Kako se kovalo Zlatarovo zlato

Sudbonosni susret između glasovitoga hrvatskog romanopisca Augusta Šenoe i Bogoslava Šuleka, tvorca slavnoga Hrvatsko-njemačko-talijan­skoga rječnika znanstvenoga naziv­lja, zbio se u zagrebačkoj kavani »K sjenici« koja se nalazila na početku današnje Praške ulice. Bilo je to sredinom studenoga 1881., koji dan poslije književnikova 43. rođendana. Še­noa se pomalo dosađivao čekajući društvo s kojim je redovito prikraćivao poslijepodneva igrajući biljar i prevrćući karte, pa se spremno upustio u nevezan razgovor s dvadesetak godina stari­jim Slovakom koji se fantastično udomaćio u svojoj drugoj domovini. U početku su pristojno razmijenili nekoliko mudrih rečenica o sve hladnijem vremenu i nedavno minulom Martinju, ne preskočivši znalačke procjene glede berbe grožđa koje je te godine iznimno rodilo, pa će uz pomoć Božju biti valjda i dobre kapljice u izobilju.

– Jematva je ove jeseni osvjetlala obraz svakomu vrijednom vinogradaru u Hrvatskoj; nema više straha od filoksere, isplatilo se zasaditi te američke cjepike – reče Šulek koji se razumio u svaku znanost, upravo zahvaljujući svestranom radu na svom rječniku.

– Čujem da i u vašoj slatkoj domaji svaki gazda zadovoljno gladi brk – reče Šenoa gostoljubivo, da mu ne ostane dužan ni truna iskrene ljubaznosti.

Progovorili su zatim riječ-dvije o stanju zagrebačkih javnih zgrada i ulica koje su još nosile vidne tragove prošlogodišnjega potresa, pitajući se hoće li doživjeti da stara Harmica bude napokon popločena; tu je Šulek bio donekle razočaran što mu Šenoa, kao član Gradskoga poglavarstva i upućen u te stvari, nije mogao ili nije htio više reći. Ali sav taj pristojni razgovor bio je zapravo uvodno zagrijavanje, hvatanje duboka daha za ozbiljniju temu, jer su obojica znala da će se uskoro na stol iznijeti pitanje jezika i književnosti, prave riječi koja grije ljudsko srce i stiha koji oplemenjuje dušu. I doista, nije prošlo dugo, a oni se dota­knuše neizbježne hrvatske brige za materinski jezik i pismo, te Šu­lek iznebuha reče:

– Jeste li sigurni, dragi senatore, da ste htjeli napisati upravo ono što ste napisali? Je li vam ikada palo na pamet da ste u svome divnom romanu na pojedinim mjestima mogli izabrati neke druge riječi? Zar vas nikada nije pecnula sumnja da ste možda propustili rjeđe, svježije, jednom riječju prikladnije izraze? Nu, poslušajte ovaj ulomak, ja ću vam ga pročitati; poslušajte ga kako je tiskan, pa mi recite.

Poslije tih riječi Šulek posegnu za tašnom koja je ležala na susjednoj stolici i lukavo se nasmiješi kao čovjek koji se unaprijed veseli uspjehu.

»Nije vrag da taj stari leksikograf nosi sa sobom navode iz mojih neodgovornih škrabotina«, pomisli Šenoa, motreći kako Šulek vadi iz torbe svežanj nejednakih listova papira s mnoštvom zapisa koji su očevidno bili mnogostruko popravljani. Njegova se slutnja uskoro potvrdila, i Šenoa se zapravo nije ni iznenadio kad je njegov sugovornik iz te kupusare izvukao presavijen list s prepoznatljivim naslovom koji je bio ispisan krupnim slovima u verzalu, kako se to nazivalo u tiskarskim krugovima. Naravno, Šulek je najprije izvještačenom kretnjom namjestio cvikere, i glumeći posvemašnju smirenost, kao da nehajno prelistava jučerašnje novine i čita pikantan članak iz gradske kronike, polagano je izgovorio onaj kaligrafski naslov i prvu rečenicu, sričući odjelito svaku riječ do posljednjega slovca.

Zlatarovo zlato

Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovi­ća, nizahu se oko župne crkve Sveto­ga Marka oniske daščare gdje su kramari i piljarice obzirnim građanima plemenitoga varoša na »grčkih goricah« tržile lojanica, ulja, po­gača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac.

Šenoa se upravo te godine bavio mišlju da korjenito revidira Zlatarovo zlato, jer mu se s te desetogodišnje distance nekako činilo da je ona verzija iz godine 1872. bila u nekim dijelovima odveć pre­uzetna i mjestimice pomalo naivna. Sada su ga Šulekove usputne riječi još više utvrdile u toj nakani, ali nije znao što bi točno rekao na njegovo uvodno pitanje, pa je otegnuo s odgovorom da bi napokon promrmljao: – Što ste me ono pitali, poštovani akademiče?

– Ponovit ću vam, Herr Oberliterat. Dakle, jeste li sigurni da ste htjeli napisati upravo ovo što ste napisali? Je li vam ikada palo na pamet da ste ovdje na pojedinim mjestima možda mogli izabrati neke druge riječi?

