Vaupotićev informativno-kritički pregled

Miroslav Vaupotić (1925.-1981.), književni povjesničar, kritičar, esejist, feljtonist, pače i pjesnik (o čijoj sam zbirci svojedobno pisao), bio je jedan od najproduktivnijih književnih djelatnika i jedan od najznačajnijih proučavatelja hrvatske književne periodike. Čak bi se moglo reći da kad se spomene Vaupotić odmah se pomisli upravo na taj dio njegova zanimanja. Njegova velika fascinacija bilo je djelo Miroslava Krleže, o kojemu je objavio knjigu (Siva boja smrti, 1974.). Ta je fascinacija bila tako izrazita da se donekle odrazila i na Vaupotićev stil – esejističko i asocijativno kumuliranje, te eklekticizam kao »metoda«. Uzrok nesrazmjeru između jedinica koje je objavio (preko tisuću) i knjiga (četiri) dokazuje jednako nonšalantnost prema skupljanju svojih tekstova u knjižne cjeline, preveliku disperziju interesâ i »metoda«, kao i, možda, prekritičan stav prema vlastitim napisima. To je i razlog što ima relativno malen broj kritičkih osvrtâ na njegovo djelo (Ivanišin, Cvitan, Nemec, Šicel, Frangeš), kao i nešto polemičkih istupa (Mrkonjić).

Glede metode sam je Vaupotić najbolje opisao svoj način izlaganja u uvodu interpretacije Krležine novele Cvrčak pod vodopadom, naglašavajući kako se potpuno slaže sa stajalištem Svetozara Petrovića o komplementarnosti metodoloških orijentacija u pristupu književnomu djelu. Nije stoga neobično što je Vaupotić u dobrom smislu riječi bio eklektik s pretežito esejističkim i impresionističkim nabojem, te onodobnim zapuhom zagrebačke stilističke škole, što, s druge strane, ne isključuje njegovu brigu za faktografijom, bibliografskom akribijom, dakle pozitivističkim utemeljenjem motrenja nekog književnog fenomena. Kad je riječ o Krleži, primjerice, bio je stanovitim predhodnikom Lasićeve kronologije Krležina života. Upravo su te karakteristike isticali svi opservatori njegova djela, naime, »odmjeren eklekticizam« (Frangeš), »esejistička neobveznost« (Nemec), »dokumentaristička deskriptivnost« (Šicel), uz jednoglasno odavanje priznanja faktografiji. No, mi držimo da bi tome valjalo pridodati i određenu mjeru (lukačevskoga) sociologizma.

Ovom prigodom osvrnut ćemo se na njegovu knjigu Hrvatska suvremena književnost (PEN, Zagreb, 1966., str. 210; no, kako je tekst paralelno i na engleskom, zapravo je 105 stranica hrvatskoga teksta). Zanimat će nas ponajprije, u skladu s vremenskim obuhvatom (1945.-1966.), Vaupotićev način motrenja i analize cjelokupnoga korpusa hrvatske književnosti u tom vremenskom razdoblju prema vrstama i žanrovima, kako on strukturira rad. Mada se sâm autor ograđuje od toga da pregled imenuje povijesnim, odnosno inzistira na tome da je to »informativno-kritički pregled« (str. 6.) hrvatske suvremene književnosti, ipak mislimo da određeni tip sistematike kao takav implicira određenu ideju povijesti književnosti, koju on zrcali već logikom svojeg strukturiranja kao i logikom vremenskoga razdoblja koji obasiže, ali pokazuje i određenu metodologiju koju legitimira načinom izlaganja. Uostalom, i sam Vaupotić na jednome mjestu govori o literarno-historijskoj skici (str. 28.). Mi ćemo stoga, »prohodom« kroz njegovu knjigu ukazati na te dvije implikacije, koje uostalom sadrži bilo kakvo bavljenje književnošću.

Iako Vaupotić analizira korpus hrvatske književnosti određenoga vremenskoga segmenta, on stalno naglašava kako taj segment nije odcijepljen od tradicije, ne samo kao pukoga »nastavka« nego kao kontinuiteta u eliotovskom smislu riječi, što znači i plodnoga poticaja i utjecaja, nešto što bi se moglo nazvati tradicijom kao imanentnom logikom razvitka. Zato autor u kratkim potezima daje obris hrvatske književnosti od njena početka (Marka Marulića), preko 17., 18. i 19. stoljeća, tvrdeći kako je razdoblje od 1914. do 1941. godine »dosad najplodniji period novije hrvatske književnosti« (str. 10.).

