Zaboravljeni Miroslav Vaupotić

Bio je u pravu Krešimir Nemec kad je napisao da je Miroslav Vaupotić vjerojatno jedan »od najproduktivnijih literarnih poslenika koje je hrvatska književnost uopće imala«. Štoviše, usudio bih se i ukloniti onu riječ »vjerojatno«. Za trideset godina, koliko je trajala njegova književna aktivnost, napisao je on, po vlastitoj procjeni, oko tisuću bibliografskih jedinica, što manjih što većih kritičkih članaka, eseja, rasprava i studija znanstveno-istraživačkog karaktera, što bi obuhvaćalo, procjenjuje Nemec, »desetak omašnih knjiga od 400-500 stranica«.(1) Jest, istina je i to, bilo je književnika, pa i književnih znanstvenika i kritičara koji su napisali isto toliko, pa i više stranica i više knjiga od njega, ali njihov radni vijek bio je dulji i trajao više od Vaupotićevih trideset godina. Ali nije bilo, koliko znam, pisca koji je tijekom tridesetogodišnje književne aktivnosti i uz tako obilno književno djelo za života objavio samo dvije samostalne knjige; kao što je bio slučaj s Vaupotićem.

Njegovo književno djelo koje, zapravo, obuhvaća i više od tisuću bibliografskih jedinica, nije samo obilno nego i raznovrsno. Razasuto i raspršeno u mnoštvu novina i časopisa, koji su izlazili u doba njegove književne aktivnosti ne samo u Hrvatskoj, u zbornicima i drugim povremenim publikacijama, potpisivano u pravilu punim imenom i prezimenom, ali ponekad i pseudonimima Lav Mirni, Vlado Horvatić i Luka Ibrišimović, s prilozima tu i tamo tiskanima i anonimno; Vaupotićev književni opus ispunjen je monografijama, studijama, književno-povijesnim sintezama i esejima, kritičkim člancima i polemikama, ali i bibliografijama, dakle radovima stručnim i nekreativnim, ali dugotrajnim, iscrpljujućim i fundamentalnim, a dodamo li tome niz osebujnih vaupotićevskih kulturološko-putopisnih feljtona i segment njegova nevelikog ali respektabilnog pjesništva, Vaupotića vidimo jednim od najkompletnijih naših književnih stvaralaca. Dinamičan duh, protivan svakoj dogmatičnosti, ideološkoj ili metodološkoj, krećući se uvijek između impresionističke stilske razigranosti i znanstvene serioznosti, bio je u svemu svoj i samo svoj, nesputan i originalan.

Pokazao je to Vaupotić već svojim prvim književnim koracima pedesetih godina prošloga stoljeća, studijom o Hasanu Kikiću u »Izvoru« 1950. te člancima i recenzijama u kratkotrajnoj »Literaturi« 1952., koju je uređivao zajedno s Krstom Špoljarom, s kojim je priredio i uredio strukturom jedinstveni Književni godišnjak (1961.), kalendar-leksikon, odnosno leksikonski kalendar ili kalendarski leksikon jugoslavenske književnosti, a potvrdila je to još uvjerljivije prva njegova samostalna knjiga, Hrvatska suvremena književnost / Contemporary Croatian Literature, dvojezični književno-povijesni pregled, tiskan 1966. na inicijativu i u nakladi Hrvatskog P.E.N. klub centra u Zagrebu. Pisana, rekao bih, informativnim esejizmom, a strukturirana mimo klasičnog uzorka književno-povijesnih djela, ova Vaupotićeva knjiga otkriva svoju različitost i posebnost. Obuhvaćajući dvadesetogodišnje razdoblje od 1945. do 1965., podijeljena je na dva poglavlja: 1. Opći informativno-kritički pregled hrvatske književnosti (1945.-1965.) i 2. Portreti i croquisi, a ovo poglavlje podijeljeno je na četiri odjeljka: A) Pjesnici, B) Prozaici, C) Drama i dramski pisci, D) Kritičari. Pisci dakle, ako im je djelo raznovrsno, nisu prikazani kompaktno, u cjelini svoga opusa, nego fragmentarno: posebno kao pjesnici, posebno kao prozaisti, posebno kao dramatičari, a posebno kao esejisti i kritičari.

