Moj blizanac kiborg*

Kiborgovo rođenje

Bio sam na doktorskome studiju iz elektronike na Sveučilištu u Dirtystoneu, kad su me samoća, nedostatak komunikacije i, prije svega, želja da dokažem nesposobnost svojih profesora naveli da napravim TOMMA (Talkative Organised Movable Model). Taj sam akronim uskoro promijenio u obično ime, Tom. Zbog diktature koja je još uvijek vladala u mojoj zemlji i zato što je postojala mogućnost da još jednom pokušaju drobiti moje izmučene kosti, odlučio sam što prije prihvatiti sjajnu ponudu Sveučilišta u Dirtystoneu koja je uključivala kartu, vizu i diplomatsku zaštitu. Osim toga, u sljedećih pet godina nije bilo nikakve nade u povratak barem privremene demokracije; novi satrap bio je mlad, okrutan i sklon lagodnome životu. Trebat će mu neko vrijeme da napuni sef u Švicarskoj i povuče se kako bi živio od svojih najamnina u nekome od rajeva za umirovljene diktatore...

* * *

Nakon šest mjeseci naporna rada napravio sam primitivnu inačicu Toma, intelektualno dosta ograničenog robota (još uvijek nisu bili spremni bio-čipovi)i jako nezgrapna izgleda. Imao je četvrtastu glavu i crvenkaste oči koje su treptale, velika usta, pravokutan trup i ruke pune kablova i cijevi. Nije imao noge tako da je samo mahao rukama. Govorio je samo u infinitivu. Govor mu je bio pomalo groteskan, nalik onome Indijanaca u filmovima o Divljem zapadu, neka vrst tarzanskoga engleskog ili sleng crnoga prijevoznika na safariju.

– Ja se zvati se Tom. Biti pokusni robot. Rubén Arancibia napraviti Tom. Slušati.

– Tome – govorio sam mu – podigni desnu ruku.

– Podići desnu ruku. O.K. Slušati.

– Podigni lijevu ruku.

– Što značiti »podigni«? Čekati odgovor.

– Podići je isto što i dići.

– O.K. Razumjeti. Podići lijevu ruku. O.K. Slušati.

– Spusti obje ruke.

– Što značiti »obje«? Čekati odgovor.

– Obje znači jednu i drugu, dvije ruke, lijevu i desnu, razumiješ?

– O.K. Razumjeti. Spustiti desnu ruku. O.K. Spustiti lijevu ruku. Slušati.

– Tom, zbog čega nisi istovremeno spustio obje ruke, ha?

– Što značiti »ha«? Čekati odgovor.

– To je nešto kao tvoje »čekam odgovor«.

– O.K. Razumjeti. Ne spuštati ruke u isto vrijeme jer raditi isto što i prije. Prvo desnu ruku. Poslije lijevu ruku. Rubén ne kazati u isto vrijeme. Slušati.

– Tome, nemoguć si.

– Što značiti »nemoguć«, ha?

– Da sve pitaš poput djeteta, da mi ideš na živce. Znaš, danas si koristio uzdah »ah« umjesto glupavoga »čekam odgovor«... Ti misliš, prokleti stroju koji guta novac, misliš ti, manijakalni wurlitzeru!

– Što značiti »ići na živce?? Ha?«

I tako u beskonačnost. Gori je od one male ljubopitljive djece koja te ponekad uznemiravaju. Istina je da je njegova mentalna dob bila upravo ta dječja dob; morao je naučiti mnoštvo stvari, a imao je pomalo nestrpljivog učitelja na raspolaganju. Bilo je potrebno da žurno nauči nekoliko gramatičkih lekcija pa sam odlučio nazvati Óscara, mojega prijatelja lingvista koji je polazio doktorski studij na Sveučilištu u Blacktaleu. Na najbolje mogući način objasnio sam mu o čemu se radi. Bio je oduševljen: baš divna prigoda za obranu njegova doktorskoga rada, nešto takvo je i očekivao; doktor Facik bi bio oduševljen da uspostavi program... Tada sam prekinuo njegov zanos i rekao mu da se radi o povjerljivom poslu, da se ne smije saznati na koji sam način dobio financijska sredstava, ni koliko još vremena treba da projekt privedemo kraju. Upozorio sam ga na opasnost koja prijeti ukoliko se te teme dočepa netko beskrupulozan. Jednoga će dana sve će biti objavljeno, ali onda kad sve bude gotovo. Ne, sada nije prikladan trenutak da se takve napredne stvari prepuste uzrujanome i nezrelom čovječanstvu.

Óscar se složio i preporučio par uvodnih tekstova koji bi mi mogli biti od pomoći u poslu dok pokušavam ishoditi dozvolu i dolare za istraživanja. Ustrajao sam u tvrdnji da će to biti ubrzo. Prema pravilima i lekcijama iz knjiga koje mi je preporučio Óscar, programirao sam Tomovu neuronsku mrežu i govorni sustav. Njegov se govor znatno poboljšao. Još uvijek bi se tu i tamo zabunio, ali ne više od nekoga naprednog srednjoškolca, osobito kad se radilo o riječima koje se rjeđe koriste i, naravno, u slučaju nepravilnih glagola. Malo-pomalo situacija se mijenjala i on je zauvijek napustio govor crvenokožaca. Posvetio sam nekoliko mjeseci proučavanju Chomskyjeve transformacijske gramatike i premda nisam ulazio u dubinska proučavanja složenije semantike, postigao je značajne uspjehe na području sintakse. Jezična dvosmislenost koja se može razumjeti samo u određenom kontekstu, činila se nerazrješivim problemom sve dok nisam otkrio mogućnost povezivanja sintaktičkog modula rečenica s nizom naprednih sustava u kojima su se pohranjivale predodžbe, znanja i iskustva u skladu sa saznanjima učenika. Naravno, trebalo je ustrajati na mogućnosti da Tom sâm analizira svoja iskustva i da iz njih izvlači nove predodžbe i znanja. Time bi se, slično kao kod ljudi, uvećale njegove spoznaje. Zahvaljujući Óscarovoj stalnoj suradnji putem međusveučilišne računalne mreže povezane izravno s Tomovim »mozgom«, android je uspio steći rječnik profesora književnosti ili pravnika. Bit će lakše ispraviti pretjerivanja nego čisto neznanje, pomislio sam. I imao sam pravo jer se upravo to s vremenom i dogodilo.