Da bi kontekstualizirao književnike čije karakteristike naznačuje, on ih situira također u sasvim određen društveno-povijesni okvir. To nas nuka na prepoznavanje, bar u malome, i sociološkog pristupa književnim pojavama. To je važno uočiti jer Vaupotić i u tumačenju određenih temâ i motivâ također poseže za društvenom podlogom, njihovim kronotopskim određenjem, pa je dakle i ta metoda implicirana, bez obzira je li se na njoj svjesno metodološki inzistira ili se pak ona sama sobom nadaje kao samorazumljiva. Daleko je to jamačno od lukačevskoga tipa sociologiziranja, ali se o društvenenomu horizontu posjeduje svijest, ne samo kao polju temâ, nego i kao mogućnosti tumačenja. On doduše naglašava da suvremena hrvatska književnost ima svoju autonomiju, ali da je ona također u nužnoj vezi s vanjskim zbivanjima. Upravo Vaupotićeva esejistička asocijativnost omogućuje lagani »prijelaz« takva načina sagledavanja, odnosno »skokovito« i ulančano komplementiranje »metoda«.

S druge strane, i u ovako kratkom prikazu autor ne propušta upozoriti na časopise kao pokretače književne motorike, uz svaku novu grupaciju i generaciju pisaca koja se pojavila u motrenom razdoblju. Moglo bi se, dakle, reći da njegova strast za pozitivistikom i bibliografskom činjeničnošću ima dvostruko podrijetlo. Jednom je to u činjenicama književne faktografije, a drugi put je to u činjenicama društvenim.

Treća značajka sastoji se, koliko mu je to koncepcija rada dopuštala, u Vaupotićevu kontekstualiziranju pojava u hrvatskoj književnosti s pojavama u europskoj i svjetskoj književnosti, ne samo kad je riječ o krugovaškoj grupaciji pisaca nego i o ranijim počecima i kasnijem »nastavku«. I četvrto, tek gotovo usputno napomenuto, ali bitno. Naime, kada je riječ o estetskom vrednovanju, Vaupotić je svjestan da se djelo određenog pisca mora cjelovito promatrati, a ne samo određeni vremenski segment njegova rada, da aksiološku dimenziju književnoga djela sukreira također i recepcijski horizont, jednako običnog komzumenta kao i stručnoga i znanstvenog djelatnika. Unatoč već više od desetljeća izlaženja časopisa Umjetnost riječi, još se nije bila u značajnijoj mjeri probila Jaussova recepcijska estetika pa je i to primjer svijesti o recepciji. No, to je moglo doći i od Barčeve ideje književnosti, koji je također uvažavao čitatelje.

Dakle, tako »opremljen« Vaupotić pristupa svojim, kako ih naziva, kritičko-bibliografskim portretima modelom (a ne kako to imenuje – metodom) sistematizacije prema književnim vrstama i rodovima (pjesnici; prozaici: roman, novela, putopis, dramatičari; kritičari: esej, feljton, književna historija). S obzirom na pozitivističku orijentaciju, autor građu slaže kronološkim redoslijedom, i maksimalno objektivno razlaže građu, iako je svjestan da potpune distancije ne može biti.

Kada pristupa određenom piscu, polazeći djelima, kako bi Frangeš rekao, »na mah«, Vaupotić najčešće navodi motive i tematiku (dakle i društvenu; semantički opseg), određen šimung, određene temeljne ideje – primjerice kontemplativnost i filozofičnost Ujevićeva pjesništva. Ali donosi i neargumentirane i proizvoljne teze kako je Ujević izvan svih škola i strujanja (str.36.). To neće biti posve točno, bez obzira na Ujevićeve tvrdnje, koje se mogu iz njega samoga opovrgnuti. Naime, Ujevićeva ogromna načitanost učinila je svoje, s jedne strane, te sasvim određeno književno vrijeme u kojemu djeluje i piše također su učinili svoje, s druge strane. Da Vaupotić vodi računa i o tradiciji može nam potvrditi misao o Cesarićevu pjesništvu koje, prema Vaupotiću, nije eskperimentalno-avangradističko nego je u tradiciji hrvatske lirike od Vidrića i Matoša do međuratne lirike.

