Mezimac

Ofelija Jertec stanovala je točno ispod nas, u stanu koji joj je kupila njezina majka, uz vrlo malu novčanu pomoć odbjeglog joj oca koji je na taj način želio utišati grižnju savjesti jer mu je baš kćerka jednom pokucala na vrata (da majka ne zna) i tražila ga bilo kakvu pomoć. Čudni su putovi Gospodnji, rekla mu je na vratima ne želeći ulaziti u njegov novi stan, i to je bilo sve što mu je rekla. Bio je ponižen, kao i mnogo puta do tada, samo što ovoga časa nije mogao reagirati grubo, jer njegova ga je krv tražila pomoć. Tako se to dogodilo i sada je Ofelija uživala u vlastitom stanu, a da nije morala ulaziti u nepovoljne kredite kao mnoštvo njezinih prijatelja i poznanika.

Ponekad je bila glasna, naročito subotom, kada su joj dolazili prijatelji ili ljubavnici, to nisam uspio još doznati, jer mi žena nije znala reći o kome se točno radilo. A onda se u mojoj glavi rodila samo jedna misao – orgije – iako zaista nisam suviše vjerovao u takav ishod. Više je to bila moja mašta koja je rađala svakojake slike tako da u mojoj glavi život nije bio običan trenutak, već skup divnih, veselih i uzbuđujućih fresaka.

Ofelija vjerojatno nije znala koliko je zagolicala moj interes za nju, pa mi se to činilo još uzbudljivijim. Bila je kratko ošišana gospođa od pedeset i pet godina koja je subotom ujutro običavala ići na plac i u trgovinu, ali bez automobila, naravno. On je tijekom vikenda bio pošteđen i tada je ona vrlo mnogo vremena posvećivala svom najdražem prijatelju na četiri kotača. Imao je, po mojoj slobodnoj procjeni, desetak godina, ali je izgledao kudikamo starije. Kupila ga je od neke daljnje rodbine koja nije suviše držala do limenih ljubimaca i baš mu je zbog toga čvrsto odlučila udahnuti novi život. Odmah je postao Ofelijin ljubimac, vjerojatno draži od mnogih ljudi koji su zalazili u njezin stan, time i život, a zalazili su, nije da nisu.

Od svih ljudi u zgradi ja sam igrom slučaja Ofeliju prvu ugledao baš kada sam se oženio i uselio u ženin stan. Donosio sam, zajedno s bratom koji mi je oduvijek svesrdno pomagao u svemu, kolekciju od tisuću i petsto cd-ova raznovrsne glazbe. Ona nam je pridržala vrata i toplo se nasmiješila. Na sebi je imala kratku crvenu jaknu i traperice, malo komotne, ali pristale. Uljudno sam se zahvalio i nastavio s poslom.

– Najveći me posao tek čeka – rekao sam ponosno bratu.

– Ti to voliš – odgovorio je kratko.

Kada sam navečer uz televizor ženi ispričao koju sam prvu osobu sreo u zgradi i kako je bila ljubazna, samo je prevrnula očima i od silne nevjerice otišla popiti čašu vode. Pomno sam promatrao njezin meki lagani hod, ali mi on ni na koji način nije pomogao u rasvjetljavanju situacije. Usput je i meni donijela čašu vode, iako to nisam tražio, i sklupčala se pod deku kraj mene.

– Znam da čovjeku, kad prvi put negdje dođe, sve izgleda idilično, a tek s vremenom spozna i neke druge stvari. Meni je sada upravo tvoje ponašanje poništilo prvotnu moguću idilu koju sam donekle i priželjkivao. Ne misliš zbog toga valjda da sam neki bezvezni naivac koji misli da je sve uvijek dobro gdje god se pojavim. Zaboga, Korana, reci nešto!

– Što da ti kažem, vidjet ćeš već i sam kakva je – rekla je mirno, a u meni se počelo nazirati grotlo.

Čekao sam da još nešto kaže, ali nije. Bila je pomalo tajanstvena, nedokučiva, udaljena, a ja sam se samo nadao da neće uvijek biti takva. S druge pak strane gledano, to me je kod nje i najviše privlačilo.

– Zašto si baš onako reagirala na prvu lopticu kad znaš i sama da nisi tip čovjeka koji će odmah zaključiti i odrezati stvar već na samom početku? Takav sam ja, a ti ljudima uvijek daješ dodatnu priliku da se pokažu – rekao sam izazivački.

