako su mu znala golicati maštu, nije ih tada mogao razumjeti, no s vremenom je postajao svjestan kako su te babice i dedeki zapravo govorili o vjerovanjima i likovima iz pretkršćanskih vremena koji su uspjeli u usmenoj predaji preživjeti sve do danas.

Upoznavanjem sa znanstvenim činjenicama uvidio je Blog kako barata iznimno vrijednom građom koja može pomoći u davanju odgovora i na neka vrlo važna pitanja, kao što je npr. pitanje etnogeneze i doseljavanja Hrvata na ove prostore: »O dolasku Hrvata i takozvanom mračnom 7. i 8. stoljeću mi znamo malo ili gotovo ništa jer iz tog doba nemamo mnogo podataka. Jedino ovakvim postupkom – pokušajem rekonstrukcije bajoslovlja – možemo zasad naslutiti, a potom i spoznati što se zapravo događalo s našim narodom prilikom doseljenja u novu domovinu«. Naša pretkršćanska vjerovanja, smatra autor, čine nedjeljiv dio hrvatske povijesne baštine pa ih se ne bi trebalo zanemarivati ili ih se sramiti.

Kao većinski kršćanska nacija na neki način možda i namjerno prešućujemo naše stare poganske tradicije, no jednako kao što se npr. talijanski katolici ne srame svojeg Jupitera ili grčki pravoslavci svojeg Zeusa, ne trebamo se, smatra autor, niti mi sramiti svojeg Peruna. S druge strane, umjesto da svakodnevno čitamo i gledamo mitološka i fantastična bića iz tuđih mitologija i imaginarija, poput pokemona ili digimona, mogli bismo, smatra autor, upoznati i promovirati vlastitu staru mitologiju koja je jednako uzbudljiva i zanimljiva kao i ona koju uvozimo. Činjenica je da hrvatska stara mitologija možda nije bogata kao grčka, rimska, nordijska ili keltska, no i naša je, poručuje autor, vrijedna pažnje.

Za početak – mitologije Podravine i Prekodravlja

Iako se u naslovu knjige nalazi pridjev hrvatska, u knjizi su sabrana bajoslovlja samo jednog dijela Hrvatske, i to Balogova zavičaja – drnjanske Podravine, odnosno Prekodravlja. Radi se o dijelu tzv. gornje hrvatske Podravine oko mjesta Drnje sjeveroistočno od Koprivnice te o prostoru uz rijeku Dravu oko mjesta Gola i Gotalovo. No, autor svehrvatski naslov svoje knjige opravdava činjenicom da je dobar dio vjerovanja zapravo karakterističan za sav hrvatski prostor, a s druge strane ova je knjiga dio niza koji bi trebao u sljedećim svescima obuhvatiti cijelo hrvatsko područje.

Svoje istraživanje najstarijih hrvatskih mitologija Balog je započeo upravo u Prekodravlju i drnjanskoj Podravini. Zašto? Zato što taj prostor predstavlja njegov zavičaj i zbog toga, kako sam objašnjava, »što se na tom malom prostoru... moglo naći izobilje građe ove vrste za koju bi, inače, kad bi se prikupljala između Drave i Save, valjalo obići cijelu Slavoniju«. Što se tiče razloga zbog kojih je taj prostor bogat pretkršćanskim predajama, Balog objašnjava da se radi o stjecaju »(ne)sretnih povijesnih okolnosti u kojima je veliku ulogu imao nedostatak uređene crkvene strukture [na tom području – op. a.] kroz barem dva stoljeća, kao i nepostojanje uređene državne uprave kroz još dulje razdoblje«.

Naime, sudeći prema arheološkim nalazima, na tom je prostoru još u 13. stoljeću bilo poganskog stanovništva, a čini se da je utjecaj Rimokatoličke crkve izostao ili bio bitno umanjen i kroz cijelo 16. i 17. stoljeće. Preživljavanju poganskih tradicija, napominje autor, pogodovala je i činjenica što je stanovništvo na ovim prostorima cijelo to vrijeme živjelo u ruralnim naseljima, a poznato je da se način života u takvim zajednicama vrlo malo mijenjao sve do Prvog svjetskog rata. Također, autohtono je stanovništvo uvijek uspjelo asimilirati doseljenike i nametnuti im svoje tradicije pa su određeni vjeronazori i svjetonazori uspjeli preživjeti do danas.

