Prisjećanja na Miroslava Vaupotića kao pjesnika (1)

Iako njegov zvonki glas još uvijek odjekuje ovim našim hodnicima Filozofskog fakulteta pa svakog trenutka očekujemo da će se naš dragi prijatelj, uvijek ugodan i zanimljiv sugovornik, pouzdan suradnik, trajno zabrinuti Europejac i Croata panonske širine i senzibilnosti (poput A. G. Matoša), Miroslav Vaupotić fizički pojaviti pred našim očima i to doista onako vehementan, zadihan, uvijek užurban i glasan kakvim ga pamtimo, minulo je nažalost već deset godina od njegova preranog i nepovratnog odlaska*. A to što se uz Matoševo neizbježno asocira i Vaupotićevo ime nije nimalo slučajno, jer je Vaupotić doista bio Matošev discipulus bez obzira na to što je pripadao već trećoj generaciji Matoševih sljedbenika. Uostalom, postojala je i genetska i književnozavičajna veza između ta dva imena najdirektnije označena u Vaupotićevu autobiografskom zapisu tiskanom u njegovoj Sivoj boji smrti iz 1974. godine, a koji doslovce glasi: »Rodio sam se 22. X. 1925. u Petrovaradinu, ‘Gibraltaru na Dunavu’, u Srijemu iako sam po ocu porijeklom iz Križevaca, grada križevačkih štatuta, a pradjed mi je došao iz Štajerske u Hrvatsku negdje oko 1870. iz okolice Ljutomera. Majka, rođena Horvatić, bila je međutim Srijemica i osjećam se tako i ja, kao i vrli mi književni preteče i uzori: A.G. Matoš i Julije Benešić«.No, poput Matoša i Benešića ‒ Vaupotić je bio i Zagrepčanin svojim odgojem i najvećim dijelom svoga građanskog i književnoga života.

Desetljeće koje je proteklo vrijeme je u kojemu smo se rijetko susretali s njegovim imenom na stranicama književnih časopisa, novina iz kulture, pa i dnevnog tiska, koje je za života obilato obilježavao svojim prilozima u njihovu najširem žanrovskom spektru ‒ od članaka, recenzija i osvrta, feljtona do studija, eseja i polemika. Temperament kojim nas je, i kao čovjek i kao autor osvajao, bio je nedjeljiv dio njegova identiteta kao i u slučaju Ivana Kozarca o kojemu piše Goran Kovačić u eseju Život od komada, ističući kako je upravo temperament »prva riječ koja nam se silovito nameće« uz spomen na osebujnoga slavonskog prozaika. U eseju pak o kojemu je riječ Goran je posebice naglasio kako je ulogu upravo svakog intenzivnijeg temperamenta potrebno pobliže objasniti, jer kako ističe: »U nas rijetko nailazimo u književnoj kritici na razmatranje toga pojma u vezi s umjetničkim djelima, iako temperament baš u našoj književnosti rađa i označuje najveće stvaratelje. – Vihoran, buntovan, nepokoran, neobuzdan temperament prožima sve skretničare naše umjetnosti, sve nemilosrdne kritičare naše stvar­nosti, sve rušitelje naših laži, sve obarače naših krivih idola, sve nosioce naše svijetle budućnosti. Neukroćen zamah, nepomirljivo protivljenje, nezahvalna upornost, neslomljiv zanos, vrelo oduševljenje, raspojasana sloboda! Kranjčević, Matoš, Polić-Kamov, Krleža!«A u ovom Goranovom citatu nije teško nazrijeti i identificirati većinu onih osobi­na koje su obilježile i Vaupotićev temperament kao i njegova posebice kritičarska ostvarenja.

No, temperament kao oznaka Vaupotićeve osobnosti bio je jednako znakom i njegova osobnoga stila ‒ posebice njegove eruptivnosti, dinamičnosti, polemičnosti, impresivnosti, mjestimične aritmičnosti i robusnosti, jer se uvijek temeljio na temperamentnosti iskaza kojim kao da je hitao da što prije iznese svoje mahom lucidne opservacije, intuitivne analitičke ili impresionističke prodore do biti određenih književnih problema ili pitanja. Naime, sve što je u književnosti radio bjelodano se odražavalo i manifestiralo u takvu Vaupotićevu stilu, a proizlazilo je uvijek iz dviju njegovih temeljnih ‒ bilo kritičarskih, bilo književnopovijesnih predilekcija ‒ trajne, intenzivne i sugestivne književne radoznalosti, te uvijek strasne odanosti određenoj temi, odnosno pitanju koje ga je zaintrigiralo.

