Roman koji otvara nove perspektive

Punih osam godina nakon vrlo uspješnog romana Naš čovjek na terenu, koji je osim financijski izdašne nagrade Jutarnjeg lista doživio i desetak stranih prijevoda i zapažen uspjeh u SAD-u (kojega većim čini činjenica da je tamošnja publika nesklona prijevodnoj literaturi), dobili smo novi roman Roberta Perišića. I odmah valja reći – vrijedilo je čekati!

Čitajući Područje bez signala čitatelj neće moći previdjeti pomno osmišljenu strukturu fabularne arhitektonike, ali već i samim listanjem Perišićeva romana uočljiva postaje pažnja pridana i samom grafičkom oblikovanju teksta, odnosno strukturiranju stranice. Perišić naime rukopis romana oblikuje nizanjem velikog broja kraćih ulomaka odijeljenih proredom širim od uobičajenog. To je naravno svjestan odabir razlog kojega je vjerojatno u sprečavanju recipijentova brzanja tekstom te navođenje čitatelja na pažljiviju participaciju. Čitatelj je, uslijed takve strukture mikrorazine teksta nesvjesno prisiljen na zastajkivanje na kraju svakog ulomka i pred početak novog, čime autor čitatelja navodi da »provari« netom pročitano prije prelaska na novi zalogaj, istovremeno recipijenta nagrađujući i povećanim užitkom u tekstu uslijed usredotočenije recepcije. Međutim, takvim postupkom Perišić ujedno tekstu, ali i samome autorstvu, podaruje svojevrsno dostojanstvo ‒ takvim strukturiranjem teksta autor implicira važnost svake pojedine rečenice, jer u svaku od njih uložen je silan trud i zadnje što zaslužuju je čitateljevo šprintanje kroz tekst.

Naravno, mnogokoja knjiga i ne zaslužuje čitanje i usluga joj se čini uopće i samim otvaranjem knjige, pa makar čitanje bilo i zbrzano, ali Perišićev roman nikako ne spada u tu kategoriju. Jer, osim što pažljivo oblikuje rečenice, Robert Perišić i radnju pomno osmišljava, strukturira, gradi i zapravo gradira, jer informacije donosi na kapaljku čime ponovo postiže povećanu razinu čitateljeve participacije. Zato, već nakon nekoliko početnih pažljivo osmišljenih stranica u čitatelju se budi radoznalost, i opasnost od eventualnog preuranjenog odbacivanja nedotičane knjige je otklonjena.

A kad smo kod radnje, ona se vrti oko najfrekventnije medijski posredovane vlastodržačke mantre zadnjih, pa već više od nekoliko godinica, mantre o imperativnoj važnosti dolaska novih investicija, donosioci kojih se već cijelo desetljeće iščekuju poput novih mesija (ili novog Messija), ali oni ‒ na svekoliku nacionalnu žalost ‒ nikako da stignu. A kad smo kod mantranja i medijske zastupljenosti pojedinih fraza, riječ »transparentnost« po frekventnosti puno ne zaostaje za zazivanjem »pokretanja novih investicijskih ciklusa«, a upravo ta dva motiva Perišić uzima kao pokretače zamašnjaka radnje svoga romana. Naravno, transparentnosti motiva dvojice investitora koji u zabačenu, devastiranu, neimenovanu bosansku provinciju dolaze oživjeti proizvodnju u davno ugašenoj tvornici autor nadodaje negacijski prefiks, nanovo se iskazavši kao vrlo aktualan, naravno, i kritičan, promatrač, dijagnostičar i komentator recentne nam stvarnosti, koji na svoje stranice ponovno unosi teme i motive još nedotaknute u našoj prozi.

