Ukorjenjivanje novoga doba hrvatske jezično-književne samobitnosti

Ukorjenjivanje značajnih promjena

Tri je godine zaredom sveučilišni profesor dr. Joža Skok (Petrijanec, 1931.) u tri opsežne knjige (prva od 536, druga 470, treća 462 stranice velikoga formata) objelodanio povelik zbroj, ali još ne i sveukupnost svojih književnopovijesnih, književnokritičkih i književnoogledničkih te antologičarskih i životopisnih nastojanja. Značajno je to djelo i golem prilog ukupnosti (suvremene) hrvatske književnosti te znanosti o njoj. Riječ je o sljedećim knjigama: Garestinski hortus verbi. Varaždinska književna hrestomatija (izdavači: Tonimir i Ogranak Matice hrvatske Varaždin, 2012.); Garestinski panopticum. Varaždinske studije, eseji, feljtoni i autobiografski zapisi (izd. Tonimir, Varaždinske Toplice, 2013.); i Garestinski gartlic rieči. Antologijski izbor i književnopovijesni pregled varaždinske usmenoknjiževne baštine (izd. Tonimir, Varaždinske Toplice, 2014.). Sve tri knjige, kao što vidimo, u naslovu su garestinske, dakle varaždinske. (Garestin, kao castrum, odnosno vojna utvrda, predimenjak današnjemu Varaždinu, spominje se već 20. kolovoza 1181., kada Bela III., hrvatsko-ugarski kralj, napominje za varaždinskoga župana da je »comes de Guarestein«.)

Sve donedavna, mogli bismo reći čak do suvremenoga osamostaljenja Hrvatske, kajkavska, kao i čakavska književnost, tumačene su, ako su uopće tumačene (!?) kao nešto manje važno i manje značajno od književnih tekstova napisanih štokavštinom, točnije ‒ na službenomu hrvatskomu jeziku. Bilo je, naravno, i ranijih nastojanja (neka mi se ne zamjeri napomenuti i vlastitu Skupljenu baštinu, nastalu 1988., dakle prije Domovinskog rata, a i Skok je spominje u Garestinskom panopticumu, str. 166) da se sagleda i tumači sveukupnost hrvatske književnosti, ovdje pjesništva, ali i da se hrvatski jezik gleda i proučava također u svojoj sveukupnosti, a ne samo njegov (standardizirani) štokavski dio. Ali i jedno i drugo (i jezik i književnost njime pisana) ostalo je s malo uspjeha te gotovo bez ikakva širega odjeka, izvan mogućnosti da to sagleda i tzv. šira kulturna javnost, znači izvanknjiževni i izvanjezikoslovni slojevi naroda, makar oni obrazovaniji, ako i ne svi (za to bi bila nužna i potpora televizije i inih javnih glasila, čega trenutačno u Hrvatskoj nema ni u primisli, a nekmoli u nakani ili ostvarenju, a država nam je suverena i samostalna: za ne povjerovati!).

Međutim, ako želimo sačuvati kulturu svojega naroda, a time i svoj narod, njegov jezik i njegovu književnost, iznimno je važno objedinjavanje hrvatskoga jezika i sljubljivanje čitave hrvatske književnosti u jedno, premda ne i jedinstveno književno tijelo. To znači što dublje utemeljiti samobitnost i posebnost hrvatskoga jezika i književnosti njime napisane, dakle ne tek štokavicom, nego i one čakavicom i kajkavicom. Sve to skupa jest jezično trojedna, ali u svemu ipak samo jedna hrvatska književnost.

(Suvremena sredstva pisanja i čitanja, kao što je primjerice ovo računalo za kojim upravo sjedim, sedmo-padežne riječi »čakavicom« i »kajkavicom« potcrtava crvenim, kao neispravne ili nepostojeće, dok ispod »štokavicom« crvene crte tobožnje neispravnosti ili nepostojanja – nema; i na tomu se malomu primjeru jasno ocrtava koliko je duboko ukopan prijezir i zatiranje čakavice i kajkavice u suvremenim našim mozgovima i u svakidanjemu ponašanju i načinu življenja: ni u čemu tobože »službenom« ili »važnom« za njih, kao za »dijalektalizme« ‒ nema mjesta!?)

Još uvijek nisu dokraja stručno i znanstveno razjašnjene stanovite nedoumice oko nazivlja i značenja: je li u pitanju trojezičnost pa postoji čakavski, kajkavski i štokavski jezik? Nije, sve je to skupa ‒ hrvatski jezik. Istina je, gledano samo usko-jezikoslovno, našlo bi se razloga za samostalnost svakoga od njih, ali jezikoslovlje nije cilj, nego samo put do cilja, sredstvo i način spoznajā o jeziku i njegovu opstanku te njegovoj uporabi. Cilj bi trebao biti, u našemu slučaju ‒ u samostalnoj i suverenoj državi koja sama sebi određuje i ciljeve i ponašanja da se oni postignu ‒ objediniti tronarječni hrvatski jezik i tronarječnu književnost njime napisanu, tako da svaka od njih živi slobodno i nesputano, da se tako slobodna dotiče i prožima s ostalima. To u konačnici vodi do jedinstva trogovornoga i tropisanoga jezika kao jednog, posve posebnog, hrvatskog. Neprispodobivog bilo kojem drugom jeziku na svijetu!