– Nisam siguran, ali zasada nemam ni­šta bolje – reče Šenoa neuvjerljivo, nakon kraćeg oklijevanja.

To kraće oklijevanje osokolilo je Šuleka. Ta on već odavna misli kako je njegov rječnik – usprkos svim pohvalama kojima ga je obasipala zagrebačka javnost, osobito njezin neupućeni dio – premalo iskorišten na opću dobrobit. Sada je kucnuo čas da iskoristi zgodu koju je dugo čekao, pa reče: – Dragi moj Šenoa, mogu li vam ponuditi skromnu pomoć? Svjestan sam svoje nedoraslosti u vašem poslu, naravna stvar, ali znate kako se kaže: Magarac i čovjek znaju više nego sam čovjek. Što dakle nije dobro, po vašem mišljenju, molim lijepo?

– Pa, kako da vam kažem –­ poče Šenoa – neke vrste riječi zadaju mi glavobolju. Znate ono iz pučke škole: imenice, zamjenice, pridjevi itd. Ne, nisu to pridjevi, kako biste mogli pomisliti po prvome dojmu; za pridjeve sam siguran, evo, kao što su ovdje »oniske« ili »obzirni«, tu nemam nikakvih dvojbi.

– Nego gdje ih imate?

– Polako, gospodine Šulek. Velim, s pridjevima je sve u redu. Isto tako sve je u redu s raznim prilozima i zamjenicama. Pa čak i glagoli su na svom mjestu, iako mi ono »tržile« još nije sasvim leglo; možda sam ipak trebao reći »tržili«; ali opet »piljarice« su ženskoga roda, znate, a one su bliže tomu predikatu, nekako su uza nj srasle. No, pustimo zasada glagole na miru, prijeđimo preko te male nedoumice...

– Kako je s ostalim riječima, sa sitnišima, da tako kažem? Jeste li zadovoljni sa svojim veznicima, tim nevidljivim tkivom svakoga teksta? Ili s prijedlozima koji katkada znadu biti vraški tvrdoglavi? – uplete se nestrpljivi Šulek.

– No, dragi gospodine, dobro ste i sami rekli, to su zapravo sitniši koji nemaju kud ni kamo, već sami o sebi vode računa. Da, siguran sam i za veznike, i za prijedloge; također, je li, i za razgodke, premda te nenametljive i tobože nevažne čvrke katkada žive svojim vlastitim životom i ne dadu se lako pokoriti.

– Pa što vam je onda preostalo?

– Znate vi vrlo dobro što mi je preostalo, akademiče, nemojte se graditi nevještim! Imenice su moja bolna točka; jer nikada ne znam jesu li imenice koje uporabim upravo one imenice koje želim. Ne ćete vjerovati, ali ja sam i u samome naslovu oduvijek oklijevao. Jer pazite, Pavao i Dora su se bili jedno drugomu obećali, tomu je tako i tu nema pogovora, pa se nameće logično pitanje: Čije je ona zapravo zlato? – Šenoa je počeo lupkati desnom nogom po izlizanu podu i nesvjesno grickati guščje pero koje mu je uvijek virilo iz džepića. – Zatim, taj nesretni završetak... Koliki su mi s uzdahom šapnuli kako bi dali ne znam što samo da se ta čista mlade­načka ljubav ostvarila! Pogriješio sam, znam, i ta se moja lakomislenost sada prihvatila kao sudbinska neizbježnost, pustila je tako rekuć korijena po cijeloj Hrvat­skoj, a možda čak i na inozemnoj strani. A svemu su krive moje skrupule oko tih... tih... znate već, da ih ponovno ne spominjem.

– Nije to nimalo strašno, uvaženi sena­tore; ima tim imenicama lijeka, vrlo učinkovita lijeka, evo ga! – reče Šulek, raskopča široki kaput, te iz nekoga tajnog džepa, što li, izvuče svoj poznati rječnik od koje­ga se nikada nije rastajao, svjestan da je neprocjenjivo koristan u duhovnom pogledu, jer otvara vrata kovnice hrvatskoga nazivlja, a možda i materijalno probitačan, jer se njegovo prvo izdanja dobro prodaje. – Ovdje se nalaze savršeni odgovori za sve vaše nevolje i tegobe.

Zatim poče provjeravati sadržaj pročitanoga ulomka, riječ po riječ, odnosno, imenicu po imenicu, da vidi nije li se Šenoa u žaru pisanja negdje zaletio izvan granica pravoga značenja. Pomnjivo je pretraživao taj poznati početak, koji se u Zagrebu već posvema udomaćio i mogao se čuti u razgovorima kao kakva pučka izrjeka; trudio se ne bi li otkrio koju od uobičajenih jezičnih zabluda, jer je tvrdo vjerovao da su književnici većinom nepismeni i da njihovi tekstovi vrve pogrješkama svake vrste. Ali ovaj put je to činio s iskrenom željom da nesebično pomogne prvaku hrvatske pisane riječi.

