Uzbudljiva urota farmace­utske industrije

U svojoj knjizi Doktrina šoka kanadska analitičarka Na­omi Kle­in otkriva sve rak-rane liberalnoga kapitalizma, sva širenja njegovih metastaza u svijetu, a koje su izazvane »ubrizgavanjem« virusa Miltona Fri­edmana. Na­ime, taj te­oretičar i promotor liberalizma i privatnog vlastištva dove­o je, prema a­utorici, do planiranih propasti društava (naftne inflacije u Boliviji, gospodarske nestabilnosti u Poljskoj i Rusiji još osamdesetih godina prošloga stoljeća, rušenja New Orle­ansa poslije tsunamija...), odnosno, pohlepa za slobodnim tržištem dovela je do toga da se ekonomije pojedinih zemalja svjesno urušavaju kako bi se izgradili tereni za profitere.

Tako je i farmace­utska industrija na slobodnom tržištu sve agresivnija, zarađujući milijarde dolara godišnje, plasira mnoge placebo lijekove, pa, prema raznim te­orijama urota, i izmišlja bolesti (»svinjska gripa«) kako bi manipulirala najosjetljivijom ljudskom emocijom – strahom i prodala ljudima svoje pro­izvode, odnosno nadu. To je, najgrublje rečeno, tema novoga romana Stjepe Martinovića Gospina trava, koji u razgranatoj i napetoj fikcijskoj priči (na granici suptilne literature i trilera) opisuje urotu farmace­utskih profiterâ, još jednu suvremenu doktrinu šoka. Martinović je, bez sumnje, ubo u pravu globalnu temu, u sintezu zdravlja i biznisa, »humanitarnosti« i profiterstva, a kako se radnja do­ista događa na svim krajevima svijeta (od jadranskog otočića do Nikaragve), roman bi bi­o dobar materijal za prijevod na svjetske jezike.

Autor opisuje kako je negdje u bespućima Nikaragve niknula moderna građevina u kojoj bogati i moćni farmace­uti smišljaju nove sastojke za planet – sve je ka­o u Orwel­lovoj knjizi 1984., sve je pod strogom kontrolom nekoga ne­imenovanog Big Brothera, svatko je svakome neprijatelj i­ako svi rade u »zajedničkom interesu«. Ti otuđenici u bijelom stvaraju zastrašujuću sliku totalitarizma (bezimene) vlasti, sličnu onoj koju su dali Zamjatin, Huxley i Orwel­l. U toj kocki budućnosti proračunata je svaka ljudska emocija, svaka ljudska misa­o, u njoj se svi gube u strogom sustavu reda, a bez ikakvog pravog saznanja o sebi i drugima, a kamoli o pravoj strukturi hijerarhije.

Roman započinje slikom starice na otoku Inžula, koja se u dubokoj starosti oprašta od ovoga svijeta meditirajući o plavetnilu neba i mora, o zelenilu grmlja i o svojim kozama. Ta dubinsko esencijalna slika, taj prizor plemenite osamljene duše čisti je kontrast prizorima u Nikaragvi, gdje je žar gole egzisencije odavna proguta­o esenciju, gdje se samo utažuje sirovi poriv za stjecanjem, u skladu sa geslom: Cilj ne bira sredstva. Dok se na otoku razvijaju lirske slike, pune po­etičnih metafora, gotovo po­ezija života, tamo, u Nikaragvi, radnja se ubrzava, nižu se brzi kadrovi moćnika i podređenih, nižu se dinamični dijalozi, akcija nadomješta kontemplaciju, zadani cilj guši sve ostatke duhovnosti i empatije.

Martinović je stvori­o odličan ugođajni spoj ljudskog i materijalističkog svijeta, pa dok se u priči s otoka nižu dugačke, emotivno bogate rečenice, meditativne, pa i filozofske, u priči iz Nikaragve moć pohlepe pretače se u odličan krimić, ne puko zanatski, jer i taj krimić Martinović za­odijeva u lirerarno ruho. Radnja je slojevita, nepredvidiva, s opisima mnogih ljudi i ambijenata, kako bismo što dublje prodrli u užas ko­­orporacijskoga svijeta vlasti i moći.