Dakle, bez isključivosti. Međutim, kada se u prvoj polovini 19. stoljeća, u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda također željelo objediniti hrvatski jezik i hrvatsku književnost – postupilo se drugačije, isključivo: štokavsko je ispravno, sve ostalo nije. Nastojanja u jezikoslovlju znanoga ozaljskoga jezično-književnoga kruga tada su posve zanemarena! Danas je nemoguće, a i nepotrebno objediniti jezik tako da se narječja pomiješaju u jedno, ali jest moguće – na tragu ozaljskih jezikoslovaca, ili bez njih, svejedno ‒ ne zanemariti naša sva tri narječja i sve tri književnosti njima napisane ‒ u jednu nam hrvatsku književnost. Razvijajući i bogateći govor i pisanje i na čakavici i na kajkavici i na štokavici podjednako. Naravno, ne odričući se njegovanja ispravnosti i službene uporabe štokavice (»norma ‒ standard«).

(Tomu osobito pridonose njegovanja zavičajnih govora u školskim književnim sastavcima, razni književni natječaji učenika osnovnih i srednjih škola, gdje se zajednički vrednuju i čakavski i kajkavski i štokavski književni radovi. Svjedok sam iz prve ruke da su ta nastojanja, koja smo započeli potičući tzv. izvanškolske aktivnosti još u šezdesetim godinama minuloga stoljeća – sporo, ali ipak vrijedno – urodila time da već čitamo i romane, a ne samo pjesme na nekom od naših narječja te da – uza stanovit rječnik – nema prepreke prihvatu/recepciji takvih djela. Upućujem i na svojevremenu prvu Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva Ernesta Fišera... te slične objavljevine kao što su zbornici nagrađenih učeničkih radova, npr. natječaja »Ivica Kičmanović« zaprešićkog Ogranka MH, gdje se ravnopravno vrednuje napisano, bez obzira na narječje.)

Na ovomu je mjestu uputno i podsjetiti da štokavica sama po sebi – nije ispravan hrvatski jezik: ispravan jezik (hrvatski jezikoslovci strane riječi predpostavljaju domaćima, kao i većina ostalih hrvatskih intelektualaca, pa kažu »normiran« i »standardan«) jest onaj koji je jezikoslovno i pravopisno prihvaćen i propisan kao služben, a štokavica je, inače, dijalekt kao i ostala dva, sa svim svojim neispravnostima, ali i svojim nadahnućima i stvaralačkim nagnućima u sebi.

U vrijeme netom nakon hrvatskoga narodnoga preporoda (ilirizma), u ondašnjim okolnostima, a imaju sličnosti s današnjima, tražio se (iz Beča, u poznatomu Bečkom dogovoru 1850.!) jedan jezik ne tek za Hrvatsku, nego za čitav ondašnji europski jugoistok, koji je taj pojam (ilirizma) obuhvaćao, a danas bi se reklo – regija/ region. Nagađalo se potom što bi bilo da je službeni jezik Hrvata postao na osnovi čakavskog ili kajkavskog narječja. Ne samo što to, osobito tada, nije bilo moguće, nego ne bi ni valjalo; naši osvajački/ porobljivački/ prisajedinjujući nastrojeni istočni susjedi odmah bi sve pisano štokavicom proglasili svojim, dakle velikosrbskim. Znači, odluka da se hrvatski jezik zasnuje na štokavskom narječju, upravo s obzirom na bogatstvo i značaj dubrovačkoga dijela hrvatske književnosti – bio je dalekosežno valjan; sva naša štokavski pisana književnost sačuvana je kao ono što i jest: hrvatska. (Doduše, istočni naši susjedi svojataju hrvatsku književnost tako-i-tako, i s tim i bez toga, čak i Šenou prisvajaju, a ne tek dubrovačke pisce, jer u četiri stoljeća i dulje pod osvajačkom čizmom Osmanlija, od svršetka 14. stoljeća do prosvjetiteljstva ‒ Lukijana Mušickog i Dositeja Obradovića ‒ svoje književnosti nemaju, ne mogu je ni imati, osim uporabno-nabožne; ali to je posebna pripovijest, premda ne posve izvan svega ovoga.)