Kao književni kritičar Vaupotić je bio formiran na tradiciji impresionističke kao i ekspresionističke kritike, posebice one feljtonističke i polemičke. A imena koja možemo za nj s razlogom izdvojiti kao ishodišna svakako su A.G. Matoš, M. Cihlar Nehajev, M. Krleža, kao i braća Šimić od kojih prvo mjesto zauzimlje Stanislav zbog britkosti svoga duha i jetkosti svoga jezika, a što je sve u svojim kritikama Vaupotić nastojao pomiriti i sintetizirati. A kao književni povjesničar Vaupotić je izdanak hrvatske književnoznanstvene i teorijske prakse i misli B. Vodnika, A. Barca, M. Kombola, nastavljač svojevrsnog sociološko-estetskog odvjetka znanstvene kritike. Na oba područja bio je radijus njegova interesa vrlo širok što je evidentno i po njegovu interesu za tzv. male kao i velike pisce, po čemu je nastavljač poznate Barčeve metode prema kojoj je zadatak književnog povjesničara temeljiti svoj književnopovijesni koncept na uravnoteženom podjednakom odnosu prema jednima i drugima. Međutim, valja istaći da kao kritičar nije robovao kalupima pojedinih kritičkih i kritičkoznanstvenih normi i formi jer mu je u ekskluzivnim i isključivim njihovim pretincima bilo pre­tijesno pa je stoga najčešće nastojao opredijeliti se za paralelizam kao i simbiozu različitih pristupâ.

Posebno mu je kao kritičaru bilo tijesno u akademizmu oficijelne književne povijesti i znanosti o njoj jer eruptivnost svoga iskaza nije želio podrediti bilo kakvim ograničenjima neke, makar i aktualne književne teorije. Takvim odnosom borio se za pravo svoje riječi i stavova tražeći za njih što slobodniji prostor. Tražio je to i usprkos tome što se nije libio čak ni sumnji u smisao i značenje svoga rada, pitajući se u pjesmi »Biografija«: Zašto i u ime čega uopće otkrivati nove svjetove riječima? No i unatoč takvoj sumnji bio je i ostao trajnim zarobljenikom i poklonikom književnih riječi, uvijek strasnim tragačem i odgonetačem njihove književne tajne.

Istraživanju veličine malenih Vaupotić je, a o čemu svjedoči njegova tek djelomice poznata bibliografija, dao poseban prilog svojim senzibiliziranim kritičkim osjećajem i za regionalno-zavičajne osobitosti i vrijednosti pojedinih autorâ. Naslovivši jedan od takvih priloga, a to je kritički zapis o varaždinskom pjesniku Zvonku Milkoviću kao Vjernost zavičajnim biću ‒ Vaupotić je njime manifestirao i jedan od svojih značajnih kriterija u prosudbi književnosti, pitajući se s razlogom u kolikoj mjeri je određeno književno djelo, uz sve svoje estetsko, socijalno, filozofsko i povijesno obilježje prepoznatljiv iskaz i autorova zavičajnog bića?

A dok je o »velikim« književnim temama i autorima ‒ a najbolji primjer za to njegova je knjiga studija i eseja o Krleži SIVA BOJA SMRTI ‒ pisao usporedno, i s apologijom i sa skepsom, afirmacijom i otvorenim dilemama, o piscima tzv. druge ili treće kategorije pisao je s posebno pažljivim odnosom, izuzetnim razumijevanjem i nastojanjem da ih otme zaboravu i reaktivira, tj. ilustrira njihov, mada i samo minimalan, književnopovijesni značaj. Pa dok jednu dimenziju, i to onu vrhunsku, predstavlja već spomenuta Vaupotićeva interpretacijska studija o Krležinu Cvrčku pod vodopadom, druga je kao njezina protuteža i kontrast svakako studija o svom zavičajniku (po očevoj liniji) Križevčaninu Karlu Häusleru, jednom od onih zavičajnih pisaca kojima je upravo Vaupotić kao autor vratio zaboravljeni književni identitet i dignitet kojima se uključuje u povijest hrvatske književnosti.

