Mračna vizija budućnosti

Nakon što se u brojnim svojim ranim prozama dokaza­o ka­o istančani kroničar i ironičar zagrebačke stvarnosti i nadahnuti bard kvartovske mitologije, svojim romanom Lomljenje vjetra iz 2011. godine Edo Popović je otvori­o novu di­onicu svoga stvaralaštva. Smjestivši radnju u 2020. godinu u tom je romanu Popović ocrta­o mračnu, distopijsku viziju bliske budućnosti, začinivši svoj rukopis puno radikalnije nego dosad angažiranošću, u tolikoj mjeri da bi se taj roman čak moga­o okarakterizirati aktivističkim. Autorov novi roman Mjesečev meridijan novi je korak u tom smjeru, pri čemu je očigledna izrazita, gotovo pa blizanačka srodnost tih dvaju rukopisa. Oba romana pisana su iz antikonzumerističke, antiglobalističke, antikapitalističke pozicije, oba romana predstavnici su angažirane književnosti, a pritom su čak i svojim kompozicijama, arhitektonikom i načinom tvorbe teksta umnogome slični.

U spomenuta oba romana Edo Popović na­izmjence prati veći broj likova, pri čemu skokovitom naracijom, fragmentacijom i brzim izmjenama fokalizatora i naratora dinamizira rukopis. Također, u oba romana osjeća se da a­utor fabulu smatra manje bitnom te da mu priča služi tek ka­o okvir koji ispunjava elaboracijama stavova i ideja suprotivih dominantnoj kapitalističkoj, na konzumerizmu baziranoj ekonomsko-društvenoj paradigmi. Također, u oba romana a­utor donosi viziju mračne budućnosti u kojoj je društvo podijeljeno na privilegiranu manjinu i potlačenu, poniženu, obespravljenu većinu. No, unatoč tome Popovićev novi roman ne može se okarakterizirati izdankom znanstveno-fantastične literature već se on koristi hiperbolom i odmakom u budućnost kako bi apostrofira­o eskalaciju de­­evolucijskoga, strmoglavljujućega procesa kojega upravo živimo.

Na­ime, dok je u romanu Lomljenje vjetra naglasak stavi­o na kritiku izrabljivačkoga kapitalizma, u Mjesečevom meridijanu a­utor pogled skreće prema odnosu čovjeka i prirode. U tom romanu Popović genetske eksperimente prepoznaje ka­o novi pravac u kojem će kapitalizam krenuti u svom dehumanizirajućem putu potpunog pretvaranja čovjeka u izvor profita. Jer, dosad je čovjek svojim radom pro­izvodi­o profit kapitalistu, a ka­o potrošač donosi­o profit trgovcu, a u budućnosti čovjek će biti izvor genetskog materijala, ponovno u cilju stvaranja i gomilanja financijske dobiti kapitalista.

Vratimo li se na već elaborariranu konstataciju o izrazitoj srodnosti Mjesečeva meridijana i Lomljenja vjetra, treba još reći da se početak novoga romana zapravo naslanja i nadovezuje na kraj prethodnoga romana. U oba slučaja a­utor upozorava na nebitnost čovjeka na Zemlji i u prirodi, na činjenicu da je čovjek samo jedan od oblika života na Zemlji, da je Zemlja puno starija od čovjeka i da će, dugo nakon iščeznuća čovjeka sa Zemljine površine, priroda i dalje nastaviti postojati. Stoga je krajnje bahato od čovjeka što se smatra gospodarom prirode kad je u njoj tek privremeni gost, i to gost koji pomoću tehnološkog napretka (korištenog u svrhu pojačane pro­izvodnje novih pro­izvoda, tj. stjecanja profita) zapravo razara prirodu i ubrzava proces koji će u konačnici rezultirati samo­uništenjem ljudske vrste i iščeznućem čovjeka sa Zemlje. Odnosno, kako na jednome mjestu u romanu a­utor piše,»uzimajući i trošeći iz prirode više nego što im treba, ljudi potkradaju svoju sutrašnjicu«.

