Kule od mahovine

I.

dođu nepozvani i ostanu sat, dva
(u početku)
ostanu i cijelu jesen (mrve me)
najgori su kad dođu zimi
kad izviru iz crnila, iz malih crnih točaka na zidu
naprave pir, razbacaju me, zaplove po nutrini
bace u samoću kaveza
prikuju uz zid orošen srebrom
a zelene usne vlage ljube mi udove i prodiru
poput oštra noža pod kožu
puštaju muziku, ljepljivu
prepoznajem glasove
nestalih, izgubljenih
izranjaju s rečenicom, dvije
dojezde na srebrnom biciklu pred jutro
uz razlomljen zvuk praporaca
ogrnuti paučinom
i rasplinu se
brže no što su došli
uspavljuju me slikama:
dječaka koji je iščupao srce šume
riječnih vila što se roje kao ose
na ledini ispod kule od meda
i tebe, najčešće tebe
jutros si…
izašla iz sobe i na žicu za
struju izvjesila izreske iz snova
dok se znoj lijepio za tvoju bluzu
tijelo je postalo pamuk
bijel, mirišljiv

nemiran u mojim mislima

II.

misli nehotice ispadaju s polica
poput prvog grijeha dječaka
truse se pod naletima osmijeha
na biciklu razvozim sjećanja
kružim noćnim gradom
polako se rješavam njihova tereta
otvara se cesta pod mlazom mjeseca
dodirujući toplinu jutra

u neboderu na periferiji
zaogrnut ćeš nečiji kaput
na balkonu besane sobe
i gledati u daljinu žednu
tvog izgubljenog pogleda
nespremna za dan
u divljini grada

III.

osjećaš li mahovinu pod bosim nogama
i suze poslije kasnovečernjeg filma
ili je nestao dio priče pod naletima sjena
koje dolaze i noće u kućama za ptice
visoko u nevidljivim krošnjama, tamnim kao čađa
i samo se zasrebre iznenada u nekoj od svojih preobrazbi
kada okrenu leđa zemlji i utonu u jastuk
naboran od izmorenih snova

IV.

uranjam prste u plavičast zrak benzinskog jutra
prolazim kroz sjenu starca i
dodirujem plačljiv pogled iz automobila
pridržavam rubove naše priče
da ne potone
tjeram ptice da ne pokupe slučajno ispale mrvice poljubaca
u kojima su još jasne slike tvog tijela dok se savija
i traži moje gležnjeve ispod pokrivača

zalijepio sam tvoje ime za oblak i vučem ga
lagano kao sjajnu reklamu nad gradom

V.

daruješ mi bombone s dalekih putovanja
iz staklenke vadiš vrijeme
puštaš ga u sobu iznad rijeke
spuštaš zeleni oblak do prozora

da na njemu obiđemo noć

VI.

čekam te u repriznim snovima
na kanalu bez tona
na stepeništu od stakla limena kanta
polako je boji rđa
u vrtu na mrazu cvatu jagode
jantarni mjesec se kupa u kanti za vodu

noć se vozi tramvajem, čini se kao da grad klizi u rijeku
crni, obrijani jahači kose ulice ljubavi

samoća nas ispija do dna

moje riječi spremaš na dno staklenke
ispod slatkog od dunja

zapisuješ na bijelu naljepnicu:
»Tomislav«

VII.

»nikada nećete biti bliže isitni« – piše na ulazu u hotel
doručak i povratak sa službenog puta
(pokloni za djecu zaboravljeni ispod kreveta)

slika mjesta i obale, razglednica se rasplinjuje
more grli prozore doma vjetra
bogovi bacaju našu kratku ljubav u more
za kaznu ribama

VIII.

mi ne znamo podijeliti tren jutarnje tišine
zamišljamo
kako svijet gubi dah i zastaje na tren u svom postojanju
u nadi kako će dan polako skliznuti
na pučinu, razviti jedra i otploviti
i postati dan
kojeg očekujemo
dok grad oštro izranja iz sna

IX.