Iako je bio jedan od najplodnijih autora u tri desetljeća svoga angažiranog i raznovrsnog književnog djelovanja, i to od pedesetih do prve polovice osamdesetih godina ovoga stoljeća, samo se jednom poslije smrti njegovo ime pojavilo na naslovnici nove knjige, ali ne samo već u društvu s još četvoricom autora! Radi se 162. knjizi iz afirmirane biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti; no, kao i suautori ove knjige, a to su Franjo Švelec, Nikola Ivanišin, Dubravko Jelčić i Nedjeljko Mihanović, i on je poput njih predstavljen, kako to ističe priređivač njegova izbora Krešimir Nemec, »na suženom, strogo odmjerenom prostoru«.

U takav zadani prostor Nemec je smjestio po svom uspjelom kritičkom odabiru četiri njegova reprezentativna kritičarska priloga, i to dva koja se odnose na dvojicu velikana suvremene hrvatske književnosti ‒ Miroslavu Krležu i Ranka Marinkovića. Radi se o magistralnoj interpretaciji Krležine antologijske novele Cvrčak pod vodopadom pod naslovom Siva bojasmrti i analitičkoj studiji o Marinkovićevu maestralom romanu »Kiklop«, pod naslovom Srednjovjekovni bestijarij Ranka Marinkovića. Treći prilog je Vaupotićeva impresionistički esejistička interpretacija Djetinjstvo, kiše i konjanici podnaslovljena kao Varijacije uz Raosovo književno djelo, dok je četvrti prilog komparatistička studija Esejistički elementi u suvremenom hrvatskom i srpskom romanu.

Nemec je uz izbor i svojom uvodnom studijom o Vaupotićevu djelu svratio pozornost na značajno ime autora koji nam je uzsvega dvije knjige objavljene za života (Hrvatska suvremena književnost, 1966. i Siva boja smrti, 1974.) ostavio još približno negdje oko 1500 bibliografskih jedinica! A ta »približna« brojka impresionira nas itekako usprkos relativnosti svoje nominalne registracije. No i bez obzira na tu relativnost neupitna je u svakom slučaju Vaupotićeva izuzetna plodnost kojom kao da je hitao što bržem zaokruženju svojega opusa kako ga neumitni brzi ritam vremena ne bi preduhitrio.

Upravo zapretanim dijelom Vaupotićeve dragocjene baštine i njegova je posthumna pjesnička zbirka Portret kritičara kao pedesetogodišnjaka koja se pojavila potkraj 1980. godine, podnaslovljena parafrazom jednog Joyceovog naslova. Za neupućene ta je zbirka od svega četrdeset pjesama doista iznenađenje, a za upućene u Vaupotićevo djelo podsjetnik na samozatajnog pjesnika, no za jedne i druge dragi susret s autorom u jubilarnoj l0. obljetnici njegove smrti. Naime, uz autorovu tzv. građansku i znanstvenu biografiju dobili smo sada i onu najintimniju Vaupotićevu pjesničku biografiju koja, koliko to naoko izgleda, kao da je svojevrstan kontrast njegovu građansko-znanstvenu portretu, a zapravo je njegov organski dio i podloga tome portretu.

Vrata ove nevelike zbirke otvaraju se na najimpresivniji način upravo pjesmom Autobiografija koja visokom razinom svoje antologičnosti potvrđuje opravdanost autora da se ogleda i u poetskom žanru. Oznakom da je riječ o varijaciji na zagubljenu pjesmu iz 1950. godine Vaupotić kao da signira kontinuitet svoga »prikrivenog« pjesništva. A ono je po svojim globalnim obilježjima u najužoj vezi s poetikama krugovaške i postkrugovaške generacije. Pjesma je to koja nagovješćuje autentičan pjesnički glas prepoznatljiv po svome sugestivnom jeziku, modernoj formi i bogatoj slojevitosti, a što sve potvrđuju i inventivne opservacije recenzenta Borivoja Radakovića: »Zavidan rang pobuđivanja i istodobnog zauzdavanja jezika otkriva Vaupotićevu intimu impregniranu osobnim tragizmom građanske i privatne biografije. Sjećanje, sjetna geografska vivisekcija i vijest i svijest o rubu, o trajnosti djela i drugih (ljudi), a nažalost o već posvemašnoj trošnosti vlastite egzistencije čiji je metafizički, a ovozemaljski nastavak pod presijom doživljene, zašto ne reći nepravde, punktovi su koji nose svaku od Vaupotićevih pjesama«.