Nakon što sam se u potpunosti i dugoročno posvetio proučavanjima znanosti o robotima koja su mi omogućila značajan napredak u njihovome dizajniranju, što je tema mojega doktorskog rada, uspio sam omogućiti robotu da može slobodno pokretati ruke. Uz snažnu dozu mazohizma zamišljao sam tisuću načina na koje su prokleti vojnici stvarali nove ratne strojeve s namjerom da svoje protivnike izbrišu s lica zemlje: užasavajući ratnički pauci napreduju na svojim dugim nogama i bacaju projektile i laserske zrake na neprijateljske položaje; nepobjedive napadačke skupine sastavljene od kiborga-ubojica pljačkaju razoružane gradove koje brane posljednji vojnici-ljudi; androidi se uvlače u neprijateljske redove i pronalaze skrivene vojnike. Dobro, bilo bi dovoljno objaviti rad u kvalitetnome međunarodnom časopisu s dovoljno pojedinosti i na taj način dokazati da su sve sile s osvajačkim težnjama jednake.

Posvetio sam se dizajniranju i izradi Tomovih nogu i usavršavanju pojedinosti vezanih uz njegov psiho-motorički aparat. Nije bilo lako postići njegovu ravnotežu i nekoliko sam puta bio u iskušenju da mu usred uobičajenoga psovanja zbog tolikih izgubljenih tjedana stavim kotače, ali bio sam kao opsjednut. Nisam želio da Tom postane neka vrst prijenosnoga pladnja koji govori, koji se kotrlja po kući i udara se u stube. Dugo je trebalo da se taj problem riješi. Ali, uz Gerardovu pomoć uspio sam napraviti nekoliko snažnih bio-čipova koji su Tomu omogućili povezivanje sa sveučilišnim i knjižničnim bazama podataka, televizijskim kanalima čitavoga svijeta, satelitima, svim vrstama postojećih informacija. Poboljšao sam njegov sintetični glas kako bi više nalikovao na ljudski i zadužio ga da on sam u telefonskom imeniku izabere neka imena i uputi im poziv. Ja sam u međuvremenu imao vremena da nastavim proučavati problem njegove ravnoteže.

Tom se tada zainteresirao za moj posao i spojio se na mikroračunalo na kojemu sam pokušavao napraviti dizajn robotovih nogu. Nekoliko je dana proučavao baze podataka i čitao moje bilješke ne prestajući mi prigovarati zbog rukopisa koji mu je na početku oduzeo dosta sati, sve dok konačno nije uspio dobro rastumačiti moje »hijeroglife«. Počeo je razgovarati sa mnom i odjednom – puf, pala mu je na pamet sjajna zamisao; jedna od onih koje mijenjaju bit problema, čine ga beznačajnim i ukazuju na nespretnost naših prijašnjih postupaka. To je za Toma bilo vatreno krštenje. Bio je, to je tajna, puno uspješniji od mene i više sam se puta upitao moram li, ako slučajno objavim taj rad, navesti da je Tom autor. Bila bi strašna novost da android bude autor, pravi međunarodni skandal. Morao bih mu dati neko prezime. Moje mu je zapravo očevo. Vezano uz članak o ravnoteži, pomislio sam da ga ne bih trebao samo staviti među autore nego bi on trebao biti prvi među njima. Jer, konačno rješenje je ipak njegova zamisao. No, on je bez obzira na sve moje ostvarenje, ja sam ga napravio i sve što on učini, pripada meni. Ali, pripadaju li djeca roditelju? Ne, ona su privremeni dar – rekla bi moja majka. Posuđeni su i odlaze kao što i dođu. Čovjek ih ne može prisvojiti kao da su stvari. U trenutku kad sam odlučio napisati članak, radije sam prekinuo tu raspravu koju sam vodio u sebi. Možda ću upravo njega zadužiti da ga napiše. A što ako konzervi padne napamet da me izbaci s liste autora? To bi bilo i pravedno. Možda će prestati o tome razmišljati, premda je to pomalo bijedno.

Tom je nakon pet mjeseci dobio noge i počeo je učiti kako ih koristiti. Bio je istoga stasa kao i ja, ali malo teži zbog metalnih dijelova u svojim ekstremitetima. Mogao je bez problema hodati po mojemu malome studentskome stanu gdje je živio otkako je počeo govoriti. Prvih sam mu dana morao pomagati kako ne bi pao. Pad bi mogao ozbiljno naštetiti njegovome sustavu. Nije bilo jednostavno zadržati takav nespretni stroj. Pokušavam zamisliti što bi pomislio netko tko bi odjednom ušao u stan i ugledao ogromnu konzervu kako zuji i grli me; konzervu punu svjetala, kablova, poveznica, ventila i strujnih krugova. Pravi film strave. Doktor Arancibianstein i njegov monstruozni stroj. Look at them. Vatirao sam mu noge kako više ne bi izazivale pretjerani metalni zvuk zbog kojega su se stanovnici donjih katova više dana bunili. Morao sam izmisliti da vježbam s utezima na jednome sofisticiranom stroju, ali ukori i prijetnje su bivali sve žešći. Na sreću, Tom se ubrzo naviknuo na svoje novo, dvonogo stanje. Žalio se što ne može vježbati kao one lijepe plavokose djevojke koje su svakoga jutra na televiziji izvodile vježbe za domaćice, nezaposlene i umirovljenike.

