Summa summarum Slavičekove poezije

Igrom slučaja, nakon višekratnog, višetjednog čitanja najnovijeg izdanja izabranih Slavičekovih pjesama, pisanje prikaza o toj opsežnoj i pažnje vrijednoj knjizi započinjem upravo na samu godišnjicu autorove smrti. Prije točno tri godine, 6. studenoga 2012. preminuo je Milivoj Slaviček, i premda je činjenica navedene obljetničke podudarnosti ovdje sasvim slučajna, mojemu naumu pisanja o ovoj knjizi svakako pridaje osjećaj neke skrivene simbolike, uz istodobnu svjesnost, dakako, da se u prvom redu upravo o tome i radi – prije svega samo o subjektivnom osjećaju. Njega, doduše, možda pojačava činjenica da pišem u gradiću Slavičekova rođenja i trajnog prebivališta – Prelogu, vodeći istodobno onom trećem osjećaju, saznanju – da obje koincidencije u konačnici ipak nemaju baš ništa s činjenicom da sam uživala u zbirci, svojevrsnoj summi summarum Slavičekove poezije, baš kao što sam u njegovim pjesmama, parcijalno i nesustavno, uživala i toliko puta ranije, prilikom nekih namjernih ili pak sasvim slučajnih čitalačkih susreta.

Izabrane pjesme Milivoja Slavičeka u uredništvu Ante Stamaća objavljene su kao 127. knjiga Matičina nakladničkoga niza Stoljeća hrvatske književnosti. Pjesme je priredio i predgovor napisao Branimir Bošnjak, baš kao i ostale važnije paratekstualne dodatke – »Ljetopis Milivoja Slavičeka«, kronološki uređenu »Bibliografiju izdanja autorovih djela«, te popis važnije literature o Slavičeku. Izboru Slavičekove poezije na kraju zbirke pridodan je »Tumač imena i izraza« te »Rječnik«, koje je priredila Nataša Debogović. Ovako opremljena zbirka već i svojom paratekstualnom i grafičkom opremom upućuje na kvalitetan i ozbiljan projekt (zanemarimo li činjenicu ponešto predugačkoga i ne posve funkcionalnog predgovora s poprilično ponavljanja istih činjenica). Sâm izbor poezije koji se proteže na 200-injak stranica uključuje Slavičekove pjesme iz zbirki Zaustavljena pregršt (1954.), Daleka pokrajina (1957.), Modro veče (1959.), Predak (1963.), Noćni autobus ili naredni dio cjeline (1964.), Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme (1967.), Purpurna pepeljara, naime to i to (1969.), Poglavlje (1970.), Naslov što ga nikad neću zaboraviti (1974.), Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja (1978.), Pjesme neke buduće knjige (1979.), Trinaesti pejzaž (1981.) i Sjaj ne/svakodnevice (1987.).

Pjesme su uvrštavane principom kronološkoga reda njihova prvog objavljivanja u navedenim zbirkama, no u zadnjim verzijama objavljenima za autorova života. Već i sam broj zbirki, a osobito vremenski raspon od više od tri desetljeća u kojemu su nastajale, upućuje na činjenicu nužne poetičke mijene koja se događala u Slavičekovoj poeziji, a što ovaj izbor, između ostaloga, također potvrđuje. To je, možda, jedan od najvažnijih učinaka koji Izabrane pjesme mogu polučiti, baš kao i poticanje njihova čim slojevitijeg, čim kompleksnijeg čitanja. Ističem to u svjetlu činjenice da se o Slavičekovoj poeziji do danas govorilo relativno puno, no isto tako i relativno jednolično, više-manje uvijek iz istih kuteva čitanja. Kod većine teoretičara i književnih kritičara (Petrač, Pavletić, Bošnjak i dr.) prije svega nalazimo zapažanje egzistencijalističke komponente Slavičekove lirike, ono što Petrač naziva »traumatiziranom dramom suvremene čovjekove egzistencije«. Misli se tu u prvom redu na osjećanje svijeta koje je i inače blisko krugovaškoj generaciji – osjećaj izdvojenosti i izmještenosti iz/od zbilje koja egzistira kao društveno dominantna i poželjna. Osjećajući se ne samo odmaknut od zbilje kakva se pokazuje u većinskim modelima ponašanja, u medijskim prezentacijama svjetonazorske, ideološke i/ili ekonomske poželjnosti nego joj nerijetko i gotovo rendgenskim pogledom prodrijevši u samu srž funkcioniranja, Slaviček u najvećem dijelu svoje poezije doista i oblikuje poetiku odmaka, poetiku prokazivanja. Takav glas »osvještenog usamljenika«, kako ga naziva Bošnjak, mnogi su stoga uspoređivali s Ujevićem, dok neki drugi, isto tako, nisu propuštali isticati i razlike među navedenim autorima, pripisujući Slavičeku manjak erudicije u odnosu na Velikoga Tina. Čini mi se da takve usporedbe mogu biti zanimljive tek u smislu ukazivanja na komparativne točke srodnosti među pojedinim autorima i poetikama, no nikako u smislu dublje, suštinske komparacije, a još manje one s intencijom evaluacije.

