Skršene sudbine u hrvatskoj poratnoj drami

Ambiciozni i za hrvatsku dramsku literaturu važan projekt istraživanja dramâ tematski vezanih uz Domovinski rat teatrologinje Sanje Nikčević rezultirao je s nekoliko antologija koje pokazuju ne samo brojnost nego i bogatstvo hrvatskoga ratnog dramskog pisma. Antologičarka dijeli cijeli korpus ratnih drama, dakle one koje se tematski bave ratom ili im je barem jedan lik direktno vezan uz rat, na ratne drame u užem smislu riječi (one koje su nastale za vrijeme Domovinskog rata) i poratne drame koje su nastale nakon rata. Njezino istraživanje ide od 1990. (s dramama koje anticipiraju ratno događanje) do 2011., a na popisu se našlo više 120 djela s javnom recepcijom (objavljene, nagrađene ili izvedene drame).

Istraživanje je rezultiralo ciklusom antologija: nakon Antologije hrvatske ratne drame 1991.-1995. (Alfa, Zagreb, 2011.) i Antologije hrvatske ratne komedije 1991.-1997. (Privlačica, Vinkovci, 2013.) sada je objavljena i Antologija hrvatske poratne drame 1996.-2011.U njoj je iz korpusa od 76 poratnih drama odabrano 12 drama. To su drame koje realistički i alegorijski prikazuju stanje sadašnjeg vremena, problema u društvu, razočarenje izborenim/nametnutim sistemom, izbjeglicama, prognanicima, ratnicima koji su obavili svoju funkciju kada su trebali a kasnije nisu nikom potrebni, njihovom nesnalaženju u novom stanju te neizbrisivim emocionalnim, tjelesnim i duševnim traumama.

Budući da je knjiga rezultat istraživanja opremljena je uvodom u kojem antologičarka upozoruje na različitost poratnih drama od ratnih, te povijesno-sociološkim pregledom daje uvid u šire globalno stanje državnog i političkog sustava u kojemu nastaje, afirmira se i živi poratna drama. Objavljen je i popis poratnih drama, a svaka odabrana je popraćena fotografijama i informacijama o životu drame (praizvedbe, izvedbe, objavljivanje).

Ženske sudbine ‒ od Marije do Olge i Line

Dramski tekst kojim započinje odabrani niz poratnih drama su Slike Marijine Lydije Scheuermann Hodak. Riječ je o potresnoj i teškoj ratnoj sudbini u kojoj je Marija, žrtva silovanja kao i njezina pokojna kći Lucija, prisiljena pronaći način suočavanja s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Mučnim prisjećanjem, slikanjem kao terapijom i pročišćenjem, motivom okrvavljene haljine te šapatom kćeri na umoru, čitatelju se jasno dade osjetiti bolna trauma koja zauvijek obilježuje ljudski život. Pred Marijom su važne odluke koje mora donijeti. Miri se s gubitkom djeteta, oprašta sebi zbog slabosti i što nije bila podrška vlastitom djetetu, prihvaća unučicu koja je plod silovanja (!) te prašta i zločincima,simbolično sprema tek nekoliko stvari koje je ponijela sa sobom i prihvaća sudbinu – prognanice.

Pavao Pavličić autor je dramskog teksta Olga i Lina koji se intertekstualno referira na poznati Kumičićev roman. I Pavličić daje uvid u dva različita karaktera, točnije, dvije sestre koje za loš međusobni odnos krive jedna drugu i ne mogu riješiti problem nepoštovanja, već ga grubim riječima produbljuju. Radnja se zbiva 90-ih godina u Zagrebu. Lina je prikazana kao unaprijed osuđena od društva i obitelji,okrivljena zbog odlaska u Beč za vrijeme rata, nemoralnoga glumačkogživota i govora na nečistom hrvatskom jeziku. Olga je pak oličenje dobre Hrvatice, poslušne žene i supruge, koja se odrekla glumačke karijere, no zapravo je jednako nesretna i nezadovoljna odabranim životom. Dvije suprotnosti sukobe se zbog jedne materijalne stvari koja u objema sestrama izaziva sjećanja i vezu s prošlosti. Riječ je o očevom kaputu u kojemu obje ostaju zatočene jer ga žele odjenuti u isto vrijeme. Simbolički, nemoguće je raskinuti krvnu vezu dviju sestara koliko god različite (i slične!) bile pa su osuđene na vječno međusobno podnošenje. Olga i Lina dobar je primjer drame u kojoj nema mogućnosti dostizanja katarze; nema načina obnove razrušenih odnosa jer nijedna osoba zbog povrijeđenosti u svojim stavovima ne popušta i ne prašta.