Osobno bih tome dodao kako se to posebice odnosi na desetak pjesama ove zbirke koje se izazovno nameću našem doživljaju i kritičkoj pažnji i to zrelošću svog pjesničkoga iskaza. A upravo stoga neizbježno je zbog autentičnosti već spomenute antologičnosti i slojevitosti koja Autobiografiju s razlogom izdvaja kao domet i poetski model najuspješnijeg dijela autorove zbirke i citirati u cijelosti i svoj njezinoj slojevitosti:

AUTOBIOGRAFIJA

(Varijacija na zagubljenu pjesmu iz 1955.)
»Mojih prvih pedeset«, Tin Ujević

Tko god je ukrao moju jednostavnost
Bio je mudriji od mene
Da li to bijahu Bog, Baudelaire ili Marx
Danas više i ne razmišljam
Zašto i zbog čega uopće o tome misliti?
Tko god je oskvrnuo moju nevinost
Bio je mudriji od mene
Nepregledne vode rodnog Dunava od iskona teku ka svom uviru

Seljaci u proljetna jutra ustajat će vječno u pola četiri
Zemlja roditeljica bdije i diše umjesto nas smrtnika
Pola stoljeća moje slojevitosti prohujalo je kao šum vjetra
Životario, čituckao, piskarao i trunuo sam polako i neprimjetno.

Tko god je potrošio moju bezazlenost
Bio je mudriji od mene
Zašto i zbog čega uopće otkrivati nove svjetove u riječima?
Tko god je uništio moju nevinost
Bio je svakako mudriji od mene
Sunce, voda, zemlja i oganj trajat će vječno
I bez ovih uzaludnih smrtnih ljudskih vapaja
Tko god je oblikovao moju osebujnost
Bio je svakako mudriji od mene

(23. 2. 1977.)

Simptomatična temeljnica ovoj skladnoj i nadahnutoj verslibrističkoj autobiografskoj kompoziciji Vaupotićev je prepoznatljiv autorski autoportret oslikan i obilježen doslovnim i prenesenim značenjima riječi kao što su jednostavnost, nevinost, bezazlenost, slojevitost i osebujnost. Te riječi samopotvrdom su bitnih karakternih obilježja autora u stalnoj potrazi za svojim osobnim građanskim i književnim identitetom, a koji se impresivno u pjesmi upotpunjuje i autorovim osobnim dilemama i sumnjama čak i u smisao samog života i njegove posvećenosti svjetovima riječi koje bi trebale biti punim sadržajem toga smisla.

A autobiografske crte autorova pjesničkog portreta otkrivaju se u ovoj pjesmi i autoironijskim označnicama prema kojima je samo životario, čituckao, piskarao. Upitnost te autoironičnosti na račun minulog života pedesetogodišnjaka to je apsurdnija i grotesknija jer je riječ o autoru koji je živio vrlo intenzivno i sadržajno, a bio je poznat kao hedonist i strastven čitatelj, ne samo beletristike nego i književnoznanstvene literature, temeljit proučavatelj hrvatskih časopisa, često i onih najnedostupnijih, a nikako nije piskarao već doista pisao svoje brojne književnokritičke radove i to uvijek punim angažmanom svoga kritičarskog bića. Nije srećom ni trunuo jer se cijeli život borio protiv svakog duhovnog, književnoznanstvenog, pa i građanskog truljenja u čemu je doživio možda i više poraza nego pobjeda, no stijeg te svoje kontinuirane borbe nije nikada ispuštao iz svojih ruku.

A Autobiografiji se svojim stilom kao i razinama svoje antologičnosti najimpresivnije pridružuje u redoslijedu pjesma Pohvala svjetlosti, ambijentalno locirana u pjesnikovo zagrebačko boravište. Riječ je o pjesmi koju obilježuje i motivira na svojevrstan otpor baladična slutnja skoroga pjesnikovog odlaska. Iz takvih emocija, kobnih slutnji, nesklone životne sudbine rađa se i ova intenzivna žudnja za što trajnijim svjetlom života kakva prožimlje cijelu pjesmu. Simbolične iskre života koje pjesnik prepoznaje motreći sa svoga prozora ulične prolaznice ‒ baku i njezinu najvjerojatnije unučicu ‒ doista potenciraju intenzitet njegove žudnje koja je duboko ljudska koliko god bila tragično neostvariva. Pjesnik se u ovom slučaju svojim vapajem i krikom pretvorenim u svojevrsnu molitvu za život ogoljuje bez ostatka otkrivajući u neskrivenoj slutnji i neizbježnom strahu ‒ uz pjesničko ‒ i svoje pravo ljudsko lice:

POHVALA SVJETLOSTI

Bože moj,
Koliko ću još dugo gledati svijet oko sebe
ovim zelenim, umornim, bolesnim očima
Svjetlosti iskona
Koliko ću još dugo gledati
Dobrodušnu staricu-baku s djevojčicom u bijeloj kapici
Koje se upravo gegaju kao dvije patke,
Bespomoćne među mnoštvom vozila
Tu dolje odmah pokraj mog prozora
Božanstva, bogovi
Koji ste, ili niste,
Postojite ili ne,
Svejedno!
Dajte mi samo svjetla, mnogo svjetala u zjenicama
Htio bih gledati bljesak svjetliji od moje misli
U običnoj svagdašnjici trajati kao krijesnica i luč življenja
Ništa drugo ne želim
Nego da dugo, dugo
Promatram tu staricu i tu djevojčicu
Radostan i smireno mudar sa svoga prozora
Te dvije iskre života medu mehanikom strojeva
Vječna svjetlosti, ostani trajno
svjetlonosna mojim zelenim, umornim, bolesnim očima.

(3. 2. 1978.)

U uži bi se izbor svakako mogla uključiti i svojevrsna dvojnica Pohvale svjetlosti, pjesma pod naslovom Lovranska ulica – Pongračevo. Naime, obje su pjesme uz istovjetno ambijentalno ishodiše »krvno« vezane temom i motivima pjesnikove kontinuirane žudnje za svjetlom života. No u ovoj pjesmi autor je više introvertiran svojom životnom sudbinom i nokturalnom atmosferom osamljeničke sobe u kojoj kao i na ulici tama i mrak prema inventivnoj jezičnoj kovanici mrakuju javljajući se kao simbolički zloćudni vjesnici naslućenog skorog autorovog odlaska. Sabrano komparativno čitanje tih dviju pjesama otkriva nam kako su one svaka za sebe samostalne pjesničke dionice, koje uz svoju jezično-stilsku bliskost egzistiraju ne kao varijacije već kao zasebni pjesnički entiteti.

Neizbježnom nam se pak »antologičarskom« izboru najimpresivnijih pjesama nameću i dva autorova zavičajna pejzaža naglašeno obilježena autobiografskim kontekstom. To su Čortanovačka šuma i Stara Pazova. Uz najraskošnije zeleno ruho prvog pejzaža protkanog proustovskim traganjem za izgubljenim djetinjstvom javljaju se i dostabolna pitanja svekolike bilance pjesnikova već minulog vremena. Drugi, mrtvi pejzaž elegičn je, »provincijska« panonska baladična slika zaustavljenog vremena a što je i razlogom da jedan davni dječak i već bivši mladić tragajući za svojim srijemskim, panonskim ishodištem ostaje zbunjen oronulošću i nepromjenljivošću ambijenta koji umjesto radosti susreta pobuđuje sasvim suprotan osjećaj.

STARA PAZOVA

Saši Verešu

Vrijeme je tu stalo.
Isti željezničarski kožusi i pijani đilkoši Srijemci.

 I nekad u našoj nedužnoj mladosti,
I danas kad ćelavost nam jedina ljepota.
Uvijek iste slovačke bake i škripe skretnica.

 Tuga željezničkih raskrsnica pregolema jest...
Ovdje nikada nije nijedan vlak iščekivao

 André Gide.

 Samo ovaj bivši mladić, Srijemac i možda nečiji prijatelj.

 Sveta Alijenacijo moli za nas!
Vrijeme tu je uistinu »zaustavljeno vrijeme«
Bez Marcela Prousta i ostalih »bjelosvjetskih« kerefeka.
Ovdje je vječni »šiler« i ljuta prepečenica.
I divni zavičajni vjetar fruškogorac.
Može se živjeti i bez Tunisa i Monmartrea.

 Vječna, stara, Stara Pazova.

 (Stara Pazova, 25. 10. 1977.)