No ključan uvid, ili barem onaj najbliži mojem vlastitom osjećanju Slavičekove poezije, dao je Davor Šalat u »Kolu« 2013., u tekstu Slaviček – kompleksan, višedimenzionalni pjesnik, ističući da se kod Slavičeka doista i radi o »izvorno krugovaškome egzistencijalističkom svijetu« izrečenom, međutim, na način drugačiji od manire slikovnog poetskog iskaza kakav je dominirao kod krugovaške generacije. Kod Slavičeka, naime, zapažamo orijentaciju pojmovnom tipu pjesničkoga govora, iskazu koji nije isključivo ili suštinski slikovni. Kao što zapaža Šalat, riječ je o »kombiniranju različitih registara poetskoga izražavanja«. Bez obzira događale li se takve distorzije poetskog kanona namjerno ili neosviješteno, na djelu je zanimljiv primjer polivalentnog, višekodnog pjesništva kojega je potrebno čitati izvan čvrstih granica pripadnosti nekoj paradigmi, pravcu ili generaciji.

Nesumnjivo, najčešći osjećaj koji se javlja u Slavičekovim pjesmama jest osjećaj egzistencijalne izmještenosti, osjećaj razlike između vlastite osobe i načina njezina bivanja u svijetu, te još više percepcije toga svijeta, i onoga što iskazni subjekt detektira kao dominantu koju zamjećuje oko sebe. Iz takvoga osjećaja ‘drugosti’, različitosti, dakako, javlja se osjećaj izdvojenosti, ponekad i usamljenosti, a narijetko i čežnje za »zavijutkom svijeta gdje neki drugi predio počinje«, kako kaže stih pjesme Sad sam smiren. Nikada, međutim, ta izdvojenost, čežnja i ‘samost’, kako su slavičekovski osjećaj prozvali neki od kritičara, ne prelazi u očaj ili tragediju. Ona se, prije, smiruje u nekoj vrsti egzistencijalne pomirenosti sa stanjem stvari, no ne i njegova unutarnjeg prihvaćanja. Upravo suprotno, riječ je o stalnoj pjesničkoj ‘borbi’ s istom iritacijom koja proizlazi iz predmetnog svijeta u koji je uronjen, a koji je toliko različit od onoga što osjeća kao vlastitu esenciju.

Slavičekova poezija više od svega perpetuira upravo to stanje emotivno-misaonog traženja one jedinstvene, pomalo utopijske točke, koja bi značila mir, smirenje. To je ono što je kritika već ranije zamijetila kao vrstu »ritualnoga poetskoga govora« (Bošnjak), odnosno »pripovjedni ritual pjesme«, što pak su neki dovodili u vezu s Tadijanovićevim pjesničkim stilom (Šegedin). Takva pjesnička orijentacija – nerijetko usmjerena izricanju općih istina – lako bi, međutim, ogrezla u patetiku da nije kolokvijalnog načina izražavanja, tona i ritma govora nalik onom svakodnevnom, proznom, usputnom. Tome, dakako, pridonose i izrazi karakteristični za razgovorni stil, sintagme, fraze i poštapalice koje često koristimo u usmenom iskazu (no ipak, a možda tako i jest, naravno, taj i taj, dakako, valjda). U mnogim Slavičekovim pjesmama oni također pridonose dojmu nepretencioznosti, gotovo slučajnosti iskaza; registar svakodnevnoga govora olabavljuje tenziju između semantike stiha – ozbiljne i bremenite spoznajom – i forme u kojoj se ona realizira, a koja hini slučajnost i nonšalantnost. Način koji proizlazi iz omjera jednog i drugog upravo je ono što Vlatko Pavletić naziva slavičekovskom poetikom, slavičekovskim stilom, a što autoru – i unatoč razlikama između pojedinih zbirki – osigurava prepoznatljivost.

