Inatljiv lirski subjekt

Nada Galant odavno nas je navikla na dobru poeziju, još od zbirke Uruoki rok (1988.), preko Hćeri Evinih (2003.), Neka buo (2007.) i tu nam sviklost nije oduzela ni u ovoj posljednjoj zbirci lucidna i ludičkoga naslova: Uozlji d.o.o. (2011.).

U izvrsnoj debitantskoj zbirci Uruoki rok uspješno odabrani aliteracijski naslov priziva prostor tekstova usmenih predaja i vjerovanja iluminativnim tipom citatnosti (Oraić Tolić), jer je autorski odmak upisan u dio tijela koji, prema tradiciji, ne daje uroke (njih se daje očima), osim toga omogućuje čitanje i ruku kao ureknutih (a ni taj dio nije prva asocijacija svijeta usmenih predaja koji podatka o ureknuću posreduju pa je iluminativnost podatka dvostruko kodirana). Ta se zbirka, dakle, može čitati kao dugo noćno putovanje (noć je vrijeme u koje se smješta lirski subjekt u čak 47 pjesama zbirke) inatljiva lirskog subjekta (preciznije subjektice) u tematskoj zaokupljenosti razvrgnute ljubavi i/ili njezine neostvarenosti. I inatljivost u toj zbirci zadržava ili ostvaruje dvostruki kod jedan je onaj na relaciji subjekt–sugovornik (a zapravo objekt ljubavi), drugi je u odnosu s mogućim pretpostavljenim odnosom ženskog subjekta prema neostvarenoj ljubavi koji je svoj izraz pronašla u Paruničinoj antologijskog pjesmi Ti koja imaš nevinije ruke, s kojom se i opet iluminataivnim tipom citatnosti spori Galantin (ta je zbirka objavljena pod prezimenom Peteh) lirski subjekt u pjesmi Ot Vesnine kanti.

No, osim tih dimenzija te kultivirana pjesničkog sloga, izvrsnih stiliskih ideja i njihovih ostvaraja, zbirka Uozlji d.o.o. i u kontekstu regionalne čakavske tradicije donosi novinu. Ta se novina možda najbolje očituje u odnosu prema regionalnom prostoru čiji toponimi u Galantinu spominjanju gube povijesne odrednice, odnosno ne računaju s njima, niti ih žele oformiti, nego ih autorica naglašava uvijek i isključivo u intimističkom značenju. Tako se u njezinom tekstu Učka neće upisivati kao motiv sa značenjem zemljopisne razdjelnice regije, niti će se referirati na kulturološko značenje koje je priskrbio lucidarski upis, već kao točka razdjelnica (ne)mogućnosti ljubavne odiseje lirske protagonistice u konkretnoj zbirci. Neke značajke te prve zbirke selit će se u one koje budu došle kasnije (poput inzistiranja na dijaloškim pretpostavkama u okviru teksta samoga ili npr. opsesivnog motiva i teme mora), ali u sljedećoj zbirci Hćeri Evine (2003.) te se značajke neće u većoj mjeri razmahati, osim što i tu intimistički odnos prema stvarima odnosi prevagu nad kolektivnim upisima prostora. Ona je bliža osnovnom raspoloženju točke s kojom se sporila u prethodnoj zbirci (npr. raspoloženju Vesnine kanti nego raspoloženju svoje lirske protagonistice iz te zbirke).

Sljedeća zbirka Neka buo (2007.), nagrađena i nagradom Grada Rijeke Drago Gervais za najbolju objavljenu čakavsku zbirku u bijenalnom razdoblju, zato u puno većoj mjeri intertekstualno na razini pojediničnih tekstova upisuje prvu zbirku u diskretnom pojedinačnom odgovaranju na neke pjesme iz te zbirke (npr. pjesma Balada o medvedu i proliću) ili manje diskretnom, skupnom odgovaranju na cijelu: ta je prva zbirka bila izabrala vrijeme i scenografiju noći, mračnosti i snovitosti u kojoj se dan shvaća samo kao ne-noć, a ova Neka buo vidljivo bira dan i svjetlost, što nas dovodi i do razine motiva i opsesivnih tema. Ta je razina ovdje otkrivena suncu (čak i kad ga se posramljuje i nježno se, u usporedbi, tješi mjesec), i ponajviše moru koje je glavna tema dvaju ciklusa: Balada o moru kiega ni va piet kvadri i onog u ciklusu: Moru se grie zuto.