Dok sam ja odlazio u laboratorij, Tom je ostajao u stanu, povezivao se s bazama podataka, telefonirao ili – što ga je osobito veselilo – čitao i gledao televiziju. Strogo sam mu naredio da se sakrije u ormar ako začuje i najmanji sumnjivi šum. Dogovorili smo način na koji ću mu kucanjem na vrata dati znak dolazim li sam ili u društvu. Jednoga poslijepodneva nekome je neopreznome lopovu palo napamet da isproba bravu na vratima našega stana. Svojim izuzetno osjetljivim uhom, Tom je odmah zamijetio njegove pokušaje. Prema mojim uputama, sakrio se u ormar s odjećom prije nego što je prijestupnik ušao. Kroz ključanicu je oduševljeno promatrao prizor: ono što nije mogao vidjeti, zamislio je na temelju zvuka. Siroti lopov je počeo istraživati među rijetkim posuđem na kojemu su bili razvidni mnogobrojni tragovi vođenja rata. Obeshrabren, odustao je od proučavanja nerazumljivih knjiga i na kraju je, kako bi nešto napravio, odlučio ponijeti neštood rabljene odjeće.

Kad je nesretnik otvorio vrata ormara, pakla prepunoga robe, ugledao je svjetla u boji i metalne ploče koje su počele zavijati poput policijske sirene. Jer, Tomovo je lice bilo sačinjeno od niza svjetala, kablova i strujnih krugova, a na njemu su se isticale blistave kamere koje su projicirale crvenkastu i zlokobnu svjetlost dok su deseci bio-elektronskih mišića zujali i jezivo škripili. Tip se onesvijestio: ne znam kako nije umro na licu mjesta. To bi tek bilo krasno! Tom ga je s puno ljubavi uzeo u naručje i zibajući ga, prenio do ulaza u stan. Pogledao je kroz špijunku kako bi se uvjerio da vani nema nikoga i položio ga na otirač. Još je uvijek bio u nesvjesnom stanju. Kad se lopov probudio, pobjegao je glavom bez obzira. Nesretnik se sigurno zaustavio kod neke psihijatrijske ordinacije gdje će se neki analitičar, primjenjujući metodu staru sto godina, pobrinuti da dođe k sebi...

Tom je, šaleći se, pričao o toj pustolovini. To je dokazivalo njegovoj neprestani napredak i razvidnu inteligenciju. Kako bih spriječio ovakve burne reakcije ljudi, odlučio sam mu dati ljudski izgled. Nazvao sam Gerarda do Santosa da ga podsjetim na to. On mi je rekao da je sve spremno, da sam se javio u pravi trenutak. Idućega je dana pregledao Toma i procijenio da za nekoliko tjedana više neće izgledati kao mehaničko-elektronički android. Trebalo je odlučiti o izgledu njegova lica i tijela te o drugim pojedinostima. Bit će moj savršeni dvojnik, rekao sam, jer ćemo moći izlaziti iz stana u smjenama ne izazivajući nikakve sumnje. S druge strane, činjenica da dva muškarca žive zajedno mogla bi loše utjecati na moju mačo slavu. Bilo je dovoljno napraviti odljev moga lica da bi se napravila Tomova maska. Stvar je bila jednostavna. Za dva smo tjedna bili savršeni blizanci; on pomalo bezizražajan i krut poput Schwarzeneggera, ali, dobro, mogao je proći. Trebalo je još poprilično raditi na postizanju sličnosti u mišićima lica i omogućiti mu nadzor nad izražajima lica. Bilo je od iznimne važnosti da Tom dobro procijeni prigodu, trajanje i jačinu svake geste, te trenutak kad je mora rabiti. Primjerice, krut i dugotrajan osmijeh s lakoćom se pretvori u grotesknu i neprirodnu grimasu, osobito ako se pojavi u trenutku kad se radi o nečemu svečanom ili još gore, tragičnom. Pretjerani osmijeh koji se pojavljuje uz pozdrav, može se tumačiti kao podsmijeh. Pretjerana namrštenost prije će značiti srdžbu nego ljubaznost. Konačno, problem se može svesti na jednu ploču s gestama, opisom krajolika i prikladnih situacija uz približno vrijeme trajanja, preporučenu jačinu – i ako je potrebno – naznaku slijeda izražaja.

Ta pomična ploča s bilješkama o ponašanju bila je savršeno rješenje premda mi je njezino postavljanje oduzelo dva puna mjeseca. U to je vrijeme Tom satima boravio ispred zrcala praveći najstrašnije i najsmiješnije grimase. Potajice ga promatrati postalo je jedna od mojih najomiljenijih zabava. Pod utjecajem televizijskih emisija počeo je glumatati; morao sam ga oštro ukoriti kad je postao opsjednut Humphreyem Bogartom i Robertom Mitchumom, vjerojatno njegovim omiljenim filmskim zvijezdama. Jedva sam ga uspio odvratiti od oponašanja hoda Johna Waynea (rekao sam mu da djeluje kao da pati od neke venerične bolesti u završnoj fazi) i silno sam se trudio izbrisati mu s lica neprestani i očaravajući osmijeh Clarka Gablea. Tada je odlučio oponašati mene uz ironičnu tvrdnju »ti si moj učitelj, moj stvoritelj«. Morao sam se podvrgnuti mučenju koje je uslijedilo. No, ubrzo smo riješili problem i počeli naizmjence dijeliti moju osobnost. Nabavio sam fotografije većine svojih poznanika i obavijestio Toma o njihovim običajima, podrijetlu, količini povjerenja koje imam u njih, mogućim i obveznim temama za razgovor i prihvatljivim opravdanjima za prekid razgovora. Ja sam spavao ili radio u kući, a on bi odlazio zamijeniti me. Kiborg pak je ostajao u kući dok sam ja išao u laboratorij, u knjižnicu ili na svoje erotske susrete. Moram priznati da je za mene puno puta bio pravo olakšanje: slao sam ga na mnoga društvena događanja, na koktele, predavanja, objede, utakmice bejzbola i na nekoliko beskorisnih seminara. Baš jadno!