– Čujte, prijatelju – reče malo poslije Še­noa – nije stvar toliko strašna, ne trebate se zabrinjavati, nemojte se mučiti s tim rječnikom. Sve je to beznačajno, tako rekuć traženje kruha preko pogače. Doduše, ja kadikad osjećam da neka imenica nije baš pra­va, što je sasvim normalno. Bože moj, čovjek nikada nije zadovoljan onim što čini, jer uvijek se može bolje i više. I te razlike, ta poboljšanja, sve to svodi se na neku moju slutnju da nedostaje malo ili vrlo malo da se postigne savršenstvo.

A Šulek će: – Vrlo malo, kažete?

– Da, vrlo malo, za dlaku. Netom napišem neku imenicu, još se i ne osuši crnilo na papiru, a meni se učini kao da sam se u stvaralačkom zanosu zaustavio jedan trenutak prerano, kao da sam trebao nastaviti. I to je ono neobjašnjivo u cijeloj mojoj priči.

– Samo to? – prihvati Šulek mir­no. – Koliko ja kao dobronamjeran amater mogu pojmiti, to znači da bi prava riječ bila prva koja dolazi poslije one koju ste, kako rekoste, netom napisali. Pa kako bi bilo da malo zavirimo u moj rječnik i da stavimo na papir ono što nađemo!

I Šulek potraži riječ »zlato«, pokaza je Šenoi, i poče kliziti lijevim kažiprstom niz stranicu preko sljedećih masno tiskanih riječi dok se ne ukaza prva imenica – »zlatoper«. Zatim potraži »domak« i malo niže nađe »domet«; i tako dalje, sve dok se nije na kraju onaj »novac« pretvorio u »novčanik«.

– Vidite, štovani književniče, čas posla. Sad ću vam to polako pročitati, a vi pozorno slušajte malo drugačiji, moglo bi se reći malo točniji početak svoga romana, upravo onakav kakav ste osjećali da mora postojati ali se niste usuđivali koraknuti malo dalje. Dakle.

I Šulek svečano izgovori naslov romana i prvu rečenicu, s unesenim promjenama, kako slijedi:

Zlatarov zlatoper

Na dometu šesnaestoga vijenca, za kraljevštine Malahita Drugoga, a banovine bismuna Džibre Dražao­ca, nizahu se oko župne crljenke Svetoga Markulaba oniski daščenja­ci gdje su krasi i piljenice obzirnom gradjanstvu plemenite vasi na »grč­kih goriencah« tržile lojavina, uljet­nica, pogađača i druge sitne robote za sitno poravnjivanje i uz malen novčanik.

Te večeri Šenoa se vratio kući u Mesničku ulicu sretan kao malo dijete; držao je Zlatarov zlatoper u unutarnjem džepu dugoga kaputa i pritiskivao ga na srce. Njegova supruga Slava zapazila je neku promjenu na njemu; pobojala se u duši da ga je opet spopala ona podmukla groznica koja je cijele jeseni na njega vrebala »kao hajduk u busiji«, jer mu se oči odavna nisu tako svijetlile. Dala je znak dječaku Milanu da ne dosađuje tati sa svojom domaćom zadaćom iz matematike, tiho se bavila večerom i bila zabrinuta sve dok njezin August nije legao u postelju i zaspao. A usnuo je spokojno i zadovoljno, kako ga već godinama nije vidjela da se prepušta snu, i nije se okrenuo na drugi bok sve do ju­tra.

Ali sutradan ga je obuzela neka neodređena sumnja, i nije ga napuštala tijekom cijeloga prijepodneva koje je po običaju proveo u Kaptolskoj vijećnici. I poslije, za obiteljskim objedom, vidjelo se na njemu da ga more uzburkane misli i da jedva čeka otići nekamo i potražiti smirenja uzbuđenom srcu. Poslije objeda pošao je put omiljene ka­vane ranije nego obično, iako je znao da njegova društva ondje još nema, pa se pitao kako će se cijeli sat vremena hrvati sa svojim sumornim mislima. Na sreću, čim se spustio u Ilicu, opazio je »otca hrvatskoga vatrogastva«, Đuru Deželića, svoga vršnjaka i odana prijatelja, te mu se iskreno obradovao.

– Salve, druže moj iz vremena kratkih hlača i praćke u džepu – kliknuo je Deželić koji se uvijek veselio susretu »sa hrvatskom književnom perjanicom«. – Ti danas poranio?

– Zdravo, prijatelju moj od iskona i pamtivijeka – odgovori Šenoa upotpunjavajući njihovu formulu pozdravljanja. – Pravo veliš, ja danas poranio, ali da znaš, imam i razloga tomu.

I on mu ukratko ispripovjedi svoj jučerašnji susret i razgovor sa Šulekom, naglašavajući kako u svemu tome ima nečega, te završi: – I sada me to kopka, Đuro moj, u dušu mi se uselio nemir, nekakva nesigurnost, ter dvojim da možda ipak nisam sasvim na čistu sam sa sobom, hoću reći sa svojim najdražim literarnim čedom, glede onih imenica. Sve mislim...

– Ah, čime se ti opterećuješ, dragi Auguste! Pa to su puke leksikografske vježbe onoga zanesenjaka. Taj Slovak upravo gori... da, moglo bi se tako kazati, vatrogasno... dakle, gori u požaru svojih terminoloških vratolomija ter ništa drugo ne želi, ne misli i ne radi nego traži nevine žrtve koje će pograbiti užarenim kliještima i primaknuti ih ognju svoga jezičnoga blaga.

