Vrt stvarnosti, sna i molitve

Knjiga pjesama Vrt Tomislava Marijana Bilosnića (1947.), objavljena krajem 2014. godine, na poetskoj i kompozicijskoj razini predstavlja idejno trojstvo Bilosnićeve faze meditativnog i augustinovskog traganja za iskonom. Zapravo, moglo bi se kazati da je cijela zbirka Vrt usložena na trojstvu – kozmogonijska obnova svijeta, pripadnost zavičaju i domovini, osamljeničko-intimistička autorefleksija života. Ono što je čini se najbitnije u tumačenju Bilosnićeva Vrta, zapravo je odčitavanje samog značenja vrta iz perspektive sama pjesnika – vrt kao i priroda, pejzaž u cjelini, za pjesnika su čisto duhovna, astralna određenja. Vrt koji je zemlja sama, ovdje je najmanje prostor bilo kakva zemaljskoga svojstva. Očito, Bilosnićev je vrt – vrt čarolije i sna, vrt u kojem svaka stvarnost dobiva svoj reflektirajući oblik duhovnoga ploda.

U ključu idejnoga trojstva knjige prvi i posljednji ciklus zapravo korespondiraju. S time što u prvi ciklus »Uvod u vrt« Bilosnić uvrštava tri pjesme iz ranijih zbiraka, ali sada ih kontekstualizirajući zadanom temom »vrta«. Riječ je o dijelu poeme Vila Velebita, odnosno dijelu onaslovljenom Perivoj od Slave u kojem se tematiziraju Zoranićeve Planine. Zoranićev san o vrtu hrvatske književnosti sada nanovo sanja Bilosnić, pa se u tom kontekstu ova pjesma može čitati kao Bilosnićeva invokacija Zoraniću s kojim dijeli i strast bašćine kao i srast književnoga stvaranja. Književni perivoj Zoranića i Bilosnića njihov je san koji postoji usprkos godinama koje ih dijele, san koji »zacijelo (...) mnogi nisu ni vidjeli/ niti znaju za njega/ satrti zbiljom« (Vrt, str. 8). Druga pjesma ciklusa, pjesma je »Stablo« iz Bilosnićeve zbirke Afrika, i ona je u cijelosti nositeljica kozmogonijske ideje. Pjesnik poseže za velikim i univerzalnim motivom stabla, motivom stvaranja, otkupljenja i obnove svijeta. Njegova univerzalna dimenzija time otkriva da je stvaranje svijeta Riječ, u biblijskome smislu, ali i u smislu pjesničke egzistencije. Bilosnićevo se stablo »obnavlja uvijek/ iznova/ kao nježnost majčina«. Dakle, slika prirode i ovdje nam je zadana kao slika duhovnoga, mističnoga trajanja.

»Cvjetnica u vrtu« pjesma je iz Bilosnićeve zbirke Molitve; riječ je o pjesmi intimna vraćanja u djetinjstvo, u prve spoznaje velike veze prirode i Boga, mirisa proljeća i uskrsnuća Svjetla, stoga je stilski potpuno drukčija od pjesme »Stablo«, smirenija ali i raspjevanija, ova pjesma navješta Bilosnićev Vrt kao sveti prostor, hram molitve i posvećenja. Kao u kompozicijskom zrcalu, s prvim ciklusom korespondira posljednji, koji svojim nazivom »Edenski vrt« asocira na autorovu promišljenu kompozicijsku zatvorenost vrta/života – iz Edenskog smo vrta krenuli, u njegov nam se prah valja i vratiti. Kao u dijalogu s prvim ciklusom, ovdje nalazimo pjesmu »Adam i Eva« koja priziva kozmogonijsku ideju pjesme »Stablo«, iznimno lijepu i na simbolički-slikovnoj razini do vrhunca razrađenu pjesmu »Vrt sv. Franje« koja po svom molitvenom i intimističkom karakteru korespondira s »Cvjetnicom u vrtu«. Iznimno je dojmljiva Bilosnićeva slika kada cvijeće prispodobljuje s Franjinim stigmama kao slikom Kristova otkupljenja – »Ruže mi se otvorile/ na dlanovima/ i iz njih izlijeću lastavice« (str. 156).

