Strossmayer kao podupiratelj književnih izdanja u svjetlu hrvatsko-bugarskih kulturnih odnosa

U skladu s naslovom ovog rada usredotočit ćemo se na veliku ulogu J.J. Strossmayera u poticanju i izdavanju književnih djela, a unutar tog dijela njegova rada stalno ćemo nailaziti na odraze i tragove biskupove velike naklonosti i prijateljske povezanosti s bugarskim narodom i bugarskim intelektualcima. Sagledavajući veliku mecenatsku, organizatorsku i poticateljsku ulogu Josipa Jurja Strossmayera unutar hrvatske kulture i znanosti možemo se osloniti na riječi đakovačkog nadbiskupa u miru msgr. Marina Srakića koji je ustvrdio: »Doista, teško je naći koje crkveno ili kulturno-povijesno društvo odnosno instituciju ne samo u Hrvatskoj nego i izvan nje koje od biskupa Strossmayera nije dobilo neku potporu«.(1)

Samo da ukratko rekapituliramo najvažnije činjenice: Strossmayer je napravio temelje našoj Akademiji, današnjoj HAZU (1866.) sa željom da znanstveno proučava cjelokupnu kulturu slavenskih, osobito južnoslavenskih prostora, podrazumijevajući i bugarsku znanost i umjetnost. Prigodom polaganja darovnice za Akademiju u svom je govoru Strossmayer naglasio ulogu suradnje između Hrvata i Bugara sljedećim riječima: »Tomu kolu imali bi se približiti i radini Bugari. Taj narod, jak do pet milijuna, već i stoga zaslužuje našu pozornost, što je on nekada upravo na književnom području prednjačio ne samo južnim, nego i sjevernim Slavenima; pa u novije također doba pokazuje, da nije u njemu utrnuo duh sv. Ćirila i Metoda, sv. Klementa, Ivana egzarha i velikoga cara Simeona«.(2) Ubrzo nakon Akademije biskup je utemeljio 1874. Hrvatsko sveučilište, potom Galeriju slika (1884.), financijski je pomagao Zemaljski arheološki muzej, brojna srednja učilišta, preparandije i njihove knjižnice, Književno-prosvjetno društvo sv. Jeronima u Zagrebu, Maticu hrvatsku i Društvo hrvatskih književnika, a na području podizanja crkvenih ustanova poznat je kao graditelj i donator Đakovačke katedrale, samostana časnih sestara u Đakovu, graditelj sjemeništa za školovanje bosanskih franjevaca. Bio je pomagatelj Zavoda sv. Jeronima u Rimu, a sačuvana je dokumentacija o biskupovom pomaganju školovanja brojne nadarene i siromašne djece.

Također i prigodom svečanog otvorenja Hrvatskog sveučilišta Strossmayer je u svom govoru naglasio želju da se na njemu školuju i bugarski intelektualci. To je svojim donacijama do utemeljenja Sveučilišta u Sofiji i realno pripomogao: »Sveučilište naše otvoreno je i našoj braći Bošnjaku i Bugarima. Prigrlimo ih bratski kad k nam priđu i tako jih ljubimo, primajmo i dvorimo, da povrativ se u svoju postojbinu, apoštoli postanu one umne moralne sveze, za kojom svaka plemenita duša težiti mora«.(3)

Godine 1873. Strossmayer je pokrenuo časopis Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, u kojemu su izlazile okružnice o crkvenom životu, ali i niz stručnih i znanstvenih radova, priloga i izvješća iz područja crkvenog rada, povijesti, književnosti i raznih drugih kulturno-društvenih grana. Navedeni časopis, kao i važno Akademijino izdanje Rad JAZU (kojeg je odmah po osnutku uređivao biskupov najbliži suradnik Franjo Rački) bio je otvoren i za teme iz bugarske povijesti i kulture(4). Pored toga 1880. biskup pokreće i vlastitu tiskaru koja je obogatila hrvatski vjerski i kulturni život, a djelovala je sve do nacionalizacije 1945. Svoj osobiti interes za promicanje hrvatske povijesti i povijesti književnosti Strossmayer je iskazao pomaganjem sabiranja i tiskanja rukopisnih djela iz starije hrvatske tj.dubrovačke i dalmatinske književne baštine, pomogao je tisak Marulićeve Judite u izdanju Matice hrvatske(5), Petra Kanavelića, Ignjata Đurđevića, Junija Palmotića i dr.