– Ne, ne, Đuro, nije on... – poče prosvjedovati Šenoa.

– Osim toga – prekide ga Deželić i nastavi s više pouzdanja, kao čovjek koji raspolaže nadmoćnom argumentacijom – meni je poznata ta priča, čuo sam je prošloga ljeta u Milanu. Putovao sam s obitelji malo po Italiji, kao ti prije nekoliko godina. Rekoh: da se djeca malo maknu iz ove provincije, da vide što je prava kultura, na njezinu izvorištu. I ondje sam čuo kako je ostarjelom Alessandru Manzoniju pristupio jedan gimnazijalac, neki Palmiro Premoli, i predložio mu da promijeni početak slavnih Zaručnika, baš na takav način kako je tebi jučer predložio Šulek. Taj Premoli je pravo čudo, vjeruj mi. Već u đačkim klupama počeo je slagati svakojake rječnike, i danas, sa svojih dvadeset pet godina, slavan je u cijeloj ujedinjenoj Italiji. Ne možeš ondje završiti nijedan učen razgovor, a da ti sugovornici ne spomenu njegov Vocabolario nomenclatore. Uostalom, bio si u tim krajevima prije tri-četiri godine, je li tako, pa znaš kakvi su Talijani. No, sada svejedno. Ipak, ne zna se točno kako je završila njegova mladenačka epizoda s Manzonijem, iako je ušla u zajedničko pamćenje kulturne Italije, jer je stari pisac uskoro poslije toga susreta umro, možda i zbog tih probuđenih nedoumica... Ha, ha, ha, nemoj mi se bojati, ne beri brige, mi smo u naponu snage, vršnjače moj. U tvome slučaju stvar je obratna, prije bi se reklo da će naš Bogoslav otegnuti papke, njemu je već šezdeset peta za vratom, ako se ne varam!

S tim zlogukim riječima Deželić se udalji oštrim korakom kao da mu doista gori pod petama, prepustivši »svoga druga iz vremena kratkih hlača i praćke u džepu« njegovim još sumornijim mislima. Šenoa je stajao nekoliko trenutaka nasred ulice, sam, dok ga neki fijaker nije trgnuo iz zanesenosti, a zatim je makinalno nastavio hodati. Kad je nedugo potom stigao »K sjenici«, Šulek je već sjedio za jučerašnjim stolom i tobože čitao novine, praveći se da ne vidi tko dolazi, iako je u pustoj kavani vladala uobičajena tišina.

Šenoa ga kratko pozdravi, sjedne mu sučelice i prozbori kao da u njihovu razgovoru nije bilo stanke od gotovo dvadeset četiri sata: – Možda se nisam točno izrazio, pa dopustite da vam objasnim. Istinu govoreći, katkad mi se čini da sam zaista blizu prave riječi, ali to je zato što sam preskočio tu pravu riječ, što sam prešao preko nje a da je nisam opazio. Kad pišem, znate kako je to, ne mogu se obuzdati i pero mi uvijek pobjegne malo naprijed, ali vrlo malo.

– Samo to? – ponovi Šulek juče­rašnju formulu sa smiješkom.

– Samo to – ponovi za njim Šenoa, i već mu je bilo lakše, jer njegova narav nije trpjela duge potištenosti.

Šulek nato ponosno uze rječnik koji je čekao spreman ispod novina, otvori ga ceremonijalno i krenu u potragu za riječima koje su abecedno složene malo prije Šenoinih. Nije ta potraga dugo trajala, njegovi brzi prsti i oštre oči začas su se dokopale svoga plijena. Čim je te ulovljene riječi umetnuo u početnu rečenicu, pruži rukopis Šenoi i zamoli ga da naglas pročita ono što je nastalo.

Šenoa je od đačkih dana bio na glasu kao vrstan deklamator, što je često povrđivao i u toj kavani čitajući prigodne pjesmotvore u društvu uglednih članova Matice hrvatske koji su svakoga petka imali svoj jour fixe. Razumije se da je i sada pročistio grlo te s nekim nepoznatim i neobjašnjivim uzbuđenjem prihvatio se deklamiranja najnovijega početka svoga romana o Dori Krupićevoj. Krasnoslovio je glasnije nego obično, kao da je na pozornici staroga kazališta na Markovu trgu, a ne u praznoj kavani:

Zlatarova zlatnina

Na domaji šesnaestoga vijeća, za kralja Makovke Drugoga, a banko­marke bisernjaka Djunije Drapavosti, nizahu se oko župne crjepare Svete Markgrofije oniske daske gdje su kralježnjaci i piljane obzirnim gradjama plemenite varnice na »grčkih gorenjah« tržile loja, uljane, poetike i druge sitne rješitbe za sit­nu poputbinu i uz malenu nošu.

