Poezija prirodnog i kozmičkog intimiteta

Enerika Bijač, koprivnička pjesnikinja podrijetlom s neretvanskog područja, autorica je osebujnoga poetskog opusa (premda u segmentima bliskog i nekim drugim pjesničkim izričajima) koji kao da izrasta sam iz sebe i otuda s vremenom očituje svoju zasebnu logiku. Njezina je, naime, posebnost u dugogodišnjem, polaganom, gotovo organskom poetičkom rastu u kojemu se stariji slojevi skladno unose u sve nosiviju spoznajno-izraznu strukturu. Taj se pak razvoj, nipošto isprekidan, već prije sedimentan, naliježući, događa postupno, iz knjige u knjigu, s pojačavanjem određenih tematsko-stilskih naglasaka i diskretnim otvaranjem novih duhovnih i izraznih prostora. To se može bjelodano uočiti u knjizi izabranih pjesama i kratkih proza Enerike Bijač Svijet širokog dlana, koja sadrži izbor iz njezinih dosadašnjih osam zbirki pjesama, objavljenih od 1989. do 2010. godine, uz instruktivni predgovor Lade Žigo i pogovor Božice Jelušić.

Kako je riječ ponajprije o pjesnikinji prirodnog i kozmičkog intimiteta, višedesetljetni razvoj njezine poezije zapravo je ustrajno zaposjedanje sve unutarnjijeg očišta iz kojega subjekt stvara pjesmu. Kad kažem unutarnjijeg, ne mislim tu na kakav sve samovoljniji sentimentalizam ili sve subjektivnije izražavanje egzistencijalnih stanjâ. Naprotiv, lagano poniranje ili čak prodiranje u nutarnji prostor zapravo se poklapa s dostizanjem svojevrsne objektivne dimenzije iz koje proizlazi sav život, iz dakle platonističko-kršćanskog idealiteta Istine, Ljepote, Dobrote, Svjetlosti, iz – na kraju svih imenovanja – samoga Boga. Naša pjesnikinja tako ide gotovo uzornim platonističkim uspinjanjem od vidljive stvarnosti do nevidljive ideje, odnosno kršćanskim – od ljepote stvorenoga svijeta do samoga Stvoritelja te ljepote.

Sva je prilika da poeziji Enerike Bijač u velikoj mjeri pristaje razlikovanje, ali i međusobna uvezanost tzv. mistike naravnoga i nadnaravnog reda, o kojima je svojevremeno pisao pjesnik i estetičar, dominikanac Rajmund Kupareo. Pri tome bi mistika naravnog reda bila naslućivanje beskraja i Boga kao apsolutnog bića putem vidljivoga svijeta, a ona natprirodnog reda – eksplicitnije opjevavanje nadnaravno objavljenog (tro)osobnoga Boga i njegova djelovanja. Upravo su to i dva temeljna usmjerenja poezije Enerike Bijač, od kojih prvo dominira u njezinoj ranijoj, a drugo u kasnijoj poeziji (od zbirke U mogućem krajoliku iz 2006. godine). Osobito joj je naglašena mistika naravnog reda, može se reći i mistika prirode, i to s jedne strane u neposrednom i intenzivnom ćutilnom doživljavanju prirodnih fenomena, a s druge strane u jasnoj svijesti i čak euforičnom ushitu kojima pjesnikinja u konkretnosti dosiže cjelinu života, jedinstvenost postojanja. Ne radi se, dakle, samo o senzitivnoj i deskriptivnoj naslonjenosti na prirodu, već o pravoj mistici koja nastoji dostići cilj svake mistike – jedinstvo subjekta i objekta, lirske svijesti i nadosobne cjelovitosti samoga života. Pjesnikinja je tu osobito dojmljiva jer svoju pjesmu uspijeva graditi na način same prirode, dakle, ciklički, organski, kao skladno jedinstvo suprotnosti vode, vatre, zemlje i zraka, kao estetsko događanje koje u intenzivnoj ljepoti očituje svoju dubinsku ontološku smislenost.

Enerika Bijač u tome vidljivom događanju ujedno legitimira i temelje vlastita života i osobnosti, njezine slike iz prirode ujedno su i slike njezina zavičaja i djetinjstva, odnosno, simptomatika duboko osobne doživljajnosti, senzibiliteta i mentalnoga sklopa. Zavičajni neretvanski krajolici, najčešće neimenovani, ali prepoznatljivi, tako nisu samo evokacija detalja iz stvarnosti, nego i najvjernije zrcalo pjesnikinjine duševnosti i poetičkog profila. Baš zbog takve dvostrukosti autorici je dovoljno da na prizorištu pjesme ostanu samo lirski subjekt i priroda, a da se međuljudski odnosi pojavljuju tek povremeno, i to također očitovani putem duševnosti i naturalnih slika. U tome je, osobito kada se zatekne na polju refleksivne i diskurzivnije pjesme u prozi, Enerika Bijač ponekad bliska i poetici Andriane Škunca.