Uz Strossmayerovu potporu i podršku sastavio je svoju pjesmaricu za osnovnoškolsku djecu učitelj Ante Vjekoslav Truhelka (otac književnice Jagode Truhelke), naslovivši ju Pjesme za porabu školsku, crkvenu i domaću (Zlatni Prag, 1859., drugo prošireno izdanje Zagreb, 1866.). Ova pjesmarica osobito je zanimljiva jer predstavlja prvu notnu hrvatsku školsku pjesmaricu u kojoj se pjesme primjereno približuju dječjoj percepciji i nastoje kao polazišnu točku uzeti u obzir dječje razumijevanje svijeta(6). Iako u tim pjesmama nalazimo jak utjecaj didaktičkih intencija, ipak možemo ustanoviti da je sredinom 19. stoljeća pjesmarica upravo u izboru pobožnih pjesama napravila određen zaokret. U sastavljanju novih dječjih pobožnih stihova prekinuta je dotadašnja tradicija kasnobarokne-romantičarske naglašene pokajničke osjećajnosti koja je bila izražajna manira u crkvenim pjesmaricama, a nije bila primjerena dječjem razumijevanju. Truhelkina pjesmarica dio je novih pedagoških shvaćanja, koje će do vrhunca razviti pedagog Ivan Filipović i njegova škola, a preko kojih možemo pratiti uspostavljanje i osamostaljivanje područja hrvatske dječje književnosti.

Jednako tako Strossmayer je bio otvoren i velikodušan donator i prema književnoj baštini prijateljskog bugarskog i makedonskog naroda, te kao što su to naglasili već prethodni istraživači(7), istražena je njegova financijska i organizacijska pomoć u tiskanju poznate zbirke braće Dimitra i Konstantina Miladinova Bulgarski narodni pesni, sobrani od Bratia Miladinovci i izdani od Konstantina, Zagreb, 1861. (u opsegu od 674 bugarske i makedonske(8) pjesme). Međutim, unutar tog srdačnog prijateljstva između biskupa i Konstantina Miladinova tijekom 1860. i 1861., kad je Miladinov boravio kao biskupov gost u Beču, Đakovu i Zagrebu, od velike je važnosti Strossmayerovo poznavanje bugarske i makedonske crkveno-književne tradicije, te njegov prijedlog da se zbirka ne objavi grčkim pismom (kojega su forsirali grčki fanarioti) već na ćirilici(9). Navedeni biskupov prijedlog Miladinov je s oduševljenjem prihvatio.

Za proučavanje relacije između Strossmayera i bugarske književnosti i kulture potrebno je pokušati uspostaviti genezu biskupova svjetonazora i naklonosti prema bugarskom narodu. Kao prvi važan čimbenik treba uzeti u obzir biskupovo veliko štovanje i zalaganje za promicanje kulta sv. Ćirila i Metoda te potom njegovu svijest »da raskol između istočne i zapadne crkve nije djelo Ćirila i Metoda i djelo slavensko, nego Bizanta i Grka.«(10) U Strossmayerovoj ekumenskoj želji da jednog dana dođe do novog jedinstva između istočnog pravoslavlja i zapadnog katoličanstva važnu ulogu pomirbe i ujedinjenja trebali su preuzeti upravo slavenski narodi, a među njima je istaknutu ulogu pridavao Bugarima, posebice s obzirom na činjenicu što su rani bugarski srednjovjekovni vladari priznavali papu. O tome nadanju svakako svjedoči i Strossmayerovo pismo 6. 12. 1885. rimskom kardinalu Serafinu Vannutelliju: »Doista, od najstarijih vremena, Bugari su uvijek Svetoj Apostolskoj Stolici bili na srcu. Dokaz tome su odgovori pape Nikole I. na pitanja Bugara. Od početka Focijeva raskola, posebno poglavlje u raspravi između Zapada i Istoka uvijek je bilo pitanje Bugara. Kad se pridobiju Bugari i vrate u krilo Svete matere Crkve, cijeli Balkanski poluotok bit će pridobiven i vraćen na katoličku stazu«.(11)

Ne treba zaboraviti da je u biskupovo vrijeme i unutar same Bugarske, pritisnute između turske okupacije i grčkog pritiska na zatiranje bugarske pravoslavne pismenosti i tradicije, dolazilo do samostalnog nastanka unijatskog pokreta koji je očuvanje bugarskog identiteta i realizaciju oslobođenja od Turaka pokušavao staviti pod zaštitu pape i zemalja zapadnokršćanske civilizacije. Unijatski pokret Bugara predvodili su znameniti ljudi kao npr. arhimandrit Makarij Savov, arhimandrit Josip Sokolskij, pop Todor Toškov, pop Dimitar Gavrilov, M. Ivanov, D. Cankov, a njihov odbor je postojao u Carigradu.(12) Na zamolbu ovog odbora, a posredovanjem Konstantina Miladinova(13), Strossmayer se založio u siječnju 1861. u Zagrebu kod zagrebačkog biskupa Haulika za utemeljenje unijatskog (grkokatoličkog) sjemeništa, što je pozitivno završilo. Od 1862. nadalje donacijama Strossmayera, Haulika i križevačkog biskupa Tadije Smičiklasa bugarski unijatski studenti su se školovali u grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, njegujući istočni pravoslavni obred koji je priznavao papin autoritet.