»Matošev vrt« pjesma je koja čak i prostorno dijalogizira s »Perivojem od Slave«, budući da je pisana u formi poeme, i da pritom vrvi citatnim aluzijama i stvarnim Matoševim citatima, pa je ujedno ovo i sama himna sada ne tek zavičaju, nego uopće cjelokupnome hrvatskom kulturnom pejzažu – dakako na slavu Riječi. S Matošem su i Zoranićeve jabuke postale i rumenije i sočnije, upravo kako i Bilosnić pjeva u »Matoševom vrtu«: »Svibanj je sazrio u rujnu/ u uskočkom vrtu žumberačkom/ u azuru jastrebarskom / Voće po granama ima boju cvijeća...« (str. 160).

Bilosnićeva zbirka podijeljena je na četiri ciklusa. Simbolično gledano – upravo po ljudskoj mjeri. Dakle, i na formalnoj razini pjesnik izražava svoju temeljnu ideju: vrt kao slika ljudskog života supostoji u zajedničkom djelovanju duhovnoga i tjelesnoga, božanskoga i ljudskoga. Niti vrt može ploditi zahvaljujući samo ljudskoj ruci, a lišen Božjega blagoslova, kao što je i svaki blagoslov uzaludan ako je ljudska ruka usahla. U tom su smislu i simbolički četiri glavna Bilosnićeva ciklusa objedinjeni, na početku i kraju, po trima pjesmama, dakle u simboličnoj slici Svetoga Trojstva. Budući da su četiri središnja ciklusa zapravo pokušaj slikanja pjesnikova života, iz njega su izrasli i njihovi naslovi – »Knjiga o vrtu«, »Geometrija vrta«, »Vrt prelazi u stvarnost« i »Vrt sjećanja«.

Kako su sve pjesme ove knjige zapravo hvalospjev supostojanju čovjeka s prirodom, zemljom, u konačnici zajedničkom životu Čovjeka i Boga u sustvarateljskoj radosti, Bilosnićeva zbirka po svojoj doživljajnoj punini neodoljivo podsjeća na Tagorove pjesme darovnice – Gitanđali. Tagoru i Bilosniću zajednički je osjećaj osamljenosti i istodobne pripadnosti Božjem univerzumu, osjećaj neposjedovanja prostora, vremena, ljudi – njihove su poruke i slike smještene u oniričke prostore vječnosti. U obojice pjesnika prepoznajemo čežnju za mirom, pomirenje sa sudbinom, težnju za potpunom pustinjačkom samoćom u čijem središtu ljepota prirode progovara božanskim jezikom. S obzirom na to da je stih njihovih pjesama slične ritmičke strukture (Tagore je svoj Gitanđali prepjevao na engleski jezik slobodnim blank versom), a njihov je izvor u starozavjetnim knjigama, u psalmima, njihova je poetska srodnost to jasnija.

Tagore je pjesme darovnice napisao nakon teških intimnih gubitaka, stoga je njegova samoća ovdje slika njegove duhovne dubine u kojoj postoji svijest o potpunom sjedinjenju s dragim i voljenim osobama u vječnosti. Nerijetko u prostor njegovih pjesama ulazi prostor Pjesme nad pjesmama, nerijetko čujemo višeglasje zaručnika i zaručnice koji očekuju posljednji i vječni susret. U tom smislu Bilosnićev prostor vrta također zahvaća onirički prostor s jedne strane intimne čežnje u konkretnoj ljubavi, te s druge strane stvarnu čežnju za spoznajom Svevišenjega, odnosno za spoznajom puta koji kroz vrt vodi prema vječnim poljanama mira. Mnoge od ovih pjesama stoga nalikuju i snovitom i molitvenom govoru istodobno, u njima je često ujedinjena kršćanska svijest uzvišena pogleda s istočnjačkom mirnoćom i pomirenošću sa zbiljom. Pjesma »Sanjao sam vrt« baš to kazuje:

Sanjao sam vrt gdje se životi i smrti razdvajaju
gdje su trave u dubokome snu
vrt drevan i prepun čežnji
Zatim stabla do kojih ne mogu doprijeti ptice
mjesečinu s napetim lukovima Domagojevih
strijelaca
zvijezde koje se pretvaraju u gnijezda
Vrt svih vremena

(...)

Sanjao sam vrt
uronjen u bisere visokih zvijezda
i ime mu neizustih nikada
Vrt ravnodušnosti
lišen sjećanja (...)