Tako sam na Tomov račun stekao slavu svjetskoga i prijateljski nastrojena čovjeka i za sto posto poboljšao svoje odnose s ljudima. Zamijenio me je na posebnoj večeri u vili doktora Fajarda kojoj je prisustvovao nakon dugoga niza preporuka: da ne smije kazati nešto neprikladno sad kad je tako malo nedostajalo da završim doktorski rad, da ne smije iznositi moje mišljenje o njegovome znanstvenom radu ili njegovim osobinama, da mora biti susretljiv prema njegovoj supruzi, da mu zabranjujem bilo kakvu vrst bezobraština. Android me je gledao pomalo veselo, pomalo bijesno. Uzviknuo je: »Previše tražiš! Želiš da ja obavim prljavi posao, zahtijevaš od mene ono što ti nisi u stanju napraviti! To je, blago rečeno, nemoralno«. Ne moram objašnjavati da sam ostao bez teksta, zbunjen, bez odgovora. I prije nego što sam uspio ponovno odvojiti usne, potapšao me je po leđima: »Nemoj se brinuti, Rubéne. I’ll do my best, don’t worry. Ne mislim pljeskati njegovim glupostima, ali neću ni zviždati. Budi miran i odmaraj se kod kuće, bwana. Kabunga će za tebe obaviti poslić«.

Otišao se presvući u markiranu odjeću. Poslije mi je podnio izvješće o večeri uz pojedinosti o Fajardovim velikodušnim savjetima kojima je bio cilj smjestiti me u kola koja idu izravno prema pobjedi i uspjeti me usredotočiti na praktične stvari, to jest, usmjeriti me prema industriji koja toliko treba nadarene inženjere kako bi uspjela nadvladati prirodu i omogućila blagostanje stanovništvu. Tom se nije mogao suzdržati i osvrnuo se na političku prošlost mojega profesora koji je, pomalo iznenađen, započeo dugi govor o načinu na koji se postižu zrelost i razumnost; neophodno je zaboraviti postupke izazvane mladenačkom energijom, a ne dubokim razmišljanjem. Kiborg ga je upitao – je li ga možda duboko razmišljanje dovelo do toga da živi u toj lijepoj vili u brdima, prepunoj kipova i finoga starinskog namještaja, tako daleko od ostalog naroda i njegova blagostanja. I premda se na profesorovom licu na trenutak pokazao blagi, dobro prikriveni stid, odmah zatim ponovo je započeo sa svojim govorom u kojemu je opravdavao samoga sebe. Njegova je supruga otvorila usta kako bi rekla nešto o čaju organiziranome u dobrotvorne svrhe, o svojemu nedavnom odmoru na Havajima, o planovima da obnovi luksuzni Volvo, o skorom preuređenju njihova bazena. Fajardo ju je gledao uz neodobravanje, sve dok je ne bi ušutkao.

Kiborg je beskrajno uživao u tim raspravama. Da završi sa svojom predstavom, Tom se prisjetio svojega navodnoga djetinjstva kad ga je djed po ocu – grof od San Telma – na sapima kestenjasta alata vodio u obilazak prostranih oblasti u njegovome vlasništvu koje su se protezale na području od same obale oceana do vrhova gdje je vladao andski kondor. Ta je priča dirnula najskrivenije dijelove duše Fajardove supruge. Njezine su pohlepne oči sijevale dok je slušala Toma kako sa svim pojedinostima govori o načinu na koji je posluga služila poslastice na finome kineskom porculanu uz jedaći pribor od čistoga srebra. Činilo se da je njezin snobizam dosegao vrhunac dok se stroj prisjećao odjeće naručene iz pariškog kataloga, koja je prolazila dva mora prije nego je stigla na svoje odredište u blizini Pacifika, ili kad je opisivao dvorane ukrašene starim uljima, namještajem od mahagonija, ebanovine i cedra iz Libanona. Na kraju im je ispričao da je sam njegov djed proćerdao svoje bogatstvo zbog podvale jednoga skorojevića koji je iskoristio njegovu dobru volju. Rekao im je da od tada nema povjerenja u bogate ljude jer se iza njihova bogatstva uvijek krije neka priča vezana uz oportunizam, i poprilična doza niskosti i sebičnosti. Fajardo i njegova supruga šutke su saslušali taj kraj. Priča ih se dojmila i na najvišoj podsvjesnoj razini svoje mračne savjesti, naslutili su da su na neki način dio nje...

Nestašluci čeličnog čovjeka

Jedne od onih večeri dok sam se s užitkom spremao raditi u mirnoći svoga stana, Tom je stigao s posebnom pričom.

– U kinu sam sreo Ángelu, Rubéne.

– Da, i što onda? Što znači taj ironični smiješak, ti staro željezo? I tko je ta Ángela, ha?

– Izgleda tvoja djevojka. To mi je, čini mi se, natuknula malo pretjerano povjerljivim tonom, ako baš hoćeš znati. Na kraju sam preuzeo inicijativu i zakazao ti sastanak s njom u subotu, u devet sati navečer u motelu Paradiso.

– Tko te je ovlastio da se miješaš u moj život, konzervo? I gdje si pronašao motel Paradiso?

– Ona je to predložila. Na istome mjestu kao i uvijek. I rekla je još neke stvari zbog kojih je i hladna konzerva poput mene pocrvenjela. Čini se da dobro obavljaš svoj posao, vrećo ugljikohidrata...

– Nemoj biti bezobrazan. Sada se sjećam te djevojke... Uopće nije loša, ali nije moja djevojka, razumiješ? Osim toga, nemaš ovlasti razmišljati o toj temi, a još manje donositi odluku umjesto mene.

– U redu, ali njezina je zamisao dobra poput nje. Moraš se opustiti, Rubéne. Ja te ne mogu zamijeniti na tome poslu. Nemoj biti fanatičan. OK. Slušati.