Posljedice preporodno-ilirske isključivosti

Pogubna je bila preporodno-ilirska isključivost. Naime, i onda kao i danas, i tadašnja kao i sadašnja Europa, sve što je objedinjavalo južnoslavenski prostor, podržavala je, a nacionalna uzdizanja priječila; sjetimo se kako su zbog nacionalne samosvijesti i težnje samobitnosti završili Zrinski i Frankopan: odsijecanjem njihovih hrvatskih glava! Niti ilirizam nije bio jednonacionalan, ma koliko mu tepali da je »hrvatski« i »narodni« preporod – on je bio višenacionalni, danas bismo rekli »regionalnoga karaktera«, južnoslavjanski, objedinjujući, potican iz središta tadašnje europske moći, što je Europi, odnosno Austro-Ugarskoj odgovaralo.

Jedna vrlo dirljiva i krajnje nepravedna hrvatska žrtva takvih nastojanja jest mladi međimurski klerik Tomaš Goričanec (Mala Subotica, 1815.- 1837.), odnosno njegov ep Obsedjenje i poboj sisečki. Onzorno prikazuje što se tada zapravo dogodilo: kajkavska i čakavska književnost – posve su zatrte, a time i jezik kojim su napisane. Premda je u slučaju Goričanca i njegova epa riječ o izvrsnu književnom radu, o veličanju jedne od najblistavijih i najsudbonosnijih pobjeda europske vojske (hrvatsko-slovensko-njemačko-mađarske...) nad osmanlijskim osvajačima, one kod Siska 1592., koju je vodio hrvatski vojskovođa (ban Toma Bakač) i u kojoj su prednjačili hrvatski rodoljubi. S etičkoga kritičko-prosudbenog motrišta riječ je o izvanrednom djelu (poštivanje poraženog!), o jedinstvu europske vojske u sučeljavanju s onom osvajačkom, o spjevu nadahnutu na hrvatskoj deseteračkoj (štokavskoj!) tradiciji Andrije Kačića Miošića, o historijskoj tragičnosti hrvatskoga naroda jer je i osmanlijsku vojsku predvodio porijeklom Hrvat (paša Predojević)... I s gnoseološkoga kritičko-prosudbenog motrišta spjev je iznimno značajan. Sve to skupa, kao i njegovo pristajanje uz preporodne ideje, nije vrijedilo ništa: ep je ostao nedostupan javnosti, uništen je i zaboravljen. Samo stoga jer je bio napisan kajkavski, a ne štokavicom, prema upitno-odnosnoj zamjenici većine južnoslavenskih jezika.

(Stoljeće i pol kasnije, Zvonimir Bartolić, Skokov doživotni suradnik i sumišljenik u bitnim pitanjima književnosti, pronalazi jedan primjerak toga epa i spašava ga, ali samo od zaborava među boljim znalcima hrvatske književne povijesti, ne i od zaborava inače. Naime, ni danas ga nema u svijesti naroda, u čitankama, u školama, osim što ona u njegovu rodnomu selu Maloj Subotici, u Međimurju, nosi ime »Tomaš Goričanec«!)

Dakle, presudna i blistava pobjeda kod Siska potkraj 16. stoljeća, koja je odjeknula u tadašnjemu svijetu i značila zaustavljanje daljnjih osmanlijskih osvajanja Europe, ostala je neopjevana, jer je ep o njoj zbog »delikta jezika« – odstranjen iz javnosti. Suprotno tomu, naši istočni susjedi bitku s osmanlijskim osvajačima na Kosovu 1389. izgubili su, podijeljeni i čak sramotno surađujući s okupatorom. Međutim, ona je opjevana u cijelom epskom (kosovskom) ciklusu, uz obilje mitomanije i izmaštanih zbivanja, znači onih koja se nikada nisu dogodila; u Hrvatskoj je ostalo u pjesmi nedostupno narodu čak eto i ono što se doista dogodilo, na njegovu slavu i diku.

Nadvladala je, međutim, slava i dika onoga što se događa u regiji; Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik i ban, opjevava junaštvo Crnogoraca u borbi s istim osvajačem kojemu se hrvatska vojska već ranije konačno uspješno oduprla. Činjenica je dakle da je nacionalna hrvatska pobjeda u književnosti ostala nepoznata. Ta pobjeda je čak internacionalna, jer Hrvatima su se pridruži ostali Srednjoeuropljani; no u tadašnjoj Hrvatskoj ni to nije prevagnulo, a ono što se odnosilo na tadašnju »regiju«, uzdizano je i slavi se do danas, i danas. Istina je, toj slavi ima temelja u estetskoj vrijednosti Smrti Smail-age Čengijića, ali i Goričančev ep ima književnih vrlina, dapače! (No, to je ovdje tek usputna opaska.)

Ovaj mali izlet u povijest jezika i književnosti bio je nuždan da se lakše i bolje shvati i prihvati Skokovo netom objavljeno troknjižje kao iznimno važan i značajan događaj za sagledavanje ukupnosti hrvatske književnosti i jezika. Naime, bez književno-povijesnog prikaza čakavskog i (znatno bogatijega) kajkavskog dijela hrvatske književnosti ne možemo cjelovito sagledati ukupnu hrvatsku književnost ni njezin povijesni tijek.