Uglavnom, Enerikin pjesnički svijet je par excellance lirski, konstituira se na nježnoj i drhtavoj opni dana, katkad i noći, na suptilnoj i lelujavoj zavjesi postojanja, čija ljepota nuka lirski subjekt na otvaranje, čak i na žudnju za nadmašivanjem samoga sebe i dosizanje jedinstva s neiscrpivim životom u njegovoj cjelini i dijelovima. Takva treperavost, čak fluentnost, zasniva se na temeljnim fenomenima vode i svjetlosti, na sunčevoj jari koja svemu omogućuje vidljivost pa tako i postojanju, i na tekućinama koje su slika i prilika promjenjivosti i cikličnosti, ali i neuništivosti i stalnosti života. Svjetlost i voda su, međutim, konkretizirani, dani u osebujnome ugođaju i prepoznatljivim obilježjima pa je sunčevo svjetlo karakterizirano nijansama hrvatskoga juga, a slatka, slana i bočata (»i modra i zelena«) voda ušća Neretve i mora arhetipske su i opsesivne slike ove poezije (»U Gori na kamenu sunce podivljalo. Razuzdana raskoš plamti uokolo. Mrvi, pa uzdiže dan zarobljen na kamenu. Rajski vrt rastvoren na dlanu... Stojim kod kapelice svetoga Alojzija na Zavali. Uz litice – licem mi hlapi morska pjena. Na istoj ploči okrećem se. Opet voda – i modra i zelena«). Dapače, voda se u poeziji Enerike Bijač nameće kao metafora heraklitovskoga bitka koji se uvijek mijenja, koji je borba i jedinstvo suprotnosti (»Otvoreni kaos i red idu usporedno«), ali je i očitovanje nekog vječnog reda, odnosno logosa.

Fluentnost nije samo odlika tematske strane toga pjesništva, već je u takvome duhu zasnovana i njezina faktura. Te su pjesme, naime, često strukturirane kao niz opservacija i refleksija koje se skladno i ritmotvorno uvezuju, koje katkada ostaju u otvorenosti sugestije i slutnji, ne narušavajući pritom cjelinu, već je produbljujući i čineći raznovrsnijom. Zato su česte poetske rečenice koje završavaju trima točkama, razmjerno sažeta sintaksa precizne i suzdržane deskripcije, muzikalna ritmičnost koja se – daleka od vanjske formalne prisile – često nastoji razviti u slog pjesme u prozi (»U bojama sedefa mirišu prizori. U valima vode – kaplje bujaju. I svijet iz vode izrastao, u igri razigravaju. Školjke do ruba u krug ispunjena. A sunce se saginje... Ispija modrinu. Sve pretvara u žar. U pogled britki – i nedogled u igri«).

Uz spomenutu mistiku prirodnoga reda, u poeziji Enerike Bijač razvija se i poezija natprirodnog reda. Lirska se svijest donekle povlači iz vizualnog obilja prirode u izravniju refleksiju nutrine i visine, odnosno Boga koji se naslućuje u intimnosti vlastita duhovnog prostora, zatim u veličanstvu svemira, u inteligibilnoj stvarnosti Riječi i riječī, jezika i poezije, u filozofičnoj refleksiji o Istom, Cjelini, Početku, Vječnosti, kao i u biblijskom, odnosno kršćanskom teološkom pojmovlju. Možemo reći da se ‒ u kozmološkom smislu – onkraj promjenjive stvarnosti sve više uočava njezin nepromjenjiv uzrok, aristotelovski nepokrenuti pokretač, a u teološkome smislu – sve se više otkriva, čak i u samom tkivu pjesme, Bog kao ona Osoba prema kojoj je lirski subjekt sada usmjeren (»U stalnoj kretnji/ voda se mreška, bivstvo/ u Prvi dan, Riječ/ u Početku... Osluškujem/ tu silnu tišinu/ koja se razliježe: riječi/ u slova, Prvi u drugi dan.../ Početak – u Beskraj«).

Time se od svojevrsnog stapanja s prirodom subjekt u određenoj mjeri preusmjerava na implicitni ili eksplicitni dijalog sa Stvoriteljem koji se u svome stvorenju istodobno otkriva, ali je i skriven, koji je istodobno nevidljiv, ali i najdublje prisutan u svemu, a ponajviše u čovjeku. Sve naglašenija filozofičnost i teologičnost poezije ove autorice donekle reducira njezin leksik i čini ga apstraktnijim i simboličnijim. Slike iz prirode ovdje su pak u znatnijoj spoznajnoj funkciji, što dovodi do napetosti u odnosu na njihovu prvotnu zornost i ćutilnu neposrednost. Poetski razgovor s Bogom u subjektu uzrokuje neko propinjanje ponad stvarnosti koja je, doduše, slikovita i lijepa, ali ipak nedostatna za čovjekov duh koji svoju puninu može pronaći tek u onom Duhu koji ga je stvorio.