Teško je opisati što se zbivalo u Šenoinoj duši dok su mu pred očima izranjale neočekivane riječi i za sobom vukle cijele grozdove neslućenih primisli. Morao se koncentrirati do krajnjih granica da suvislo izrekne to što mu je tajanstveni Šulek naglo pripravio, i nije mu preostajalo dostatno umne snage da prodre u dubinu meštrije koja je toliko povećala dosege osnovnoga teksta. Zapravo sve mu se pomutilo na zrenicima duha gdje je inače uvijek stolovala savršena vedrina, čak i nakon veseloga kucanja čašama koje je često znalo tu odzvanjati do kasnih ura. Taj veliki govornik i kozer, koji je svojom rječitošću hipnotizirao slušateljstvo, ovaj put je ostao bez riječi; samo je strpao papir u džep, izjurio na Jelačićev plac gdje ga je dočekalo tmurno i hladno predvečerje. Uputio se prema pobjedničkom banu, prošao ispod repa njegova konja i nastavio uzbrdo Dugom ulicom, birajući tako dulji i tegobniji put kući. Valjda je podsvjesno želio proći kroz Kamenita vrata gdje je još od dječačkih dana osjećao da nalazi zaštitu i slobodu.

Šenoina se žena iznenadila kad je čula kako joj se muž vraća tako rano i mimo reda lupa vratima, a zatim se iskreno začudila kad je vidjela kako njezin August, bez pozdrava i skidanja šešira, produžuje u svoju radnu sobu kao da ga onamo vuče neka nadnaravna sila. »Ah, te njegove nepredvidljive inspiracije«, pomislila je gospođa Slava, »bit će valjda opet nekakva Kugina kuća«.

U sobi se međutim odvijao nijemi prizor nekog nepoznata kazališnoga komada u kojemu glavni junak komunicira s nadnaravnim sudionicima. Pred junakom je na stolu ležao običan list papira, s jednom jedinom rečenicom poznata oblika, ali junaku se činilo da je to začarano pismo s tajanstvenim proročanstvom u koje ne može proniknuti, iako o njegovu sadržaju ovisi sudbina čitava svijeta, književnoga svijeta. Otvarao je usta i oblikovao napisane riječi, ali nikakva zvuka se nije čulo. Tek su goleme sjene teatralnih kretnja po zidovima davale naslutiti kakvi beskraji mašte pucaju pred zanesenim pjesnikom dok pokušava rukama dohvatiti bajkovite predjele novoga smisla njegova remek-djela. »Pa da, naravno, kako se nisam toga prije sjetio!« klicao je pjesnik u sebi. »Mi smo robovi pukoga slučaja, dapače najpukijega slučaja, i varamo se ako vjerujemo da naša volja određuje koje ćemo riječi uporabiti! Mogao sam i sâm napisati ove imenice, ili neke druge, ili sasvim treće, i tako dalje, navodno ih izabrati, i sve bi to bilo na svoj način dobro, iako različito, ali uvijek s nekim novim asocijacijama i reminiscencijama!« Pjesnik je bio zadovoljan što tako široko rezonira, posebice mu je bio drag taj učeni završetak misli, kao da je uzet iz Grillparzerove drame Der Traum ein Leben koja ga se duboko dojmila prigodom posljednjega boravka u Beču.

Te noći, nakon tridesetak godina čeznutljiva iščekivanja, vratio mu se i onaj nezaboravni san koji mu je pomogao preboljeti tešku groznicu što ga je shrvala u drugom razredu gimnazije u Pečuhu. Imao je tada visoku temperaturu i neprekidno je lebdio između budnosti i bunila, te su njegovi mađarski stanodavci mislili da se mladi rođak iz Agrama ne će izvući. Ali oni nisu znali da njegovu znojnu postelju obavijaju bajni oblaci od presjajne mjedi, povezani dugama što se lelujavo šire i premošćuju svemirske bezdane, da se oko njega sudaraju i zvone nepojmljive zlaćane i srebrnaste šipke i grede po kojima on korača, da ga istodobno zapljuskuju valovi anđeoskoga sjaja i zvjezdane glazbe, tako da se mali bolesnik čudio zabrinutim licima ukućana koja je zapažao u trenucima svijesti. Eto takva ga je davna sanja pohodila iznenada, ispunila ga istim onim poletom i navijestila mu nove cvjetne staze, i to nakon cijeloga jednog života koji je zapravo sav protekao kao čaroban san.

Probudio se čio i zdrav kao riba, nije ni pomislio na upalu zglobova koja ga je spopala prije desetak mjeseci i ostavila traga na srcu. U bodru raspoloženju protekao mu je čitav dan, ispunjen poslovima u gradskoj upravi, a stigao je obaviti i uredničke dužnosti u »Vijencu«. Ali popodne je epizoda za kavanskim stolom još jednom krenula ispočetka.

– Čujte, Bogoslave – reče on dakle trećega dana, iznenadivši sam sebe što tako intimno oslovljava uglednoga člana Strossmayerove akademije – kazao sam da se uvijek osjećam vrlo blizu pravoga rješenja, ali kada dobro razmislim, to nije istina, ni izdaleka. Ćutim doista da sam u blizini savršena pojma, dakako, ali udaljen dvije stube koje bi valjalo prijeći. Samo ostaje pitanje – kako?

– To nije nikakvo pitanje, Auguste – reče Šu­lek pun razumijevanja, zovnuši slavnoga pisca također krsnim imenom. – Dvije stube, kažete? Dvije stube naprijed ili dvije stube natrag?