Razočarani ratnici ‒ od Telmaha preko Trpimira do Jure

Ogorčenosti, bijesa, sarkazma i razočaranja ne nedostaje u drami Hrvoja Barbira Barbe Telmah ili pet stotina razloga zbog kojih ne treba pisati poeziju. Na grubi se način u dva čina i četiri međučina ispisuje sudbina Telmaha, pjesnika koji piše poeziju koju nitko osim njega samog ne kupuje i ne čita, te Olivera Novaka, psihijatra koji biva prvo iznenađen dolaskom neobičnoga pacijenta, a kasnije i sam napadnut. Telmah krivi Novaka na nekoliko razina: jer je zauzeo funkcije u društvu književnika i koči druge pjesnike, jer je tu sadašnju poziciju izgradio na izdaji Telmahova oca i jer mu je onemogućio ljubav. Telmah je zaljubljen u Novakovu kćer Katarinu koja je zbog zabrane te ljubavi pobjegla u ludilo. Telmahov pokušaj osvete oca i zadobivanja vlastite pozicije u društvu hrvatski je odjek Hamletova pokušaja, a završava također tragično. Iako je došao s namjerom da ubije Novaka, duh Telmahova oca spriječit će nastavak kruga osvete i smrti što će rezultirati Telmahovom žrtvom. Nakon Olge i Line i Hamlet je literarni intetekst za kojim posežu pisci poratne drame.

Obiteljski sukobi odvijaju se u stanu branitelja Trpimira, u drami Vlatka Perkovića Deus ex machina. Branitelj Trpimir i Suzana ratom su obilježene ljudske sudbine koje nakon proživljenih trauma znadu što je prava ljudska vrijednost. Suprotstavljeni su im zla i manipulativna majka, sestra Tuga i suprug Jojo, sebični, do srži zli i okrenuti isključivo vlastitim interesima, vrijeđanju i otimanju. Obiteljsku svađu pokrene dolazak Dobriline sestre Suzane, izbjeglice iz Sarajeva s malim djetetom. Suzana, progonjena traumom ubojstva supruga, isprovocirana Jojinim prijašnjim komentarima i (ne)djelima, presuđuje u izrazito nemoralnoj, gotovo perverznoj posljednjoj dramskoj slici u kojoj se Tuga i Jojo iživljavaju na Trpimiru i Dobrili, pokušavajući ih slomiti na svim razinama ljudskosti. Suzana ubija Joju u nadi da ga je naučila značenju Deus ex machina za koju je prije tražio značenje u križaljci ali ovaj deus ne donosi pozitivan rasplet.

Dramski tekst Igora Hamera Jura, samo jučerašnja vijest ispovijest je hrvatskog branitelja koji se nakon proživljenog ratnog iskustva na bojišnici odaje najtežim porocima, ruši sve što mu je u životu bilo vrijedno i ne zna se nositi s novonastalom situacijom. Trenutno olakšanje pronalazi u drogi, alkoholu, seksualnom pražnjenju čiji je užitak kratkoga vijeka. Svijest o prolasku vremena jedino je što ga pogađa kad na ulici sretne nekog poznatog, ili bivšu djevojku Danijelu i shvati da su svi krenuli dalje sa svojim životima. Još jedan je ovo dramski tekst, uz Slike Marijine Lydije Scheuermann Hodak, u kojemu je slikanje/crtanje moglo biti svojevrsna terapija barem prividnog izlječenja, ali za Juru ne postoji bolje sutra.