Razmahao sam se rukama po sobi i shvatio da sam isti otac, a cijeli život borio sam se da ne budem poput njega. Sada ta borba više nije imala smisla, a to mi je pokazao i Koranin smijeh.

– Pa baš zato što si ti takav ja sam htjela biti malo kao ti. Što je u tome loše? – oglasila se sasvim mirno i doslovno me razoružala.

– Da nam bude zabavnije? – upitao sam blago ju štipkajući za stražnjicu.

– Naravno – mazno je odgovorila češkajući me svojim dugim prstima po vratu.

Nisam ni slutio koliko čovjek toga može primijetiti samo ako se studiozno usredotoči na nijanse. Pomno promatranje je ključ razumijevanja života, pomislio sam ushićeno. Tako sam počeo lagano pratiti ljude iz zgrade, da ih bolje doživim, a prva i najvažnija mi je, naravno, bila Ofelija Jertec. Da je mene netko tako pratio, kao što sam ja nju, tko zna do čega bi sve došao. Osjećao sam se poput voajera, nekog uvrnutog bolesnog tipa koji je opčinjen jednom ženom i radi sve ono što radi, samo što ja, igrom slučaja, ništa nisam forsirao. Meni se jednostavno, na neki način, ta nadasve zanimljiva žena sama od sebe nametala, a da to nije ni znala.

Kad bih je sreo na hodniku, ispred zgrade ili na putu do trgovine, činila mi se sasvim normalnom. Međutim, ipak bih svaki put u njenim očima, negdje duboko iza svih stvari, ugledao iskru ludila, neku očekivanu divljinu koju sam upoznao kod samaca. Nikome unaprijed ne želim zalijepiti nekakvu negativnu kompromitirajuću etiketu, ali sam se do sada kod te vrste ljudi uspio nagledati svega. Ako sam slučajno na krivoj stazi, već će me vrijeme ili netko drugi demantirati, u što ipak ne vjerujem jer sam tvrdoglav, zadrt i isključiv. A možda bih i ja bio poput Ofelije da sam samac. Možda, možda, razmišljao sam gledajući parkiralište smješteno iza zgrade, koja je opet tako sagrađena da se mogao vidjeti i dobar dio glavne ceste što je vijugala sprijeda. Volio sam taj pogled s prozora jer se moglo vidjeti gotovo sve, dobro ili loše, što se odvijalo na važnoj prometnici.

Kad me je žena zazvala da se dogovorimo kuda ćemo za vikend okrenuo sam se s izrazom nezadovoljstva na licu, a ona je odmah točno znala što to znači.

– Opet si na nešto važno usmjerio svoju pažnju – rekla je šaljivo.

– Znaš mene, sitnice me vesele – nisam odbio tu zamamnu igru riječima koja je nebrojeno puta završila u ljubavnom zagrljaju.

– Ofelija? – upitala je pomičući lijevu obrvu prema gore.

– Je li i tebi ona fascinantna, u stvari, onako, posebna, na neki luckasti način, kompleksna, ali doduše, to smo svi mi, kompleksni mislim. Što kažeš na to, o čemu razmišljaš kada izgovoriš njeno ime? Hajde, udri, da čujem – bio sam pomalo i napadan, ali sam želio ponekad situacije učiniti drugačijim nego što to doista jesu. A situacije u kojima je Ofelija Jertec imala glavnu ulogu čak se i nisu doimale drugačijim od onog mog prvotnog zaključka.

– Mislim da si velikim dijelom u pravu, a prva pomisao, kada izgovorim njeno ime je čudna do zla boga, kako se kaže.

– Pa da – rekao sam prije nego što sam nam natočio po decilitar crnog domaćeg vina da proslavimo naše slaganje.

Jedno jutro, za mene u ranu zoru, nešto prije šest sati dok sam se spremao za posao, slagao sendviče jer nisam imao ništa skuhano (to je rijetko, ali se ipak dogodi) čuo sam nekakvu paničnu galamu koja je dopirala a našega parkirališta. Mislio sam da to divljaju pijanci koji često prolaze tim putem zbog kraće razdaljine između dvije lokalne birtije. Jesu li normalni, probuditi će mi dijete – rekao sam naglas žureći ka prozoru da vidim o čemu se radi. Obično se sporazumijevaju glupim, primitivnim, prostačkim govorom koji ih vjerojatno oduvijek veseli, bez obzira što se u te njihove zajedničke izlete često umiješaju i šake. No, međutim, prikazala mi se sasvim drugačija situacija od očekivane što me je u velikoj mjeri i razveselilo.