– Sjećaš li se svoje prošlosti Tome, ha? Govorio si kao veliki poglavica Bijeli Orao. Ići ću na sastanak, ali drugi put me prije pitaj, u redu? Ja nisam tvoje dijete nego je obrnuto.

– Da, Rubéne. Oprosti. Kad budeš htio, reći ćeš mi u čemu da ti pomognem...

Nekoliko dana nakon toga, Ángela mi je predbacila da nisam baš bio nešto zagrijan za nju i nostalgično se prisjetila večeri našega posljednjega vrućega susreta. Prisilio sam je da se pokaje zbog kritika upućenih bogu ljubavi dok je Tom, spojen na sveučilišno superračunalo, rješavao složeni sustav diferencijalnih jednadžbi. To je bila savršena stvar u slučaju da koji put zatreba.

Približavao se datum obrane doktorskoga rada. Ubrzano sam ga pisao jer sam se namjeravao što prije vratiti u Čile. Privukla me je mogućnost brzoga povratka demokracije koju je nagovijestio pukovnik koji je zbacio s trona dežurnog satrapa. Ulazak u zemlju bio mi je slobodan kao i za najveći dio političkih zatvorenika. To je bio pravi trenutak da se toga ljeta, na blagdan svetoga Ivana, provjeri istinitost ove priče i napravi nešto za ocrnjenu domovinu. Tom mi je malo pomagao u pisanju, ali redaktura nije bila njegova jaka strana. Blago rečeno, njegov je prinos tu bio umjeren. Trebalo je obaviti još jedan dodatni posao u našemu Odjelu zajedno s Óscarom, ali poslije. Više nisam imao vremena za usavršavanje kiborga. Ali, njegove su govorničke vještine bile sjajne i zbog toga sam odlučio poslati ga da umjesto mene brani doktorski rad pred komisijom sastavljenom od slavnih beskorisnih tipova na čijem se čelu nalazio doktor Fajardo. Uz njega, tu su bili i spastični Johnson te druge slične spodobe. Kao ministar bez lisnice pojavila se i ona grozna zvijer od Kovalskoga. Tom će rad obraniti puno bolje od mene: odisao je strpljenjem, smionošću i sigurnošću. Uvježbavali smo razne aspekte rada. Puno vremena prije njegove obrane, sve je bilo savršeno pripremljeno.

Na dan obrane mojega doktorskog rada ostao sam kod kuće gledajući video s Busterom Keatonom i pripremao naše kofere za neizbježno putovanje. U podne je nazvao Tom kako bi me obavijestio da smo dobili najvišu ocjenu i da je profesor Kovalski, koji se smatrao stručnjakom na tome području, pojeo sva govna ovoga svijeta nastojeći opovrći naše tvrdnje i poništiti, prema mišljenju svih promatrača i ostalih članova komisije, sjajnu obranu. Publika je pljeskala oštroumnim odgovorima doktora Arancibije – tako su se obraćali androidu. Zatim su ga pozvali u dvoranu i obavijestili ga o rezultatu obrane. Više nisam bio samo fakultetski obrazovan; postao sam doktor znanosti! Čak ni sam prijatelj Gerardo – koji je prisustvovao obrani – nije primijetio da se radi o zamjeni. Sad su obojica pili pivo sa stadom glupana koji su organizirali svoju tradicionalnu odvratnu proslavu.

Tom mi je ispričao da je, nakon što je obranio rad, profesorima jezgrovito objasnio mogućnost da se na temelju novih otkrića napravi android. Poletno je opisao samoga sebe i naveo osnovne teorijske postavke svojega dizajna, ali su svi odlučno odbacili njegove zamisli: stari profesor Elorza je smatrao da je to ludost nekoga tko se nije naspavao; Johnson je rekao da prestane buncati kao da halucinira; Fajardo je naznačio da je to loš početak za jednoga doktora, a Kovalski je izjavio da je doveden u iskušenje da podere potvrdu o obrani doktorskoga rada i da me silno želi javno poniziti jer govorim takve besmislice. Tom je napomenuo: »Bio sam u napasti da strgnem masku i da mu pokažem svoje strujne krugove, da im dokažem da su oni glupani, bedaste neznalice, bijedni pajaci, kurvini sinovi, jebeni gadovi. Pogledajte tko sam ja uistinu vi vreće laži, konzerva sardina koja misli i šalje vas u govna, baš ovdje na ovome mjestu. K vragu! Ali nisam ništa učinio, Rubéne, jer tako smo se dogovorili. Nisam ništa učinio jer sam bio jako ljutit Rubéne, razumiješ li, jako ljutit...«

Tada sam shvatio da se s Tomom nešto događa. Ne govorim samo o meksičkim riječima koje je rabio uz pretjerane psovke. Bilo je čudno da se naljutio. Nisam u njega stavio niti jedan čip ili program bijesa ni išta sličnoga. Zašutio je i najavio da će, kad bude mogao, doći s Gerardom i Óscarom da mi sami proslavimo. Pomislio sam na ono o čemu sam razmišljao toliko puta: ako kod androida na početak stavim inteligenciju i znanje, osjećaji će se sami kasnije pojaviti. To je logično. Oni će biti posljedica postojanja svijesti ljudskoga bića, posljedica razmišljanja: bit će čin izvođenja zaključaka, a ne čisti biološki nagon koji je pretvorio u čudovišta one koji su u smrt poslali svoje protivnike u Auschwitzu, u Sibiru, u Kambodži ili u našim vlastitim koncentracijskim logorima. Radi se o hladnim, promišljenim odlukama iza kojih, razvidno je, stoji zloća. Privremeno ludilo, ispunjavanje naredaba nadređenih ili zazivanje logike rata nisu prihvatljivi argumenti. Mržnja, ljubav, zavist, osveta, izdaja, strast, pokazatelji su inteligencije koja ne razlikuje dobro od zla a priori nego to čini zbog dobrovoljno prihvaćenih etičkih zakona.

