Književno čudovište ljepote

Na prvi dan ovogodišnjega proljeća u Lukovdolu, rodnome mjestu Ivana Gorana Kovačića, održana je središnja manifestacija već 49. izdanja Goranovog proljeća, na kojoj je svečano proglašen i novi laureat prestižne pjesničke nagrade »Goranov vijenac«. A u obrazloženju svoga izbora ovogodišnjega lauerata peteročlana je Prosudbena komisija1 naglasila da za »pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti jednoglasno dodjeljuje nagradu ‘Goranov vijenac’ za 2012. godinu uglednom hrvatskom pjesniku Stjepanu Gulinu«. Štoviše, u istom se obrazloženju ovaj istaknuti pjesnik simbolično označava – asocijacijom na Šnajderovu duhovitu opasku o Janku Poliću Kamovu – kao »književno čudovište ljepote«.

Stjepan Gulin rođen je 23. rujna 1943. godine u Šibeniku, a studij prava završio je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Kovine, Sveučilišna naklada Liber, Biblioteka Razlog, Zagreb 1978.; Istovjetne pjesme, Školske novine, Zagreb 1987.; Protutijekovi, Mladost, Zagreb 1988.; Ljubavne pjesme, Ogranak Matice hrvatske Šibenik, 1992.; Riječi, Gradska knjižnica Juraj Šizgorić, Šibenik 1995.; Mozartissimo, Gradska knjižnica Juraj Šizgorić i Ogranak Matice hrvatske u Šibeniku, Šibenik 1998.; Nitko ne griješi ako šuti, Naklada MD, Zagreb 2003.; Svete nesanice, Matica hrvatska, Zagreb 2003.; Katapult, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2003.; Ne to, Meandar, Zagreb 2005.; Kovine, II. izdanje, Naklada Breza, Zagreb 2005.; Kovine, DPMK, 2005.www.elektronickeknjige.com; Smokve od soli, izabrane pjesme (izbor i pogovor Krešimir Bagić), Meandar, Zagreb 2009.

* * *

Moglo bi se reći kako s pravom Krešimir Bagić u opširnom predgovoru izboru Gulinovih pjesama Smokve od soli (2009.) njegovu pjesničku praksu označava kao svojevrsni priklon »destrukciji« te otklon od »konstrukcije«, prepoznavajući to kao »radikalne verbalne geste«, koje vode, između ostalog, svojevrsnoj »pragmatizaciji govora«. Kao što dio književne kritike prepoznaje tadašnju »izradu pjesme« kao nešto što nadilazi nadahnuće, a slijedi motivaciju »pretrage jezika«, pa tako i dolazi do »pragmatizacije govora«, koju Krešimir Bagić prepoznaje kao »prevlast označitelja nad označenim, proizvodnje nad nadahnućem, teksta nad svijetom«2. Gulinovo pjesništvo očigledno iz različitih razloga »pronalazi« redukcionizam stiha/govora i neprestano ukazuje na »torzo svijeta«, pa i fragmentarnost samog naratora.

Gulinovo nešto kasnije pojavljivanje na pjesničkoj sceni (Kovine, 1978.) izazvalo je dvojbe kritike o njegovu ‘egzistencijalizmu’ ili ‘konstruktivizmu’, a činjenica je pjesnikova okupiranost jezikom, spontanost i sklonost propitivanju tvarnosti, čak karnalnosti jezika, bez obzira na to što je Vjeran Zuppa upozorio kako svojim »tematskim interesom i svojim pristupom materiji jezika zapravo pripada onome krugu hrvatskog pjesništva koje je u književnoj kritici i historiografiji označeno kao razlogovsko«3. To je dijelom razumljivo, ali ako Gulinov ‘svijet’ kome se obraća jezik njegove pjesme prepoznajemo u svojevrsnoj ‘ispražnjenosti’, tako da pjesnikov jezik ne dolazi u iskušenje iskazivati neki postojeći svijet, nego Gulin iskazuje karnalnost onoga što mu je kao ‘jezik’ ostalo od svijeta, tada su vidljive dvojbe koje nastaju tijekom Gulinove pjesničke prakse. Stoga je ovaj pjesnik neprestano distanciran i ‘hladan’ u manipuliranju jezikom, pa Cvjetko Milanja spominje kako je ponekad ‘reduciran do ikoničnosti’ (Pjesma I; Milanja, 2003;275.) ili pak do narativnosti koju kritika prepoznaje kao ‘neku vrstu monološke struje svijesti’, koja se koristi slabim subjektom kako bi odigrala svoje ‘igrice’. Ponekad se prepoznaju obrisi nekih sadržaja, a ‘automatsko govorenje’ snižava izvornost uzora do prepričavanja, tako da je govor jači od govornika svedenog na pukog posrednika (Zvonimir Mrkonjić, 2006.II.;351.).