– Naprijed, to jest, natrag. Hoću reći, kadšto naprijed, kadšto natrag – odgovori Šenoa promuklim glasom, dvosmisleno i tjeskobno, jer je njegovu plemenitu dušu razdirala teška mora neodlučnosti kakve dotada nije upoznao. Čak mu je ruka podrhtavala dok je brisao znoj s čela.

Tada Šulek uvidje da se cijeli slučaj počeo razvijati u nepredviđenom smjeru, jer je i na Šenoinu licu već mogao vidjeti jasne znakove duhovne uzbune. U prvi mah htio mu je reći kako je sva ta priča o pravim i nepravim riječima samo njegova »stilska vježba«, ili točnije, puka igrarija kakva dolikuje nadobudnim školarcima koji prave prve korake u enigmatici. Ali kad je iz Šenoinih užagrenih očiju pročitao s kolikom ozbiljnosti on očekuje ishod novih pokusa, odlučio je ostati pasivan u toj zloslutnoj avanturi, te mu je vrlo ljubazno pružio svoj rječnik i rekao: – Evo vam, potražite sami, dragi književniče, više ćete uživati.

Šenoi je još više drhtala ruka dok je grozničavo ispisivao dvije nove ver­zije polazne rečenice koju je znao naizust. Nije ih želio pročitati naglas, nego je odmah ustao i bez pozdrava izašao iz kavane. Krenuo je Vlaškom ulicom, prošao pokraj rodne kuće i skrenuo uz potok Medveščak, ne primjećujući da počinje padati snijeg, prvi snijeg te godine. Produžio između golih vrtova do Mirogoja i vile Ljudevita Gaja u koju je zalazio kao školarac dajući instrukcije Gajevu sinu Velimiru, pa nastavio dalje prema Gračanima, da bi se nakon nekoliko sati besciljna hodanja vratio preko Nove Vesi i Kaptola na polazište, načinivši pun krug. Pritom su i njegove misli stalno putovale u krugu, gazeći istim stazama bezbroj puta. Načas bi one kročile naprijed, kao da se penju, probijajući se kroz nepoznat gustiš:

Zlatarova zlatotopka

Na dometku šesnaeste viesti, za kralježi Malaksanja Drugoga, a banje bismunca Džigerice Dražanja, nizahu se oko župnoga crnca Svetoga Markulabija oniske daščice gdje su krasnici i piljotine obzirnim gradjenjima plemenitoga vasmira na »grčkih gorištah« tržile loviva, uljevi­na, pogadjanja i drugoga sitnoga robstva za sitan poraz i uz malena novčara.

Idućega trenutka nezaustavljive misli gibale su se natrag, kao da se vrletnom nizbrdicom ruše u prijeteći nepovrat.

Zlatarovo zlatilo

Na domu šesnaestoga vidjela, za kraka Makovina Drugoga, a ban­knote biserca Djerama Dramoleta, nizahu se oko župnoga crieva Sveto­ga Markgrofa oniske darovitosti gdje su kralješci i piljci obzirnom gradstvu pleminite varke na »grčkih gorčunah« tržile logova, uložnika, podjeljača i drugoga sitnoga rješavanja za sitan popust i uz malenu nosnost.

A katkada su se njegove misli razdjeljivale u sebi i srljale istodobno u oba pravca, prema osunčanim vrhuncima i prema mračnim dolinama. To je Šenou podsjetilo na davna predavanja iz mehanike, na harmonično titranje između dvaju polova koje mu je na jednostavan način otkrilo savršenstvo sinusoidalne krivulje. Istina je da su mu se pritom javljale i slike sanjkanja, gore-dolje po Tuškancu, i zbog njih mu je pomalo bilo neugodno – jer su svojom prizemnošću narušavale nebeski sklad čistih oblika. »Nešto se čudno sa mnom zbiva«, pomislio je gledajući začuđeno prve pahuljice snijega. »Kakva je to vrtnja u mojoj glavi? Koja to neiscrpna sila sve većom brzinom pokreće misli? Je li to onaj neostvarljivi perpetuum mobile?«

Vratio se kući sav mokar i bijel, bez šešira. Zabrinuta gospođa Slava obradovala se kad ga je napokon ugledala, ali tu je radost u zametku presjekao njegov zacakljen pogled. Rumene jagodice davale su neku nadnaravnu ljepotu njegovu bradatu licu, a visoko čelo žarilo se kao na slikama zanesenih svetaca. Položio je lijevu ruku na srce, dignuo desni kažiprst i kazao preobraženim glasom: – Budi sretna, ženo, ti si prvi svjedok višestrukih remek-djela!

* * *

Posljednja epizoda ove neobične pripovijesti zbila se mjesec dana poslije prvoga traženja »prikladnijih izraza« za kavanskim stolom, uoči Svete Lucije 1881. Cijeli grad je već znao da Šenoa teško boluje od srčanih smetnja koje su se pojavile nakon upale zglobova što ga je bila spopala po Novoj godini, a sve to kao posljedica prevelikih napora u gradskoj službi nakon velikoga potresa. Dragutin Hirc je dva desetljeća poslije posvjedočio kako mu se sam Šenoa potužio: »Šta ćete, pokvario sam se prigodom potresa. Imao sam obaviti do trista komisija, vozio se, išao pješke, iz hladna zraka u toplu sobu i obratno, i tako si prehladio krv i dobio vodenicu, nu nadam se da ću ipak ozdraviti. Prije nisam imao teka, nu sad okrenulo na bolje, pak se nadam da ću si krepkom hranom izgubljenu krv opet nadomjestiti.« Ali takozvani upućeni ljudi, oni koji uvijek sve znaju, govorkali su da je pogoršanju njegova stanja najviše pridonijelo ono neobjašnjivo lutanje podnožjem Zagrebačke gore prije mjesec dana, kad je padao prvi snijeg.

