Zaborav

Magda se trudi. Znam da se trudi. Za objedom me gleda kao dijete koje se sprema skočiti u olimpijski bazen. Vidim joj strah u očima. Strah od utapanja, od vode od koje se neće znati obraniti. Ili si, možda, sve umišljam, da ne bih ni sam ne znam što. Možda poludio. Ili odustao.

»Hajde, Magda, otvori usta«, kažem joj kao djetetu. Neće. Samo me gleda i ne otvara usta. Kao Tomislav koji nije htio jesti špinat, nego bi se u zadnji tren izmaknuo. Žlica mu je po licu šarala zelene brkove i bradu.

»Fina juhica, hajde Magda«, trudim se biti strpljiv, umiriti ruku koja drhti. I kaplje, kaplje ona glupa juha iz vrećice. Nekad si kažem: »Nema više Magde, nema više finih juha koje bi nedjeljom, dok bi se krčkale, namirisale cijelu kuću«. Žuto, njezine juhe uvijek su mirisale žuto. Na sunce i mrkvu, na žutu pileću kožu. Uvijek toplo, nekako toplo. Kao njezine ruke u siječnju, kada bi ih izvukla iz džepova kaputa da mi namjesti ovratnik ili provjeri jesam li se dobro obrijao.

»Čega si se to uplašila?« pitam ju ponekad. Znatiželjno zurim u nju, podižem bradu, guram ju prema Magdi koja šuti. Kao da grozničavo traži riječi u glavi u kojoj se dogodila implozija. Siguran sam da bi mi htjela reći, ali ne pronalazi riječi. Kokoši, riječi su bezglave kokoši koje više ne možeš pohvatati na velikom dvorištu. Samo bježe. Više ne znaš koja je najvažnija. Koju si uopće krenuo uhvatiti. Sve su jednako važne. I sve su poludjele. Preko noći.

Doktor mi se uvijek nasmiješi kada mu kažem kako imam dojam da je Magdu jednoga dana nešto uplašilo, pa se ukočila, krenula unatrag, počela uzmicati kao rak, vraćati se unatrag, u nešto sigurnije, u prošlost za koju zna i što je i gdje je. Ono ispred, za to nikada ne znamo što je. Znamo samo smrt, ništa između. Samo mrak u kojem blješte trenuci kojih se sjećamo. U treptajima. Doktor je mlad. Ponekad se pitam, stvarno zapitam, kako mlad čovjek može govoriti, išta znati o zaboravu?

»To je neistražen teritorij«, uzdiše doktor. »Mozak...« zuri u strop, traži riječi kao Magda. Riječi koje me valjda neće povrijediti, ubiti, izbezumiti.

»Mozak poludi«, kažem ne zato da bih bio pametan, nego zato da bih ušutkao tišinu. Gledam Magdu koja pokraj mene sjedi ispred liječnikova stola, koja više nije tu. »Bude mu dosta svega, pa se ugasi. Umori se. Pa i mozak se može umoriti.« Smiješim se. Uvježbao sam osmijeh. Sve se može uvježbati.

»Počne se gasiti«, sliježe mladi liječnik ramenima. »Kao ulična rasvjeta. Tako nekako. Ne znamo zašto, zapravo gotovo ništa ne znamo.« Bježi zatim u struku, govori o taloženju nekakvih bjelančevina oko neurona, o nečemu zbog čega pucaju veze, što izjeda mozak.

»Kao školjka«, kažem dok mu gledam ruke kojima u zraku ispred sebe kao da nešto gladi, obavija celofanom. Valjda mozak koji zamišlja.

»Molim?«

U pogledu mu vidim zaprepaštenost. Čudi mi se kao maloumnom.

»Pa kao školjka se zatvori, začahuri«, mucam. Magda prebire prste. Sjedi kao djevojčica u školskoj klupi, spojenih koljena i peta izbačenih prema van. Kao da na stopalima ima crvene balerinke, a na nogama joj se, ispod bež čarapa, naziru vene. Široke, natečene, modre poput riječnoga sliva.

»Idemo, Magdice«, kažem, nježno ju povlačeći za ruku. Začuđeno me gleda. Kao djevojčica, kao kćerka. Povlači ruku. Nepovjerljiva je i buntovna.

»A tko ste vi, gospodine?« pita, glave blago nagnute u stranu, gleda me kao brdo, tuđinca koji je umjesto majke po nju došao u vrtić. »Gdje je majka?« Glas joj je tanan, dječji, preplašen. Moram joj objašnjavati tko sam, pa mi se smije. U glavi, samoj sebi, ona je djevojčica koja se nije udavala, koja nije rodila Tomislava. Zato i ja moram samome sebi smišljati nove uloge. Priviknuo sam se na to. »Mama nije mogla doći, Magdice, pa te danas ja vodim kući.« Kima glavom. Pruža mi ruku. Korača pokraj mene nevoljko, vuče noge. Imam dojam da šetam kćer koju nikad nisam imao.