Parkiralište je bilo dobro osvijetljeno od ulične rasvjete, a kraj trećeg automobila udaljenog od rubnika upravo onoliko koliko je potrebno, školski, stajala je Ofelija Jertec, inače ponosna vlasnica malog crvenog Tica, a ovoga časa zajapurena divlja žena kojoj su stali na žulj. Kraj nje je stajao domar Bazjanac, njezin prijatelj i, mogu to slobodno reći, kompanjon iz mnogih veselih situacija, pokušavajući joj objasniti da ona sa svojim omalenim Ticom može bez problema proći kraj velikog Jeppa koji se, po Ofelijinom sudu, tu namjerno uvalio ne bi li nju sekirao. Slušajući tako dobronamjernog kućepazitelja tlak joj je samo još više rastao. Nije bila spremna za njegove mirne riječi.

– Ma što je tebi, jesi li lud! – graktala je na dobrog domara obezglavljeno mašući rukama.

– Ofelijice – tepao joj je Bazjanac, veliki proćelavi dobroćudni, i nadasve, dobronamjerni čovjek. – Slušaj, ja ću ti automobil izvesti bez problema, a možeš ga i ti sama, pa imaš više od pola metra za prolazak, ali ako se bojiš da ćeš ga možda ogrepsti ja ću ti ga izvući bez muke, ako mi dozvoliš.

– Okani se moga auta, njega samo ja vozim, a ti, ti si očito na strani toga manijaka koji je tako bezobzirno i bahato parkirao taj svoj buldožer. Samo ti štiti takve idiote, glupane glupi – pojačala je snagu svoga izričaja Ofelija i već je doslovno počela vrištati.

Psovke su frcale preplavljujući cijelo parkiralište, a najžešće su bile upućene upravo vlasniku automobila koji je Ofelijinom najdražem Ticu zapriječio prolaz, iako se zaista mogla vrlo lako izvući iz te »nemoguće« situacije da je bila makar malo bolji vozač. Bazjanac ju je pokušavao nekako smiriti, odobrovoljiti, omekšati, i riječima i silnom gestikulacijom rukama, ali nije uspijevao. Jedino je u cijeloj priči bilo dobro to što je upravo on s njom vodio tu vražju konverzaciju, jer je stabilan, miran, prijateljski nastrojen i stoga sposoban riješiti svaku naoko neugodniju situaciju bez primjene sile.

Ofelija se svejedno nije dala smesti. Navaljivala je na Bazjanca da joj kaže čiji je to automobil, ta limena zvijer, to veliko govno, a dobri je domar slijegao ramenima pokušavajući je smiriti nekom krivom izjavom, po njenom mišljenju, naravno.

– Ja ću ti Tica izvesti bez ijedne ogrebotine...

– Pusti to Ivo, nego znaš li ti čije je to smeće? Čini mi se da znaš samo ga štitiš, jer si kao i on.

Malo je zastala, a Bazjanac je cijelo to vrijeme nastojao razmekšati podivljalu Ofeliju. Hvatala se za glavu svakih nekoliko sekundi govoreći mu da joj kaže čiji je automobil pa da ona ode ravno k njemu na vrata i riješi to jednom zauvijek.

Ostao sam zatečen tim događajem koji se zbio u rano jutro, nešto prije šest sati, u doba koje nije karakteristično za takve scene (pogotovo za to dvoje ljudi), a najviše zbog toga što je Bazjanac, zajedno sa svojom ženom, često provodio popodnevne i večernje sate kod Ofelije. Računao sam da su prijatelji, a to su, u neku ruku, vjerojatno i bili, ali na način na koji ga je Ofelija doživljavala. Možda ona i nije bila toliko dominantna, ali je imala divlju, neukroćenu narav koja ju je u takvim konfliktima činila vrlo opasnom.

Kratko sam razmišljao o toj situaciji, kao i o Bazjancu i Ofeliji koje nikada ne bih stavio u neke odnose, ali me je život naučio da ponekad i nemoguće postaje moguće uz dodatak nekog posebnog kemijskog elementa. U tako nešto bio sam sto posto siguran i to je u mojoj glavi ucrtano kao zakon koji teško da se može promijeniti.