Najdublji i najsnažniji pjesnički trag i domet svakako nose Vaupotićeve autobiografske i zavičajne pjesme koje Alojz Majetić u svojoj recenziji zbirke obilježuje s razlogom kao rapsodične inkantacije. No Vaupotić ipak nije pjesnički uspješan samo kao elegičan evokator svoga srijemskog zavičaja i djetinjstva, kao i drugih mjesta svojih boravišta poput Zagreba i Korčule, u kojima su najvećim dijelom nastajale njegove pjesme obilježene ogorčenim glasom i krikom ugrožene autorove osobne i društvene egzistencije, posebno u nedavnim olovnim povijesnim vremenima koja su uvijek nesmiljenom ugrozom senzibiliziranih pojedinaca kakvima je za života i on sam uvijek pripadao.

Doličnu pažnju treba međutim posvetiti i onim pjesmama u zbirci, a takvih je zapažena većina, u kojima se Vaupotić otkriva i kao poeta ludens priklonivši se tako ludističkoj poetici temeljenoj na omiljenoj igri riječima u modernoj lirici. Možemo se stoga i složiti sa spomenutim recenzentom kako su Vaupotićeve ludističke pjesme većinom izašle iz »razigranosti i zaigranosti Bore Pavlovića a manje Radovana Ivšića«, no nikako ne možemo prihvatiti recenzentovu tezu da je Vaupotić »prekinuo sa svojom poezijom našavši se u nemogućnosti pjesničkog nadrastanja svojih ludističkih prethodnika i potencijalnih uzora«. Uostalom, krunski dokaz tome je i vremenska datacija i identifikacija nastanka svih vrsta Vaupotićevih pjesama i tijekom njegovih posljednjih godina!

Vaupotić kao ludistički pjesnik doista nema onakve igrivosti i verbalističke lepršavosti poput Bore Pavlovića, ali ni onako britke duhovitosti, lucidnosti i leksičke zreloće poput Ivana Slamniga, jer Vaupotićeve su ludističke dionice primarno sastavnim dijelom njegove humoristične i satirične poezije. Stoga je taj tip poezije, manifestiran u pjesmama kao što su Čovjek-zvijer, Pjesme u prozi o rumu, Zvuci iz zahodske školjke, Ekologija ili scherzo, vidno nadrastao stereotipske nizalice »igrivog« rimo i ritmotvornog »ludističkog« pjesništva. Zamjetno je pak da se Vaupotić izdvojio upravo zrelošću svoga kritičko-satiričkog pristupa životu i društvu, ne libeći se pri tom takva odnosa ni prema njegovim institucijama, posebice onima s aureolom stožernih nacionalnih čuvara znanstveno-kulturne baštine poput tadašnje JAZU. Takvom satiričnom temom i idejom posebno je obilježena pjesma Kokoši oko Vankine galerije. Tu pak pjesmu kao vrhunski uzorak toga dijela Vaupotićeva pjesništva možemo svakako uvrstiti među onih desetak pjesama zbirke kojima se opravdava njezin nastanak i objava.

Uz konkretno autobiografsko ishodište u zbirci je zamjetno prisutno, i široko i raznoliko, njezino lektirno ishodište čije evidentne označnice nalazimo u sve njezine četiri tematsko-žanrovske cjeline: Crteži djetinjstva, Mudroslovne pjesme, Pjesni razlike i Konkretna poezija.

Da Vaupotić nije skrivao i takva svoja ishodištâ na to nas najdirektnije upućuje velik broj književnih imena kojima je obilato posvećivao svoje pjesme, kao i imena koja je spominjao u samim pjesmama, a čije je književne tekstove citirao ili parafrazirao. U nekoliko je navrata čak preuzeo gotove pjesničke autorske modele ne libeći se nimalo kritičarskih primjedbi, jer je u svim navedenim slučajevima i oblicima primarno bila riječ o tako usmjerenoj i relevantnoj njegovoj autorskoj poetici. Pri tom se od hrvatskih autora navode imena Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Augusta Harambašića, Drage Ivaniševića, Dragutina Tadijanovića, Maka Dizdara, Saše Vereša, a na simboličan način prisutni su i nespomenuti autori poput Antuna Gustava Matoša, čije »zvučne« tragove lako prepoznajemo u pjesmi Zvona zvone. Od stranih autora navode se Marcel Proust, Charles Baudelaire, Andre Gide, Federico Garcia Lorca, Ernest Bloch, Else Lasker Schüler, Günter Grass; od srpskih Ljubiša Jocić i Miloš Crnjanski; a od slovenskih Edvard Kocbek.