Magda doziva mrtvace, vraća ih u kuću. Strah me ponekad noću uhvati. Pitam se koliko mrtvaca sjedi na našim stolcima, u naslonjačima, koliko ih se vratilo. Ne pušta ih više. Razgovara s njima kao da su se jučer razišli, pa se sad nastavlja. Najviše razgovara s mamom koju zove majka i obraća joj se s Vi. »Majko, tko je ovaj čovjek?« Pita prazan naslonjač. Gledam i nju i naslonjač, dlanovima trljam bedra. Statički elektricitet me pecka pod prstima, ježim se. Ježio sam se. Prije. Sad nekako i ja živim s tim njezinim mrtvacima kao da su porculanske lutke. Ne vidim ih, i dalje ih ne vidim, ali znam da ih Magda vidi. Jedino još ne znam jesu li se doista vratili ili joj se priviđa. Volim samome sebi reći da joj se priviđa. Ipak mi bude lakše.

Ponekad me se sjeti. Sasvim iznenada, nenajavljeno. Kao da se probudi, ili izroni iz nečega, vrati mi se. Obuzme me sreća kada preko usana prebaci moje ime, kada joj u očima vidim da me prepoznala. Kao da je otišla na neko idilično mjesto i poslala mi šarenu, veselu razglednicu, dokaz da me ni ondje, u savršenstvu nije zaboravila. Tako doživljavam te njezine povratke meni, u svijest o meni, nama.

»Maca, maca je pobjegla«, rekla mi je kad sam je našao prvi puta, kad još nisam pojma imao što se događa. Nismo tad imali mačku. U kombinezonu je odlutala do tramvajske stanice tražeći mačku iz djetinjstva. Čarape su joj se niz noge skotrljale poput mrtve kože. Izdaleka je izgledala sasvim nago u onom bež kombinezonu, izbezumljeno. Kosa joj je bila u neredu. Nisam znao što mi je, što mi se tad razlilo preko cijelog tijela. Možda stid. Možda. Ili strah, prvi strah pred onim što nam se počelo događati. Teško je znati. U prvi mah. Poslije samo krene, kotrlja se, ide, nosi, valja. Te stvari, te tako ružne stvari koje život donosi sa sobom, pomete nas s tim. Isprva se stidimo, kao da cijeli svijet stoji skriven iza ugla i promatra naše stropoštavanje, ruga nam se. Kao kad padnemo na ledu ili se upišamo u javnosti. A nije tako. Sad znam da nije tako. Svijet nema vremena za nas. Ima dovoljno vlastitih cirkusa. Ako nas i uhvati u potonuću, brzo to zaboravi u vlastitoj vodi do grla.

»Susjed«, rekla je susjeda u rano jutro. Pozvonila je na vrata. »Ne znam što se događa«, kolutala je susjeda Ružica i rukama upirala u ulicu, u praznu ulicu. Sunce joj je udaralo u potiljak. Ptice su kreštale s neba. Sa streha. Kao da je nebo staklena zdjela ispod koje viču sve ptice svijeta, odzvanjaju u nedogled. Krmeljav sam ju gledao. Nju, ceker s kruhom i mlijekom koji joj se blago klatio u lijevoj ruci dok je desnom mahala, trzala pritom čitavim tijelom. »Magda, gospođa Magda, vaša supruga... Samo je otišla, tamo je otišla!«

Mislio sam da Magda spava. Ili zalijeva cvijeće u vrtu, na terasi. Mislio sam da radi nešto što inače radi ako se probudi prije mene. A tad se probudila prije mene. Samo u nešto drugo. Kao ona vražja Alica. Gledao sam ju poslije, šaputao joj kao nepripitomljenoj zvjerčici. Na hoklici je sjedila, pokraj šporeta. Pogurena, kao posramljena. Kao dijete uhvaćeno sa šibicama iza šupe ili s cigaretom. A nije znala. Nisam tada ni ja znao da nije znala što radi.

»Tko ste vi?« pitala je odjednom. Oči su joj bile premazane suzama, gustom sluzi.

»Pa ja sam, ja sam, Magda...« rekao sam mucavo. Ruku sam si prinosio prsima. Da me vidi, da me bolje vidi, prepozna.

Gledala me kao neznanca u tramvaju. Kao prije pedeset i dvije godine. »Zgodna je ona mala«, rekao sam frajerski Stipi. A znojio sam se ispod one bijele, vječno nekako zgužvane, sažvakane košulje sašivene od američkog padobrana. Mislim da mi se glava caklila od znoja kada sam konačno smogao snage, odbacio cigaretu i prišao joj. »Dobar dan«, rekao sam. A večer se spuštala iza lipa, iza grada koji je tiho brujao u oblaku prašine. I tad me tako pogledala. Nije me poznavala. I zato je sad gore, bolnije. Osjećam da smo ponovno na početku koji ne jamči upoznavanje. Početku koji je gori od onog prvog. Zbog uzaludnosti.