Kada je jedan znanstvenik ču­o da su stanovnici na otoku doživljavali i stotu i da su koze jele Gospinu travu, počinje bizaran znanstveni zaplet koji je treba­o otkriti – što je to u toj travi što produljuje ljudski život, koji su to sastojci koji bi mogli posve promijeniti stanje planeta, odnosno održati bogate i moćne, a eliminirati »suvišno« siromašno stanovništvo? Morbidni znanstveni mozgovi pri tome ne prežu ni od čega, pa čak ni od toga da dovedu razne emigrante – dobrovoljce u Nikaragvu i eksperimentiraju na njima, u zamjenu za željeno državljanstvo, za »obećanu zemlju«.

Kako je u nas malo domaćih krimića (koji se još nedovoljno prezentiraju u medijima), kako u­opće suvremena proza oskudijeva klasičnom pričom s uvodom, zapletom i raspletom (većinom se radi o nizanju stanjâ likova), ovaj roman vrijedan je prilog domaćoj fabularnoj prozi. S druge strane, zanimljiv je spoj lirskog i zanatskog, jer Martinović ne može potisnuti svoj veliki spisateljski potencijal – izražava se on u dočaravanju atmosfere, u brojnim digresijama u kojima se proširuje osnovna tema, u dugačkoj rečenici punoj zanimljivih poredaba koja iziskuje ipak strpljiva čitatelja. Tu je i edukativna strana romana – u njemu ćemo na­učiti mnogo o farmace­utskoj struci.

Martinović je pisac koji uvijek smisli temu i dobro se informira u svezi s njom. Nije riječ o onoj vrsti štiva koja nam daje rasutu sliku svijeta, koja nema oblikovan svjetonazor i po­antu (pa makar i apstraktnu); radi se, naprotiv, o štivu koje daje odgovore na osnovna pitanjâ: Što je tema knjige, s kojim se razlogom pisac laća­o pisanja i kakav je svijet hti­o prikazati? Ta osmišljenost i oblikovanost teksta svakako je najveća Martinovićeva vrlina. A jedna od najvećih prednosti je i to što on priču ne samo širi nego je i produbljuje, pa možemo govoriti o ljudskoj, duhovnoj, filozofskoj i etičkoj razini književnog teksta. Dakako, etička je za ovu temu najintrigantnija.

Martinovićev roman intelektu­alnog čitatelja potiče na mnoga pitanjâ: Što danas znači pravo, što znači sloboda, gdje su granice prava i pravde, može li čovjek u korporaciji biti individu­­um itd. Filozofi su odavna podijelili slobodu na dvije vrste – na slobodu od i slobodu za. Starica na otoku, kojoj život nije samo egzistencija nego i tajanstveno bivanje, uživa obje slobode na rubovima konačnog i vječnog – slobodna je od politike, drugih, zla, slobodna je za pridodu, svijet, za druge i za sebe.

Podanici u Nikaragvi nisu slobodni od, jer ovise o svemu – o šefovima, o politici, o vlasti, slobodni su samo za rijetke kadrove iz privatnoga života, no ipak nikada nemaju vremena složiti ih u dugotrajan film. Oni imaju samo novac, nemaju slobodu, dapače, stalno su ugroženi, jer svako širenje vlastite slobode ugrožavanje je prostora slobode drugog. Kada se osnovne ljudske težnje (biti slobodan, biti svoj) svedu na pokvarenu igru stalne među­ovisnosti, čovjek postaje tek funkcija, puki broj u jednadžbama koje sastavljaju moćniji od njega. Iščezavanje prostora duhovnosti znači i ukidanje etičkih principa i savjesti – u tom korporacijskom svijetu nema na koncu baš ničega osim gologa poriva da se u tom svijetu naprosto opstane.

Roman Gospina trava prvi je roman u nas koji zalazi u globalnu temu farmace­utske industrije, još jedan vrijedan prilog hrvatskom krimiću koji se u nas zapostavlja i, na koncu, to je zanimljiv spoj literature i žanra. Valja napomenuti da je Martinović sve plodniji pisac – gotovo svake godine pojavljuje se s novom knjigom, a njegov opus pokazuje izniman tematski i stilski raspon – od mitskih, zavičajnih priča (Oči svete Lucije), preko domaćih »vrućih krumpira« (propast Vjesnika u knjizi Gabrijela ne smije umrijeti) do tema svjetskih urota (Zbogom, utopijo). Stjepo Martinović je pisac iznimne inspiracije, kojega (ka­o mnoge druge a­utore) kritika ne može dovoljno pratiti, jer su je usporili oskudni novinski prostori. Ali bez sumnje, vrijeme je na njegovoj strani.