Bitno je dakle naglasiti da se u vjerskim pitanjima Strossmayer isticao ekumenskim, široko susretljivim i tolerantnim usmjerenjem, punim razumijevanja za drugačije mišljenje i otvorenim za odlike pomirbe. Te karakteristike njegova ekumenskog(14) pristupa najbolje ćemo argumentirati samim biskupovim riječima koje je napisao unutar svoje knjige Hrvatske pučke propoviedi, tumačeće svetu istinu bogoljubnih naukah i molitvah (dio III, Zagreb, brzotiskom Ante Jakića, 1863.): »Jerbo je crkva obćenita i sve pravovjerne svakoga vrimena i mjesta zauzima, tako neka i ljubav naša obćenita bude prama svim iskrnjim kaki mu dragi bili« (str. 256). Jedan od plemenitih, ali nažalost nedostižnih, Strossmayerovih ideala bilo je potpuno pomirenje i ujedinjenje kršćanskih crkava, a u tu svrhu je i donio odredbu za Đakovačku katedralu prema kojoj bi se »svake nedjelje svakoga mjeseca pred oltarom sv. Ćirila i Metoda svečana misa pjevala i u ime promaknuća sv. Jedinstva u crkvi božjoj molilo«.(15)

Pored toga, kao protutežu germanskoj prevlasti unutar Habsburške Monarhije Strossmayer je vidio ujedinjene i složne slavenske narode, na što je svakako utjecalo i njegovo mladenačko prijateljstvom s češkim književnikom i preporoditeljem Janom Kollarom te dobre veze sa češkim, slovačkim i poljskim intelektualcima. U svojoj političkoj viziji Strossmayer je težio za federalizacijom Habsburške Monarhije, a unutar toga je stremio za ostvarenjem snažne solidarnosti i povezanosti južnih i srednjoeuropskih Slavena(16), dok je Zagreb s Jugoslavenskom akademijom trebao biti centar međusobne kulturne suradnje.(17) Ali još za biskupova života krah Strossmayerovih zamisli zadalo je 1878. godine oslanjanje Srba i Milana Obrenovića uz madžarone protiv Hrvata, a potom godine 1881. i tajna konvencija Austro-Ugarske i Srbije.

Međutim, kao promicatelj vjerske tolerancije, ekumenizma i proučavanja rane slavenske kulture Strossmayer je cijelog života radio na promicanju kulta sv. Ćirila i Metoda u sklopu kojega se uvijek divio i počecima starobugarske pismenosti. Strossmayerovim zalaganjem postignuti su važni međunarodni uspjesi u promicanju ćirilometodskog kulta: njegovim zalaganjem papa Leon XIII. je poslanicom »Grande munus« 1880. uključio u zajednički kalendar Katoličke crkve svetkovinu slavljenja sv. Ćirila i Metoda, čime su oni postali međunarodno općepoznati štovani sveci. (18) Biskup je financirao uređenje kapele sv. Ćirila i Metoda u crkvi sv. Klementa u Rimu 1886. a također i u marijanskom svetištu u Loretu.(19) Bio je mecena glagoljaškog sjemeništa u Priku kod Omiša kao i Staroslavenske akademije na otoku Krku. Pomogao je 1893. objavljivanje glagoljskog Misala u hrvatskoj redakciji (urednik: Dragutin Parčić) u Rimu, te 1865. tiskanje Assemanijevog evanđelistara iz 10./11. st. pohranjenog u Vatikanskoj biblioteci kojeg je kritički priredio Franjo Rački. Za Akademijinu knjižnicu donirao je otkup zbirke glagoljskih rukopisa Ivana Kukuljevića Sakcinskog, te otkup kolekcije Antuna Mihanovića od 40 ćirilskih i glagoljskih ranih rukopisa. Biskup je također priredio i objavio u Beču autorizirani prijevod na njemačkom Die Heiligen Cyrill und Method, 1881. godine.(20)