Vratili smo se unatrag. Tako sam se osjećao. Unatrag, u vrijeme kada se nismo poznavali. Negdje duboko u sebi, gotovo kukavički sam se tješio kako ćemo sve ispočetka, kako će za nekoliko dana, mjeseci, godina ponovno sve biti isto. U glavi sam si valjda posložio priču o nekakvom tektonskom pomaku koji ju je poput pljuske vratio unatrag. A ja ću ju uzeti za ruku, podignuti u naručje i vratiti natrag, gdje smo bili.

Magda mi nije htjela dati ruku. Nije mi dopuštala da ju podignem u naručje. Otišla je valjda nekom prečicom. Ostavila nas iza sebe. Tomislava, mene, naš život, sebe samu. Ostavila je samo svoje tijelo u koje je ušetao netko drugi, nešto drugo.

»Tata, zašto je ne odvedeš u dom, tamo će se brinuti za nju?« pita me Tomislav, uporno mi postavlja to pitanje kojeg se grozim kao izdaje. »Njoj je svejedno tko se o njoj brine. Ti ili bolničarka, sasvim je svejedno«, kaže mi. Osjećam potrebu da ga pljusnem. »Ionako ne zna tko smo mi, pojma nema.« Velim mu kako se ponekad sjeti.

»To je premalo«, kaže moj sin, naš sin kojemu je Magda glačala košulje, brisala guzicu i spremala užine.

»Meni je dovoljno«, kažem mu. Magda pokraj mene, na kauču sjedi kao lutka. Njiše se naprijed-natrag. Kao da me nema. Kao da ni on, ni ja nismo tu. Ona je ionako negdje drugdje.

»Pogledaj se«, kaže mi Tomislav, zamahuje rukom prema meni. Kao da se čovjek može vidjeti. Umoran sam, priznajem. Teško je glomazno dijete čuvati od vatre, strujnog udara, gustog prometa, tjerati ga da jede, voditi na zahod, odijevati.

»Što da pogledam?« srdim se.

»To više nisi ti...«

»Mijenjamo se«, sliježem ramenima. Želim mu reći da se i on promijenio, da ne shvaćam kako se može toliko stidjeti žene u čijoj je utrobi spavao, ritao se i koprcao devet mjeseci, ali šutim. Nemam prava. Nisam u njegovim cipelama. Nije ni on u mojima.

»Mama je otišla«, nastavlja. Magda pokraj mene pjevuši nekakvu dječju brojalicu koju sam već zaboravio. Njoj se vratila. Ili se ona vratila njoj. Još uvijek ne uspijevam razlučiti.

»Ponekad se vrati«, uzdišem. Magda ustaje, skakuće pokraj kauča, pjeva još glasnije. Mislim da se pokušava igrati školice, no skakuće nezgrapno, nekako usporeno, kao slon. Zbog načetih kukova i proširenih vena. Djevojčica u njoj ne zna za artritis. To je tako nezgrapno: kad želiš, a ne možeš. Na pamet mi padaju starmala djeca koja se ne znaju igrati. Pitam se ‒ u što će se takva djeca vratiti ako odšetaju? Hoće li njima biti lakše? Smiješim se, na pamet mi pada kako bi mene Magda morala skidati sa stabala da je bilo obratno.

»Čiko, gladna sam«, cvrkuće Magda dječjim glasom. Tomislav je posprdno gleda. Zatim mene prijekorno pogledava kao da pred sudskim vijećem izlaže corpus delicti. Ne obazirem se. »Što bi jela, Magdice?« Ne obazirem se na Tomislava. »Majmejade«, smiješi se Magdica. »Od jagode!«

Odlazim u kuhinju. Magda me slijedi kao patka, gega se, poskakuje kako zna i umije na škripavim koljenima i venama koje natiču i pucaju. Tomislav jedno vrijeme još ostaje u dnevnome boravku. Zgraža se, znam da se zgraža i pita kako sam mogao zbog lude žene odreći se prijatelja, njega, njegove djece, moje unučadi, života. Nije mu jasno. Naposljetku i on dolazi u kuhinju. Nervozno pali cigaretu, otpuhuje dim i gleda nas. Gleda me kako s kriški kruha otkidam koricu. Djeca vole samo mekanu sredinu i bijeli kruh. Gleda zatim Magdu koja glasno žvače brkata od jagoda.

»Razmišljaš li ikad što će se dogoditi ako ti odeš prvi?« pita me moj Tomislav. Po pogledu mu vidim da je zadovoljan. Konačno se dosjetio pravog pitanja. Siguran je u to. Smiješim mu se. Smiješna mi je ta njegova slabovidna sigurnost. Mlađi misle da je život utabana pravocrtnost, predvidljivost. Kao da je cijeli život samo putovanje u smrt.

»Odavno sam prestao razmišljati, sine«, sliježem ramenima. »Ionako ne možemo ništa predvidjeti. Znaš, sutra se i ja mogu probuditi u onom jučer.«

U očima mu vidim strah.