U Gulina je, jednom riječju, spontani a ne teorijski osmišljeni postupak ‘istraživanja jezika’, tako da se često izjednačava svijet i tekst, a jezično pretraživanje svijeta uočio je i Ante Stamać. Dapače, valja spomenuti kako Gulinova zbirka Riječi (1995.) nastoji iskoristiti »tekstualnost« kao dvostruki oblik »stvaranja identiteta«, pa nastoji tu izvornost uhvatiti upravo povratkom jeziku (čakavski). Mrkonjićevo je tumačenje kako taj povratak čakavštini daje pjesniku spoznaju da je zavičaj sav u jeziku i da se više nema kamo vratiti izvan jezika4, što i dovodi do svojevrsne kalamburizacije jezika, stvara se svojevrsna groteska. No, to je proces koji prepoznajemo skoro dva desetljeća, tako da možemo natuknuti kako se »nestankom« hrvatskog standarda sve više prepoznaju oblici nefunkcionalne groteske, a s druge strane u fragmentaciji standarda nastoji se izboriti za neke oblike »okućivanja« u dijalektu, za nekoga »izvornome jeziku«.

Podsjetimo također kako Krešimir Bagić koristi jezik kao »ispunjavanje praznine« nekim događajima, pa je i pjesmu Tržnica na Dubravi dao prevesti na čakavski (navedeno: istarski dijalekt), ali i na talijanski5. U Gulina, koji je okružen praksama eksperimentiranja s jezikom, zbiva se neka vrsta spontanog ludizma, koji ne slijedi neki osmišljeni postupak, nego od »otpadaka jezika« nastoji oblikovati vlastiti (destruirani) govor kao »svijet«:

kaže kako kljasto išao je po igličastoj kiši snijegu
i donio mi mali smotuljak riječi kroz mnoge tamne
gradove sela išao tepajući tepajući i donio mi mali
smotuljak riječi sve vidio svugdje bio i donio mi
neke nepoznate riječi
stavio ih na stol i otišao šuteći

(Riječi)

Tumačeći ovu Gulinovu postojanost u pjesničkom poslu Bagić je dijeli na iskusnog čovjeka, Mediteranca, na pjesnika zamišljena nad sudbinom jezika, mjestom i ulogom poezije, te na suverena znalca koji u knjizi Mozartissimo postaje mistifikator svijeta, dok je jedan dio njegovog skrivenog bogatstva sačuvan za spiritualno iskustvo i nekovrsnu kolokvijalnost s dobrim znancem, Bogom. Najveći dio svojih likova, kako navodi Bagić, autor sam destruira 2003. godine, stvarajući pravi pomor vlastitih idola, okrećući se opet lamentacijama nad sudbinama pjesnika i njihovih knjiga (Čuđenje). Gulin, zapravo, neprestano i nastoji pokazati kako postoji ono nešto jednostavno, nešto maleno, nešto što je ovozemna legitimacija Božjeg takobitka, pa tako sve svjedoči o njegovoj nazočnosti i nutarnjoj, impliciranoj hijerarhiji vrijednosti6. Nije njegova krivica što sve to mora napustiti, ostaviti, kako bi mogao biti što bliže onima koji gubitnički pate na dnu hijerarhijskog lanca. Tamo je, zapravo i pjesnik sam.