Odmaknuo sam se od prozora jer sam se morao dalje spremati, ali buku s parkirališta svejedno sam čuo. Kada je, na kraju, sve prestalo pogledao sam ponovno kroz prozor i vidio Ofeliju kako polagano, kao da vozi po jajima, odlazi s parkirališta. Čak je i zatrubila Bazjancu koji joj je prijateljski (drugačije nije ni znao) mahnuo.

Na izlasku iz stana tiho sam zaključao vrata da ne probudim ukućane i taman na hodniku susreo domara Bazjanca. Vraćao se sa ratnog poprišta glave pune Ofelijinih psovki i s nadom da danas više neće morati na taj način općiti s ljudima.

– Dobro jutro – rekao sam mu – iako ne mislim da vam je baš dobro počelo.

– Ma jesi li vidio ti to! Ne možeš vjerovati. Ne znam što bi se dogodilo da nisam sišao dolje. Najprije mi je zvonila i derala se na interfon, a nastavak si sigurno i sam čuo. Ona je… ona je… kompleksna osoba, znaš, mi se dobro poznajemo jer smo se igrom slučaja istoga dana uselili u zgradu. Tako smo se sprijateljili, nešto pojeli, popili i to ti je to...

Čovjek se otvorio, pomislio sam, a to mi je trebalo kako bih bolje složio Ofelijin psihološki profil.

– Svaka vam čast kad možete ostati onako mirni i pribrani, hladne glave, što kažu ljudi. Mene je već izbacila iz takta, a cijeli sam prizor samo neobavezno promatrao s prozora. Nevjerojatno, ali istinito. Obično su neke najbizarnije stvari ujedno i najistinitije.

– Što da ti kažem, sve je više nego jasno – ponovno je počeo mahati rukama, a njegov zvonki duboki glas sigurno je probudio još ponekog stanara. – Nije ovo prvi put, već sam se navikao. Najgore mi je od svega kada želi znati tko se parkirao tako blizu njezinog Tica, jer Tico njoj znači više od svega, a ja još nisam čuo iz njezinih usta da joj je nešto toliko bitno. Djece nema, a potencijalni muškarci samo su krpe, koliko god to ružno zvučalo. Možda si i sam primijetio njezin odnos prema Ticu, a ako nisi, vjerojatno ćeš se vrlo brzo uvjeriti, jer ti se pruža vrlo dobar pogled s prozora na parkiralište. Meni to nije normalno, ali nema veze. Ideš na posao? U zdravlje, doviđenja, bok...

Rastali smo se u dobrom raspoloženju jer je Bazjanac bio veseljak i ne sumnjam da su se nekada on i njegova žena znali dobro provesti kod Ofelije tim više što sam ih ponekad i čuo, a još sam više čuo Ofelijin muški glas, ratoboran i svadljiv, kada su joj znali doći neki drugi muški prijatelji. Nitko kod nje nije bio u posebnoj milosti, osim Tica, tako da je znala grubo odbiti mnoge ljude, i one bliske i one malo manje bliske, u tome nije bilo nikakve razlike. Ali, za divno čudo, na kraju balade, svi bi se opet pojavljivali kod Ofelije, kao da je bila cvijet za koji se lijepe pčele, što je očito i bila kad je uspijevala sve to održavati isključivo po svome.

A njezin Tico bio je car. Imao je tretman kakav možda ni carevi nemaju. Prije svake vožnje nježno mu je tepala i milovala zaljubljeno kako vjerojatno nikoga nikada i nije. Obitelj ju je zaobišla tako da su postojale samo prolazne veze koje vrlo rijetko mogu nekoga cijeli život nadahnjivati i ispunjavati. Ali, kako bilo da bilo, Ofelija je to sama izabrala, kako je to Bazjanac znao reći, pri tome se češkajući zamišljeno po glavi. A najvažnije od svega bilo je to da se svaki naš slučajni razgovor na kraju svodio na Ofeliju, jer ipak je ona u zgradi bila najbolji materijal za raspredanje i priču. Bazjanac bi svaki put na kraju odmahivao rukama i vrtio glavom, ali ju je bez obzira na sve volio i poštovao. Mislim da ju je čak malo i sažalijevao, ali to obično nije pred njom pokazivao. Tko zna kako bi to ona uopće primila.

