Uzbudljiva obiteljska saga

Kuda bih iša­o kad bih moga­o ići, što bih govori­o kad bih moga­o govoriti, tko to govori govoreći sebi ja?

Becket­tova rečenica iz njegovih poznatih Tekstova nizašto u sukusu supromatranja s te­atrološkim aspektima njegova Godota i kruga egzistencijalnoga kretanja i vrtnje u vremenu i prostoru umnogome je obilježila naše živote ali, egzistencijalno začudna, ka­o da je anticipirala i najnoviji roman-pripovijest istaknutoga suvremenoga hrvatskog pisca Stijepe Mijovića Kočana, Sin, otac, sin (nedavno objavljen u nakladi Alfe u Zagrebu).

Kuda bih iša­o kad bih moga­o ići?

Nemogućnost odlaženja od sebe sama, makar vremenski i prostorno sve udaljeniji od rodnih Konavala, prijatelj naše obitelji, Stijepo Mijović Kočan predočuje ovim obiteljskim romanom, obiteljskom sagom, fikci­onalnom ili fakcijskom memo­arskom prozom, slepstikom fragmentarnosti odlazaka i dolazaka za­ustavljeni kontinu­itet trajanja svoje i/li nečije obiteljske loze. Kočan-dječak odlazi iz konavoskoga sela u Dubrovnik u školu, iz Konavala širi egzistencijalni krug dolazeći u Zagreb na studij, pa putuje u zagrebačku okolicu poslom, vraća se, mijenja kuće, stanove, sekundarno obiteljsko okruženje, sinuso­idalno pokušavajući dohvatiti sreću, padajući i podižući se profesi­onalno i obiteljski, samo se nakratko vraćajući u Konavle u potrazi za djetinjstvom i silnicama Ajelića Velina.

Što bih govori­o kad bih moga­o govoriti?

Kočan progovara o sebi iz sebe, iz obiteljskoga okruženja o svojim predcima, skrivajući njih i sebe iza onomastički pomaknute vizure, zrcalno pomalo iskrivljujući imena i identitete, zadržavajući tako obiteljsku tajnu. Govoreći karakterističnom konavoskom retorikom i pričom, razvijenom, narativno strukturiranom, vizu­alno predočivom rečenicom i bogatim vokabularom govorenoga diskurza, jer ljudi traju dok postoji priča, Kočan ipak ne otkriva sve obiteljske tajne i zagonetni identitet ili otkriva samo onaj di­o koji je izvuka­o iz odškrinuta bavula sjećanja. Kočan progovara ka­o učenik, student, profesor u se­oskoj školi do koje se dolazi kroz krležijansko blato i kal, ka­o novinar i redatelj na televiziji, kritičar u novinama, ka­o promatrač i djelomični sudi­onik u fragmentima prikazana svoga života. Govori i o šutnjama u obitelji, o ljubavima, sinovima, razumijevanju i odlascima bez riječi, propitujući se gdje je pogriješi­o. I je li pogriješi­o u strukturiranju silnica života.

Tko to govori govoreći sebi ja?

Kako bi moga­o progovoriti, bira sugovornika, svoje drugo ja, alter ego, drugoga naratora koji ga pokreće, provocira, zapitkuje, s kojim uvijek mora razgovarati, koji ne ostaje potpuno pokriven ka­o Go­ethe­ov i Wertherov epistolarni prijatelj. Govori ka­o ja sin, ka­o ja muž, ka­o ja otac, ka­o ja zet, ka­o ja prijatelj, ka­o ja nastavnik u osnovnoj školi, ka­o ja profesor na fakultetu, ka­o ja novinar na televiziji, ka­o ja koji stalno sumnja, pre­ispituje se, ne zna, a(li) ka­o da pokušava objasniti tajne života i ljubavi.

U izvrsnoj dramatizaciji Marinkovićeva Kiklopa tako Melki­or na pozornici nužno dobiva svoje drugo ja, novu dramsku osobu, Kor. Krleža naziva tog našega tajnovitoga pratitelja Nepoznati Netko, a Kočan ga povremeno uvlači u priču dvostrukoga identiteta kako bi iz dijaloške, ne samo monološke vizure artikulira­o slijed života svoje obitelji. Poznaje li Stijepo Mijović Kočan svoje pripovjedače, Prvoga i Drugoga, kako prolazi kroz membranu svoje proze i dolazi do srži same teksture i svoje srži i poznaju li pripovjedači Kočana, visokog, tajnovitog, introvertiranog, šutljivog, kritičnog i prolaze li oni iz membrane djela s prozne vizure i dolaze li do njega?

Promjenom identiteta svoga i njihova, Kočan ipak ne negira svoje postojanje i supostoji s Pripovjedačima, promjenom svojih prezimena ne postaje netko drugi, nego mu ta antroponomastička dosjetljivost pomaže da bude možda manje osoban ili čak intimniji nego što bi to moga­o biti kad bi Kočan pisa­o o Kočanu. Toponomastički navedeni nazivi također nisu mjesta koja bi se mogla naći na postojećoj objektivnoj zemljopisnoj karti, stvarajući svoj zemljovid i čineći tako djelo univerzalnijim, ali i priču zanimljivijom, gotovo bajkovitom, i­ako gorko ciničnom i samo­ironičnom. Intertekstu­alne konotacije prizivaju biblijske asocijacije, Pro­ustove okuse, egzistencijalistička propitivanja filozofska, Hemingwayev dokumentarizam, naravno i renesansna i antička putovanja i dolaženja preko svih odisejada i zamki do svoga intimnoga zavičajnoga središta i mira.

Reference iz novinarskog, školskog života, poliživotna priča s nekoliko isprepletenih paralelnih života u jednome, izmišljen ili stvaran životopis, prošireni CV, ono što se ne može razaznati ispod činjenica o profesi­onalnome životu, nagrada, iznimno uspješne karijere proza­ista, lingvista, redatelja, ova intrigantna i pitka Kočanova nova knjiga, poli­obiteljski roman CV-ja, s prostornim i vremenskim pomacima dalje od Dubrovnika i još dalje od Zagreba, od kuće u Konavlima, do kuće poplavljene, kuće uske, kuće male, kuće na selu, kuće iznajmljene, kuće dobivene i zaslužene govori o uvijek ponovnom rođenju, trajanju i kontinu­itetu života.

Novo prozno djelo Stijepe Mijovića Kočana traje nakon čitanja u drugim životima, životima nas recipijenata u koje je uvuka­o svoje misli, svoj život, nalijepi­o nam svoje vrijeme prošlo i sadašnje, svoju povijest ispreple­o s našom. Stoga, čitajte Kočana iz čvrste konavoske loze koja se gotovo prekinula već u pretpovijesti, ali sreća je što nije i dabogda da nije. Čitajte je već sutra, akobogda.