Pred svojim sam očima imao dokaz, evidentni dokaz, činjenicu koja je potkrepljivala moju teoriju. Možda je to otkriće bilo najvažnije od svih. A samo nekoliko sekundi prije toga, tko zna otkuda pojavio se jednostavan predosjećaj? To je tajna. Jedna od najvažnijih, i paradoksno najprezrenijih kvaliteta, svakako je intuicija. Odakle potječe uvjerenje koje nadahnjuje istraživače da potroše tisuće sati da bi jednu netočnu zamisao prikazali kao točnu? Isto se događa s umjetnicima koji u svojemu stvaralaštvu rabe intuiciju a ne logiku, čime se Zapadnjaci toliko ponose. U svojemu sam sokovniku pripremio pisco sour* s puno leda i prema mojemu tajnome receptu, na kraju dodao čitavo jaje, uključujući i ljusku. Imao sam sir, masline i krekere. I nekoliko boca crnog vina koje sam posebno čuvao za tu prigodu. Gerardo i Óscar su bili zaprepašteni kada sam ih obavijestio da je Tom branio moj doktoski rad. Samo što nisu doživjeli infarkt prvo od iznenađenja, a zatim od smijeha. Zapravo, to ih se jako dojmilo. Pili smo i jeli do idućega dana kad su tri sjevernoameričke studentice došle k nama po svoju dozu latinske ljubavi. Preko vikenda bili smo na zasluženome odmoru. Kampirali smo u planinama, uživali u prirodi i prakticirali bogata ljubavna iskustva.

Kad smo se vratili, suočili smo se s problemom moga i Tomovog povratka u

* Pisco sour – piće koje se pravi od rakije, bjelanjaka, šećera, limuna i puno leda (op. prev.). domovinu. Odbio je da ga se rastavi, a njegove dijelove smjesti u kofere ili u kutije. »To bi bilo gore nego da me raskomadaš, ne misliš li...? Imam bolju zamisao: mogu krivotvoriti neku putovnicu, staviti brkove i naočale i... gotovo. Ja sam tvoj brat Tomás Arancibia«.

– Ali, gdje ćemo nabaviti putovnicu, Tome?

– Ne brini, to sam sredio s prijateljima koje sam upoznao u noćnim šetnjama. Sutra će mi je sigurno predati.

– Što, prijestupnici? U što si se uvalio? Koliko im treba platiti za tu uslugu? Znaš da nemam novca niti ga mogu nabaviti.

– Nema problema. Duguju mi neke usluge. Nemoj se brinuti, ne radi se o nečemu kažnjivome. Nema nikakve opasnosti. Uvjeravam te.

– Vidim da se radi o čudu, ali ne o svetačkome. Pretpostavljam da ću morati imati povjerenja u tebe.

– Ne, Rubéne. Ne brini. Jedne sam se večeri kasno vraćao iz laboratorija. Za promjenu, mijenjao sam te, i vidio neke tipove koji samo što nisu pogubili dva zavezana Hispanoamerikanca s povezom na ustima. Rekli su mi da se radi o nekome problemu vezanome uz trgovinu drogom. U tome me trenutku to i nije pretjerano zanimalo; samo sam ih želio spasiti.

– I doveo si u opasnost sebe, mene i čitav projekt!

– Što onda? Trebao sam pustiti da ih smaknu? To si me učio? Nemoj pričati gluposti... Osim toga, o kakvom se to riziku radilo? Nitko ne očekuje da se Terminator pojavi u cik zore i spasi dvojicu trgovaca drogom u dugovima. Bilo je lako, krećem se brže od bilo kojeg čovjeka, ne bojim se smrti. Zbunio sam mafijaše, razoružao ih i oslobodio žrtve.

– Robin Hood u inačici kiborga – odgovorio sam uz otrovnu dozu sarkazma.

– Željan sam slave isto koliko i ti, Rubéne. Kao i oni u koje si me pretvorio – ljudi. Spasio sam ih, i točka. Bila je to nagonska reakcija.

– Dobro, pretpostavljam da su ti u znak zahvalnosti...

– ...ponudili svoje posebne usluge, da, to da. Sa suzama u onim svojim očima koje su na trenutak ugledale smrt u svojoj blizini. Nisam ih ništa molio zauzvrat. Oni su mi se sami ponudili.

– Ali, to znači poslovati s takvim ljudima, Tome! Postoje etičke granice za sve...

– Oni nisu glavni krivci za zlo koje nam se dešava, Rubéne, i ti to znaš. Nisu ništa gori od onih drugih koji nose markiranu odjeću i pojavljuju se na naslovnicama časopisa. Krivi su prodavači, oni koji im dopuštaju da prodaju, kupci. Što će se promijeniti zato što sam im spasio život?

Bila je to dugačka rasprava. Nisam dopustio da me uvjeri. Mislim da je bio u pravu, ali nije lako priznati to samome sebi, osobito ako si sâm, svojim rukama napravio sugovornika. Rezervirao sam nam karte. Posavjetovao sam se s Gerardom oko pokretnih metalnih detektora u zračnoj luci. Odgovorio mi je da sintetička koža djeluje kao izolacija; trebalo se samo pobrinuti da spojnica ne popusti i da Tom ne otvara usta dok prolazi dijelom na kojemu su postavljeni senzori. Nabavio sam stari metalni detektor i izvršio potrebne provjere. Zaista se činilo da je problem riješen. Zamolio sam Gerarda da napravi manje promjene na licu moga blizanca kiborga, kako bismo izgledali kao da smo u rodu. Uzeo sam svoje diplome, jedan primjerak doktorskoga rada, najdraže knjige kojih je, kao i uvijek, bilo previše te druge koještarije koje smatramo neophodnima. Ostatak korisnih stvari poslao sam brodom. Android je u jednoj ručnoj torbi nosio ono najteže: bio je tako snažan da nitko nije mogao ni pomisliti da se radi o tako velikoj težini. Činilo se kao da nosi torbu s guščjim perjem. Oproštaj u zračnoj luci bio je dojmljiv – zanosne djevojke su plakale kao kišna godina. Rekao sam im da im kao utjeha ostaje Gerardo, da ga dobro čuvaju i da mu s vremena na vrijeme ostave nešto slobodnog vremena za njegov posao. Uz osmijeh su me molile da im ostavim i bratića Toma kao svoj nadomjestak. Činilo mi se da je Tom uživao u tome komplimentu...