Uznemirujući su Jurini opisi želje za nasiljem, vraćanjem duga bivšoj djevojci koju je od sebe otjerao, ljubomore na živote onih koji su nakon rata nekako krenuli dalje, pokušaja samoubojstva (kanister benzina, šibice, zadnja preostala bomba poslije rata) te svršetak opisa nedavno odsanjanoga sna o autostopu zelenom fići s polupanim farom u kojemu sjedi cijela njegova ratna ekipa. Jura zna da je njegova budućnost u pronalaženju rješenja za »oslobođenja« čime će, kao i brojni prije njega, postati tek – jučerašnja vijest. I kao takav vodi svoj dugi i razlomljeni monolog sa samim sobom, i s Bogom za kojeg pak smatra da mu nije učinio ništa dobro poštedjevši ga u ratu.

Drugi ratovi kao alegorije o našem ratu

Sanja Nikčević dijeli drame ratne tematike na realistične, one u kojima se jasno govori o mjestu i vremenu događanja te alegorijske, one koje posižu za drugim ratovima ali očito potaknuti ratnim zbivanjima u Hrvatskoj. U antologiju su uvrštene tri takve drame.

Dramski tekst Ines & Denise Slobodana Šnajdera je prikaz spajanja i prožimanja tuge dviju majki koje dijele istu bol – gubitak sinova. Njemica dolazi u Bosnu tražeći poginuloga sina iz Drugog svjetskog rata, nailazi na ženu s istim gubitkom i iako ne govore istim jezikom, pronalaze nakon prvotnoga sukoba svojevrsni način komunikacije kroz simbole (golubove, jabuke, svijeće, fotografije). Svršetak je drame otvoren, nadrealan, simboličan, otključan. Dvije napaćene majke se zatvaraju u kovčeg kako bi se odmaknule od grozne stvarnosti na koju ne mogu utjecati niti ju promijeniti jer vani bjesni novi rat i dolazi na njihova vrata.

Parsifal Gordane Ostović govori davnom vremenu vitezova, dvorova i dama koje, nažalost, nije puno bolje od našega modernoga. Likovi su preuzeti iz legende o kralju Arturu (Lancelot, Ginerva, Merlin, Vila) za koju se obično vežu pozitivne konotacije, ali ovaj Parsifal pokazuje drugačiju sliku. Iako čista duša koja želi ratovati za svoga kralja, Parsifal nakon pobjede svjedoči raznim podmetanjima, spletkama, nepravdi, prijevarama, pisanju neistinite povijesti i izdaji te odlazi u smrt jer ne može dalje s velikim mukama na duši. Ne pripada ni vremenu ni onima s kojima se susreo, a čisto srce kojim je hrlio u bitke je podlo iskorišteno za tuđe interese. Alegorijski obojen, Parsifal je drama koja jasno aludira na stvarnu tešku poziciju hrvatskih branitelja u suvremenom sustavu.

Drama Lade Martinec Kralj Tko me to pokriva? smještena je u Demokratsku Republiku Kongo i govori o djeci ratnicima. Ratne strahote ostavljaju neizbrisiv trag u životima malih Masudija, Lusambe i Akonkwe iako traže utočište u molitvi, međusobnom razgovoru prijatelja, sanjarenju o ženidbi, rađanju djece.Njih je vojska otela i prisilila na ratovanje a sad ih je otpustila i poslala kući. No, mještani ih smatraju opsjednutima, vežu ih i dok Masudi i Lusamba čekaju presudu sela ‒ priznaju da bi možda bilo bolje da se s ratišta nisu vratili. Činjenica da su i hrvatski branitelji u vrijeme Domovinskoga rata bili ništa drugo doli mladići i djevojke koji tek ulaze u najbolje razdoblje svojih životâ, a isto im je narušeno i oduzeto krvavim slikama koje će ih zauvijek pratiti, poveznica je s malim afričkim ratnicima. Tko me to pokriva? diskretna je pljuska posljeratnom razdoblju, nepravednom sustavu, ali i dvoličnim ljudima koji ne prihvaćaju druge, njihove rane, traume i strahove, već ih – osuđuju. Lusamba i Masudi nakon svojih ratnih i poratnih iskustava u dječjem tijelu nose teret zrelih ljudi sa spoznajom da je ova zemlja tvornica straha, mraka, sleđenih srca, smrznutih srca.