Kad pak govori o jeziku, izrazu, Miroslav Vaupotić obično poopćuje terminima koji izravno ne ukazuju na stilsku paradigmu, nego opisnu kategoriju (lapidarnost, jednostavnost, silovitost, kaotičnosti, sirovost). Tamo gdje je sâm predmet analize nadavao određene stilske naznake, Vaupotić na njih i upozoruje, kao primjerice u Ivaniševića utjecaj nadrealizma i hermetizma. Dakle naznačuje poetike, a ne stil u užem smislu, jer npr. nedostaje opis primjene takva stila u Ivaniševića.

Slično Vaupotić postupa i pri analizi proze. Samo ovaj put, na početku prikaza, definira pojam romana kao široke fresko-slike određene društvene sredine te psihološke karakterizacije individue modernoga čovjeka. Ovdje je Vaupotić konačno »našao sebe«, jer je mogao slobodnije i asocijativnije esejizirati na određene romaneskne teme, ili građanskih forma mentis, ili osamljenijih pojedinaca s egzistencijalnim zabrinutostima, ili društvene freske, u različitim obradama, od humorističkih (Kolar), društveno-panoramskih (Krleža), infantilno-humorističnih (Majer), intelektualističkih (Desnica), psihologističkih (Šegedin), do paradoksalno-apsurdističkih i groteskno-humornih (Marinković). Ili kod mlađih autora Vaupotić uočava utjecaj američke proze (Kuzmanović, Šoljan, Slamnig) s primjesom jezična slenga. Slično je i s dramom. Mora se uočiti da Vaupotić detektira autore koji nisu ostali značajniji prestavnici neke vrste ili žanra u hrvatskoj književnosti, ali to je jamačno danak Barčevoj »veličini malenih« bez kojih ne bi bilo ni onih velikih.

Kada izvješćuje o književnoj kritici Vaupotić opet ne govori o metodama, u užem smislu riječi, nego se zadovoljava oznakama kao primjerice erudicijska svestranost (Krleža), krausovski polemički duh (S. Šimić), eklektičnost (Vučetić), lucidna analitičnost i sintezna sposobnost (Hegedušić). O Kombolovoj i Barčevoj povijesti književnosti neočekivano, osim bibliografske činjenice, ne govori ništa, dok književnu kritiku na Zagrebačkom sveučilištu (Frangeš, Šicel, Petrović, Flaker) također samo detektira, što je jamačno nedostatno, jer je časopis Umjetnost riječi izlazio već jedno desetljeće.

Na kraju, Vaupotić podcrtava informativni karakter knjige, koji je imao prigodnu namjeru populariziranja i informiranja međunarodne javnosti o književnoj i kulturnoj motorici, te da možebitno bude prilog budućem proučavanju hrvatske književne povijesti (str. 200.). A to njegova knjiga odeđenim segmentima i jest.

Dakle, možemo zaključiti kako Vaupotićev kratki informatini prikaz hrvatske književnosti određenog vremenskog razdoblja nosi sve bitne značajke njegova poimanja književnosti i njegova načina pisanja. Glede prvoga, književnost je svojevrsno ogledalo društvenopovijesnih protegâ hrvatskoga društva, neka vrsta sociologije na izravan ili manje izravan način, te tako postaje kulturna legitimacija, kao i bilo koje druge umjetničke prakse. Takva ideja vidljiva je od Barca do Šicela i Frangeša, pa je očito da Vaupotić slijedi hrvatsku književnopovijesnu i književnokriktičku noviju tradiciju.

Glede drugoga, Vaupotićeva se metoda najkraće dadne naznačiti kao pozitivističko-sociologistička s obzirom na model, tip, a u načinu prikazivanja (analizi) ona je koliko impresijska toliko i eklektična, koliko esejistička toliko i znanstvena u pozitiviranju književnih činjenica, koliko slobodno-asocijativna toliko i privezana uz kontekst. Može se reći da je njegov književnokritički i analitički rad prinos poznavanju hrvatske književnosti ‒ kako s obzirom na brižno faktografiranje tako i s obzirom na specifični način izlaganja – zapravo parafraziranje motivsko-tematskih sastavnica književnoga djela. U potonjemu pak je postupku imao sudruga u svojemu katedarskom kolegi Nikoli Milićeviću.