Ma koliko književnopovijesne knjige koje se bave samo štokavskim dijelom hrvatske književnosti bile dobro napisane i ma koliko književnokritički bile valjane, one ne prikazuju cijelu hrvatsku književnu povijest. Bez omalovažavanja ili umanjenja značaja čakavsko-kajkavskog njezina dijela ‒ hrvatsku književnu povijest tek treba napisati. Skokove tri knjige tomu su i više nego dragocjen prilog. Dobijemo li još sličnih priloga, ali i već sada postoji valjan upornik za pisanje objedinjene hrvatske književnosti. Nu, nemojmo misliti da je prošlost prošla, a da je sadašnjost pogodna da se to konačno i napravi. Nije prošlost prošla, ona je tu s nama: oni ondašnji sukobi južnoslavjanstva i hrvatske narodne svijesti i danas su na djelu, svakidanje se događaju.

»Naš Vuk«, ponavljao je Gaj to »naš« u svakoj mogućoj prigodi, a »naša književnost« govorio je Vuk kojemu je »naša« bilo isto što i »srbska« i nastojao je da čitava štokavski napisana književnost to i postane. Mnogo toga je i sâm prisvojio (»Hasanaginica« koju Vuk »vraća svom izvornom jeziku, a to je, prema njemu, srbski, te druge štokavske pjesme, poslovice...). Pogledamo li danas (27. ožujka 2015., to se dnevno mijenja!) Wikipediju na internetu, uz tvrdnju da je Vuk »Hasanaginicu vratio izvornom jeziku«, nalazimo zapisano da je to »hrvatska narodna balada«, zatim »južnoslavenska«, zatim »bošnjačka«, zatim »bosanska«. Ne ulazeći ni u kakvu raspravu o tomu, na tom primjeru napominjem da su i danas silnice iste kao i nekada: prisvajanja te sukob nacionalnog (»hrvatska balada«) i regionalnog (»južnoslavenska«; ovdje je, međutim, nedvojbeno da je tema balade sudbina žene muslimanskog moćnika te da je narod Imotske krajine hrvatski, a da narodna pjesma pjeva o bogatima i vladajućima, ne o sirotinji, kao i danas).

No, ima li sve to veze s temom triju knjiga profesora Jože Skoka o kajkavskoj književnosti? Ima, itekako!

Naime, u Hrvatskoj, osobito u našim danima, jak je i svakidanje se još »vuče po novinama« sukob između nacionalnih opredjeljenja u književnosti i kulturi i onih koji (u Hrvatskoj!) »nacionalno« imaju samo kao naljepnicu ili tek u nazivu, a u osnovi su »jugonostalgičari«, kako ih krste u tim sukobima oni njima sučeljeni. No, nisu oni tek to, to je i nevažno; oni su jugošovinisti koji hrvatsku nacionalnu svijest, koja je već svojom tradicijom, kao i svojom suvremenošću, daleko od svakoga šovinizma i od svake isključivosti – označuju onim što su i kakvi su oni sami: šovinističkim. Primjerice, višekratno suvremeno ponavljano ritualno paljenje hrvatske zastave kao simbola hrvatske države jest djelo šačice mitomanskih šovinističkih zanesenjaka, ali je ujedno i misao i nastojanje gotovo čitave kulturno-političke elite naših istočnih susjeda u brojnim knjigama koje kradu i prisvajaju hrvatsku književnost; takav je i odgoj tamošnjih novih naraštaja: »da Srbina keva uči gde ustaška guja čuči«, a ta guja potrebna je samo takvima i neosviještenim hrvatskim zamlaćenicima u regiju!) I na izborima i u svakidanjemu životu vidljiv je sukob hrvatske nacionalne svijesti s onim nekada »južnoslavjanskim«, a danas »jugoslavenskim« ili »regionalnim«, kao nečim nadređenim hrvatskim interesima i nečim važnijim od Hrvata i Hrvatske. (Vidljivo, dakle, i na današnjim internetskim stranicama.)

To se – nećete vjerovati – izravno odrazilo i na treću knjigu iz Skokova troknjižja. Pogledajmo, a na predstavljanju te knjige nedavno (12. veljače 2015.) u Društvu hrvatskih književnika i sam je Skok to napomenuo!