Rijetkim je prijateljima bilo dopušteno da ga pohode, a iz njihovih oskudnih izvješća dalo se naslutiti kako ni s pjesnikovim duhom nije sve u redu. Iako su oni nastojali ostaviti dojam da Šenoa pokazuje znakove postupnoga ozdravljivanja, kazujući kako se on i u bolesničkoj postelji brine za svoja književna djela, osobito za omiljeno Zlatarovo zlato, ipak to nije moglo svezati jezik svjetini koja oduvijek uživa u crnim vijestima. Pa kad je vjerni Đuro Deželić pri jednoj partiji biljara učeno kazao kako se Šenoina zanesenost može jednostavno shvatiti kao furor poeticus, pristojniji su se slušatelji samo pogledali i skeptično slegnuli ramenima, dok oni bezobzirniji nisu mogli suzdržati sažalan osmijeh.

Bilo kako bilo, Šenoa se jedne večeri trgnuo iz nemirna sna i zamolio dr. Rakovca da mu se smjesta dovede sastavljača Hrvatsko-njemačko-talijan­skoga rječnika znanstvenoga naziv­lja. Odmah su oni rijetki prijatelji koji se tu zatekoše pohitali do Šulekova doma, rekli mu da žurno navuče ogrtač jer ga teško bolesni Šenoa želi vidjeti, te više silom nego milom proveli ga Ilicom i dovukli do bolesnikova uzglavlja u Mesničkoj 36.

Čim se rječničar pojavio u zagušljivoj sobi, gdje se nalazilo više osoba nego što bi trebalo teško bolesnu čovjeku, Šenoa ga je prostrijelio zažarenim pogledom, otvorio usta i zatim slabašnim glasom jedva čujno ali sasvim razgovijetno rekao: – Sve sam ono lagao... priznajem... sada znam... suprotno... suprotno... suprotno... suprotno... što se tiče... ime... ni­... ca...

To su bile, kažu, posljednje suvisle rečenice toga nenadmašnoga majstora riječi. Jer je potom zanijemio, sklopio oči i potonuo u dubok san. Šulek je pristojno prostajao još pola sata, pokušavajući odgonetnuti što znači ono bolesnikovo »suprotno« u svezi sa spornim imenicama. Uzalud se trudio, nikakva mu logična formula nije padala na pamet, pa je zaključio kako mu je najbolje da se tiho udalji, naročito kad je vidio da ga neki nazočni gledaju prijekornim okom. Tek tada je primijetio da mu je kaput krivo zakopčan, pa je premjestio pucad u prave rupice, poravnao nabore koji su se već stvorili na gornjem dijelu, na oprsku, protro oči i ponizno šapnuo: – Ja bih se sada povukao...

Sutradan je u novinama »Pozor«, preko cijele naslovne stranice, tiskan crni okvir s križem i nekrologom koji je počinjao ovim riječima: »Augusta Šenoe nema više! Izdahnuo je jutros o poldevetoj uri. Jedva se možemo sabrati, da govorimo o njemu mrtvom. Ćutimo tugu, koja obuzima cieli narod hrvatski...« Slijedile su rečenice pune divljenja prema čovjeku i njegovu djelu, a na kraju je pisalo: »Zagrebačko podgorje, kolievko Augustova, daj sinu svome, koji te je ukrasio divotom pjesničke duše svoje, lahko, blago, sveto pokojište! A ti, premili prijatelju naš, Auguste, s bogom, s bogom!«

Dva dana poslije pokopan je na Mirogoju. Nikada Zagreb nije vidio veličanstvenijega pogreba. U žalobnoj povorci nizali su se đaci svih pučkih škola, triju preparandija i gimnazije; uniformirani vatrogasci, veterani, podčasnici Leopoldove pukovnije i »sokolaši«; sveučilišna mladež sa svojim barjakom; članovi Strjeljačkoga društva, Trgovačkoga društva »Merkur«, Planinskoga društva i Gospodarskoga društva; dramatičko i operno osoblje Narodnog zemaljskoga kazališta, te Glazbenoga zavoda i Umjetničkoga društva; predstavnici Arheologičkoga društva, Svetojeronimskoga društva, Pedagogičko-književnoga zbora, Liječničkoga zbora, Pravničkoga društva, jednako tako Akademije znanosti i umjetnosti te Zbora sveučilišnih profesora; sudjelovala je gradska glazba uz pjevačka društva »Lira«, »Sloga« i »Kolo«; za mrtvačkim lijesom išla je rodbina pokojnikova, zatim dostojanstvenici i gradsko poglavarstvo, te odbor Matice hrvatske i Kazališni odbor; bilo je također predviđeno mjesto za vanjske deputacije i odbor gospođa.