Poznato je da je Strossmayer bio dobar poznavatelj europske književnosti, govorio je njemački, talijanski i francuski, ali potrebno je znati i koji su bili izvori njegova poznavanja bugarske književne kulture. Strossmayer je pratio kretanja bugarske kulture, a među prvim Hrvatima uvid u bugarsko narodno pjesništvo pružio mu je Stanko Vraz u časopisu »Kolo« 1847. (knj. IV. i V.) No najtemeljitiji presjek gibanja u bugarskoj književnosti i povijesnim djelima 19. st. dao je Ivan Kukuljević Sakcinski u radu Njekoliko riečih o novoj bugarskoj književnosti, objavljenom 1858. u časopisu »Katolički list«(21) kojega je pomagao i sam Strossmayer. U tom radu Kukuljević je pružio pregled djela bugarskih intelektualaca od kojih su velike skupine ostale djelovati prema mjestu školovanja tj. u Carigradu i u Rusiji, a pojedine knjige bile su tiskane i po različitim europskim gradovima, kao npr. Petar Hadži Berović: Bukvar bolgarski (izreke i basne), Kronnstadt, 1824.; Joakim Daskalov Krčovski: Šestdesjat i šest čudesa presvjatija Bogorodici, Budim, 1817.; Petar Rašav Slavejkov: Bolgarskija pjesni, Sanktpetersburg, 1851.; Jurdan Nenov: Černonosjaščaja gospožja ili povjest, Carigrad, 1857. ; episkop Sofronij: Nedjelnija i prazničnija poučenija ili Kiriahodromion, Ribnik, 1810. i dr. Svoj doprinos hrvatskom poznavanju bugarskih književnika, kulturnih djelatnika i književnosti Kukuljević je pružio i unutar izdanja Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (Zagreb, 1858.).(22) Pored toga Kukuljević je 1881. u Zagrebu objavio svoju povijesnu studiju Prvovjenčani vladari Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune.(23) Kukuljević se također priključio Strossmayerovom gajenju ćirilometodskog kulta te je na dvanaest stranica napisao uvodni tekst o ulozi i značenju Svete braće u knjizi Tisućnica slovjenskih apostolah sv. Cirila i Metoda, Zagreb, 1863. Romantičarski zanos za slavensko zajedništvo Kukuljević je naglasio i unutar svojeg proznog opusa tj. u pseudohistoricističkoj pripovijesti Bugarin,(24) u kojoj lik Bugarina Radovana pomaže Srbinu Borutinu u bijegu iz turskog zarobljeništva.

Budući da u okviru hrvatske književnosti možemo govoriti o Strossmayeru »kao piscu, o Strossmayeru kao književnoj temi i o Strossmayerovim odnosima s hrvatskim književnicima«(25) ‒ ovaj rad usredotočit će se na Strossmayerov odnos prema mecenatstvu, poticanju i utjecaju na djela hrvatskih književnika, te ćemo izdvojiti samo one književne radove u kojima se reflektira povezanost s bugarskom kulturom.

Za sagledavanje odnosa Strossmayera prema književnom stvaralaštvu od velike su važnosti dva pisma Ivana Trnskog biskupu, jedno pisano 1901. i drugo napisano 16. 3.1902.(26) Ona svjedoče da je Strossmayer znatno pomagao dvije najvažnije književne institucije ‒ Društvo hrvatskih književnika i Maticu hrvatsku, kojima je u to doba na čelu stajao upravo Ivan Trnski. Iz tih pisama vidljivo je da je Strossmayer bio zakladnik DHK tj. mecena glavnice za financiranje udruge, ali i regularni član društva koji je svojim pristupom poticao i druge uglednike na pomaganje zaklade. Istu funkciju utemeljitelja zaklade Strossmayer je izvršio i u korist financiranja rada i djelovanja Matice hrvatske. Strossmayerovo prosvjetno i političko uvjerenje našlo je plodno tlo u svjetonazoru i književnom radu Trnskoga. Za Ivana Trnskoga (1819.-1910.) književnost je bila sredstvo za postizanje rodoljubnih narodnih ideala i stremljenja, stoga nije neobično što je većinom stvarao patriotske pjesme,(27) te povijesno-rodoljubne epske pjesme i pripovijesti.(28) Uz to, pisao je u duhu romantizma i ljubavnu liriku.

Pišući o stvaralaštvu Trnskoga, Franjo Marković je istaknuo bitnu stvaralačku motivaciju koja se očituje u pjesnikovoj zbirci: »Kriesnicami pjesnik provodi u lirsko-didaktičkoj vrsti svoje načelo, da je pjesničkoj umjetnosti zadatak: istina, dobrota, ljepota, a tako, da dobrota rukovodi i za sobom povodi istinu i ljepotu«.(29) Budući da su motivi ćudoređa i rodoljublja zaokupljali pjesnikovu stvaralačku pozornost, logično je mjesto u pjesnikovu radu i područje crkvene himnodije, te je pod utjecajem i poticajem biskupa Strossmayera prepjevao šest himana i objavio ih 1879. godine u Strossmayerovom listu Glasniku biskupija bosanske i srijemske.(30) Pored toga, Trnski se pridružio Strossmayerovom poticanju kulta Svete braće te je 1863. u Zagrebu objavio ep Sveta priča o solunskoj braći, slovjenskim apostolima, sv. Ćirilu i Metodu. Već u povijesnom epu o Ćirilu i Metodu pjesnik Trnski je aforističnom jezgrovitošću istaknuo rodoljubnu ideju svoga epa: »Majčin jezik čini crkvu majkom!«, a prepjevima himana na hrvatski spojio je svoje rodoljubno i vjersko stvaralačko motivacijsko osjećanje u jedinstvenu cjelinu. U navedenom Glasniku iz 1879. izašli su prepjevi Trnskoga sljedećim redoslijedom: Oče naš (Pater noster), str. 74.; Oj, Sione, hvali Boga (Lauda Sion Salvatorem), str. 83.; Svetotajstvu sv. tiela (Pange lingva gloriosi), str. 91-92.; Poučni dio – Oče naš – Pater noster, str. 99-100.; Duše sveti pridi nam (Veni sancte spiritus), str. 116.; Hvalospjev sinu božjemu – Jesu dulcis memoria (Isuse mi radovanje), str. 121-123. Strossmayer je dva puta javnim pismom izrazio svoju zahvalnost za pjesme koje mu je Trnski posvetio.(31)