Tako, kao što je u prethodnom romanu dosjetljivo iskoristio tada aktualan rat u Iraku, u novome rukopisu na ingeniozan, i zapravo vrlo duhovit način Perišić kao vrlo važnu sastavnicu fabule uvodi pad Gadafijeve diktature. Taj je motiv ujedno potvrda izraženije duhovitosti novoga romana u odnosu na prethodne autorove proze, ali i taj primjer pokazuje da se radi o vrlo prigušenome humoru, duhovitosti koja ne ismijava već joj je izvorište u kutu promatranja i u načinu na koji se prilazi stvarnosti. Perišić je iznimno inteligentan autor kojega krasi izniman dar zapažanja, on primjećuje skrivene, manje »transparentne«, ali za duh i karakter vremena iznimno znakovite i važne detalje, koji, periodičnim nizanjem raspoređeni na pomno odabrana mjesta u tekstu, zrcale stvarnost u ukupnosti njene apsurdnosti. No, pritom, iako su ti detalji izvorište humora, radi se o duhovitosti kojoj je svrha ublažavanje tjeskobe uslijed empatije s kojom Perišić prilazi mnoštvu likova kojima je napučio stranice svog romana.

Efekt iznenađenja Perišiću nije nimalo stran, a posebnu kvalitetu romanu daju neočekivane digresivne epizode koje u priču uvode brojne nove likove, čije životne priče sadržajno obogaćuju rukopisno tkivo odvodeći fabulu u neslućenim smjerovima (od Sibira, preko Magreba do Londona). Na taj način autor roman napučuje mnoštvom za razvoj priče važnih protagonista, svih odreda vrlo pažljivo okarakteriziranih, a međusobno različitim vezama povezanih. Jedna od tih digresivnih fabularnih epizoda tako, osim što u priču uvodi vrlo važan lik inženjera Sobotke, na nepunih 11 stranica (od 35. do 46. od ukupnih 420-ak stranica romana) o paradoksima kasnoga socijalizma govori više i upečatljivije nego deseci epizoda (neuspjele) televizijske serije »Crno-bijeli svijet«.

Područje bez signala zapravo je najsveobuhvatnija dosadašnja hrvatska romaneskna analiza sustava u naručje kojega smo početkom devedesetih oduševljeno pohrlili (jer »nitko nije planirao u kapitalizmu biti nezaposleni kreten«) da bi se danas tek rijetki osjećali nenamagarčeni. Brojne su karakterističnosti našeg razularenog kapitalizma kojima Perišić u romanu pridaje pozornost – od bankrota onih koji su propali misleći da će na tržištu uspjeti kvalitetom, pa su s aristokratskim prijezirom zanemarivali ono što je od kvalitete puno važnije – ulizivanje, umrežavanje i različite dilove kojima se stvara neophodno »zaleđe«, preko vještine dolaska do vrijednih nekretnina firmi čijim se vlasnikom postaje pomoću kredita kojega isplaćuje ista ta firma, koju se ubrzo uništi a lovu od prodaje nekretnina strpa u džep, do »onih koji su postali ideološko drugo jer im nije bila važna ni religija ni nacija«. Naravno, nije izostala i novokomponirana zlatna mladež, raznorazna skorojevićka žgadija, ljigavi pi-arovci, šverceri oružjem, itd. No, ne nedostaje ni površnog cinizma ‒ tipa »htjeli su kapitalizam, nisu li za to glasali, pa što onda sad hoće?« ‒ ali ni cinizma kojim se u utrobu kapitalističke nezasitne nemani malo dublje zadire, npr. kroz analiziranje tzv. »nevidljive ruke slobodnog tržišta«, a koja zapravo pomno pazi da tržište ne bude previše slobodno.

Perišićev novi roman ima nekoliko emocionalnih vrhunaca, a njihova intenzivnost najviše dolazi do izražaja u obiteljskim pričama dvojice tvorničkih inženjera koje na sugestivan, vrlo mučan i dirljiv način ogoljuju pakao rata i posljedice kojima rat uništava živote ljudi. One govore i o ponorima među ljudima i bezdanima u dušama ljudi, te o nepremostivim provalijama između želja i mogućnosti, između onoga što zaista jest naš život i onoga što mi mislimo da jest naš život, odnosno života kakav živimo jer mislimo da tako treba, umjesto života kakvog želimo živjeti.