U ovom kontekstu karakterističnih Vaupotićevih raznolikih korištenja navedenih izvorâ najvišu razinu njegove pjesničke kreativnosti svakako doseže njegova varijacija na Krležinu Pjesmu bogovima i jednom bogu objavljenu u »Lirici« 1919. u ciklusu pod nazivom Kaos. A najilustrativniji uzorak preuzimanja gotovog pjesničkog modela antologijska je Lorcina Putnikova pjesma. Vaupotićeva pak osobna intervencija u živo tkivo te pjesme njezino je povezivanje s njegovom mitskom Korčulom, omiljenim mjestom svoje biografije, Lorcin putnikov susret sa (u konkretnom slučaju) očekivanom smrti kao da najvješćuje i skoru sudbinu »suautora«, u čijem su se lirskom kanconijeru simptomatično učestali takvi motivi obilježivši je svojom upravo crnom vizurom života...

PUTNIKOVA PJESMA

(U duhu Garcia Lorce, Dragi Ivaniševiću
za 30. obljetnicu Lorcinih prepjeva)

Cordoba, daleka i sama!
Korčula, daleka i bliska

Dobra volja, trudne noge
i sanje u kovčezima
Ma da poznam zemljovide
Nikad neću stići u Cordobu

 I na vjetru, i na valu
Crven mjesec, crni čempresi
Smrt na me gleda sa utvrda Korčule

 Jao, duge li ceste
Jao, moje ranjive noge
jao, smrt me čeka
prije no stignem u Korčulu

 Korčula
daleka i sama

 (Zagreb, 3.5.1979.)

A na kraju ovog našeg susreta s Miroslavom Vaupotićem koji kao da je ponovo oživio i u ovom njemu posebno dragom fakultetskom prostoru, prisjetimo se i njegove pjesme Slobodni Gdańsk, zbog čijeg je stiha prema kojemu Zastave slobodne misli vijore nad užarenim Baltikom vodio, kako mi jednom reče, dugi noćni razgovor s udbaškim isljednikom, jednim od svojih brojnih udbaških sugovornika kao i nepozvanih udbaških posjetnika svoga doma tijekom posljednjeg desetljeća.

Pozdravljajući stvarno i simbolično svjetlo Gdańska u krležijanski intoniranim stihovima vehementne poetske elokventnosti pjesnik kao da je pozdravljao ovu svoju Hrvatsku za čiji je, i to onaj cesarićevski hljeb slobode, i on prinio svoj klas! Stoga i nije neočekivano da nam upravo u ovim našim burnim danima itekako nedostaje.

Znamo naime bez ikakve sumnje na čijoj bi se strani i gdje bi se sve nalazio ‒ od Društva književnika, našeg Filozofskog fakulteta do obnovljene i »oslobođene« Matice hrvatske, od Jelačićevog trga do svoje Trešnjevke ‒ Labinske ulice i Pongračeva. U njegovim dnevnicima i lirskim zapisima sigurno bi bili zabilježeni, i ovo vrijeme, i ovi trenutci ‒ radosti i gorčine, ponosa i zebnje... Miroslav bi nam sigurno među prvima priopćio poneku indiskretnost, dao nam svoj komentar burnim događajima, a kao i uvijek vodio bi s nama onaj svoj karakterističan temperamentni dijalog. Jer temperament je doista ono što nam trajno ostaje u sjećanju o dragom i neponovljivom liku – omiljenog sveučilišnog profesora, književnog kritičara, izuzetno plodnog a od danas i upoznatog pjesnika s kojim se recitatorski opraštamo još i njegovim osobnim epitafom kojim nas još jednom podsjeća na autorovu zapretanu pjesničku senzibilnost:

UTIHA

Mir Miroslave
Miruj mirno u tišini
Tihe mirnoće spokojno sniju

 Spava more ko smireno jezero.

 Snivaju uvale tihe i tihane
Iako se ne zovu Tiha i Tihaljina
Spokoj u pokoju
Mir u miru
Miruj Miroslave
Uživaj mir i tišinu življenja

 Bonaco!
Kličem Tvoju pravu riječ:
UTIHA, Utiha

 (Korčula, 17.9.1978.)