Naime, knjiga Garestinski gartlic rieči, u kojoj je kajkavska književna baština varaždinskoga kraja ‒ piše na zadnjoj stranici ‒ dobila je novčanu podporu Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te grada Varaždina i Varaždinske županije, kao i književnikova rodnoga mjesta, odnosno Općine Petrijanec; međutim, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (ministrica Andrea Zlatar Violić), na prijedlog komisije za 2013. godinu (predsjednica Nadežda Čačinović) odbilo je (naglašava S.M.K.) novčanu potporu za ovu knjigu!? (Zbog toga što je, bez skanjivanja, javno priopćio, koju i kakvu knjigu, dakle – od neosporna obćenarodnog značaja ‒ u Hrvatskoj sprječavaju i onemogućuju ustanove same Republike Hrvatske, jer su ih zaposjeli očiti neljubitelji države na čijim jaslama žive, dakle zato što to nije prešutio, Skok je dobio spontan pljesak svih prisutnih!)

Usput budi rečeno, ta ista ministrica i ta ili neka slična njezina komisija, dvotjedniku (Zarez) koji je ona osnovala hrvatskim državnim novcem kojim upravlja, dodijelila je (znači ‒ sama sebi!) više od pola milijuna kuna (šesto tisuća!). To je već više puta javno razglabano: Hrvatska je, očito, jedina na svijetu država čiji ministri (i brojni drugi državni dužnosnici) rade protiv interesa vlastite države, uzimajući istovremeno sebi njezin novac; nešto zdravu europskom umu teško shvatljivo. I sve ovo je dokazivo i dokazano, sve ovo živimo i proživljavamo, sve ovo je dio povijesti hrvatskoga naroda: da su njegovu državu legalnim putom zaposjeli njezini negatori, osporavatelji i rušitelji. Dakle, negatori samobitnosti i jačanja hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti kada je ona i čakavska i kajkavska, koji takve knjige kao što su ove Skokove – nastoje onemogućiti.

Doista, je li prošlost prošla, je li sadašnjost već tu, je li sutrašnjica započela? Svaki narod obstaje svojim jezikom, svojom kulturom i svojom književnosti, inače propada i nestaje. (»Obstat ćemo/ jezik spriječiti će smak«, obećavajući je pjesnikov stih!) A da je Garestinski gartlic rieči knjiga važna za hrvatsku književnu kulturu i za povijest hrvatske književnosti, to je razvidno.

Ova je Skokova knjiga je antologijski izbor i književnopovijesni pregled varaždinske usmenoknjiževne baštine. Hrvatsku usmenoknjiževnu baštinu i u srednjim školama i na fakultetima gotovo čitavo 20. stoljeće pa sve do danas – učili smo kao »narodnu književnost«, ali teško je u njoj bilo pronaći čakavske i kajkavske književne tekstove. To je strateški-programski zanemarivano: hrvatski jezik ostaviti samo na štokavici, a onda i taj jezik i tu štokavicu podrediti velikosrpskom naumu – jedne države, jedne nacije, jednoga jezika... A taj »jedan jezik«, u službi velikosrbske ideje, nikako ne bi mogao progutati hrvatski tronarječni ča-kaj-što; to je nemoguće. Ali, ako je to samo »što« ‒ iz prve ruke mogu posvjedočiti o jasnoj namjeri provođenja u djelo Vukove tvrdnje da su svi štokavci Srbi. (Svi Srbi jesu štokavci, ali svi štokavci nisu Srbi, kaže temeljna logika koju velikosrbi rado zanemare i prešute!)

Tijekom cijeloga života u zajedničkoj državi bio sam svjedokom zatiranja svake samo hrvatske riječi, kada god se za to pružila ma i najmanja moguća prigoda. Kada sam se 1987. godine, u Društvu hrvatskih književnika, u povodu 20. obljetnice Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967., javno zapitao kako to da svi u Hrvatskoj imamo »osobnu kartu«, »osobni dohodak«, a i greška u košarci je do 1971. bila »osobna«, no dalje je u svim tv-prijenosima mogla i smjela biti jedino »lična greška«, istina, zahvaljujući i hrvatskoj televizijskoj sportskonovinarskoj plašljivoj sitneži ‒ u beogradskom su me Ninu proglasili nacionalistom...

Povijesni trenutci i suvremene opstrukcije

Dakle, taj Skokov antologijski izbor i književnopovijesni pregled znatnoga dijela usmenoknjiževne kajkavske baštine, kao i Skokove studije, ogledi, podlistci i životopisni zapisi prije nje, kao i varaždinska književna hrestomatija prije obiju tih knjiga – važno je djelo jer učvršćuje i naglašava našu tronarječnost, kao i tronarječan karakter hrvatske književnosti, posebno osvjetljavajući njezin kajkavski dio. Ispod svakoga objavljenog priloga, Skok za čakavce i štokavce daje objašnjenja: rječnik manje poznatih kajkavskih riječi i izraza. Tako autor kajkavsku književnost ne izdvaja, nego upravo sjedinjuje s maticom cjelokupne hrvatske književnosti. To je bitno.