More tako postaje metafora života ili on sam. Lirska mu protagonistkinja pristupa nježno, uvažavajuće, koristeći očiglednost kao začudnost (jer naravno da se moru ide boso, samo ta bosost ovdje postaje istodobno otvorenost, prvobitna nagost, blagost u druženju, blagost u pristajanju). Pristajanju na jednu točku da bi se, chestertonovski, sve ostale mogle propitati, da bi se, zapravo, uopće i moglo neautistično pitati. Raspon svijeta koji Galant nudi u svojoj zbirci kreće se od biblijskocitatna naslova Neka buo do stalnog iznovičnog povjerenja u neizrecivost svijeta i jastva. Osim što stalnim upiranjem u neizrecivost oponira i prevladavajućim parametrima dobrodošlosti u suvremenoj hrvatskoj poeziji kako čakavskoj tako i onoj na standardu (onoj o sveizrecivosti) – oponira i onoj (u oba jezika) koja je izgubila povjerenje u to da nešto iza izricanja/neizricanja uopće postoji. Nada Galant svoju lirsku protagonistkinju stalno zadržava na rubu, ali taj rub nije rub pasivne promatračice, tihe susjede i neuzbibljiva subjekta. Uostalom, imperativna naslovna sintagma prapočelo je svijeta ili barem jedne paradigme svijeta, u autoričiinom rukopisu svakako važeće paradigme, počelo svekolike aktivnosti i života. I dok se povjerenje u neizrecivost (to je povjerenje ujedno i poveznica s tišim i nesigurnijim lirskim subjektom zbirke Hćeri Evine) ogleda u svakoj pjesmi, posebno uvijek rabeći neku leksemsku oznaku nesigurnosti, nejasnoće i neodredivosti (učestali prilog forši npr., anaforno more bit u pjesmi Potle vihora, antitetična poentna opovrgavanja svih stihova tekuće pjesme u npr. Krvavi otok, učestale negacije: ne razumien, ne znan, unaprijed otvorene i neuvjetovane pogodbe u npr. Ku biš me zazva, brojni upiti intezivnije naglašeni nego tvrdnje i sl.), živost, radnja i aktivnost sele se na razinu provodnih motiva i na razinu organizacije pjesama. Ova druga vidljiva kako u spomenutim ‘razgovorima’ s prvom zbirkom, tako i u intenzivnim međusobnim razgovorima pjesama unutar ove zbirke, najnaglašenije u spomenutom središnjem ciklusu, ali i u intermedijalnom dozivanju likovnih djela.

Naslovna igrivost najnovije zbirke Uozlji d. o. o. ogleda se u povezivanju jedne prilično pragmatične sfere kakvo društva s ograničenom odgovornošću moraju biti i poezije koja, kad je dobra, toj sferi uspješno izmiče. Ali naslov je, osim te zgodne dosjetke, poveziv i s većinom pjesama iz prva dva ciklusa – svaka od njih upućuje na neki čvor, ‘uozalj’, neku nerazrješivost: npr. čvor samoće (Duor od šabiji; Kako znaš da me ni); čvor izgubljenosti (Ćo muore); čvor čekanja (A ja kako čekan); čvor odustajanja (San cedi); čvor nekontrolabilnih promjena (Slana rieka – slatko muore); čvor neimenovljivih poteškoća (Aj, ne je zdienen ime); čvor propusta (Prekuraj; Tepli vetar od Levanta), čvor privida (Kako nan se je parala lahka kosa va očeveh rokah).

Međutim, ta samoća, ta izgubljenost, to odustajanje, taj žal za propuštenim ili tek njegovo konstatiranje bivaju istodobno i uspješno opovrgavani, npr. iako Duor od šabiji završava poentiranim upitom: i ča ti znaš kako se nosi samoćo?, tu samoću lirska protagonistica ne nosi baš posve sama jer su pitanja nužno nesolipsistička, naime, svojim oblikom uključuju dvoje, onoga tko pita i onoga tko potencijalno može/ne može, hoće/ neće odgovorati. Osim toga, u toj pjesmi nije riječ samo o pitanju, već i o početku koji je zajednički, dvojan, a domišljajem jednoga od njih počinje odvajanje, no još uvijek ne toliko udaljeno da ne bi bilo prostora za zadnji upit. I druga pjesma koja tematizira samoću (Kako znaš da me ni) ima dijaloški karakter, iako glas Drugog u tijelo pjesme ne ulazi, i protagonistica i čitatelj nužno su ga svjesni.

Tako se prostor Drugog u pjesmama podvaja: na onog kome se obraća (kad se izravno obraća i izravno upisuje u tekst pjesme) te na onoga koji je pretpostavljen u svakoj pjesmi i koji se ostvaruje kao prostor neizrecivnosti i nedostizivnosti. I ta nedostizivost i neizrecivost (i jasno uvjerenje da to što je neizrecivo i nedostizivo – jest) karijatida je i to ne štufa (umorna) karijatida kao u pjesmi usoji moji ne takinji na koju se naslanja nesigurnost, slabost, trenutnost, neispunjenost uvjeta (... da se nisi pofrmala / Da nisi posluhnula / Da nisi potackala...). Zbog te ‘karijatide’ lirski subjekt s lakoćom biva Etna, s postojanošću se odziva: Eko me tu san unatoč tome što: niman jata / tr forši ni jas nisan nienemu jato / ta hip / kat san sama na sviete pa čak i dokle me ni bilo stiže utješljivo more i s uvjerenjem zaključuje Sve je bilo dobro.

Zbirka Uozilji d.o.o. je organizirana u pet podnaslovnih poglavlja (uvjetno ciklusa), od kojih i prvi (Mojo muore je drugajče) i zadnji (Duplo muore) u temi donose opsesivno more i time provode tu nit začetu u prvoj zbirci iz pjesme Črnomrska dešperija i (kako će se pokazati u kasnijim zbirkama s pravom iskazanog) imperativnog upozorenja Ne muojaj muora, preko dva ciklusa o moru iz zbirke Neka buo do tekstova ove zbirke u kojoj se prvi ciklus odzrcaljuje u zadnjem uokvirivši tako tekst cijele zbirke najavnom tvrdnjom o drugačijosti mora i njezinom dozvanom potvrdom u opisnom duplom moru na kraju. Između ta dva mora naslovi ciklusa spore se jedni s drugima, jednom prizivajući propušteno djelovanje (Nisan ti šla sproti, 2. ciklus), drugi put inatljivo (i time bliže lirskom subjektu prve zbirke) obećavajući djelovanje (Aš ću, 3. ciklus). U oba slučaja, kao uostalom i u naslovu četvrtog ciklusa koji priziva snovitost (Neki sanji) riječ je o međuprostoru ili preciznije, o prostoru mogućnosti, a ne djelovanja samog.

Taj se međuprostor, prostor mogućeg upisuje kako na razini pojedinih leksičkih i gramatičkih izbora (ku je kapac, ma bin rada, pofat ča se mulin, ku tebe ne buo, cagan, kat biš jo preteka, bilo bi guš bit sigur, kako da si nismo nič...) tako i temeljnim tematskim i motivskim preokupacijama jasno označenim već u spomenutim naslovima ciklusa. Lirska se protagonistica uvjerljivo smješta upravo u taj međuprostor iskoračujući s ruba na koji se bila smjestila u prethodnoj zbirci. Upravo taj međuprostor, prostor koji istodobno i jest i nije (koji je mogao biti, a i nije, i koji možda može biti, ali neće) onaj je prostor koji je poeziji imanentan i, osim toga, u tako ljupkom, preciznom, dobrom i namjernom neskladu s drugim dijelom naslovne sintagme cijele zbirke.

Poezija Nade Galant, čitateljski užitak izmamljuje na barem tri razine: vještim, domišljenim rukopisom unutar svake zbirke posebno i u njihovim međuvezama koje jednom uspostavljenu kvalitetu niakd ne izdaju i još je pritom nadograđuju, oblikovanjem svoje lirske protagonistice kojoj smo jednako skloni i kad se inati i kad se igra i kad iskazuje samoću, nesigurnost, propuštenost, izgubljenost, kao uostalom i oslanjanjuće točke kojima se može prići s povjerenjem (kao što jednoj od svojih – moru kao sveobuhvatnoj metafori, ona i redovito i prilazi) i na koncu onim sitnim vezivnim tkivom na razini stiha, sintagme, lakoćom dobro upotrebljene figure, dovitljive igre koja svaki čvor (neovisno o njegovoj nerazrješivosti) dočeka u spretnom upregnuću pokazujući tako da majstorstvo počinje od te, zapravo prve, razine svakog vrsnog pjesničkog sloga. A slog Nade Galant u to se majstorstvo upisuje na svim razinama.