Zanimljivo je da Enerika Bijač, primjerice u zbirci pjesama Riječ do riječi iz 2010. godine, dolazi do istinskog problema svake poetske mistike – na koji način izreći neizrecivo, opisati neopisivo, kako upotrijebiti pa čak i istegnuti jezik da uprisutni nešto ili Nekoga, kojega svaka verbalizacija većma reducira negoli otkriva. Jedan od mogućih pristupa tome problemu jest i nastojanje da se, barem u segmentima, stvori novi pjesnički jezik koji bi bio još udaljeniji od pragmatične jezične funkcije. Naša pjesnikinja tako, uz priznanje da o Bogu »samo slovka«, Božje otajstvo pokušava dozvati u pjesmu neologizmima, neobičnim metaforama, etimološkim i fonetskim figurama, naglašenom zvučnošću, mjestimičnom razlomljenom sintaksom s elipsama i »oslobođenim« riječima (»Tebi su sve strane stranice/ otvorene na sve strane/ prelijeva se romor šumor/ šumori voda lista/ zrak u krošnji okrilatio/ rumen/ vatrom plamti uberi me/ zemljom sričem/ ti malo ti veliko slovo/ uriječi me/ oglasi se glasom/ od kojega si skrutnuto./ U riječ do riječi slovkam ti/ slovo«).

U zadnjoj zbirci pjesama iz koje su pjesme izabrane, pod naslovom Obala iz 2010. godine, autorica kao da zatvara svojevrstan krug, ali – u obliku spirale – dolazi na isto mjesto koje je, međutim, na višoj razini od početnog. Nakon mistike naravnoga, potom nadnaravnog reda, nakon emotivnih investicija i duhovnih uzgona prema zajedništvu s prirodom, sveopćem jedinstvu s kozmosom i, napokon, filozofski, teološki i lingvistički napetom razgovoru s Bogom, lirski subjekt vraća se samome sebi i, kao u početnim zbirkama pjesama, tematizira vlastitu egzistenciju. Ona se i ovdje pokazuje kao bitno nedostatna, kao ona koja, poput egzistencije svakog čovjeka, ima svoj ovozemni kraj te iskušava umanjivanje, hlapljenje svojih životnih energija, ali i svojevrsno pomirenje s prolaznošću. Na to upozorava i znatnija prisutnost spoznajno negativnih kategorijâ, kao što su tišina, (Božja) šutnja, nejasnost, dubina, daljina, neznanje, gašenje, snivanje, rasipanje. Čak i sunce, čija je svjetlost u mistici naravnog reda Enerike Bijač imala svjetotvornu i živodajnu ulogu nalik onoj koju Bog ima u mistici nadnaravnog reda, kao da gubi svoj vitalni utjecaj na ljudsko postojanje.

Tako pjesnikinja u pjesmi Svojim putem zaustavlja pozornost na sve nemoćnijem lirskom subjektu koji se više ne nastoji preplesti sa suncem kao subjektom, već ga doživljava rezignirano (»sunce se smije/ ravnodušno...«), kao nebitno i neosjetljivo za njegovo tegobno postojanje (»prži... prosipa žar i/ ne brine za muku/ dok se penjem«). No, i takvo hlapljenje autorica ne doživljava dramatično i tragično, nego se u velikoj mjeri pomiruje s njegovom neizbježnošću i prirodnim tijekom života. To čak donosi dodatnu mirnoću i sažetost njezinu izrazu, pregnantnije pjesme i kraće stihove, životnu mudrost i egzistencijalnu težinu kojoj nisu potrebne mnoge riječi, već precizne formulacije nataloženog iskustva koje diskretno daju naslutiti i ono što ih nadilazi i ostaje izvan jezika (»Površinom vode, raste.../ plima... U dubini/ odmara tišina./ Ništa nije potrošeno,/ i nije odnijela voda,/ samo se pritajilo,/ sniva.../ U dubini/ drevne priče/ ljušte se... i rasiplje/ tišina«).

Valja zaključiti da se poezija Enerike Bijač treba iščitavati u kontekstu mirnijih poetikâ modernoga i suvremenoga hrvatskog pjesništva koje nastoje na intimitetu i skladnosti, na toploj, naturalnoj vizualnosti i refleksivnosti, na kontroliranom i sugestivnom izrazu, bio on u stihovima ili u pjesmama u prozi. No, još je važnije uživljavanje u vlastitu, osobitu logiku imanentnog razvoja toga pjesništva u kojemu se ono u prvome redu ogleda o svoj već prijeđeni put i namiče nove slojeve prethodno već dostignutoj slojevitosti. Tu će se razmjerna izvanjska jednostavnost te poezije i izbjegavanje afektiranosti i pomodnosti pokazati ne kao ponavljanje kakvog tradicionalnog poetskog iskustva, već kao poetika koja je osebujnost dosegnula naglašenim lirskim senzibilitetom, dugogodišnjim minucioznim izgrađivanjem te autentičnim ljudskim i poetskim iskustvom.