Glede mogućih prigovora da čakavska i kajkavska književna djela štokavci ne razumiju, vrijedila bi i obratna tvrdnja, međutim – uz pomoć rječnika sve je to lako rješivo, a ispravan hrvatski svima se svakidanje nudi u obavijesnim sredstvima, u školstvu, u sudstvu, u praktičnomu životu. Navodim kao primjer kineski slučaj. Gledajući u Pekingu, u hotelskoj sobi, kineski film preveden kineskim pismenima, tražio sam objašnjenje i dobio ga: Kinez – to nije oznaka nacionalne, nego državne pripadnosti, nacijā je tamo četrdeset i devet, pa oni s juga Kine one s njezina sjevera uopće ne razumiju. Međutim, kada se to što govore napiše – grafološki sustav jedinstven je u cijeloj državi i svi sve razumiju. Tu se čita uloga i pamet države – da objedinjuje sve što ima. Zato su tamošnji filmovi pisano, odnosno grafemski prevedeni, to jest titlovani, već za domaću uporabu! U hrvatskomu jeziku imamo i pisano i govorno/grafemski i fonemski usustavljenu ispravnost u štokavici i svi sve razumiju. Možda bismo ponekad i mi sami kajkavske/čakavske filmske sadržaje za štokavce zapravo trebali titlovati – slično kao što Skok ispisuje rječnik kajkavskih riječi; imamo svoj zajednički jezik, kao i latinički grafemski sustav. Međutim, gdje je uloga hrvatske države u objedinjavanju hrvatskoga jezika i književnosti, ako upravo takva, objedinjujuća pojedinačna nastojanja onemogućuje i ruši!?

Šamijin integralni Rječnik jezika hrvatskoga

U isto vrijeme kada i Skok na književnomu polju, dakle 2012. godine, objavljuje prvu knjigu iz svojega troknjižja, golemi i nadasve odgovorni posao objedinjavanja hrvatskoga jezika pokazuje i Ivan Branko Šamija objavivši svoj Rječnik jezika hrvatskoga. U njemu se, prvi put u hrvatskoj jezikoslovnoj povijesti – kao ravnopravne navode sve tri hrvatske upitno-odnosne zamjenice: i ča i kaj i što. Također i druge riječi – i čakavske i kajkavske i štokavske: npr. obleka, odjeća, oprava, ruho itd., itd... »Ovo je prvi štokavsko – čakavsko – kajkavski rječnik«, čitamo u Wikipediji o njemu, a u samom rječniku piše: »Naglasne raznolikosti pripisuju se kajkavskome, čakavskome i štokavskome naglasnom sustavu«.

Prema mojemu mišljenu, propust je što i u samom Rječniku, u predgovoru, koji se znalački bavi naglascima, nije već na samu početku posebno naglašena činjenica da je to »prvi štokavsko-čakavsko-kajkavski rječnik« tim više što ga je autor (Šamija) radio dvadeset godina i što je zbrao riječi otisnute na 1824 stranice; taj zamašan posao se nastavlja, planovi su – daleko mnogorječniji rječnik svih hrvatskih riječi, dakle uključujući sve dijalektalne govore. Naime, budući da kajkavske riječi u tomu rječniku nisu zastupljene u opsegu koji je bio planiran, autor posebno kajkavce poziva na suradnju u »izradi jedinstvenoga čakavsko-kajkavsko-štokavskog rječnika«. Takvo rječničko blago sadrži Garestinski gartlic rieči; za nj Šamija nije mogao znati! Ali to, svakako, nije čitavo kajkavsko jezično blago, ima ga i u drugim kajkavskim krajevima i u mnogim drugim objavljenim knjigama...

Moguće, mnim, da to i nije posao samo za jednoga čovjeka i samo za jedan naraštaj i samo za jedno vrijeme, ali – na žalost – valja počekati da i Hrvati u Hrvatskoj doista budu gospodari vlastite znanstveno-jezikoslovne misli, da ih vlasti (»hrvatske«!) u tomu ne onemogućuju (kao sada), da svi tu svijest o sebi i svojemu vlastitu jeziku doista i imaju. Povijesni pregled uloge i rada hrvatskih jezikoslovaca – i one najdobrostivije/najoptimističnije mogao bi razočarati: osim na prste izbrojivih iznimaka, već od 1850. sve je to u hrvatskom jezikoslovlju bilo vrlo otužno, i nesavjesno i nesvjesno, vođeno internacionalističkim odnosno regionalnim tlapnjama. Međutim, bez nacionalnoga postolja kao čvrsta narodnog/nacionalnog uporišta koje je preduvjet svakoj međunarodnoj/internacionalnoj suradnji ‒ hrvatski su jezikoslovci olako srljali u izvanhrvatska maloumna sjedinjavanja... sa svim negativnim posljedicama u kojima se danas jezično-književno koprcamo, nastojeći se izbaviti jada te sačuvati sebe i svoje. Čuvanju sebe i svoje narodne/hrvatske samobitnosti ima itekakvih zapreka – i podzemnih pa prikrivenih te javnih i jednako organiziranih. Dakle, među samim Hrvatima, tu, u samoj hrvatskoj državi, baš kao izvan njih i izvan nje.