Izbjeglice i prognanici – od Zagreba do Londona

Djeca sa CNN-a Amira Bukvića drama je koja progovara o ratnim izbjeglicama. Dino iz Srebrenice i Vukovarčanka Dora obilježeni su mladi ljudi jer su oboje kao djeca bili na CNN-u vijest iz Srebrenice i Vukovara. Dolaze u Zagreb u nadi da će pronaći životni smisao, skrasiti se, ojačati. Dino je duhovit i naivan u svom dječjem pogledu na život a u Zagrebu radi kao smetlar. Dora je cinična i u Zagrebu studira ali zapravo radi »na crno« da bi izdržavala obitelj. Teška životna iskustva koja nose u sebi i s kojima se kao mladi ne znaju suočiti, ostavljaju otvorene rane u osobnostima. Ipak imaju jedno drugo, otvaraju si duše ali ih dostiže nepopravljivo zlo, istina da ratni zločinci često bivaju nekažnjeni.

Lomljive i fluidne, identitetsko problematične sudbine donosi drama Fragile! Tene Štivičić. Radnja drame smještena je u London, idealizirano utočište za izbjeglice širom svijeta koji bježe od rata i stradanja ili u potrazi za boljim životom. Glavna radnja ide uz Milu Zagrepčanku koja u Londonu pokušava stvoriti glumačku karijeru, a da bi preživjela pjeva u opskurnom Micijevom baru i Marka, netom pristiglog Beograđanina koji traži posao kao komičar. Iako se među njima razvija i više od prijateljstva, Mila zadržava čudnu ljubavnu vezu s Erikom, novinarom koji je izgubio osjećaje radeći kao ratni reporter. Kad u London dođe i Tjaša, Bosanka koja je pobjegla iz kuće silovanja tražeći svoju ljubav Erika, sve se zakomplicira. Umjesto ostvarenja snova svi oni upadaju u drogu, prostituciju, krive izbore, neprimjereno izdavanje tajni, do konačnog sloma. S kompleksnim, međusobno povezanim likovima, Fragile! završava razgovorom Mile i Marka koji su vodili na dan kad su se upoznali i kad su oboje vjerovali u bolji život, a koji tako smješten na kraj drame zvuči kao tužna fuga.

Dvije iznimke: spašeni ratnik i kronika događanja

Drama Dubravka Mihanovića Žaba, Mala večernja molitva svojevrsna je iznimka u poratnom pismu. Radnja se odvija u Zagrebu, na Badnjak dvijetisuće i neke godine, u brijačnici kojoj je vlasnik hrvatski branitelj Zeko. Proždiru ga slike ratnog stradanja, poginulih prijatelja i blata, zbog čega su ga napustili supruga Maja i sin Igor i zato ne želi da mu i prijatelji potrate ono najvažnije u životu. Na prilično grub način dokazuje bratu Toniju da treba prestati zanemarivati obitelj, a prijatelj varati ženu. Suočen s vlastitim demonima i sa svijetom koji je ogrezao u prljavštinu za koju se nije borio, Zeko želi skončati život. No, nenadani usputni posjet Mladića koji prodaje knjige prekine ga u tome. Očito u želji da ga pozove u život, mladić poziva Zeku na nogometnu utakmicu. To suosjećanje drugog kao pružena ruka izazove u Zeki preokret – odlučuje nastaviti živjeti te pokušati učiniti postojeći svijet boljim na dostojan način. Ova drama je iznimka jer jedina ne ostavlja gorak okus u ustima nakon svršetka, nego u tragu suza dramskoga lika najavljuje izgubljenu katarzu.