Pridružujući se oživljavanju i intenziviranju ćirilometodskog kulta u Hrvata, u razdoblju od 1857. do 1859. je i Franjo Rački napisao svoju studiju Viek i djelovanje sv. Ćirila i Metoda slovjenskih apoštola.

Na nagovor Strossmayera počeli su pisati svoje djelo o Svetoj braći Matija Cepelić, Bratoljub Šram i Ferdo Nikolić, ali ono je objavljeno tek 1921. u tiskari Hrvatskog štamparskog zavoda u Osijeku kao zbornik radova pod naslovom Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metod. U tom zborniku nalazimo opsežan Cepelićev tekst Biskup J. J. Strossmayer prema časti slavenskih apoštola sv. Ćirila i Metoda; Bratoljub Šram je napisao Rad slavenskih apostola, a Ferdo Nikolić Značenje rada sv. Ćirila i Metoda u književnosti. Pored toga unutar zbornika je uvrštena pjesma o Sv. braći koju je na biskupov poticaj napisao Petar Preradović Slavjanski dioskuri, a koja je već ranije objavljena u zborniku Tisućnica slovjenskih apoštola sv. Ćirila i Metoda, 1863.

Budući da je Strossmayer kao poklonik ćirilometodske književne i liturgijske baštine zdušno radio na dozvoli uporabe staroslavenske glagoljaške liturgijske službe u crkvi(32), bio mu je veoma važan cilj ‒ poticanje stvaranja novih tekstova hrvatske himnodije(33), tj. prepjeva himana i latinskih crkvenih pjesama na hrvatski, a jednako tako i sakupljanje, obrada i skladanje izvornih hrvatskih crkvenih popijevki. Upravo zahvaljujući glagoljaškoj tradiciji Hrvati su jedini u okviru zapadne rimokatoličke liturgije pjevali i imali svoju crkvenu himnodiju na hrvatskom narodnom jeziku.

Uz potporu biskupa Strossmayera Ilija Okrugić Srijemac tiska molitvenik i pjesmaricu pod nazivom Ružica zlamenita odišuća neuvehlim mirisom spasonosnih naputakah, molitavah i pjesmicah za bogoljubne hodočasnike putujuće Gospi Tekinskoj (Beč, 1858.). Molitvenik je i posvećen Strossmayeru kao Okrugićevom vjerskom i političkom uzoru, i to s pjesmom prigodnicom pod nazivom Tebi našeg slavnog roda sinu, zvijezdi sjajnoj naše Biskupije. Unutar tog himnodijskog poglavlja pjesmarice uočavamo spoj stila autentične hrvatske narodne tradicije s različitim dijakronijskim stilskim utjecajima inozemnih pjesama koje možemo pratiti od prepjeva stihova Alfonsa Ligourija i utjecajem talijanskog arkadijskog sentimentalizma, pa do utjecaja njemačkog romantizma u prepjevima pjesama Guide Görresa i skladbi Johanna Kaspara Aiblingera. Okrugićeve marijanske i božićne pjesme iz ove zbirke izvršile su utjecaj i na proširenje najpoznatije slavonske crkvene pjesmarice iz 19. st. fra Marijana Jaića Vinac bogoljubnih pisamah (1. izd. 1827.), budući da je Okrugićeve pjesme 1875. uvrstio u Dodatak Jaićevom Vijencu, urednik proširenog izdanja – petrovaradinski učitelj i orguljaš Vjekoslav Grgančević.

U duhu Strossmayerova opredjeljenja za masovno širenje kulta sv. Ćirila i Metoda, Okrugić je unutar navedene zbirke spjevao posebnu prigodnicu posvećenu svecima pod nazivom Presveta nam godina se javi, koja se vrlo rado pjevala među Hrvatima i poticala na bratsko zajedništvo s ostalim slavenskim narodima, posebice Bugarima. U pjesmi prigodnici koja je bila Čestitka Strossmayeru o Josipovu 1885.(34) Ilija Okrugić Srijemac je pod pseudonimom »pjesnik iz Srijema« u Strossmayeru vidio novoga slavenskog apostola, što se može uočiti iz sljedeće strofe:

Da po vjeru i slobodu
Njim, ko drugom po Metodu,
Zarudi nam željna zora,
Oh! Jedinstva svestranoga
Slavnog roda slovjenskoga!!!