I Skokovo troknjižje i Šamijin Rječnik nemaju »velikih« izdavača: Tonimir, Skokov izdavač iz Varaždinskih Toplica, mali je i pokrajinski privatnik, a Šamijin Rječnik je u izdanju jednoga zavičajnoga kulturno-umjetničkog društva (iz Lovreća) te omanje privatne tiskare (Grafika Markulin). To nam pokazuje da su sve te knjige mimo suvremene hrvatske kulturne i znanstvene politike. Šamijin Rječnik novčano je poduprlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, dok je njezino Ministarstvo kulture Skokovu knjigu odbilo pripomoći. No, Skok svoju knjigu ipak uspijeva predstaviti javnosti u Društvu hrvatskih književnika na središnjemu trgu u Zagrebu, dok je Šamijin Rječnik javnosti predstavljen u maloj općinskoj knjižnici u Sesvetama, gdje i ne stane više od petnaestak-dvadeset slušatelja, u jednomu od zagrebačkih predgrađa.

Međutim, zabrinjavajuća je činjenica da ni jedno od tih predstavljanja do šire javnosti nije doprlo. Čulo ga je i vidjelo svega nekoliko desetaka zainteresiranih, mahom književnika ili jezikoslovaca. Ni jedne hrvatske novine, ni jedna dalekovidnica, ni privatna ni državna, koju svi plaćamo, nije se pojavila na tim predstavljanjima. Tako javnost i ne zna da se dogodilo nešto bitno i značajno. I državni i privatni »hrvatski mediji« posve omalovažavaju i zamračuju i hrvatski jezik i hrvatsku književnost, osim onoliko koliko ponekada treba i odgovara samo njima ‒ ne svima nama.

Pa sada recite ima li to sličnosti s prilikama kada je 1837. omalovažen, zamračen i (mislilo se valjda) zauvijek onemogućen sjajni ep Tomaša Goričanca o blistavoj hrvatskoj pobjedi kod Siska 1592. godine? To je dakle bilo u prvoj polovini 19. stoljeća. Nije li na sličan način i to s visokoga državničkog mjesta (ministarstva kulture), također u prvoj polovini, ali sada 21. stoljeća, pokušano zamračenje i Skokove kajkavske usmenoknjiževne baštine kao dijela sveopće hrvatske književnosti!? Slično je onemogućavan i gurnut postrance i u zaborav, izvan dosega narodne svijesti ‒ Šamijin i Rječnik jezika hrvatskoga u kojemu nema izostavljanja i bacanja u zaborav posebnih, čakavskih i kajkavskih riječi.

Jesmo li doista svoji na svojemu?!

Moj početni naum bio je prikazati Skokove knjige i Šamijin rječnik, jer ih oboje držim značajnim događajem. Međutim, u trećoj knjizi svojega troknjižja sâm Skok piše »Autorski post scriptum« u kojemu predočava sadržaj svih triju svojih knjiga.

»Prva knjiga trilogije antologijski je književnopovijesni pregled ‘varaždinske’ književnosti, njezina hrestomatija.«

Druga je knjiga »panoramski izbor i pregled autorovih eseja, studija i kritičkih priloga o djelima varaždinskih autora« (i ne samo njih).

Treća, najnovija knjiga, izbor je iz varaždinske »izvorne jezične autentičnosti« u pjesmama ranijih zapisivača i iz rukopisnih pjesmarica, iz pripovjedne baštine: bajke, legende, predaje, fantastične priče, basne i priče o životinjama te anegdote i pripovijetke, kao i dramsko-scenska djela, a predstavljeni su i raniji zapisivači te bogate književne baštine.

Ma koliko to moguće nekomu izgledalo nevažno – a mnogima tako i jest – u Skokovu kajkavskom troknjižju i Šamijinu Rječniku jezika hrvatskoga, i ne samo u njima, naravno – vidim značajne (ne i jedine) začetke novoga odnosa prema hrvatskoj književnosti i hrvatskom jeziku: objedinjujuće temeljce nove hrvatske utemeljenosti/konstitucije. Naime, Hrvatska je premalena da bi mogla dopustiti razjedinjavanja svojega jezika koji je – sa svim svojim rječničkim blagom ‒ jedan od najbogatijih na svijetu. Pogotovo je bogatiji od svih okolnih južnoslavenskih jezikâ s kojima se dotiče ili s kojima dijeli ili ima zajedničke dijelove jezičnoga tijela. To je postignuto upravo svojim ča-kaj-što objedinjenjem u svojemu jeziku. Premala je i preslaba Hrvatska da bi dopustila zanemarivanje ili odbacivanje svoje čakavski i kajkavski napisane književnosti, svoje jezično-književne ukupnosti.