S Óscarom i Gerardom sam se dogovorio da će učinjeni posao i Tomovo postojanje ostati u tajnosti. Čekat ćemo koliko god bude potrebno. Usuglasili smo se da ćemo istodobno javnosti predstaviti naša otkrića. Bit će to u trenutku kad budemo smatrali da je čovječanstvo spremno prihvatiti ih bez da ikome nanesu štetu.

Ukrcali smo se bez ikakvih poteškoća. Napustio sam – uz čudnu mješavinu zahvalnosti i gađenja – zemlju koja me je prihvatila kao izgnanika. Bilo kako bilo, ali upravo su njezini građani poticali tirane da pustoše Latinsku Ameriku i podebljavaju vanjski dug i liste nestalih, a zatim zazivali uključenje slobodnoga svijeta. Tom i ja smo nazdravili uz nekoliko prilično punih čaša viskija koje su nam posluživale ljubazne dugonoge stjuardese. Nakon što je Gerardo dva poslijepodneva radio na postizanju razlikâ među nama, brkovi i naočale nisu bili jedino po čemu smo bili drugačiji. Sličnost među nama se umanjila i pretvorila gotovo u obiteljsku: došlo je do promjene boje očiju, Tom je imao pažljivo njegovanu bradu, tamniju kožu od moje i jako naglašene crte lica koje su osobito isticale njegov novi izgled.

– Rubéne – rekao je android – ti znaš da imam određene nedostatke...

– Naravno, odgovorio sam uz izvjesnu dozu kritike – nitko nije savršen. Ima dosta toga što se kod tebe može popraviti...

– Ne želim te uvrijediti ni išta slično, Rubéne. Nemoj postati sumnjičav ni diplomatičan. To je nešto fiziološko... malo me je stid govoriti s tobom o toj temi, znaš?

– Tome, ja sam na neki način tvoj otac i možeš imati povjerenje u mene. Tvoj probavni sustav je jadan i nepraktičan, prilično mi je naporno mijenjati ti baterije, nemaš osjećaj okusa. Tvoj je pak njuh sveden na osnovna osjetila za određene plinove i ograničen je.Možda si malo teži od čovjeka tvojega stasa, ali si deset puta snažniji. Osim toga, nepotrošiv si osim u slučaju potrebe da ti se promijeni akumulator snage. Vidjet ćemo stari, vidjet ćemo. Prekasno sam primijetio da sam mu rekao stari: ako nastavim tako, mogao bih brzo izgubiti nadmoć nad androidom.

– Da, to je u redu. Ali ja govorim o nečemu drugom... Gledaj... Dobro... Radi se o djevojkama...

– O djevojkama, ha? Jako dobro znaš koja je od njih lijepa. To si naučio gledajući televiziju i ispitujući me ustrajnošću glupana. Što još želiš znati o djevojkama?

– Dobro... Ovaj... Znaš... Želio bih imati djevojku, znaš. Evo, izrekao sam to.

– Kako? Pa ti si... android... Želiš li da ti napravim žensku konzervu, ha? To želiš? Moraš pogledati film Frankensteinova zaručnica. A gdje bih pronašao novac da to financiram, ha?

– Gledaj, ne mislim na to. Bilo bi dovoljno da se naprave neke izmjene na mojemu tijelu, razumiješ zar ne? Da popraviš moje tijelo. Nemoj me prisiljavati da budem prost. Rubéne, molim te, stid me je...

– Pa ti si najluđa konzerva koju sam upoznao. Želiš se zabavljati s djevojkama... To je to, zar ne? U koji sam to prokleti čas odlučio napraviti te kako bih pobjegao od onih glupih doktora, od samoće, dosade? Trebao si biti moja zabava, moj prijatelj u tuđini. Pogledaj u kakvoga se đavola pretvaraš. Ne, nemoj me tako gledati, čovječe. Nemoj ovdje plakati, glupane. Da, razumijem te! K vragu! Želiš izlaziti s djevojkama. Imaš pravo, ti si muškarac Tome. Nemoj plakati, vidiš da mi je žao. Pozabavit ću se time, može? Nešto će nam već pasti na pamet.

Tom si je obrisao suze koje su potekle iz uređaja za vlaženje iz njegovih očiju i zahvalno se nasmiješio.

– Odista, Rubéne, govoriš li istinu?

– Da, Tommy, dosta više, drugi nas putnici počinju promatrati.

– Dobro, u tom slučaju moram ti izreći neke svoje zamisli. Već neko vrijeme o tome razmišljam. Slušaj...

Kad je zrakoplov sletio u moj napaćeni Čile, bili smo zatrpani dijagramima i formulama zbog kojih bi se zarumenjela čitava policijska ekipa zadužena za seksualne prijestupe. Tom je izjavio da je zadovoljan što upoznaje moju zemlju. Da je puno čitao o Čileu, o njegovoj povijesti, kulturi, zemljopisu. Približio je usne mojemu uhu i udario me laktom u trbuh pitajući me kakve su čileanske djevojke.

Sa španjolskoga jezika prevela:
Željka Lovrenčić

____________________
* Ulomci iz nagrađenog romana Cvijeće za jednoga kiborga suvremenoga čileanskoga književnika Diega Muňoza Valenzuele (op. ur.).