Ideja vrta kao ideja vlastita stvaralaštva, pisanja ili »ubiranja« onih Zoranićevih jabuka s početka knjige, zacijelo je najprepoznatljivija u ciklusu »Knjiga o vrtu«. Već u istoimenoj i uvodnoj pjesmi ciklusa autor »otkriva« ideju svoga vrta: »Knjiga o vrtu upravo se otvara/ Otvorena vrata vrta vrata su biblioteke/ Vrt pripada listovima/ od kojih nastaju krila jednodnevnih leptira« (str. 19). U sredini pjesme Bilosnić otkriva još jedan od temelja trojstva svoga »vrta«: »U vrtu stvori Bog čovjeka/ vrt je slika njegova/ od pahulja«. Još otvorenije o vrtu kao magičnom prostoru stvaralaštva, autor se očituje u pjesmi »Moj vrt ničim nije ograđen«, u pjesmi u kojoj će već u prvoj strofi kazati: »Moj vrt moja je poezija/ to je ono što sam sâm oblikovao/ po svojoj volji/ i slobodno« (str. 22). Prostor pjesme kao i prostor vrta za autora su prostori lišeni granica i ograda, lišeni ikakve zemaljske dimenzije, stoga i ova pjesma na svoj način podsjeća na poetsko pobratimstvo s Tagoreom.

Prirodno je da Bilosnićeva slikovitost i simboličnost pjesama svoje korijene ima u franjevačkom pogledu na svijet ujedinjenom s dalekoistočnim zenom. Tako primjerice u pjesmi »U vrtu hodam tiho poput redovnika« prepoznajemo »korak« sv. Franje Asiškoga: »Dozvoli sebi ponekad i letjeti/ oblikuj vrt u posudu/ iz koje će se nebo uzdići/ a sve što u vrtu raste u vis/ donosi potpuni mir / u skladu s onim što puže po zemlji«. Ljepota prolaznosti sadržana u zenovskoj ljepoti trenutka koji upravo svojim prolaskom izvan granica vremena jamči vječnost, utkana je u niz pjesama ovoga ciklusa. Kao jedan od ljepših primjera izdvajamo pjesmu »Udahni, osmjehni se«:

Kada u vrtu ugledaš cvijet
ne proučavaj ga
ne tumači
niti bilo što pitaj
Udahni i osmjehni se
gledajući
kako već u sljedećem trenutku
vjetar nosi otpale latice (...)

U ciklusu »Geometrija vrta« autor sjedinjuje duboko ispovjedan karakter svoga izričaja s velikim, univerzalnim istinama. Ovdje se opća kozmogonija spaja s intimnom obnovom, intimnim duhovnim i spoznajnim zrenjem. Čovjek koji je od života iskušao gotovo sve, sada dotičući topao komadić zemlje, osjeća da se upravo u tom dodiru saželo cjelokupno njegovo iskustvo i poimanje svijeta. U prvoj pjesmi ciklusa naslovljenoj »Svijet teče kroz vrt«, on će i kazati: »Ući u vrt kao u svoj krevet // U izabrano mjesto prošlošću stečeno/ u sjaj kojega su opisali prirodoslovci/ u otajnu ljubav prema prvobitnome«.

U geometriji vrta pjesnik prepoznaje geometriju (mjeru) životnoga tijeka, njegova zaokružena ciklusa (»Vrt mi je uzor djelovanja/ U vrtu sam uspostavio duševnu zajednicu/ s mravima, vlatima i pticama«). Zemljom smo određeni, i zemlji smo suđeni. Tako sjećanja na djetinjstvo i prihvaćanje života i prirode u jednakoj jednostavnosti i prostodušnosti kao i prihvaćanje Božje prisutnosti, zadana je staza za cijeli život: »U vrtnim plohama ispisano je naše djetinjstvo/ sjećanje kojim se hrani sudbina« (str. 57).

Prostor vrta u svojoj geometriji autoru otvara mogućnost pustinjačkog sanjarenja, ispovijedanja prirodi i Univerzumu, i to ne ispovijedanja u smislu čišćenja od grijeha, nego ispovijedanja kao sanjanja potpunoga mira i sklada. Život i smrt jedina su stvarna geometrija, upravo po mjeri prirode i vrta, a po zamisli Svevišnjega. Prostor intimne geometrije vrta slikovito je iskazan u pjesmi »Miris vrta već se osjeća u sobama«:

Između nas i svega što je bilo prije nas
živimo sve bliže zemlji
(...)