Gledano s te mikrorazine, Balogova knjiga ide u red značajnijih prinosa očuvanju narodne i povijesne baštine toga područja. Značajan doprinos poznavanju baštine tog područja dao je, inače, još jedan velikan Prekodravlja, klasik naivnog slikarstva Ivan Večenaj, koji je u svojoj višesveščanoj ediciji Prekodravlje u povijesti, legendi i priči, kao i Balog, najviše koristio usmeno pamćenje ljudi svojega kraja. Među rijetke pak znanstvene prinose povijesti ovoga kraja ide povijesno-zemljopisna monografija o drnjanskoj Podravini koprivničkog povjesničara Hrvoja Petrića Općina i župa Drnje (2000.), na koju se Balog uvelike oslanja.

No, Balogovu knjigu nikako ne možemo gledati samo s ove mikrorazine jer ju bitno nadilazi. Naime, prikupljena građa predstavlja kapitalan doprinos općenito poznavanju slabo istraženih najstarijih hrvatskih bajoslovlja. Pritom valja naglasiti kako Balogova knjiga, slično kao i Katičićeva triologija, osim interpretacija na vidjelo donosi i same tekstove. U Balogovoj se knjizi uglavnom radi o zapisanim kazivanjima predaja poglavito o tzv. nižim mitskim bićima, odnosno o bićima iz neposredne čovjekove okoline, a ne o vrhovnim božanstvima, iako se uzgredice i njih spominje. Glavni izvor za rekonstrukciju predaja bili su mu kazivači, među kojima prednjače lokalni stanovnici Gotalova i Gole koje je, kao što sam spominjao, prvo slučajno slušao, a kasnije godinama ciljano ispitivao i zapisivao njihova kazivanja, a pojedina vjerovanja i priče pronašao je i u pisanim izvorima, od stručnih radova do starih (i rjeđe novijih) djela pretežno kajkavskih pisaca te starih kajkavskih rječnika.

Katalog mitskih bića

S obzirom na sadržaj, Balogovu knjigu mogli bismo podijeliti na tri osnovna dijela. Prvi bi činio teorijsko-metodološki i povijesni uvod, u kojem autor ukratko predstavlja motivaciju za bavljenje najstarijim hrvatskim bajoslovljima, omeđuje prostor svojeg istraživanja te nas upoznaje s poviješću te ostalim važnim obilježjima prostora s kojih su predaje prikupljene. Drugi, glavni i najveći dio knjige, činio bi popis mitskih stvorenja rekonstruiranih na temelju predaja i vjerovanja, a u trećem se dijelu kao svojevrstan dodatak donose zapisi vjerovanja i običaja te pjesama i priča koje su većinom povezane s bićima koja se opisuju u glavnom dijelu knjige.

Mitska stvorenja Balog je podijelio na više skupina. S jedne strane možemo ih podijeliti na duhove, ljude nadnaravnih moći, fantastične životinje i bogove. S druge strane mogli bismo ih podijeliti na pozitivna i negativna, benigna i opasna, lijepa i ružna itd. Neka od tih bića vrlo su poznata široj javnosti, npr. Vukodlaki i Mrakula (svojevrsni prekodravski ekvivalent Drakule) ili pak Copernice i Veštice, koji se spominju u različitim inačicama i kontekstima unutar starijih, ali i suvremenih mitologija raznih naroda. Neki od fantastičnih stvorova imaju pak ekvivalente u nekim planetarno poznatim likovima, npr. prekodravski Bajkači opisom odgovaraju anglosaksonskim vjerovanjima u Gremline koje je globalno proslavio istoimeni filmski serijal Joea Dantea.

Poveznicu s planetarno poznatim motivima imaju i bićapoput Dušica i Glođana, duše umrlih koje oživljuju uoči Dana mrtvih, ali i običaji povezani s njima, poput postavljanja svjetlećih bundeva što ima dugu tradiciju u Prekodravlju, jednako kao i u Americi povodom Dana vještica (Halloween). U prekodravskim bajoslovljima žive i bićapoput Patulkov ili Vila oko kojih također postoje različite verzije priča u cijelom svijetu. U svakodnevnim izrekama, poput Danas baš imam peha, diljem zemlje preživio je i Peh, zloduh iz prekodravskih bajoslovlja koji se navlači na ljude kao zla sreća itd. Velika pak većina stvorova ima svoje ekvivalente ili vrlo slične parnjake u mitologijama slavenskih naroda.