I franjevac iz Bosne, pisac Martin Nedić (1810.–1895.) vidio je u Strossmayeru najplemenitiju osobu koja bi mogla postići savez i slogu među zasebnim slavenskim narodima, te je upravo tu misao naglasio u svojoj prigodnici Vapaj za imendan preuzv. Gosp biskupa J.J. Strossmayera(35):

Naš Josipe, naša diko
Narodnjega sunca sliko
Nigda neće pomrčati
Sjajnost Tvoja, neg’ će sjati
U narodu Slavjanskomu
Na daleko prostranomu.

Na čast Strossmayerova lika nastala je i cjelokupna zbirka stihova, pohvala i alegorija pod nazivom Preuzvišenom gospodinu biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, Zavod sestara sv. Križa u Đakovu, 1900., koja je objavljena u čast 50. obljetnice Strossmayerova obnašanja biskupske službe. Budući da pjesme nisu potpisane, ne znamo da li su one nastale po narudžbi, ili su možda rad pojedine pjesnički talentirane časne sestre. Stihovi su uglavnom prigodnog slavljeničkog karaktera. Ipak, među tematski najzanimljivije rodoljubno-pohvalne stihove možemo izdvojiti Alegoriju – Na lakim krilim diže mi se duša, koja u romantičarskom stilu opjevava slavu svetišta Majke Božje Trsatske, te lik Strossmayera kao zagovornika slavenske liturgije, glagoljaške tradicije i simbola narodne uzdanice. Iz sadržaja se dade uočiti da je u pjesmi dotaknuta i biskupova dugotrajna borba (oko 50 godina) za izdanjem glagoljskog misala.(36)

Više od 20 pjesama prigodnica, sveukupno 1682 stiha na čast Strossmayeru, spjevao je fra Grgo Martić iz Kreševa u Bosni (1822.-1905.), nedvojbeno jedan od najplodnijih pisaca 19. stoljeća u BiH. U Martićevim prigodnicama ističe se pjesma Slavica proslavlju slavjanskih blagovjestnika, sv. Ćirila i Metoda u Rimu 5. srpnja 1881. prikazana blagočesti velikana hrvatskoga nadsvećeničtva preuzv. Biskupa J. J. Strossmayera i presv. Nadbiskupa Josipa Stadlera, iz 1901.(37) U toj pjesmi prigodnici pisanoj u deseteračkim stihovima i stilistici usmene narodne epske pjesme Martić svečanim riječima slavi Svetu braću:

I mašilo osam stotin’ ljeta
Iza Krista što sa neba sađe
Dokle odtle dvie niknule zviezde
Pro Soluna grada ubavoga
I sievnule pro Bugarske ravne,
Ne da usnu, no da jako žare.
To ne bile dvije zviezde jasne,
No dva brata dvie jabuke zlatne,
Što Slavjanka poniela ih majka
I rodila rodu slavjanskomu,
Konstantina i brata Metoda.

Pored toga na Strossmayerov poticaj Grgo Martić je objavio svoje putopise »Katolici u Bugarskoj, odlomci iz putnih bilježkah g. 1857.« u časopisu Katolički list, br. 14. i br. 15., teč. IX, u Zagrebu 1858., str. 109-111. i 119-120. U tim zapisima Martić je opisao doba kralja Stratimira bugarskog koji je 1366. prešao na katoličanstvo, te opisuje dio bugarskih katolika koji su u Martićevo doba živjeli unutar istočne plovdivske i zapadne nikopoljske biskupije. U tim biskupijama Martić je posjetio mjesta Oreš kraj Svištova, marijansko svetište u mjestu Lužina, Trenčevicu, Bielinu kod Dunava. Jako je kritizirao pojedine talijanske župnike koji su govorili iskvareni bugarski te je izrazio simpatije za bugarski narod koji zove »jednovremena i sveudiljna braća naša« (str. 109).

Strossmayer je pripomogao objavljivanje još jednog vrlo značajnog izdanja, a to su Narodne piesme bosanske i hercegovačke (Osijek 1858.) koje je skupio bosanski franjevac Ivan Franjo Jukić Banjolučanin (1818.-1857.), a priredio za tisak i napisao Jukićev životopis fra Grga Martić pod pseudonimom Ljubomir Hercegovac. Drugo izdanje iste zbirke izašlo je pod nazivom Bosanska pjesmarica ili junačka djela naših djedova (Zagreb, naklada L. Hartmana – St. Kugli, 1912.). U toj zbirci zapisan je niz usmenih narodnih junačkih pjesama koje obrađuju događaje s područja Bosne, Hrvatske, Mađarske (osobito Budima), Srbije i Bugarske. Unutar navedene zbirke pronalazimo i pjesmu o sukobu između Marka Kraljevića i Nine od Kostura – bugarskog kneza kod Prilepa u istoimenoj pjesmi (1. izdanje, str. 62-68.). Zanimljivo je da iako se u brojnim usmenim narodnim pjesmama Marko Kraljević često opisuje kao junak koji štiti kršćanski svijet, u ovoj je pjesmi on prikazan kao vazal i sluga samog sultana u Istanbulu (tj. »Stambolu« – kako u izvorniku navodi pjesma), te sultan šalje tursko pojačanje Marku Kraljeviću u njegovom megdanu s knezom Ninom od Kostura. Donosimo citat u kojem sultan obećaje zaštitu svome vazalu Marku Kraljeviću:

Ako ti je blago pokupio
Nametnut ću harač na Bugare
Pokupiti harač po Bugarim
Više, Marko, neg’ je tvoje bilo;
Ako ti je ljubu odvodio
U mene je dosta sultanija.

Ivan Franjo Jukić je cijeli svoj život priželjkivao oslobođenje Bosne i svih slavenskih naroda od turske sile, svojim književnim radom djelovao je kao preporoditelj, a u narodnoj književnosti je idealistički vidio »najstariji spomenik slavjanskog velikog značaja«.(38) Jukić je napisao zemljopis i povjesnicu Bosne i 1851. objavio je u Zagrebu, ali je svojim radom i rodoljubnim idejama smetao turskim vlastima pa je prognan u tamnicu u Carigrad. Odatle ga je svojom diplomatskom intervencijom spasio tadašnji austrijski konzul u Carigradu i autor hrvatske himne Antun Mihanović, a na Strossmayerovu intervenciju Jukić je isprva sklonjen u Dubrovnik, a potom ga je 1854. biskup ponovno zaštitio od mogućih političkih neprilika i smjestio na jednu od župa Đakovačke dijeceze. No kao rezultat Jukićeva progonstva nastao je zanimljiv memoarski putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852. mjeseca svibnja, tiskan 1861. u časopisu »Bosanski prijatelj«.(39)

U tom putopisu Jukić je narativno iznio i svoj susret s bugarskim narodom: saznao je za sjedište bugarskog episkopa i njegove učione u Veležu, opisao je varošicu Pravno, bugarsko kolo kod Prilepa /Prilipa, Bitolje, bugarsko selo Gomićevo, Ostrovo te uzorne bugarske vrtove kod mjesta Vodina. Jukić je također diskretno istaknuo svoju sretnu okolnost da ga je do tamnice pratio Derviš-paša, porijeklom Bugarin, koji nije bio okrutan prema njemu kao turski vojnici, a razgovarali su kako navodi »napola turski, napola bugarski«. Jukić je kao i Strossmayer smatrao da bi se slavenski narodi na Balkanu morali prijateljski povezati i time ujedno i zaštititi od stoljetne, posebice turske ugroženosti. Svoju naklonost prema bugarskom narodu Jukić je izrazio i u sljedećem zapažanju: »Cincari i Grci nad našim narodom kopeče se i hoće da ga greciziraju; ali narav protivno donosi njihovom nasilju, jer bugarsko-slavjanski narod od kosovskih planina pa do Bospora jako se širi«.(40)

U smislu promicanja i proučavanja općeslavenskih tema možemo zaključiti da je svojim likom, sklonošću prema staroslavenskim legendama, staroslavenskoj mitologiji i tradiciji Strossmayer snažno utjecao na svjetonazor i na književni rad Ivane Brlić-Mažuranić, posebice u njezinoj antologijskoj zbirci bajki Priče iz davnine (Zagreb, 1916.), kako to u svojim memoarskim zapisima navodi sama književnica. Također, svojim je prosvjetiteljskim idejama i poticajima proučavanja ćirilometodske staroslavenske pismenosti biskup utjecao i na stvaralaštvo duhovnih pjesama i proznih radova Đure i Nikole Tordinca, Josipa Bertića, Ivana Tombora, Adama Filipovića, Stjepana Marjanovića, Mate Topalovića, Vilima Korajca i drugih autora, od kojih su mu mnogi posvetili pojedine prigodne pjesme ili svoja djela.

U Strossmayerovo doba i pod njegovim utjecajem jačaju hrvatsko-bugarske književne veze, te August Šenoa i August Harambašić prevode i uvode u hrvatsko književno obzorje djela Ivana Vazova. S druge strane, Stjepan Jurinić, porijeklom Hrvat, živi u Sofiji gdje predvodi društvo »Hrvatska zadruga«, osniva tiskaru i razvija aktivnost na zbližavanja dvaju naroda, te pritom ističe važnu ulogu biskupa Strossmayera.