Takva depoetizacija izraza, čini se, raste u skladu s kronologijom, tj. u kasnijim Slavičekovim zbirkama. Dok u ranim zbirkama još uvijek nalazimo klasične intimističke ugođaje, prigušene slike i jednostavnost izraza koja ni u jednom trenutku ne odustaje od modernističke estetike, uglavnom impresionističke potke (primjerice, u pjesmi O ljubavi i mojoj ljubavi), u kasnijim zbirkama ima manje osobne, klasične osjećajnosti, a sve više narativnog tona. On i grafički ide u širinu i razlijevanje na način slobodnog, svakodnevnog govora, obilježenog »usputnim« dodacima u zagradama (primjerice, u pjesmi Preozbiljna pjesma: »Svi mi uglavnom ozbiljno uzimamo svoje organizme. Čak preozbiljno (Ali to je normalno)«), kolokvijalnih izraza i jezičnog ludizma (recimo, u pjesmi Čitave večeri koncert mrtvih pjevača nalazimo leksičke igre bazirane na dezavuiranju vrste riječi: »nakon nakona, prije nakona nakon prijea«). U kasnijim zbirkama kao da raste i doza društvene kritike što je najviše vidljivo u pjesmama kao što su Kompleksni i šarmirajući putovi prema katastrofi ili Čitave večeri koncert mrtvih pjevača.

Slavičeka se u kritici uglavnom percipiralo kao pjesnika svakodnevice i malih stvari, kroničara stvarnosti, ističući, u sklopu navedene činjenice, modernistički habitus takvoga pjesništva. Milanja u tekstu Slavičekova ‘stvarnosna’ poezija u odnosu prema smrti estetskog i kraju umjetnosti (2013.) kao glavni argument za takvu modernističku formativnu paradigmu navodi izrazitu referencijalnost jezika i stvaranje novoga poetskog kanona gdje »estetsko nije lijepo na Kantov način, nego predmetnošću zbilje stvara svoj pjesnički predmet, koji transcendira singularnu predmetnost, ‘prenoseći’ mogućnost oblika da komunicira s drugačijim vremenom, pa ga dijelom i izvlači iz konteksta«. To je, dakako, točno, no isto tako mislim da ima elemenata u dijelu Slavičekova pjesništva vidjeti naznake postmodernističkog svjetonazora i strategijâ. Oni se, prije svega, ogledaju u utjecanju jeziku ne samo kao sredstvu već i referenciji i trajnoj opsesiji. O tome, primjerice, svjedoče stihovi pjesme Moderna poezijakoji glase: »Riječi u slobodnom prostoru. Razbijene, rastavljene, razdrobljene, nanovo stvorene / uvučene u sliku, u crtež, među stvari i prazninu (i u novi besmisao)«.

Slavičekov pjesnički subjekt u nekim je pjesmama tipično postmodernističkoga svjetonazora – namjera mu nije dati cjelovitu viziju/interpretaciju, ili bilo kakav konačan sud, već fragmente i krhotine zbilje od kojih je moguće složiti potpuniju ili manje potpunu sliku. Uvlačeći čitatelja eksplicitno u otvorenu strukturu pjesme, ostavlja mu završni čin (nado)gradnje, dok svoju ulogu vidi kao onu koja (samo) prikuplja podatke te ih sortira: »Nastavak je pjesme u vašim rukama / Ja samo prikupljam podatke / (i na ovaj ih ili onaj način sažimam)/ (ili samo sortiram)«. Ovako eksplicirana gesta jest tipična postmoderna gesta potrebe za sabiranjem i katalogiziranjem svijeta, bez obzira na njegovu kvalitativnu dimenziju – gesta koja se nerijetko ozbiljuje u metafori knjige, bliblioteke, muzeja ili skladišta (usp. Šuvaković, 2005.). Ona je, dakako, ujedno i autoreferencijalna – recimo, u pjesmi Preozbiljna pjesma koja sama sebi pridaje odrednice ‘preozbiljne’ i ‘uzaludne’; ili pak, sasvim paradigmatski, u pjesmi Naknadni predgovor koja tematizira vlastitu poetiku, odnosno slavičekovsku poetiku uopće, kao onu u kojoj nije potrebno tražiti filozofiju jer je »najstarija« i »postoji kao što postoji čovjek«. U tom smislu znakovit je i mini-ciklus Tri pjesme o rečenicama, gdje u Prvoj, osim autoreferencijalne dimenzije pjesničkoga iskaza, nalazimo i poigravanje autobiografskim elementom vezanim uz Slavičeka kao konkretnu autorsku i povijesnu osobnost: »Znaš da je jučer Slaviček pokopan / Koji / Onaj s lulom«.