S druge strane tu su fantastična bića koja se spominju u nekim književnim ili drugim djelima. Vjerojatno najpoznatije od njih je prekodravska Baba Jaga, koja se u drugim krajevima naziva Baba Roga ili kako drugačije, a kojom se plaše mala djeca. No, Babu Jagu u svojim Pričama iz davnine (1916.) spominje i Ivana Brlić Mažuranić kao Babu Poludnicu, a u novije vrijeme u naslov svojeg nagrađivanog romana stavila ju je Dubravka Ugrešić (Baba Jaga je snijela jaje, 2008.). Druga pak bajoslovna bića mogu se povezati s nekim drugim djelima, npr. Pesoglavci s Nazorovim psoglavcimaiz Velog Jože (1908.) i nekih drugih istarskih predaja, prekodravski Grabancijaš Dijak s komedijom Matijaš Granacijaš Dijak (1804.) Tituša Brezovačkog ili Kuga sa Šenoinom Kuginom kućom (1869.) itd.

S treće strane, pojedina fantastična bića svojstvena su samo prekodravskom području, poput Šumskih dekli koje žive samo u predajama na području oko mjesta Repaš, a koje su zavodile i ubijale turske vojskovođe u vrijeme osmanlijskih osvajanja ovoga područja, ili Posvečkara koji su poznati na malo širem području, pretežno na područjima gdje se danas vadi zemni plin (Gola, Molve) – radi se, tobože, o maloj zaigranoj dječici koja izgledaju kao mali lebdeći plamičci ili vatrene kugle, a to su možda samo ispusi plina iz zemlje koji u doticaju s kisikom stvaraju plamen. Napokon, neka od fantastičnih stvorenja do danas su preživjela samo u folklornoj tradiciji ili izrekama gdje im se nerijetko zapamtio samo naziv, ali ne i značenje. Takvi su npr. Pečni ban (Kaj sediš kak Pečni ban), ili još radikalniji primjer je Argirus, čiji je naziv preživio samo u psovkama.

I riječ i slika – potpuni doživljaj

Kao što je vidljivo iz naziva spominjanih bića, Balog je poštivao njihove izvorne nazive, pa prilikom opisa pojedinog nadnaravnog bića prvo donosi izvorna kazivanja o njemu, koja su većinom na lokalnim kajkavskim idiomima. S obzirom na to ova knjiga pridonosi i očuvanju podravskih i prekodravskih kajkavskih govora, odnosno općenito afirmaciji kajkavskog jezika, što je, uostalom, poznati Balogov credo. No, knjiga donosi i prijevod tih kazivanja na standardni jezik, a svakoj je predaji, kao što sam spominjao, dodana i kratka stručna interpretacija ili kakva druga opservacija. Nerijetko su te opservacije zapravo usporedbe sa sličnim vjerovanjima u drugim hrvatskim regijama, ali i s vjerovanjima izvan domovine, prije svega na slavenskom području, ali i iz cijele Europe, pa i svijeta. No, knjiga zbog tih stručnih komentara ne gubi na komunikativnosti s tzv. običnim čitateljima. Ti su stručni dijelovi, kao prvo, pisani svima razumljivim jezikom, a kao drugo čine manji dio knjige – većinu knjige čini sama građa, dakle izvorna kazivanja i kratki opisi predstavljenih bića te vrlo bogata i privlačna likovna oprema knjige za koju se pobrinuo južnoamerički slikar i ilustrator (s povremenom zagrebačkom adresom) Patricio Agüero Mariño. Zahvaljujući njemu predstavljena mitska bića možemo i vizualno doživjeti – svako je biće ilustrirano u tipičnoj situaciji u kojoj se spominje u kazivanjima.

Valja napomenuti kako je to bio vrlo zahtjevan posao, jer Mariño nije imao likovni predložak na koji se mogao osloniti, kazivanja su mu bila jedini izvor, a put od riječi do njene likovne interpretcije (ilustracije!) mukotrpan je i zahtjevan. No, Mariño je taj izazov svladao na najbolji mogući način te je maštovitim i zanimljivim ilustracijama Balogovim bićima udahnuo i likovni život. Time je knjizi pridao dimenziju i slikovno atraktivne knjige te ju još više približio širokom krugu čitatelja, koji će jamačno uživati kako u izvornim kazivanjima o nadnaravnim bićima i Balogovim interpretacijama, tako i u Mariñovim ilustracijama.