Međutim, ta knjiga nije samo originalno strukturirana nego je i samosvojno koncipirana. Prvi je Vaupotić poslije 1945. godine, ako se ne varam, u korpus hrvatske književnosti poimence ubrojio i hrvatske pisce koji su živjeli i radili izvan granica tadašnje NR Hrvatske, poglavito u Bosni i Hercegovini (Mak Dizdar, Veselko Koroman, Mario Suško, Anđelko Vuletić, Vitomir Lukić). U ono doba nije to bilo zabranjeno eksplicite, ali da nije preporučljivo podrazumijevalo se nekako samo po sebi. I svi su to znali, svi su se toga i pridržavali, svi osim Vaupotića. Znam da je zbog toga imao neprilika, morao je »dežurnim ideolozima« objašnjavati svoj »prekršaj«, pa vjerojatno zato, da bi izbjegli slične neugodnosti i neprilike, autori književno-povijesnih monografija, koji su svoje knjige objavili poslije njega, nisu slijedili njegov primjer savjesnog i nadasve odgovornog znanstvenika, koji ne skriva istinu ni kad je ona neugodna i politički nepoželjna.

Punih osam godina prošlo je zatim do izlaska druge njegove knjige 1974. u biblioteci »Gledišta« Nakladnog zavoda Znanje i pod uredništvom legendarnog Zlatka Crnkovića, a imala je već poznati naslov Siva boja smrti. Tko je pratio njegov rad znao je, da je pod tim naslovom prije više godina objavio iscrpnu interpretaciju Krležine novele Cvrčak pod vodopadom. Sada je pod tim naslovom objavio knjigu svojih izabranih studija i eseja o Krleži, pisanih tijekom sedamnaest godina, od 1957. do 1974., s jednim dotad neobjavljenim tekstom, studijom Miroslav Krleža, koju je u podnaslovu nazvao »školska monografija ili didaktička rapsodija«, a pisao ju je u Korčuli i u Zagrebu, od srpnja 1966. do svibnja 1973. i obuhvaća više od 200 stranica.

Označivši je »školskom monografijom«, Vaupotić je njene kritičke domete svodio na didaktičku razinu i tako sâm umanjivao njenu vrijednost, ali to nas ne smije zavarati: on je i druge svoje eseje označavao skromnijim kvalifikativima, nazivajući ih najčešće varijacijama. I najčešće je griješio. A vidljivo je to i kad je riječ o ovoj monografiji, koja otvara i sustavno raščlanjuje i valorizira sve segmente Krležina djela.

Iako je bila namijenjena školskoj uporabi, ona uvelike nadmašuje tu razinu i koliko god nas autor uvjeravao da »ona nije analitička, znanstveno-kritička ocjena Krležinih vrlina, vrijednosti, značenja, slabosti i promašaja«(2), ona ‒ objektivno jest‒ upravo to. U godinama kad su se o Krleži pisali samo superlativni hvalospjevi, iako »zadivljen i nekritičan, a silinom i raskoši njegove [Krležine] stilsko-jezične virtuoznosti neosporno začaran«, Vaupotić zna i ne krije, da »kritičkih primjedaba ima i u ovom [tj. njegovu, Vaupotićevu] tekstu«(3). Još određeniji bio je već u pristupnom tekstu kada je, obraćajući se potencijalnom čitatelju, postavio samome sebi pitanje: kada bi ovu knjigu ponovno pisao, »da li bih sve tako isto doslovno napisao, odgovor je razumljiv i jasan: ‘Svakako ne.’ Ne baš isto, bio bih malo kritičniji i prema sebi i prema nekim aspektima Krležina mjesta u našoj književnosti, ali ujedno i proširujem iskaz: u bitnim crtama, o značajnim estetskim osobinama Krležina spisateljska umijeća, uglavnom da, napisao bih ‘isto to, samo malo drugačije’, jer čovjek, pisac-kritičar, piše uvijek tek nove ‘varijacije na poznate stare teme’ ».(4) Vaupotić je znao da cijeniti, pa i voljeti djelo nekoga pisca ne znači i ne implicira nekritičnost prema njemu i da kreativna kritička misao nije statična. Vaupotić je uočio i nije prešutio, da Krleža u Davnim danima, Areteju i Zastavama donosi nova ideološka shvaćanja i estetska osvjetljenja, a sve to bio je dokaz da kao pisac, kritičar i znanstvenik nije ovisan o bilo kakvoj dogmi, ni ideološkoj ni estetskoj.