Lirski doživljaj prirode i uživanja u njoj, prisutan u prethodnome romanu u di­onici smještenoj u Liku i na Velebit, u novome je romanu još više istaknut, i zapravo stavljen u prvi plan, a ka­o odraz a­utorova iskustva preseljenja u okolicu Ribnika gdje sa svojom obitelji nastoji živjeti po prinicipima samo­­održivosti. Dodatna poveznica novoga romana s prethodnim je u karakteru narativa i fabule; oba romana u svojim osnovama imaju potragu – dok u Lomljenju vjetra plaćeni ubojica traga za parom odmetnika od sustava, u Mjesečevom meridijanu kći tajkuna kreće u potragu za informacijama o svojoj umrloj majci. Oba romana također pružaju bar viziju nade u bolje sutra, pri čemu je Mjesečev meridijan ipak mračniji i pesimističniji. Jer, dok u Lomljenju vjetra dvije odmetnute grupe građana ipak još nisu posve poražene, u Mjesečevem meridijanu zajednica tzv. Zaboravljenih koja živi izolirana, na način komunâ i prvobitnih zajednicâ, ispostavlja se ka­o eksperiment nad ljudima organiziran od strane bi­otehnološke tvrtke. Takav rasplet u sebi sadrži snažnu deziluzi­onističku poruku, jer živeći svojevrsnu idilu i Zaboravljeni zapravo žive u laži, a njihove egzistencije također su svedene na funkci­onalnost podređenu interesima tvrtke.

Nažalost, slično ka­o i u romanu Lomljenje vjetra, rukopis novoga romana zagušen je elaboracijama stavova i razmišljanja (samog a­utora, a iznesena kroz usta protagonista), pri čemu je ozbiljnija razrada fabule, a naročito dramaturgije, zanemarena. No Edo Popović ipak uspijeva izbjeći crno-bijelu sliku svijeta i crno-bijelu podjelu likova. Štoviše, on čak ni život u komuni ne ide­alizira i ne izbjegava pokazati i na pojedine nedostatke takvoga načina života. Ipak, za razliku od prilično trpkog i suhog diskursa u Lomljenju vjetra, roman Mjesečev meridijan na trenutke je oplahnut i dojmljivim po­etskim pasažima. Usto, osim što u rukopisno tkivo inkorporira citate pojedinih pisaca (Ivan Slamnig, Vesna Parun) pojedinim ge­ografskim toponimima Popović daje imena po dragim mu domaćim piscima (npr. Šoljanovo sedlo, Marunine grede, Majetićeva vrata i sl.). U pripovijedanju se koristi kombinacijom trećeg i prvog lica jednine, a koje na momente čak zamijenjuje drugim licem jednine, čime postiže neposrednost i bliskost, te isticanje pozicije pozitivaca u priči. No, po­igravanje pripovjednim pozicijama vjerojatno je iskorišteno i u svrhu poticanja izraženije recipijentove participacije, uz istovremeno ne­utraliziranje čitateljevog zamora izazvanog zalihnošću objašnjavalačkih gesta i pretjeranih elaboracija stavova i razmišljanja protagonista.

Iako ne pripada u gornji dom Popovićeva opusa, Mjesečev meridijan skladno se naslanja na prethodni a­utorov roman nadopunjući ga dodatnim aktivistički usmjerenim upozorenjima o mračnoj budućnosti koju već živimo. U ovom slučaju, naglasak je na činjenici kako se ka­o istoznačnica napretka danas smatra tehnološko usavršavanje, a kojemu je svrha povećanje pro­izvodnje u cilju zgrtanja profita i posljedično pretvaranje čovjeka u neslobodnog podanika konzumerizma, umjesto da se napretkom smatra povećanje osobne slobode pojedinca i njegove dobrobiti i blagostanja.