Pokušavaš ukloniti nikotinski dah prosutih noći
iz naših dlanova. Pepermint miriše iz šalice jutra.
Umataš me promrzlim prstima
i šalješ poput pisma u novi dan.
Plave ptice padaju s injem u južnom dijelu parka.
Progutali smo trnje zaostalo u grlu
iz nepreglednih sedamdesetih uz prvi jutarnji poljubac
siv od samoće i hladan.

Tko razlijeva zvijezde iz tanjura noći
dok teških koraka budimo
utrnule trave!?

X.

za nama ostaju brda i psi
gase se sutoni u tihim kućama
na cesti, u bijegu od IX. simfonije, nema odmora
policijske patrole u čamcima hvataju noć
napušteni bordeli na osami pune se pretpremijernom publikom
gutaju mladiće zaslijepljene pohotom
raspuknute usne grada časte neonom
krezube ponoćne kerubine
dok vozim ovom zemljom
vidim križeve s kojih su poskidali Isusa
(a čini ti se da su reklama za jeftini jeans)
otrijezni me pričom o pljački banke i
porastu zaposlenosti u zemlji sreće dok
tvoju maramu natopljenu znojem
ispirem rosom s planine
poslije ručka
slušat ćemo zvuk munje u restoranu
na početku pustinje
u beskraju pokidanih dana
pit ćemo kaktusov sok iz zelene dinje
i noćiti uz svjetlost natpisa motela
ne trebaju nam ruke
samo goli mjesec
na početku koji je uvijek pustinja

XI.

prenoćit ćemo na otoku
šapućem ti u uho
gutajući ga poput pjene s kapučina
svjetiljke od trstike drhte na ulici
kao nestrpljiva djeca

vjetar raznosi kristalni autobus
naših glasova u daljinu

XII.

ne prepoznajem tvoju sjenu u šumi toplih udova
gnječio sam ih kao naranču i umakao usne
o njihove svilene površine s okusom meda kadulje
ulovljen između kratkih valova svjetla
u pogledu kamere koju pridržavaju anđeli izboranih lica:
siva fasada tvornice

lutam tamom podruma
ptice prosiplju zlatni prah iz gnijezda
pogledi govore o poljima lavande
viseći most ponad rijeke, slika nepoznatog autora
otoci i smola lijepe se za šutnju
koja ispunjava sobu-krletku
tijela nam lome pred jutro zvukovi ulice
kočenje automobila,
pogledom pomičeš predmete
sve je predvidivo kratko
rubovi priče su oštri
miris bora, miris noći, miris jutra i doručka
lica majke, bake, djeda,
lice zapjenjenog psa na lancu i žene koja se svlači iza prozora
noć donosi led i ljubi nam
grudi što bujaju u tišini perona zaborava

XIII.

skidaš meku koru s drveta
kao što skidaš noć
s moga čela
vještim prstima usitnjavaš
uspomene
spremaš pokrivač zemlji
riječi slažeš između gredica
u uspavanku krticama
metalni okus zraka
miris paljevine
i križaljka na mom tijelu
pred buđenje
zapisi u travi o dva tijela
koja guta sivi dim zaborava

XIV.

bojažljivo otkrivam poruke u kori graba
(prsti bubre pod njima)
u koči iznad šume razliven smijeh žene
srebrni joj glas zavodi mjesec
predosjećaj me ne vara
suton sklapa vjeđe dana koji izmiče
ne osjećam njegov miris
(čuvar nasipa pali korov po ledini što dotiče kanal)
budi me kratki zvuk zvona u snu
i lavež psa kojeg nema
tijelo se pokreće na kotačima vjetra
na zidu prolazi
usporeni film djetinjstva
družbu pere kvržice
gospodara prstenova
u tihom gnijezdu, kuli od mahovine,
kovači razbacuju oblake
u kutu sobe nemiri dodiruju hladnim jezicima
porculanske šalice za kavu