Na tiskanom letku o redu povorke nisu navedena imena žalobnika, pa se tako ne spominje ni Bogoslav Šulek, ali valja pretpostaviti da se nalazio među članovima Akademije. Jer su poslije neki pripovijedali kako su ga vidjeli gdje, nakon pogrebnih obreda i svečanih govora, baca u raku bijelu krizantemu i s njom listak papira s tragovima tinte, šapćući kratku molitvu. Da su ti svjedoci mogli čitati s usana, znali bi da je posljednji Šenoin sugovornik, blijeda i upala lica, sricao ovaj oproštaj:

Zlatarov alem

Na svjetozoru šesnaestoga bio­njaka, za prignuća Počastnika Dru­goga, a vunomjera vijuga Stupca Su­žnja, nizahu se oko župnoga treptišta Svete Plješivice oniske teže gdje su prikladbe i metilji obzirnim sebiradima plemenitoga broja na »grčkih sdruženostih« tržile pomjedaba, cilja, mačaka i drugoga sitnoga imovnika za sitnu lisicu i uz malen odar.

* * *

Prošlo je četrnaest godina od tih događaja. Obavljale su se pripreme za tiskanje novoga, pregledanoga i proširenoga iz­danja Hrvatsko-njemačko-talijan­skoga rječnika znanstvenoga nazivlja, i to je jedino držalo na životu ostarjeloga Šuleka koji je već zagazio u osamdesetu. Više od staračke nemoći i svakojakih sitnih boljetica koje su ga sve češće pohodile, njega je trajno mučio neobjašnjiv osjećaj krivnje da je Šenoi pomogao načiniti zadnji koračić preko grobnoga ruba. Još više mu je muke zadavala ona posljednja verzija uvodne rečenice u Zlatarovo zlato. Kad je one večeri otišao iz Šenoina doma, tri se noći i dva dana domišljao što bi mogla značiti ona grozničava uputa »suprotno«, izgovorena na samrtnoj postelji, i to četiri puta. Tek na dan pogreba, pred zoru, učinilo mu se da je razumio pokojnikovu poruku, pa je počeo pri svijeći tražiti žuđene riječi bro­jeći ih tako da svakoj imenici nađe par koji će biti jednako udaljen od druge, »suprotne« korice. Taj se posao prilično otegnuo, i već se bilo uvelike razda­nilo kad je napokon, poslije uzbudljiva listanja i brojenja, složio zapis koji je s cvijetom ubacio u grob da bude vječna pratnja besmrtnom pjesniku.

Ipak, tijekom toga prilično duga razdoblja nije uspio sam sebe uvjeriti da je dobro protumačio Šenoin zahtjev, jer tko zna što je on htio reći onim četverostrukim »suprotno«! Odnedavna je Šuleka mučila i druga, podmuklija sumnja, jer se iznenada upitao: »Jesam li morao za svaku novu verziju poći od izvornoga teksta? Nisam li trebao ići postupno, od svake posljednje verzije prema idućoj? Zar to ne bi bilo prirodnije i plodotvornije? Ili suprotno...« U tom trenutku sledile su se njegove misli, kao da im se na putu pojavila guja otrovnica.

Te je večeri Šulek usnuo nemirnije nego inače, kao da je strahovao od neugodna susreta s putnikom iz zemlje odakle se nitko ne vraća. I doista, u snu mu se ukazao Šenoa, blistav i snažan kao u najboljim danima, te ga blago ukorio: »Bogoslave, Bo­goslave, što si mi učinio? Pa govorio sam ti: Naprijed, natrag, naprijed, natrag, a onda suprotno, suprotno, suprotno, suprotno! Popravi to dok možeš!«

Praznovjeran kao svi pravi Slovaci iz Subotišta, Šulek je bez oklijevanja prihvatio sablasno priviđenje kao tvarnu činjenicu, i tvrdo je vjerovao da razumije što mu je u toj snohvatici rečeno. Smjesta je ustao iz postelje, obukao svečano odijelo kao da ide u cesaro-kraljsku audijenciju, te se prihvatio zamršena i mukotrpna posla. Strpljivo je počeo zamjenjivati svaku imenicu, primjenjujući višekratno onu magičnu formulu. Pravio je usput pokuse i vraćao se na početak, želeći biti siguran da je na dobru putu. Što se više bližio svršetku rečenice, to ga je jače pritiskivao umor, pomiješan s osjećajem rasterećenosti i zadovoljstva kakvo doživi hodočasnik kada sav iscrpljen ispuni zavjet. Kad je naposljetku stavio točku na kraju rečenice, osjetio je nepojmljivu lakoću i poletio prema dalekoj svjetlosti.

Ujutro su ga našli za pisaćim stolom, klonule glave, s blaženim osmijehom na ukočenu licu. Desna mu je ruka još stiskala pero i počivala kraj lista papira na kojemu je pisalo:

Zlatarovo zlato

Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovi­ća, nizahu se oko župne crkve Sveto­ga Marka oniske daščare gdje su kramari i piljarice obzirnim građanima plemenitoga varoša na »grčkih goricah« tržile lojanica, ulja, po­gača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac.