Zbornik o Antunu Barcu

Antun Barac hrvatski je književni povjesničar i kritičar, sveučilišni profesor i akademik, rođen u Kamenjaku kraj Crikvenice godine 1894. Književnopovijesni rad Barac je započeo člancima Naša književnost i njezini historici i Između filologije i estetike u kojima je upozorio na prednosti i nedostatke pozitivističke i filološke, ali i estetičke metode. Pisao je kritičko-esejističke članke o manjim piscima (L. Botić, G. Martić, I. Perkovac, F. Horvat Kiš) u kojima je istaknuo njihovu važnost u nacionalnoj povijesti književnosti i stvorio kategoriju »veličina malenih«, te objavio više monografija o hrvatskim pisacima (V. Nazor, A. Šenoa, V. Vidrić, I. Mažuranić). Godine 1938. izašla je njegova sinteza hrvatske književne kritike 19. stoljeća. Životno djelo su mu dva, od pet zamišljenih svezaka, književne povijesti novije hrvatske književnosti (Književnost ilirizma, 1954., te nedovršena Književnost pedesetih i šezdesetih godina, 1960.). Za inozemno čitateljstvo objavio je 1954. knjigu Jugoslavenska književnost (na engleskom, poljskom i njemačkom). Posmrtno je objavljena Barčeva knjiga Bijeg od knjige (1965.). Antun Barac umro je pred 60 godina u Zagrebu, 1. studenoga 1955., tako da se Zbornik pojavio uz 60. obljetnicu Barčeve smrti.

Zbornik o Antunu Barcu je četrnaesti po redu zbornik u nizu Hrvatski književni povjesničari, što ga uspješno, već niz godina (od 1997.) objavljuju Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s filozofskim fakultetima (Zagreb, Osijek), drugim sveučilištima (Pula, Zadar) i Hrvatskim filološkim društvom. Organizacijske pretpostavke održavanja skupova i pripreme zbornika o pojedinim hrvatskim književnim povjesničarima ostvarene su u okviru istoimenog projekta što se izrađuje u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Na jednom važnom filološkom projektu tako su se organizacijski našle mnoge važne hrvatske ustanove i društva u kojima se sustavno provode književnopovijesna i uopće filološka istraživanja, a na projektu su se okupili znanstvenici iz različitih sredina što je zasigurno hvale vrijedna činjenica sama po sebi.

Svi dosadašnji zbornici u nizu Hrvatski književni povjesničari objavljeni su nakon prethodno održanih znanstvenih skupova posvećenih pojedinom povjesničaru te sadrže znanstvene i stručne radove, prethodno priopćene na skupu. Izdavanje zbornika zapravo i jest najvažniji razlog i smisao održavanja znanstvenih skupova u navedenom nizu. Do sada su objavljeni zbornici o Mihovilu Kombolu, Slavku Ježiću, Franji Fancevu, Tomi Matiću, Albertu Haleru, Branku Vodniku, Ivanu Milčetiću, Dragutinu Prohaski, Milanu Rešetaru, Vatroslavu Jagiću, Šimi Ljubiću, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Ivi Frangešu te Antunu Barcu. Ukupno u tim zbornicima tiskan je 561 prilog i objavljeno impresivnih 7.759 stranica znanstvenog i stručnog štiva! Spomenimo i to da sve znanstvene i stručne rasprave tiskane u Zborniku o Antunu Barcu, kao i one u prethodnim zbornicima, imaju po dvije odgovarajuće stručne recenzije.

Zborniku o Antunu Barcu prethodio je znanstveni skupkoji je održan od 24. do 26. travnja 2014. u Zagrebu i Crikvenici kao četrnaesti znanstveni skup u nizu Hrvatski književni povjesničari, a njime je ujedno obilježena 120. obljetnica Barčeva rođenja. Mjesta održavanja ovoga skupa odabrana su ciljano: Zagreb i Crikvenica su gradovi najuže povezani sa znanstvenikovim životom i radom čime se, uz ostalo, željela naglasiti njihova uloga i značaj za život i Barčevo znanstveno stvaralaštvo. Kada je o Crikvenici riječ, to nije bilo samo mjesto njegova rođenja, već je Barac svoj znanstveni interes često usmjeravao prema piscima što ih vezuje njegov širi zavičaj, Hrvatsko primorje.

Ukupno 29 autorskih rasprava

U Zborniku o Antunu Barcu svojim prilozima sudjeluje tridesetak uglednih znanstvenika iz šest hrvatskih znanstvenih središta (Zagreb, Osijek, Split, Zadar, Rijeka, Varaždin) te nekolicina znanstvenika iz inozemstva (Pescara, Göttingen). Neki od sudionika spadaju među najuglednija imena kroatistike, ali važno je istaći i to da se među suradnicima nalaze također i imena onih mladih znanstvenica i znanstvenika pred kojima se tek otvara buduća znanstvena karijera. U obimnom izdanju s čak 653 stranice o Barčevu znanstvenom opusu svjedoči niz raznovrsnih znanstvenih priloga tridesetak autora, te nekoliko stručnih priloga. Osebujnost Barčeve znanstvene djelatnosti bila je uistinu poticajna istraživačima u osvjetljavanju njegova cjelovitog opusa, čime je Zbornik ujedno postao nezaobilaznom pretpostavkom u određivanju Barčeva mjesta u hrvatskoj filologiji, a napose u književnoj historiografiji.

U Zborniku o Antunu Barcu objavljeno je 29 autorskih rasprava, pri čemu se radovi mogu podijeliti u pet skupina: U prvu bi se mogli ubrojiti članci o Barčevim interpretacijama pojedinih hrvatskih književnika i njihovih djela. Tako Ante Stamać u članku Barčevi tekstovi o Antunu Gustavu Matošu,nakon uvida u bibliografiju djela Antuna Barca, iznosi iznenađujući podatak da je znameniti znanstvenik za života objavio čak sedamnaest duljih i kraćih tekstova o Matošu, zaključivši da je Matoš Barcu (pored najčešće spominjanih Vidrića, Nazora i Mažuranića), bio stalnim intimnim izazovom. Hrvojka Mihanović-Salopek i Robert Bacalja propituju Barčeve ocjene književnog opusa Vladimira Frana Mažuranića, a Antun Pavešković razmatra Barčev interes za djelo Ivana Mažuranića. Julijana Matanović istražuje Barčeve komentare i prepričavanja Tomićeve nadopune Šenoine Kletve, dok prilog Ane Lederer govori o manje poznatom Barčevu kazališno-kritičkom radu u doba intendanture Julija Benešića u zagrebačkom HNK.

U svom prilogu Josipa Dragičević se bavi Barčevom knjigom Bijeg od knjige (1965.) objavljenom deset godina nakon njegove smrti, s autobiografskim zapisima i esejima nastalim u razdoblju od 1941. do 1944. godine. Autorica analizom tekstova nastoji utvrditi razloge Barčevog razočaranja u predmet svog životnog djelovanja i proučavanja. Barčevo logoraško iskustvo izneseno u istoj knjizi u člankuBarčeva logorologijaispituje Božidar Petrač, nastojeći također ispitati razloge prešućivanja Bijega od knjige koja, poput sličnih svjedočenja, doživljava tek prigodičan spomen i potom biva temeljito zaboravljena. Autor nastoji pokazati i vrednovati Barčev prinos hrvatskoj logorologiji, tom mračnom i tragičnom žanru i iskustvu europskoga XX. stoljeća.

Drugaskupina radova odnosi se na Barca kao teoretičara i književnog povjesničara: Reinhard Lauer u člankuSklepana povijest književnosti, drži da je njemačko izdanje Barčeve Jugoslavenske književnosti iz 1954., objavljeno 1977. u Wiesbadenu »sklepano« iz raznih elemenata, budući da je urednik knjige okupio oko sebe cijeli krug suradnika, autora novih poglavlja, suprevoditelja, bibliografa, savjetodavaca da bi djelo prilagodio njemačkom čitatelju. Ipak ono je za nekoliko desetljeća na njemačkom govornom području služilo kao osnovni priručnik o književnosti u bivšoj Jugoslaviji. Nina Aleksandrov Pogačnik u prilogu Rani radovi Antuna Barca pronalazi Barčev izraziti kritičarski talent za kontekstualiziranje i vrednovanje književnih djela i pojava, u skladu s onodobno suvremenim tendencijama u pristupu i govoru o književnosti, svakako i u dosluhu sa svojim prethodnikom i učiteljem Brankom Vodnikom, čije su mu (teorijske i metodološke) ideje i postavke bile izuzetno bliske. Posebice se to odnosi na tekst »Između filologije i estetike«, ali i na Knjigu eseja i Članke o književnosti.

O oblikovanju romantičarskoga književnog kanona u Barčevoj Hrvatskoj književnosti piše Dubravka Brunčić, a Barčevo zanimanje za preporodne i romantičarske temeu svojim člancima ispitujutakođer Suzana Coha te Katarina Ivon.Igor Žic je svoje izlaganje posvetio Barčevoj ocjeni romana Janka Polića Kamova Isušena kaljuža, Ana Batinić izvjestila je o njegovom zanimanju za književnost za djecu i mladež, dok se Martina Ćavar osvrnula na Barčevo poimanje povijesnog romana, posebice kroz analizu opisa Šenoinih povijesnih romana, prikazanih u Barčevom monografskom djelu August Šenoa (1926.). Persida Lazarević Di Giacomo uspoređuje književno jugoslavenstvo i južnoslavenstvo Antuna Barca sa srpskim povjesničarima književnosti, dok Ana Kapraljević uspoređuje ideje »slavenskog« i »hrvatskog« u dva književna polihistorika, Antuna Barca i Ive Pilara, ispitujući na koji se način razlikovala njihova angažiranost, kako u književnom tako i u društvenom djelovanju. Miljenko Buljac se u svom članku osvrće na Barčeve radove posvećene hrvatskim pjesnicima,nalazeći da on u poeziji osobitu važnost pridaje ritmu, svježini i neponovljivoj ljepoti izgovorene riječi, dok je prilog Ivana Boškovića posvećen polemici iz 1932./33. između Vladimira Nazora i Ante Tresića Pavičića vezanoj uz otvorena pitanja hrvatske metrike.U svom prilogu Dubravka Zima analitički propituje Barčev sustavan interes za pitanja književne proizvodnje i publike iznesen u nizu njegovih eseja.

Treću skupinu članaka povezuje zanimanje za Barčevu javnu djelatnost. Tu spomenimo prilog Tihomila Maštrovića Antun Barac i HAZU (JAZU) gdje se istražuju Barčeve veze s HAZU (JAZU) u kojoj je Barac član već od 1944., obnovivši članstvo 1947. u JAZU, a velike mu zasluge pripadaju u stvaranju dva Akademijina razreda, Razreda za filološke znanosti i Razreda za suvremenu književnost, Instituta za jezik i književnost, kao i Akademijina Instituta za povijesne znanosti u Zadru (1954.). Barac je također i urednik dviju Akademijinih važnih edicija: Građa za povijest književnosti hrvatske (1947.–1953.) te Noviji pisci hrvatski (1949.–1955.). Prilog Josipa Lisca Antun Barac i Hrvatska revija ispituje Barčevu suradnju u glasovitu časopisu Matice hrvatske od 1930. do 1944. U prilogu o Barčevoj suradnji u časopisu Jezik Jadranka Mlikotautvrđuje da je znanstvenik u svom radu trajno bio zaokupljen i pitanjima jezika, jezičnoga izraza i stila, i to ne samo u svojim esejističkim, književno-povijesnim i kritičkim radovima, već i u člancima vezanima za jezičnu povijest (poglavito hrvatskoga književnoga jezika XIX. st.) i jezičnu suvremenost. Kroatističke jezikoslovne teme Barac, između ostaloga, donosi i u trima radovima objavljenima u časopisu Jezik: časopisu za kulturu hrvatskoga književnoga jezika čiji je jedan od pokretača i urednika.

U četvrtoj se skupini radova ispituje Barčev odnos prema drugim književnim povjesničarima. Slobodan Prosperov Novak piše o kontroverznom odnosu Antuna Barca i Mihovila Kombola, dvojice povjesničara književnosti koji su u filološkim pitanjima bili Vodnikovi nasljednici, nalazeći da, premda različiti, imaju mnogo dodira koji više govore o vremenu u kojem su živjeli nego o njihovim osobnim odnosima. Ernest Fišer svojim prilogom pokazuje da je Barac izvršio snažan utjecaj na svoje nasljednike na katedri novije hrvatske književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a posebice na Miroslava Šicela koji se svojom književnopovijesnom metodologijom potvrdio kao dosljedan nastavljač Barčeve teze o »veličini malenih« (pisaca) i tumačenja književnosti kao svojevrsne filozofije života, iako je iz takve sheme izvršio i velik iskorak, unijevši u svoju historiografsku praksu i najsuvremenije znanstveno-kritičke i teorijske spoznaje. Viktoria Franić Tomić u prilogu Predodžba Antuna Barca u djelima Ive Frangeša analizira mnogostruke odnose u djelima Ive Frangeša i Antuna Barca, napose Frangešove poglede na Barčeve književnopovijesne prinose iznesene u monografiji o Antunu Barcu iz 1978.

Među životopisne i memoarske priloge uvrštavamo dva rada, onaj Boška Barca u kojem se prikazuju uvjeti i okolnosti čuvanja književne i rukopisne ostavštine Antuna Barca, te okolnosti njegove bolesti i smrti. Zanimljiva su svjedočanstva o Barčevu zalaganju za njegovanje hrvatskoga književnog jezika, te o njegovim javnim istupima protiv planova »ujednačavanja pravopisa«. U svom prilogu Joža Skok donosi zanimljive memoarske bilješke o svom profesoru Antunu Barcu.

Uz znanstvene članke o akademiku Antunu Barcu u Zborniku se donosi i dosad najkompletnija Barčeva bibliografija koju su sastavili Miroslav Vaupotić i Josipa Dragičević, te literatura o njemu što su je izradili Miroslav Vaupotić i Marina Ćavar. Barčeva bibliografija obasiže 792 jedinice, a popis literature o Barcu 442 jedinice, zajedno taj se broj diže na zavidne 1.234 bibliografske jedinice. Objavljena su također Kazala imena i bibliografije i literature, što će biti iznimno korisno pomagalo u svim budućim književnopovijesnim istraživanjima, kako Barčeva opusa, tako i svih tema o kojima je on pisao. Zbornik nadalje sadrži Nacrt za životopis Antuna Barca, te Kroniku Znanstvenoga skupa o Antunu Barcu, što ih je sastavila Martina Ćavar. Na kraju tu su, kako je uobičajeno kod svih zbornika u nizu Hrvatski književni povjesničari: Popis slikovnih priloga i Kazalo imena navedenih u Zborniku.

U posebnom dijelu Zbornika donose se pozdravne riječi sudionicima Znanstvenog skupa o Antunu Barcu što su ih na početku prve sjednice u Zagrebu izrekliakademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademik Ante Stamać, tajnik Razreda za književnost HAZU i prof. dr. sc. Tihomil Maštrović kao predsjednik Organizacijskog odbora Znanstvenog skupa o Antunu Barcu, te pozdravna riječ što ju je u Crikvenici izrekla Silvia Crnić, dogradonačelnica Grada Crikvenice.

Nezaobilazna osobnost hrvatske književne historiografije

Radovi objavljeni u Zborniku o Antunu Barcu, nastali nakon sustavno provedenih književnokritičkih, književnoteoretskih, stilističkih i komparatističkih istraživanja najznačajnijih postignuća njegovog stvaralačkog opusa, pokazuju veličinu i važnost ukupnog prinosa uglednog književnog povjesničara Antuna Barca hrvatskoj kulturi. Nizom priloga detektirana je njegova usredotočenost ka usmjeravanju hrvatske književne znanosti, posebno povijesti književnosti, na stilističko-interpretacijski pristup u analizi djela hrvatskih pisaca, što je s jedne strane značilo prekid s dotadašnjom pozitivističkom tradicijom u hrvatskoj književnoj historiografiji, a s druge strane, interpretacija i književnokritička analiza, nesumnjivo su najvažnije Barčevo znanstveno nasljeđe.

U Zborniku je objavljen niz novih znanstvenih i stručnih prosudbi o raznim aspektima bogatog i vrijednog prinosa tog plodnog znanstvenika hrvatskoj književnoj historiografiji i kulturnoj povijesti. Zahvaljujući svojoj znanstvenoj akribičnosti i savjesnosti, kao i estetskoj orijentaciji, Antun Barac se pokazuje kao velik i nezaobilazni lik hrvatske književne historiografije, te je s punim pravom našao svoje mjesto u ediciji Hrvatski književni povjesničari. To tim više jer je započeo svoju književnopovijesnu sintezu Povijest hrvatske književnosti od koje su izašle samo dvije knjige.

Nije pretjerano reći da je Antun Barac svojim cjelokupnim znanstvenim radom i svojom osobnošću obilježio jedno razdoblje hrvatske književne historiografije, položivši temelje modernoj hrvatskoj znanosti na tom polju. Dakako, da je onda u okviru znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari bilo potpuno prikladno istražiti njegov život i znanstveni prinos na području književne historiografije. Zbornik o Antunu Barcu to bjelodano potvrđuje.