Miris vrta već se osjeća u sobama
astralni pečati uspomena
na našim krevetima

Glas posljednjih cvjetnih lijeha
prisjeća nas na to što se zbilo
zašto i dalje moramo čekati (...)

Dubina ispovjednog sanjarenja, ali i pjesničke identifikacije s prirodom i prostorom vrta kao najljepše slike jedinstvene veze Čovjeka i Boga, središnji su tematski izazov u pjesmama »Ptičje gnijezdo«, »U ogledalu neba«, »Svjetlo u vrtu«, »Župnikov vrt«, »Vrt je Noina arka«. Pjesmu »Vrtne gredice« Bilosnić počinje stihovima: »Vrtne su gredice kao pjesničke ladice/ poslušna tijela anđela«, u već sljedećoj strofi on će kazati: »Gredice su koža između bora na licu/ između crta života«, četvrtu će strofu početi: »Gredice su kontinenti/ u modrim noćima«, da bi konačno pjesmu zaključio strofom: »Gredice su množenje listova/ poput sijevanja/ zviježđa/ s tajnama svoga noćnog rublja«. Dakle iz samo nekoliko izdvojenih stihova primjećujemo kako Bilosnić izgrađuje geometriju vrta, kako ciklično gradira elemente vlastita trajanja – od intimno duhovnog prema intimno zbiljskom, od geomerije svijeta prema geomeriji najintimnije vrtne ložnice.

Velike istine i civilizacijske spoznaje zajedno s vlastitom intimom u slikama ljepote prirodne jednostavnosti, u slikama ljepote malenosti i ljepote zbiljskoga svijeta koji je putokaz oniričkome, Bilosnić razvedenošću slika i metafora ujedinjuje u prostor vlastitoga sanjarenja. Slično je činio u pjesničkoj knjizi Kuća u kojoj se osjeća Bachelardova Poetika prostora, poetika intimnog sanjarenja u kući kao prvobitnom i kao posljednjem staništu. Iznimne su i simboličke slike tajne stvaranja puževe kućice, koje u svojoj jednostavnoj ljepoti kriju tajnu savršenoga astralnoga poretka. Stoga ne čudi što je slika Noine arke autoru poslužila kao slika najsigurnijega utočišta u prirodi, ali i kao jedinstven i zaštićen prostor pjesničkoga sanjarenja:

Vrt je Noina arka
kolibica puža
tiha i blažena poput mira
(...)

Za ljubav zemlje
ni jedan stvor nije beskoristan

Šum krošanja po mjeri je šuma mora
plovidba je izjednačena sa snom

Vrt je Noina arka
sazdana od ljuštura cvrčaka
u ptičjem gnijezdu (...)

»Vrt prelazi stvarnost« treći je ciklus Bilosnićeve zbirke. On ujednačeno i skladno supostoji s prethodnim ciklusima i u pojedinim pjesmama autor samo još dublje poetski pokušava proniknuti u zadanu tematiku. Budući da je cjelina ovoga ciklusa prožeta oniričkim, ona je i spojnica prema posljednjem ciklusu »Vrt sjećanja«, ciklusu u kojem se najotvorenije spaja intima s obnoviteljskim, kozmogonijskim elementom prirode ovdje konkretizirana u stvarne prostore – vrtove koji svoja iskustva prenose u sjećanje kao sudbinu.

Slike prirode u ciklusu »Vrt prelazi stvarnost« slike su koje pjesnik zadaje kao kulisu osamljivanja, stoga se i u ovim pjesmama osjeća snažna povezanost s Tagoreovom poetikom, s njegovim pjesmama koje nas omamljuju ljepotom i zanosom svijeta što ga okružuje, premda se on stvarnosti drži tek nitima sna. Primjer pjesnikova sanjarenja, koji se u ovom ciklusu često očituje i u lunarnoj simbolici a koja je opet u zbilji putokaz svakom vrtlaru koji živi i obrađuje zemlju u harmoničnom skladu s prirodom i svemirom, zasigurno je pjesma »Suza zemlje«:

Suza zemlje
u vrtu
se udružuje sa suncem
Pružam dlan
da suza ne padne
uzalud
na tlo u kojemu nije zasađena mjesečina (...)