Vaupotićeva knjiga o Krleži otvara zanimljive i osebujne poglede na Krležino djelo. Usporedbom biografskih podataka o Krleži s njihovom transpozicijom u njegovoj beletrističkoj prozi nije samo pokazao nego i dokazao da je njegovo djelo, temeljeno na podlozi vlastitog života, uvelike autobiografskoga karaktera. Ali je taj autobiografizam Krležin osebujnog karaktera:

»Lik Kuneja javlja se opet u noveli Smrt Tome Bakrana, gdje je njegov profil revolucionara intelektualca dan u kontrastu s radnikom Tomom Bakranom. Veza život – literarno djelo i u slučaju ove novele ima još vidljiviji autobiografski podatak. Socijaldemokratski ministar i renegat V. Korać u svojoj knjizi Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji optužuje Krležu da je primao novac za časopis ‘Plamen’ od mađarskih revolucionarnih vlasti Bele Kuna, a u spomenutoj noveli T. Bakran je uhapšen jer se ‘radilo o nekom novcu što ga je taj Tomo Bakran navodno primio od zagranične partijske centrale, i baš taj novac, to ‘kapitalističko-materijalističko’ gadno sredstvo, to je bila jedna od glavnih osovina čitavoga zapletaja komplota i veleizdajničkog pokušaja.«5

Interpretirajući novelu Cvrčak pod vodopadom Vaupotić je integrirao cjelokupno Krležino književno djelo, ne samo prozno nego i pjesničko, a djelomice i esejističko, uočavanjem i povezivanjem sličnosti ili kompatibilnosti i motiva i tema i junaka, stvarnih i fiktivnih. Ušao je u srž Krležina djela i začuđuje da ovako svestrani, temeljiti i nekonvencionalni kritičar nije ukazao i na dvije (kontradiktorne!) varijante Krležina Izleta u Rusiju, one iz 1926. i onih iz 1958., 1960. i 1973. Kad će i o tome pisati, pitao sam ga 1974. godine, kad je izašla knjiga Siva boja smrti, a on mi je odgovorio: »Kad dođe na red«. A nije mu došla na red, to nam je jasno, jer on nije doživio vrijeme za to!

Druga velika tema Vaupotićeva bio je Tin Ujević. I njime se bavio cijeloga života, ali posve drukčije nego Krležom. Kao član Uredničkog odbora za izdavanje kritičkog izdanja Sabranih djela Ujevićevih, on je istražio i kompletirao bibliografiju Ujevićeve proze i sâm priredio sveske br. 8 (Eseji, rasprave i članci o stranoj književnosti) i 9 (Eseji, rasprave i članci o stranoj književnosti te o književnosti i umjetnosti i o domaćim i stranim umjetnicima), a 16 svezak (Postuma I: Pjesme, pjesničke proze i prepjevi) i 17 svezak (Postuma II: Autobiografski spisi, II i naknadno pronađeni prilozi) zajedno s Dragutinom Tadijanovićem. Uz njih je izradio iscrpne napomene i kompletnu znanstveno-kritičku aparaturu.

Ipak, uza sve to, nekoliko većih i značajnijih njegovih radova, objelodanjenih u raznim književnim i znanstvenim edicijama i periodici, ostalo je za njegova života izvan njegovih knjiga. Podsjetit ću samo na neke: studija Časopisi 1914.-1963. (u zborniku Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Zagreb, 1965.), Bibliografija Stanislava Šimića (»Revija«, Osijek, 1970.), Furioso danubiano Miroslava Krleže (»Zadarska revija«, 1973.), Križevački discipulus A. G. Matoša (»Križevački zbornik«, 1970.), Sukob na ljevici (Marginalia lexicographica ili tumač imena) (»Revija«, 1971.), Zrinsko-frankopanska urota u hrvatskoj dramskoj književnosti (»Radovi Zavoda za slavensku filologiju«, sv.13, 1973.), Život i djelo E. Kumičića (»Zadarska revija«, 1974.). Studiju o časopisima spominjem na prvome mjestu ne samo zato što joj je tu mjesto po kronologiji nego još više zato što joj u cjelokupnom Vaupotićevu opusu pripada iznimno značenje. Tekst koji je ovdje predočen »zapravo je četvrta ili peta varijanta jednog dugotrajnog proučavanja, koje već ima svoju malu dugogodišnju povijest«(6), on je zapravo nukleus zamišljene ali nažalost neostvarene povijesti hrvatskih književnih časopisa, odnosno hrvatske književne periodike uopće, za koju je on bio doista predodređen, a nije ju ostvario samo zato što, onako široko orijentiranome za raznolike književne teme, nije našao dosta vremena i za to.