Napomenutu novu utemeljenost ponajprije i vidim tu: u stvaranju čvrsta jedinstva – ne i jednoobraznosti, nego višenarječnosti hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti. Jedinstva o kojemu bi državna uprava, prije svega ministarstva znanosti, obrazovanja i kulture, vodila stalnu skrb i pojačano nastojala stvoriti svijest o nezamjenjivosti značaja jezika i kulture za opstanak i naroda i države. A to se postiže svakidanjim održavanjem svijesti o tomu – u najširim narodnim slojevima. (Uključujući bez iznimke sve državljane.)

Pogrešna tumačenja hrvatskoga književnog jezika

Znademo koliko je bilo dalekosežno važno da u vremenu hrvatskoga narodnog preporoda objedinimo svoj jezik na osnovi štokavskoga narječja, ali isto tako smo sve više svjesni da je isključivanje čakavice i kajkavice imalo i ima – i iznimno štetnih posljedica. Jedna od njih je i proglašavanje štokavskoga narječja »hrvatskim književnim jezikom«. Koliko god je to tada bilo opravdano, danas je taj izraz i pogrešan i zastario i ‒ nepotreban.

Naime, bilo je razloga da »hrvatski književni jezik« u preporodnomu trenutku i u tomu vremenu bude ujedno i službeni, jer je hrvatska štokavica imala bogatu umjetničku, ne samo pučku, književnu baštinu, a Ivan Gundulić, iako odgojen u talijanskim školama i potalijančena i imena i prezimena (Gjivo/Giovanni Gondola) – piše svoj golemi ep Osman bez ijednog talijanizma ili tuđice uopće, u svih dvadeset dugih pjevanja. Taj spjev je i danas riznica lijepih i domišljatih, nekih i nepravedno zaboravljenih hrvatskih riječi. Npr.: »smêće« – smetnja, ometanje, zbunjenost, ne smeće – odpad, ili »ìstīnī« – pravi, stvarni, istiniti ‒ pridjev, a ne imenica »istina« u instrumentalu, u stihu »uzroče ìstīnī od naše sve slave«, (istiniti, stvarni uzroče sve naše slave), koji će se odmah potom skladno rimovati sa stihom »uresu jèdīnī od ove Dubrave«, itd., itd. Dakle, taj Gundulićev jezik jest doista bio književni jezik njegova, Gundulićeva djela, ali i – ispravan hrvatski jezik uopće, što se zadržalo do dana današnjega.

A kojim su jezikom napisane lijepe i skladne pučke pjesme, priče, svake vrste, fantastične, animalističke, basne, bajke, legende, vjerovanja i predaje, sav taj bogati književni sadržaj gartlica/vrta garestinskoga? Književnim jezikom, naravno! Kako bi drugačije nego književnim jezikom i moglo biti napisano neko književno djelo!? Jednako kao što je književni Gundulićev jezik, književni je ‒ ili jezik književnosti ‒ i onaj iz gartlica garestinskog, ali to nije književni hrvatski štokavski, nego književni hrvatski kajkavski.

Hrvatski kao i svaki drugi književni jezik u suvremenosti (!) podrazumijeva upotrebu svega što autor drži da pomaže njegovoj umjetnini: svakidanji govor, bilo ispravan bilo iskvaren, mjestni, seoski, gradski, narječni, tuđice, čak i druga, ne-latinična pismena... sve što autor odabere ‒ čini književni jezik nekoga djela.

Reći danas da je neki novinski izvještaj napisan »hrvatskim književnim jezikom« (umjesto »ispravnim hrvatskim«!) nije u skladu s činjenicom, a ni sa zdravim razumom. Ili reći da je neka sudska odluka napisana »hrvatskim književnim jezikom«, da »hrvatskim, književnim jezikom« svoja predavanja održava neki profesor fizike ili kemije itd., itd. – to je doista pogrešno, nonsens. Svaki književni jezik vrijedi onoliko koliko i umjetnina njime napisana. A rijetko je koja dobra književna umjetnina napisana samo ispravnim (normiranim, standardnim) jezikom.

U konačnici: davno započete bitke za očuvanje hrvatskoga jezika i književnosti ni danas ne prestaju. Usuprot današnjim nedaćama – npr. ukidanju Vijeća za hrvatski jezik pri Ministarstvu znanosti, ili onemogućavanju kajkavske književne baštine od strane hrvatskog Ministarstva kulture i sličnim nepodopštinama – Skokovo kapitalno garestinsko troknjižje u kojemu čitamo i književna djela napisana izvornim kajkavskim književnim jezikom, ne manje izvornim i ne manje književnim od onoga Gundulićeva, samo drugačijim, na svoj način hrvatskim, kao i za sada široj javnosti nepoznati i još uvijek necjeloviti Šamijin Rječnik jezika hrvatskoga – vjesnici su, nadajmo se, konačne prevlasti hrvatskoga u Hrvatskoj: i jezika i književnosti.