Cijela postavka priče iznimno je ironična ‒ budućnost dolazi u vidu prošlosti, tj. u području koje je ostalo zamrznuto u vremenu neposredno pred ratnu kataklizmu reanimacija društvene dinamike odvija se upravo po principu ondašnje društveno-političke prakse. Naime, samoupravljanje, preimenovano u samoorganiziranje, pokretač je obnove – financijske ali i duhovne, ali ne u nakaradnom smislu u kojem se tzv. duhovna obnova promovirala u Hrvatskoj početkom devedesetih, nego u smislu obnove životnoga elana u ljudima koji su zaposlenjem živnuli i zapravo, uskrsnuli. Jer, obnovom proizvodnje u tvornici mijenja se i atmosfera u gradiću, obnavlja se dinamika među ljudima, odnosi se humaniziraju, obnavljaju se zapuštene veze, a ponajviše – mijenjaju se ljudi – nakon višegodišnje nezaposlenosti reaktivacijom se mijenjaju i njihovi stavovi, elan vital oživljava i budi se samopoštovanje, a samopouzdanje raste. Tako, usuprot gomile prozâ koje su kao okosnicu imale prikaz društvene apatije uslijed recesijom i krizom uzrokovane deaktivacije ljudi, Perišić uprizoruje suprotnu sliku – reaktivaciju ljudi i procese koje u jednoj maloj sredini izaziva dolazak puno desetljeće iščekivanih investitora i pokretanje novog investicijskog ciklusa. Pritom, što posebno valja naglasiti, Perišić reaktualizira proleterijat i vraća već zaboravljeno radništvo u ulozi subjekta priče na stranice književnosti, s kojih je već gotovo dva desetljeća protjerano.

Vrlo važna tematska sastavnica romana jest i demistifikacija ljubavi kao životnog uporišta koje navodno olakšava sve nedaće, što Perišić raskrinkava kao laž čijoj je rasprostranjenosti pripomogla holivudska proizvodnja žanrovskim filmom posredovanih masovnih snova. Međutim, ta laž ujedno je i osigurač opstanka kapitalizma, jer svojevrsna planetarno nametnuta diktatura ljubavi temelj je na kojem se zasnivaju obitelji, a time i održava društvena reprodukcija, tj. reprodukcija kapitalizma i potrošačkog društva, osobito sjetimo li se krilatice o djeci kao »plodovima ljubavi« i ne zaboravimo li djecu i mladež kao najveće potrošače roba široke proizvodnje, koji su ciljna skupina velikog broja različitih industrijā. Tako, dekonstruirajući ideologiju ljubavi Perišić implicitno raskrinkava i temelje kapitalizma i na potrošnji reproducirane društveno-političke paradigme. Jer, kako kraj romana pokazuje – tržište je sve, a sve je tržište – pa je tako i suvremena umjetnost tržište, odnosno umjetnost je samo ono što je tržištem ovjereno, što je tržišno isplativo i na tržištu uspije ostvariti svoj plasman.

Tako i turbina proizvedena u iz višegodišnje hibernacije probuđenoj tvornici, iako nije našla svoga kupca u ovo dezindustrijalizirano vrijeme, našla je svoju tržišnu nišu u umjetnosti, umjesto uloge u proizvodnji postavši umjetnički artefakt. Ali, ne zbog svojih proporcija, ljepote ili načina izrade nego zato što iza sebe »ima priču«, i to »priču koja otvara perspektive«. A to je upravo ono što i Perišićev roman čini ‒ Područje bez signala svojim brojnim slojevima, potpričama i motivima otvara nove perspektive, i to ne samo u vrijeme sadašnje, već i u vrijeme prošlo, ali i u vrijeme buduće (kroz signale o pravcima u kojima bi se kapitalizam mogao kretati u svojim neokolonijalnim aspiracijama). Perišićev roman pritom također otvara i nove perspektive autorima hrvatske proze, pokazajući načine i putove kojima se proza može kretati, ali to iznimno rijetko, nažalost, čini. Područje bez signala svojevrstan je romaneskni kamen-međaš, roman koji bi mogao značiti prekretnicu, i koji otvara novi trak na autocesti zvanoj suvremena hrvatska proza.