Priredio je i antologiju Suvremeni hrvatski pripovjedači (1974.), napisavši joj kraći, ali vrlo instruktivni pogovor, u kome je kao svoj primarni kriterij naveo čitljivost, komunikativnost i pripovjedačku vještinu u vođenju radnje s fabulativnom osnovom, »a manje su uvažavani za književno-estetsku ocjenu inače drugi ne manje važni činitelji kao što su: suvremeni oblici proznih strukturiranosti i jezičnih traganja, eksperimenti i izuzetne oštrije individualne razdiobe i izdvajanja pojedinih autora u svoje osebujne pomalo osobenjačke ezoteričke svjetove proznoga govorenja«.(7)

Za biblioteku »Pet stoljeća hrvatske književnosti« priredio je djela Hasana Kikića, Stanislava Šimića, Otokara Keršovanija, Josipa Bognera, Živana Bertića, Joze Ivakića, Ise Velikanovića i Izidora Kršnjavoga. Neko vrijeme, u drugoj polovini šezdesetih godina, uređivao je biblioteku »Gledišta« u Nakladnom zavodu »Znanje«, u kojoj je bio urednikom i moje knjige Teme i mete, a u biblioteci »Izbor« istog Nakladnog zavoda »Znanje«, pod mojim uredništvom, priredio je svoj izbor iz bogatog djela Slavka Batušića ‒ Pjesme, Pripovijest, Roman, Putopisi, Članci (1973.), možda najbolju knjigu u toj biblioteci, a njegov esej Pjesnik strasti putovanja, kojim ju je popratio, svakako je jedan od najkompletnijih prikaza i najkompetentnijih prosudbi Batušićeva djela.

Sljedeća njegova knjiga izašla je tri godine poslije njegove smrti, kao 162. svezak biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, koju je tada objavljivao Nakladni zavod Matice hrvatske. Bila je to zajednička knjiga petorice autora, među kojima smo se našli i on i ja (Franjo Švelec, Nikola Ivanišin, Miroslav Vaupotić, Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić), pod skupnim naslovom Izabrana djela (1984.). Urednik toga kola bio je Pero Budak, a Vaupotićev dio priredio je Krešimir Nemec. Podsjetimo, da je ova biblioteka imala cilj donositi najreprezentativnija djela pojedinih pisaca. Iz golemoga i raznovrsnoga Vaupotićeva opusa koji mu je stajao na raspolaganju, Nemec je izabrao četiri eseja kojima je, zajedno sa svojim predgovorom, ispunio osamdesetak stranica, koliko mu je bilo dodijeljeno u knjizi od 430 stranica s petoricom autora, tako da je svakome od njih pripao podjednaki broj stranica.

Ta su četiri najreprezentativnija eseja Miroslava Vaupotića, po ocjeni Krešimira Nemeca, Djetinjstvo, kiše i konjanici, Esejistički elementi u suvremenom hrvatskom i srpskom romanu, Siva boja smrti i Srednjovjekovni bestijarij Ranka Marinkovića: četiri eseja različita i pristupom i namjenom. Samo jedan je od njih bio već uvršten u jednu Vaupotićevu knjigu, Siva boja smrti, druga tri su preuzeta iz periodike: prvi od njih, koji raščlanjuje cjelokupni književni opus Ivana Raosa, njegovo pripovjedačko, dramatičarsko i pjesničko, napose lirsko stvaralaštvo, Djetinjstvo, kiše i konjanici iz časopisa »Literatura« 1959.; drugi, Esejistički elementi u suvremenom hrvatskom i srpskom romanu, jedan od Vaupotićevih tekstova naglašeno teorijskog karaktera, preuzet je iz »Kola« 1963.¸ a treći, Srednjovjekovni bestijarij Ranka Marinkovića (Kiklop), primarno je tiskan u »Republici« 1973.