** O piscu: Diego Muñoz Valenzuela rođen je 1956. godine u Constituciónu. Objavio je zbirke pripovijesti Nada ha terminado (Ništa nije završilo, 1984.), Lugares secretos (Tajna mjesta, 1993), Ángeles y verdugos (Anđeli i krvnici, 2002.), Déjalo ser (Pusti ga neka bude, 2003.), De monstruos ybellezas (O čudovištima i ljepoticama, 2007.), Microcuentos (Kratke priče, 2008.), Breviario mínimo (Vrlo kratki časoslov, 2011.) i Las nuevas hadas (Nove vile, 2011.), te romane Todo el amor en sus ojos (Sva ljubav u njenim očima, 1990., 1999.), Flores para un cyborg (Cvijeće za jednog kiborga, 1997., 2003., 2010.) i La criaturas de cyborg (Kiborgova djeca, 2010.).

Njegove su pripovijetke uvrštene u više od trideset antologija objavljenih u Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, Kanadi, Meksiku, Argentini, Ekvadoru i Čileu. Prevedene su na francuski, talijanski, hrvatski i engleski. Dva puta bio je dobitnik Nagrade za najbolja književna djela koju dodjeljuje čileansko Nacionalno vijeće za knjigu – za zbirku pripovijedaka Tajna mjesta – 1994. i za (tada) neobjavljeni roman Cvijeće za jednog kiborga – 1996. Jedan je od rijetkih suvremenih čileanskih pisaca koji piše znanstvenu fantastiku. Bio je urednik nekoliko antologija čileanske pripovijetke: Contando el cuento (Pričajući priču, 1986.), Andar con Cuentos (Hodati s pripovijetkama, 1992.) i Cuentos en Dictadura (Pripovijesti iz vremena diktature, 2003.). Kod nas mu je u nakladničkoj kući Znanje 2009. objavljena zbirka pripovijedaka Tajna mjesta.

O djelu: Suvremeni čileanski pisac Diego Muñoz Valenzuela pripada naraštaju 80-ih godina prošloga stoljeća. Svi ti pisci prvenstveno promatraju sami sebe i, polazeći od pojedinca, opisuju ono što se događa u društvu u kojemu žive. Kao i ostali pripadnici toga naraštaja, i Muñoz Valenzuela iz zaborava izvlači duhove iz svojega mladenačkog doba, a u djelima često poseže za humorom. Piše slobodno i s izvjesnom dozom drskosti o onome što dobro poznaje. Humor i ironija tipični za taj naraštaj, neizbježni su i u romanu znanstveno-fantastičnoga žanra Cvijeće za jednoga kiborga zakoji je Muñoz Valenzuela 1996. dobio Nacionalnu nagradu.

Radnja ovoga neobičnoga romana odvija se u Čileu, a Diego Muñoz Valenzuela je jedan od rijetkih čileanskih autora koji pišu u tom žanru. Ipak, ne radi se o tipičnome romanu znanstveno-fantastične tematike. Djelo Cvijeće za jednoga kiborga više je usredotočeno na psihologiju nego na tehnologiju. To je napeta priča, crni roman i socijalni triler, prije svega, pripada žanru koji pažnju čitatelja drži zarobljenom od prve stranice. U njemu ima dobrih i loših likova, putenih žena, a glavni je lik android kojemu malo nedostaje da postane čovjek.

Ironični čileanski znanstvenik sklon humoru koji se vraća iz izgnanstva i ponovo se sreće s istim starim navikama u svojoj zemlji, dokazuje da su još uvijek moguće pustolovine. U izgnanstvu u SAD-u bio je jako osamljen i napravio je kiborga da mu pravi društvo. S njim se odlučuje vratiti u Čile. Povratak u rodnu zemlju nije vatreno krštenje samo za ovaj par. Njeni stanovnici još uvijek imaju rane od duge represije. U zemlji u kojoj bivši mučitelji postaju uspješni poslovni ljudi, razvija se trgovina drogom i cvjeta korupcija, a političari se brinu samo za svoju osobnu korist.

Diego Muñoz Valenzuela napisao je dobro i zabavno djelo s nezaboravnim likovima koje se lako čita i teško ispušta iz ruku. Ali ovaj je tekst ujedno i jako ozbiljan i jako kritičan jer govori o nedavnoj čileanskoj prošlosti. Osim zanimljiva stila i tečnoga jezika, dirljiv je i odnos likova. Na jednoj je strani pomalo luckasti i umišljeni znanstvenik Rubén (tako on kaže sam za sebe), a s druge kiborg Tom koji bi dao život kako bi zaštitio svojega stvoritelja. U ovome neobičnom romanu uspješno se i vješto isprepliću znanstvena fantastika i stvarna zbivanja, optužbe na račun politike, te opisi straha od policije. Ipak, razvidno je da pisac daje prednost Rubénovoj filozofiji usredotočenosti na ljubav i na djecu. Isto tako misli i kiborg kojega je izumio i donio iz SAD-a, i koji je toliko sličan čovjeku da ga znanstvenik u svojoj zemlji može bez problema držati u tajnosti; tako je dobro napravljen da nikome ne pada na pamet da bi se moglo raditi o stroju.

Cvijeće za jednog kiborga moderna je priča obavijena u ruho koje uspješno prikriva neslaganja ovoga pisca s režimom generala Pinocheta i njegove prosvjede protiv njega. Neobična je i nesvakidašnja zbog simpatičnoga i humanog kiborga, koji je, prema riječima književnoga kritičara Eduarda Guerrera, neka vrst postmodernističkoga čileanskog Pinokija koji je umjesto od drveta vrlo precizno napravljen od strujnih krugova i koji, jednako kao Gepettov lutak, poprima ljudska obličja. Iako nije posebno namijenjeno ni djeci, ni odraslima, ovo književno djelo može biti vrlo zabavno i jednima i drugima. U Čileu je ova knjiga objavljena u tri izdanja, a objelodanjena je i u Španjolskoj i Italiji. Uskoro će biti objavljena i u Hrvatskoj, u nakladničkoj kući »Alfa«. (Ž. L.)