Pjesnikovo sanjarenje ovdje prepoznajemo i u uskoj povezanosti sa zenom, tako da su pjesme često i prostorno kraće nego u ranijim ciklusima, dapače, nailazimo i na japanske »tanke«. Također, dalekoistočna mudrost prepoznatljiva je i u pjesmi »Djeci mi je načiniti vrt«, u kojoj pjesnik kao jedinstvenu oporuku djeci ostavlja vrt – život sam, biće u kojem se valja kretati zemaljskom i božanskom mudrošću, pažnjom i stvaralačkim radom. Pjesma »Preostaje mi put«, pjesma je u kojoj se najjednostavnijem, a time i silno dubokim iskustvom iskazuje autorov pogled na svijet. Bilosnić ovdje život sagledava franjevačkom spoznajom mudrosti kao poniznosti: »Još mi preostaje molitva/ preostaje mi put – / i u najmanjem cvijetu/ cijeli vrt počiva« (str. 112).

Pretposljednji, četvrti ciklus »Vrtovi sjećanja«, ciklus je pjesama u kojima je autor za poticaj sanjarenju odabrao u svakoj pjesmi po jedan vrt stvarnosti, jednu točku sjećanja iz koje se asocijativnom ljepotom pejzaža rascvjetavaju sjećanja, uspomene, sanje. U tom ciklusu kao u snu vrtovi stvarnosti izmjenjuju se s onima iz svijeta nadrealnosti, iz mitskog svijeta civilizacijskoga trajanja. Tu bi svakako valjalo izdvojiti pjesme »Getsemanski vrt«, »Vatikanski vrtovi«, »Jeruzalemski vrt«, ali i pjesmu »Posveta Whitmanu«. Zanimljivo je međutim primijetiti da se konkretni vrtovi, a koji su ovdje za pjesnika prostor uspomena, često smješteni uz rijeke – »Vrt na Uni«, »Vrt u Gackoj«, »Vrt u Počitelju (Neretvi)«. To su vrtovi koje je oblikovala priroda sama, isključivo po svojim zakonima, vrtovi stvoreni za sanjarenje, ali i vrtovi koji uza svoje rijeke neprestano upozoravaju na prolaznost. U tom smislu pjesma »Vrt u Gackoj« sukus je cijela autorova nastojanja da prostor pjesme i prostor vrta ujedini sa životom, a da život ostane i opstane kao san. Tu je u jednome obgrljeno njegovo idejno trojstvo – intimna molitva i sakramentalna obnova svijeta u novom životu, a posvećenom u domovinskom i konkretnom pejzažu:

U obruču
u grmu Božji glas:
Vrt je moje tijelo
i krv moja

(...)

Imam vrt
imam jezik
imam domovinu
oblake
što blaženo sjede
na snopovima
žita
izvan običaja i zakona

Gacka čuva tajnu gnijezda
vjetar u spiralama
miris mlijeka
Vrt
iz stoljetnih ruža izrasta
u njemu je mjesta samo za nas
za naše darove (...)

Vrt sam po sebi isprva se mogao učiniti i ponešto neočekivanom pjesničkom temom. No upravo je to prostor u kojem se događa najveća slava i radost dodira Boga s Čovjekom, i Čovjeka s Bogom, vrt je kao metafora života duboko ucijepljen u bitak čovjeka na Zemlji. Stoga je ova knjiga pjesma i pohvala sv. Franji Asiškom, pohvala ideji neposjedovanja u odnosu na trajanje i stvaranje, ideji osamljeništva koji je jedini put prema zajedništvu. Vrt je u tom smislu i slika čuda preobrazbe koja se događa po Božjoj milosti i prirodnim zakonima, slika u kojoj prepoznajemo istinu kako je pad svakog lista jednako važan kao i pad svemirskog kometa. Vrt je čaroban prostor zagledanosti u zvijezde kao i slika svih ljudskih odnosa – u zbilji i u snu. Vlati trave kolikogod nalikovale jedna drugoj, zapravo su uvijek svježe i nove sve dok njihova slika ovisi o svjetlu dana i svjetlu noći.