Zašto sve ovo navodim i što nam ovi podatci govore? Jednostavno, oni nam sugeriraju, da je veći dio vrijednih radova Miroslava Vaupotića do kraja njegova života ostao izvan njegovih knjiga, da doista nije bilo nimalo lako izabrati priloge koji će ovoga autora dolično predstavljati u ovako reprezentativnoj biblioteci i da je tek s knjigama Portret kritičara kao pedesetogodišnjaka (1990.), Panonske teme (1994.) i Tragom tradicije (2002.) na doličan način predstavljen tematski raspon njegova kritičkog zanimanja kao i stilska i oblikovna raznolikost njegova književnog djela, bogatog asocijacijama, ponajviše literarnim, jer je ono kao cjelina tek sada dostupno zainteresiranoj kulturnoj javnosti.

Miroslav Vaupotić nije počeo i nije bio samo znanstveni kritičar i monograf, esejist i književni povjesnik, feljtonist, polemičar i putopisac. »Javio se pjesmicama u dječjim listovima«, napisao je sam o sebi (u knjigama Siva boja smrti, str. 427 i Tragom tradicije, str. 697), da bi se ‒ poslije dugogodišnjeg prekida ‒ ponovno vratio stihu i od godine 1975. do 1979. napisao 43 pjesme, koje sačinjavaju zbirku Portret kritičara kao pedesetogodišnjaka, tiskanu 1990. Mnogi će se čitatelji, pa i mnogi od onih koji znaju Vaupotićev rad, nepotrebno iznenaditi; nepotrebno, kažem, jer Vaupotić nije bio ni prvi ni jedini književni povjesnik i kritičar koji je bio i pjesnik: bili su to i Albert Haler i Antun Barac, Josip Bogner, Vlatko Pavletić, Joža Skok, Zoran Kravar, Vinko Brešić...

U knjizi Panonske teme izdvojen je u zasebnu cjelinu »slavonski segment« Vaupotićevih eseja i kritika. Eseji o Kršnjavome, Velikanoviću, Bertiću, Ivakiću i Bogneru bili su predgovori njihovim knjigama u »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, što ih je on priredio, dok su oni o Vladislavu Kušanu (Vladislav Noćnik ‒ estet i(li) sanjar), Tadijanoviću (Tadijanović ‒ pjesnik spontane filozofičnosti), Ivi Balentoviću (Vječni nemir Ive Balentovića), o proznom djelu Josipa Kozarca, Ivana Kozarca i Joze Ivakića (Slavonijo, zemljo plemenita), o Cesariću (Dva croquisa o Cesariću) i o Vladimiru Kovačiću (Sve su čežnje glazba sjećanja) većinom prigodnog ili memoarskog karaktera. Ali i takvi, protkani su kritički vrijednim zapažanjima. Nisu to svi njegovi napisi koji bi se mogli svrstati u skupinu »panonskih tema«: neke je nekrologe i kraće novinske članke priređivač ove knjige Vinko Brešić izostavio, postigavši ono što je i želio: da knjiga bude ujednačenija i literarno vrjednija.

U Vaupotićevoj ostavštini zatečene su dvije rukopisne zbirke eseja i kritika, Kritike u procijepu i Tragom tradicije, što ih je on sâm priredio za tisak. Tadašnja urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske Jelena Hekman objedinila ih je u jednu knjigu i objavila je u izvrsnoj biblioteci »Pleter« pod naslovom Tragom tradicije (2002.). To je posljednja i najpotpunija, najvrjednija i najreprezentativnija knjiga Miroslava Vaupotića. Ali i ona je, kao i sve druge njegove knjige koje su izašle poslije njegove smrti, u našoj tekućoj kritici ostala gotovo neprimijećena, a to dokazuje, koliko nam danas nedostaje kritičar, kakav je bio Miroslav Vaupotić. Jesmo li ga prebrzo zaboravili?