Svi ti ludički, humoristički, prividno nonšalantni ili ironijski slojevi Slavičekove lirike, ipak, nužno su i usko povezani s njezinom temeljnom semantičkom dimenzijom koja ukazuje na nemogućnost da se izađe izvan vlastite egzistencije, iz vlastite kože i trenutka, no isto, tako i na nemogućnost da se potonje prestane propitivati, kao i bilježiti takva propitivanja. Tjeskoba »negdje na putu između rođenja i smrti«, kako se navodi u pjesmi Kad smo odlazili s raznih mora, postaje temeljno obilježje čovjeka današnjice o kojem, za koga i iz kojega (u smislu vizure), piše Milivoj Slaviček. Pjesnički subjekt njegove lirike svjestan je uzaludnosti nastojanja »da [mi] sutra bude malo lakše«, baš kao što je svjestan da »nikad neće doći kraj [mojoj] neprilagođenosti«, no da čovjek, i unatoč tome, urasta uvijek »u neko vrijeme i sudbinu« (Slaviček, 2015: 201). Kao takav, čovjek nužno postaje dionikom nekog vremena, nečiji sudionik, suputnik ili suborac. Ono što je u takvim okolnostima, gdje oslonac egzistencije općenito izmiče, još moguće učiniti jest nadati se nekoj stvarnosti koja je izvan predmetne i faktičke zbilje (»kad bih barem mogao da budem netko drugi, a ne ovaj potlačeni, slobodni ja«) te zapitati se »koga bismo izabrali / da mu reknemo posljednje svoje riječi, uputimo neku uputu« (Sjaj mjesečev večeras).

Ako postoji nešto što se može iščitati kao jasan stav, svjetonazorska osovina u poeziji Milivoja Slavičeka, onda je to povjerenje u riječ, uvjerenje da je »reći jedino što doista možemo uraditi«. ‘Reći’ ima ne samo jednaku nego i veću ulogu od učiniti, pisati od živjeti: »Ja dišem i živim život koji se zametnuo. / Onda se ugasim i nestanem. Ostaje nešto pribilježeno« (Legenda na toj slici zviježđa). Cjelokupna Slavičekova poezija upravo je takva ustrajna životna gesta – traženje smislenosti u zapažanju, pisanju, komentiranju. Kao da je dosljedno vraćanje riječima jedini način da se pomire »putanje i život«, ono što se ‘zvalo život’ i ono što ‘jest život’ (Stari lokal). Štoviše, u takvoj raspolućenosti moguća je i zamjena entiteta – čovjek (točnije, njegova potreba) postaje pjesma (»Bit ćeš na kraju samo jedna pjesma«), a pjesma pretendira biti (kao) život sam.

Pjesme uvrštene u zbirku Izabrane pjesme to višestruko potvrđuju, dajući nam mogućnost da Milivoja Slavičeka čitamo cjelovito, širinom cjelokupnoga opusa, no ne nužno i linearno, principom kronologije. Daju nam mogućnost da ga promatramo kao suvremenika, no isto tako i kao autora jednog konkretnog društveno-povijesnog i osobnog vremena. Slaviček doista ni po čemu nije anakron, a sigurna sam da to skoro i neće postati. Stoga su njegove Izabrane pjesme činjenica ‘sine qua non’ bez koje ne može polica ni jednog ljubitelja modernoga hrvatskoga pjesništva.