Niz antologije hrvatske poratne drame završava još jednom iznimkom. Dok sve ostale drame prikazuju određeni trenutak u životu glavnih junaka, Vukovarski nokturno Mire Međimoreca je kronika koja obuhvaća vrijeme od početka rata (napada u rujnu 1991.), preko emotivno prikazanog pada Vukovara, Oluje u kolovozu 1995. s političkim odjecima, do suvremenih dana. U suvremenosti prikazuje pljačku banke u rujnu 2009. koju je isplanirao Luka, mladić koji se na ovaj drastičan način nastoji obračunati sa sistemom što nema milosti prema onima koji su izgubili sve. Luka je sin branitelja koji se borio za Vukovar i u današnje vrijeme ne vidi drugi način prosvjeda i upozorenja da su stvari krenule po zlu. Uzima taoce ali traži samo kameru u koju će reći istinu o našem društvu koje je svjestan velik broj ljudi u Republici Hrvatskoj. U specijalnim postrojbama koje dolaze boriti se protiv otmičara je Žac, prijatelj njegova oca s kojim se borio na bojišnici i koji staje u mladićevu obranu do tragičnog kraja. U toj se kronici preklapaju teme o ratu, politici, ratniku neposredno u ratu i poraću. Međimorčeva se drama prihvaća s posebnom osjetljivošću za posljedice rata (obilježenost, trauma) koje se u našem društvu provlače generacijama, kao nakon kakvog neuspjelog ili uspjelog (!) ratnog eksperimenta.

Može li se u poraću vjerovati u slobodu?

Istraživanje i spomenute antologije najbolji su odgovor na lakonsko pitanje A i o ratu se kod nas pisalo? u ovo nezahvalno doba revizionizma koji trese čak i najjasnije istine o žrtvi i agresoru. Antologija hrvatske poratne drame (1996.-2011.) vrijedan je primjerak čitateljskoj publici, ali i znanstvenoj zajednici koja želi (i mora!) prodrijeti dublje u književna djela što progovaraju o Domovinskom ratu, ratnoj stvarnosti i poratnoj situaciji.

Poratna drama, dovoljno teška i mučna, progovara realno o svijetu oko nas jer je većina drama nastala prema istinitim događajima koje su pisci ili doživjeli ili svjedočili. Ove drame pokazuju skršene sudbine koje se često ne snalaze u svijetu nakon utihnuća granatiranja i sirena, nakon gubitaka bližnjih i domova, desakralizacije samoga Čovjeka. One pokazuju da od ratne dijagnoze pate čak i oni koji se rata ne sjećaju ali često žive s jednakim, možda i težim gubitkom. Drame predstavljene u antologiji su tako kritički odgovor društvu, diskretna ili indiskretna pljuska sustavu koji umjesto sretnih građanina stvara nove izgubljene generacije.

Možda upravo zato, kako navodi antologičarka, poratna drama se razlikuje od ratne, ne samo sirovom slikom stvarnosti nego i nedostatkom katarze i odsustvom afirmiranja uzvišenih ljudskih vrijednosti. Ne samo da junaci uglavnom završavaju tragično, nego u poratnoj drami nema vjere u bolju budućnost, vjere u ostvarenje sreće, ljubavi i promjene. Postoje samo uzvišeni trenutci u dramskoj radnji (npr. trenutak kad Dino u Djeci sa CNN-a gleda ubijanje vlastitog oca i brata i shvaća što je to duša), ali nedovoljni da ponude spas. Iznimke koje ipak nude katarzu na kraju su Slike Marijine i Žaba, jer porukom snage za odluku oprosta u prvoj, a prihvaćanja života u drugoj drami, otvaraju mogućnost novih životnih početaka.

Možda je takva slika stvarnosti u poratnoj drami ne samo posljedica stvarnosti same nego i postmoderne mode koja vlada u umjetnosti i koja kao vrijednu umjetnost priznaje isključivo negativnu sliku stvarnosti. Ako je to slučaj, onda će možda doći i vrijeme zasićenja negativnim pa se pojaviti dramski tekstovi s dovoljno snažnim likovima koji se mogu nositi sa stvarnosti, koji mogu rješavati probleme. Možda će doći neka nova generacija nakon poratne koja će snagom oprosta i suzama radosti najaviti slavodobitni povratak katarze!A možda je to način da se izmučeni ratno-poratni čovjek transformira u onog novog, snažnijeg i od društvenog sustava i od politike, koji se opet bori srcem i vjeruje u – slobodu.