Lirska arhitektonika vremena

Još u grčkoj mitologiji broj devet je imao ritualnu vrijednost. Homer je taj broj često koristio u oblikovanju vremena (npr. bog Zeus je stvorio devet muza u devet dana), dok kod talijanskog pjesnika Dantea Alighierija broj devet predstavlja broj krugova raja, odnosno pakla. Različiti tumači numerologije danas tome broju također pridodaju posebno značenje vodeći se Pitagorinom mišlju da svaki broj je ustvari princip u kojemu se ogleda kozmički red. Stoga broj devet najčešće opisuju kao savršeni broj, jer je posljednji u nizu jednostavnih brojeva pa time predstavlja dovršenje i zatvaranje puta, a glavne su mu karakteristike sjećanje, mudrost i iskustvo.

Ako broj devet nosi simboliku svojevrsnog ključa kojim ulazimo u neki prostor ili vrijeme, onda možemo reći da nova zbirka Borbena Vladovića Kuća na broju 9 zasigurno zaokružuje jedno bogato i plodonosno pjesničko iskustvo. Borben Vladović, pjesnik, novelist, romanopisac i dramaturg aktivno djeluje na hrvatskoj književnoj i kulturnoj sceni posljednjih četrdesetak godina. Njegov ulazak u svijet poezije bio je vrlo zapažen, gotovo sve kritike Vladovićeve rane poezije opisuju njegovo pjesništvo ključnim riječima, kao što su vizualni konkretizam, lingvizam, grafizam, višeznačni hermetizam, modernizam, popartizam... Svojevrsni zaokret Vladović radi sa zbirkom Lirika (2000.) u kojoj se vraća tradicionalnijem diskursu u kojem se ipak osjećaju tragovi ranog modernista, a na tome tragu nastaju kasnije njegove pjesničke zbirke.

Kuća na broju 9 zbirka je pjesama koja se bavi naseljavanjem prostora. Prostori koji zanimaju Vladovićev subjekt nisu samo arhitektonski prostori zgrade, hodnika, katova i soba, već i prostor vlastitoga lirskog svijeta koje subjekt nastanjuje osobnim uspomenama, refleksijama, reminiscencijama, uz istovremeno prebiranje po kutovima prošlih dana i vremena: U mojim kostima škripe zvijezde / one za kojima sam težio / javljaju se u kosama sjedine / kao prašina što se trusi s repatica / sve je mirno i mekano kao u središtu kruha (Puteljak). Putovanje kroz vrijeme na koje nas vodi Vladovićev subjekt zapravo je dvostruka retrospekcija: s jedne strane, to je osobno putovanje prema vlastitoj prošlosti, a s druge strane to je književno putovanje prema tradiciji. Možda bi preciznije bilo kazati kako je zbirka koncipirana na snažnoj opreci modernog i tradicionalnog sustava, koji se unatoč vanjskim oksimoronskim sastavnicama u Vladovićevim pjesmama ipak nadopunjuju.

Tako uvodna pjesma Useljenje u novu zgradu donosi svojevrstan opis nadolazećeg civilizacijskog doba odnosno modernoga, globalizacijskog društva kojemu subjekt ne pripada i u kojemu se osjeća samotno poput stranca u nekom dalekom gradu. Stoga nam se zbirka povremeno čini kao niz dijafilmova koji vrte slike prošlih vremena pa motiv ura postaje dominantan motiv u zbirci: U mojoj staroj kući / ostala je samo ura / koja kuca i kuca / istodobno i usklađeno / s baterijom ugrađenom / u elektrosimulator moga srca (Usklađenost). Tu sliku prošlih vremena možemo uočiti kroz neprestano uspoređivanje s onim što donosi novo doba, stoga su produkti vremena izrazito vidljivi već u samim naslovima pjesama: Stara šaka, Sijeda trava, Stari šlager, Krov stare knjižnice, Starčevo sunce.

Evokacija književne tradicije je eksplicitna, jer pjesma po kojoj je cijela zbirka dobila naslov situira smještanje tradicije u opoziciju prema postmoderni, pa stoga zbirka može funkcionirati kao jedan veliki metatekst, odnosno književna kuća u kojoj stanuju odabrani stanari. Pogledajmo: Ni Dante, ni Marulići / ne stanuju u takvoj kući / atraktivnog ulaza / Njihovi su prozori okrugli / i kroz njih gledaju / razumljivu im pučinu (Kuća na broju 9). No, Vladovićev subjekt ne uspostavlja samo odnos prema drugima, nego npr. u pjesmama Polovni pisaći stol, Pregršt olovaka, Rječnik razlika razmatra vlastito pisanje da bi u pjesmi Godovi na pisaćem stolu konačno zaključio: Stablo je posječeno / zbog mene, zbog moga stola / i godovi su zaustavljeni / Što se sada / ispred mene širi? / Nikom potrebne priče / završeni životi i sudbine / pisma poslana / na nepostojeće adrese / širi se zadah / leševa nalivpera i kemijske olovke...

Kružna kompozicija cijele zbirke stvara autoreferencijalnu putanju koja završava u posljednjoj pjesmi nazvanoj jednostavno – Pjesma. U njoj možemo uočiti onaj iskonski Vladovićev interes za likovnost, za stvaranjem pjesme koja će postati čisti geometrijski oblik koji ne nosi značenje, nego jedinstveni doživljaj. Stoga na kraju subjekt želi napisati pjesmu koja bi bila kao jezgra / kao neka pjega / nejasnih rubova / žarkog kolorita / da bude raznobojnih ploha / smjelih kromatskih stihova / anatomski oblici nepravilni...

Novu zbirku Borbena Vladovića obilježava profinjena senzibilnost koja je gotovo iščezla u hrvatskom pjesništvu. Suvremeni pjesnici – uglavnom u potrazi za značenjima i zvukovima u šumi jezika – stvaraju prostor koji obilježuje stanovita distanciranost od liričnosti, osobnosti, doživljaja i koji vodi prema potpunoj hermetizaciji izraza. Suprotno tomu, za Vladovićevu novu zbirku možemo reći da u njoj dominira njegova prepoznatljiva visoka poetična frekvencija: Gdje bih spremio suze / što ih zabranjuje / moderna poezija i sendvič Mc`Donaldsa... Kakav vrč, staklenku / izabrati nujan / da mi dobro čuva ono što se krije / a pada niz lice (Posuda za suze).

Ukratko, Borben Vladović je uspio pronaći mjesto rafiniranog lirskog osjećanja i tom frekvencijom visoke poetičnosti se izdvaja iz šume modernističkih poetika, a da »izbjegne patetiku ili sentimentalno prenemaganje, okreće se objektivizaciji, pa i suzdržanoj ironičnoj distanci« (Tonko Maroević, u pogovoru zbirke). Vladovićeva knjiga pjesama Kuća na broju 9 ima stoga vrijednost ne samo zbog poetizacije diskursa, evokacije tradicije, već i zbog svoje nepatvorene i iskustvene slike svijeta koji je u neprestanom mijenjanju i protoku pa čitanje ove zbirke možemo svakako preporučiti i za poetske trenutke arhiviranja vlastitog unutrašnjeg svijeta.