Strossmayer je uživao međunarodni ugled; dopisivao se s brojnim europskim diplomatima (primjerice, vatikanski kardinal Serafin Vannutelli, austrijski ministar vanjskih poslova Johann Rechberg, engleski parlamentarac William Ewart Gladstone i dr.), a u svojim stavovima uvijek se vodio načelom pravednosti. Iz tih je razloga od velike važnosti njegov stav koji je istinoljubivo zauzeo 1885. nakon pobjede Bugara nad srpskom vojskom kod Slivnice i Pirota. U pismu Franji Račkom 1885. Strossmayer je napisao: »Hvala Bogu da su Bugari nadvladali. U njihovoj stvari nadvladalo je poštenje, kršćanski zakon i čista slavjanska stvar«.(41) Identične misli Strossmayer je izrazio i u svom pismu Serafinu Vannutelliju: « Rat što su ga poveli Srbi protiv braće Bugara, najnepravedniji je rat, koji zaslužuje da se nazove pravim pravcatim zločinom, sramotom i sablazni ovoga vremena... Božjom voljom i pomoći, Bugari su junačkom hrabrošću i neustrašivošću pomeli oholost, nepravdu i sebičnost pred očima cijeloga svijeta«.(42) Iste godine Strossmayer je uputio i darovnicu bugarskom Crvenom križu, a bugarski ministar predsjednik Petko Karavelov zahvalio se u prosincu 1885. biskupu za njegovu pomoć ranjenim vojnicima i civilima.

Kad je sofijska »Slavjanska besjeda« izabrala Strossmayera za svoga počasnog člana, biskup je odmah poslao darovnicu tom važnom društvu, a u pismu–odgovoru napisanom 15. svibnja 1885. izrekao je svoje iskreno uvjerenje o bugarskom narodu: »Vjerujete mi, moji mili sudruzi i prijatelji, nitko se na svijetu nije više od mene radovao oslobođenju bratskog nam i junačkog naroda bugarskoga. Uvijek sam ja vrijedni, umom i srcem zdravi, osobito pak radini i pošteni narod bugarski ljubio i štovao«. A ugledni bugarski književni povjesničar, komparatist i ministar prosvjete Ivan Dimitar Šišmanov (1862.-1928.) posjetio je ljeti 1898. Đakovo, upoznao se s Strossmayerom i napisao sljedeće lijepe dojmove: »Onaj Strossmayer, koji je tako dugo djelovao na moju djetinju dušu, stajaše u puti i krvi preda mnom, ne kao nedostižno božanstvo, ne kao dogmatičar i asket, već kao predstavnik svega što ima plemenita, humana i simpatična u naravi čovječjoj«.(43)

Zaključak

Možemo zaključiti da je Josip juraj Strossmayer svojom naklonošću prema kulturi i umjetnosti, svojim geslom »S prosvjetom k slobodi«, sagradio lijepe i vrijedne mostove razumijevanja, međusobnog proučavanja i povezivanja između slavenskih naroda, a posebice plodonosno između hrvatskog i bugarskog naroda. Kad njegov lik promatramo s današnje perspektive 21. stoljeća, možemo konstatirati da je Strossmayerovo djelovanje anticipiralo misli o vrijednosti i bitnom suodnosu kulture i evanđelja koje nalazimo u dokumentu Drugog vatikanskog sabora Gaudium et spes (posebice čl. 62, koji govori o književnosti i umjetnosti).

Kad se prisjetimo brojnih znanstvenih, književnoumjetničkih, prosvjetnih i kulturnih institucija i udruga koje je Strossmayer pomagao, a mnogima bio i utemeljitelj, uviđamo da je biskup bio i istinski vizionar koji je anticipirao i današnje stoljeće okrenuto i usmjereno dostignućima znanosti te stvaralačkoj kreativnosti. Strossmayer je bio poliglot i ljubitelj europske kulture, ali i zagovaratelj kulture i specifičnosti manjih slavenskih naroda unutar europske civilizacije. Biskupovo geslo »Sve daj za vjeru i za domovinu« svjedoči da je uvijek bio odani rodoljub, ali i širitelj najviših etičkih zahtjeva. Zalagao se za moralno odgovornije čovječanstvo, ali nažalost, njegove plemenite ideje o povezanosti među narodima tadašnja je politička stvarnost na Balkanu i na području srednjoistočne Europe odvela u drugom, puno tragičnijem smjeru negoli je on to mogao predvidjeti. No, Strossmayerovo zalaganje za humaniju, prijateljsku i nesebičnu povezanost između narodâ sličnog porijekla, jezika i povijesne sudbine ostaju i danas uzori solidarnosti, ravnopravnosti i njegovanja moralno ispravnih međunacionalnih i uzajamnih kulturnih odnosa. Upravo takav idealan odnos bio je odlično realiziran između hrvatskog i bugarskog naroda u Strossmayerovo vrijeme, pa na tome moramo i u današnjem vremenu ustrajati i uložiti svoje zalaganje.