Dakle, Tico je bio njezin mezimac kojega je vikendima uredno parkirala ispod prozora (ako je bilo mjesta), malo koso, iako se Ofelija dosta trudila, čak pretjerano, da ga smjesti ravno. Izravnavala bi ga vozeći naprijed-natrag, s vremena na vrijeme otvarala bi vrata da slučajno zadnjim kotačima ne dodirne rubnik. Svejedno nije uspijevala. Propela bi se i taj blagi udarac malkice bi ju zatresao, a ona bi brzo izlazila iz najdraže limene kutije da pronađe moguću štetu, koju nikada nije otkrila.

Uvijek je radila iste dobro uhodane pokrete kada ga je uređivala, naravno, i izvana i iznutra. Najprije ga je čistila iznutra. Dakle, brisanje cjelokupnog prostora, do savršenstva, čistom platnenom krpom veličine 60×60 centimetara, a stakla opet naročito mekom i podatnom jelenjom kožom koja nije ostavljala tragove i vlakna specifična za obične krpe. Imala je i, zgodan za korištenje, mali ručni usisavač kojim bi usisala sve zakutke njezine dragocijenosti, ali obavezno tri puta, budući da vražja nečistoća često zna izroniti niotkuda. Nakon toga bi još jednom, ovaj put ne tako revno, prešla sve najčišćom krpom od flanela koja je posao obavila do kraja.

A čišćenje izvana – e, to je bilo skoro još važnije, jer vanjski izgled njezinog čeda mora biti besprijekoran, od brisača do auspuha, kako je znala reći, a za to su joj bile potrebne ni više ni manje nego četiri krpe (bijela, smeđa, plava i crvena) i upravo tim redoslijedom. Cjelokupno čišćenje njezinog mezimca trajalo je točno četrdeset i pet minuta, dakle, vrijeme jednog školskog sata. To su one čuvene minute koje su je pratile kroz cjelokupno školovanje i zato je, na taj način, željela odati počast tom dragom proteklom vremenu. Kada bi temperatura zraka bila ispod ništice marljivo bi retrovizore zamotala u dvije vrećice, obično crvene boje, da ne odudaraju od originalne boje njenog Tica. Nakon što bi uredila sve što je mislila još bi malo šetala oko njega tepajući mu blago i pjevušeći pjesmice iz djetinjstva. To ju je smirivalo više nego gledanje mnogobrojnih sapunica koje je također jako voljela. Na kraju bi se, već pomalo umorna i gladna, uspela u stan i jedno vrijeme gledala, skoro iz ptičje perspektive, najdraže blještavilo na parkiralištu. Pri tome se samo smiješila i podrugljivo gledala druge prašnjave automobile.

Za vrijeme samovanja puno vremena provodila je na telefonu. Čula bi se samo dijelom tako da nikada nisam uspio saznati s kime vodi te zamršene, katkada i dvosatne, razgovore u kojima je bilo i smijeha i svađe i tepanja i suza. Bilo kako bilo, nakon takvih beskrajnih priča obično bi netko nakon par sati, skoro u tajnosti, pozvonio na njezina vrata, a ona bi oduševljeno primila gosta. No, prije negoli bi ga ponudila kavom i kolačima, otišla bi do prozora, naizgled krišom, pogledati još jednom svoga dragog Tica kojemu je uputila nezaboravni pogled koji je značio da je upravo on, bez sumnje, zauvijek u samom vrhu njezinog života. A gost, koji se tada našao u nezavidnoj situaciji bivajući naglo ohlađen zbog njene geste, teško je podnosio samu pomisao da je možda drugi, bez obzira na to o čemu ili o kome se radilo. Jer, muškarci obično žele biti prvi i jedini, prije svih, tako da je možebitno lijepo druženje završavalo obavezno svađom, a nekada čak i fizičkim obračunom. Fijasko, pomislio sam svaki put kada sam čuo razmjenu grubih riječi koje su najčešće dopirale iz Ofelijinog stana. Nakon svega Ofelija bi ostajala kod kuće sama, na neki način i zadovoljna i ispunjena, jer ju je, na kraju krajeva, njezin limeni mezimac uvijek željno i veselo iščekivao.

Zbog toga sam Ofeliju volio ujutro gledati s prozora kako u crvenoj jakni i trapericama obilazi svoje čedo, da vidi je li sve u redu. Rukom bi ga tapšala po krovu i s uvijek istim oduševljenjem sjedala u njegovu čistu i mirisnu unutrašnjost. Zatim se polako zakopčala pojasom, dotakla retrovizor tek onako, iz navike, i krenula bi lagano s parkirališta ravno cestom, jer tako ga je smišljeno i parkirala, s pjesmom na usnama – u nove radne pobjede.