Mene može samo srce izdati...

Da je živ, Miroslav Vaupotić danas bi slavio 90. rođendan. Reklo bi se da i nije neka brojka. Međutim, Vaupotića nema već pune 34 godine, pa već jednostavna matematika sugerira kako je ovaj »raskošni Petrovaradinac« i osebujni kroatist – povjesničar, kritičar, esejist, feljtonist i samozatajni pjesnik – nestao u trenutku kad se našao na vrhuncu vlastite intelektualne snage. Od jednoga pedesetšestogodišnjaka s punim se pravom moglo očekivati da tek ostvari životno djelo, u svakome slučaju da kapitalizira iskustvo i silno znanje koje je dotad bio akumulirao. Strast, žurba i neki pritajeni nemir, koji su obilježavali Vaupotićeve ne samo geste i govor, nego i njegovo pisanje, vjerojatno su za one koji su ga poznavali upravo sada zadobili puni smisao.(1)

* * *

Pišući o sebi u bilješci svoje druge i za života jedine mu knjige Siva boja smrti (1974.), Miroslav Vaupotić navodi kako se javio »pjesmicama u dječjim listovima i člancima u šapirografiranom đačkom listu«, te dodaje kako je »ozbiljni književni rad« započeo kasno – tek u 25. godini. Dodaje, međutim, i to kako je od tada, u dvadeset i tri godine pisanja i objavljivanja, bibliografija njegovih »članaka, studija, eseja, glosa, putopisa, portreta leksikografskih, feljtona, kritika, polemika, pastiša, zapisa i svih ostalih vrsta publicističkih napisa« dostigla, ako ne i premašila brojku – tisuću. Samo sedam godina poslije iznenadna smrt prekinula je Vaupotićev rad upravo u trenutku kada se spremao da počne sabirati svoje plodove u nove knjige. Osim doktorske disertacije o životu i djelu Hasana Kikića i spomenute knjige o Krleži (Siva boja smrti), za Pavletićevu Panoramu hrvatske književnosti XX. stoljeća napisao je poglavlja o prozi i časopisima, a u isto vrijeme izišao mu je i dvojezični hrvatsko-engleski pregled suvremene hrvatske književnosti.

Budući da je pisao lako i brzo i da je njegov interes prelazio uske književnopovijesne granice, Vaupotićev je opus brzo rastao te postao i velik i raznovrstan. Osim proze i drame, pisao je zapravo sve, a osim o literaturi, pisao je – kako sam veli – »i o drugim raznim temama, od sporta do slikarstva«. S obzirom na samo dvije za života objavljene mu knjige, veći dio Vaupotićeve produkcije ostao je razasut po novinama, časopisima, zbornicima i u redaktorskim prilozima djela drugih autora. A kako je objavljivao i anonimno te pod raznim pseudonimima (Lav Mirni, Vlado Horvatić i Luka Ibrišimović) i šiframa, čini se da će ostati trajnom nepoznanicom koliko je zapravo uopće ovaj autor teksrova napisao i objavio.

Profesionalno upućen na noviju hrvatsku književnost, može se reći da je najviše Vaupotićevih poznatih tekstova posvećeno upravo ovoj temi. Drugi je dio posvećen slovenskoj, srpskoj, slovačkoj, češkoj i engleskoj književnosti, a manji broj općim problemima književne teorije i povijesti. U svojem pristupu pojedinim književnopovijesnim temama, opusima, djelima i problemima Vaupotić nije zastupao niti razvijao neku određenu metodu. Kao književni kritičar pisao je uglavnom eklektički očitujući s jedne strane vlastitu opčinjenost umjetničkim djelom, s druge legitimnost i opravdanost svakoga pristupa. Ustrajavajući u ovome, Vaupotićev opus na kraju ga potvrđuje kao raskošnu esejističku narav koja u popularno-znanstvenoj formi spaja stilsku razbarušenost, metodološku neobvezatnost i spoznajnu relativnost. Uza sve to u Vaupotićevu se opusu razabiru tri središnje, gotovo opsesivne, teme: Krleža, Barac i časopisi.

Trajno zanimanje za Krležino djelo Vaupotić je zaokružio knjigom Siva boja smrti. Riječ je o zbirci tekstova različitoga karaktera (impresija, analiza, interpretacija, eseja i glosa) koji sumarno portretiraju Miroslava Krležu, središnju ličnost hrvatske književnosti između dva svjetska rata. S jedne strane autorovo viđenje Krležine ličnosti, s druge raščlambe Krležina djela po vrstama u kojima njihov autor trajno varira iste teme. I jedno i drugo Vaupotić razmatra povezano te izvodi tezu kako je Krležino djelo izraz piščeve ličnosti, odnosno da je Krležin književni opus više ili manje prikriveni oblik autobiografije. Vaupotić ni jednoga časa ne ispušta Krležino djelo iz vida kao ključno za razumijevanje vremena kojega je svojim aktivizmom upravo Krleža obilježio stekavši pri tome brojne oponente, ali i sljedbenike. Među ove druge Vaupotić svrstava i sebe te ističe kako mu je ova knjiga »samo dug generacije« i »vlastiti Hommage à Miroslav Krleža«.

Knjigu o Krleži popratio je biografsko-bibliografskim prikazom autorova života i rada, i to na osnovi »autentičnih citata iz njegovih spisa«, čime je na svoj način prethodio Lasićevoj knjizi Krleža – kronologija života i rada (1982.). Vaupotić je potpuno obradio i bibliografiju Antuna Barca i literaturu o njemu, a učinio je to i za Stanislava Šimića, pokazavši svu osjetljivost za ove prevažne i, nažalost, ne uvijek dovoljno cijenjene poslove.

Odnos prema Antunu Barcu kao svojem učitelju dvojako je znakovit za profil Miroslava Vaupotića: s jedne je strane naglašena sklonost istraživačkome radu, s druge potreba da se revaloriziraju i tzv. mali pisci bez kojih nije moguće doživjeti i razumjeti književni život, odnosno atmosferu u kojoj se oblikuju i oni drugi, tj. književne veličine. Čini se da su upravo ovakva sklonost i odnos prema književnoj baštini pretvorili među kolegama popularnoga Vaupoteka u jednoga od najagilnijih istraživača hrvatske književnosti, a strast i znatiželja pred kojima su »padale« brojne knjige, časopisi i novine učinili su ga nedvojbeno najinformiranijim našim književnim povjesničarom. U njegovoj generaciji svakako jednoga od rijetkih koji je išao na izvore!

Kolika je i kakva veza između Antuna Barca i Miroslava Vaupotića, odnosno Barčev utjecaj na svojeg učenika, najbolje se očituje u dvjema činjenicama. Prva je »afektivna komponenta«, kako je Ivo Frangeš svojedobno nazvao Barčev odnos prema literaturi, i to bi se bez ostatka moglo primijeniti i na Vaupotića. Druga se tiče Barčeva »poznavanja fakata« kao glavnog uvjeta svake znanstvenosti te spoznaje kako mi zapravo »uopće ne znamo što je na području naše povijesti urađeno u dnevnim listovima«. Barčevi kolege pamte ga »po beskrajnim, samozatajnim listanjima hrvatske periodike«, baš kao što i Vaupotića pamte njegovi kolege, pa se i danas može naići na tragove »bilješkarenja« koje su obojica ostavljali po marginama književnih časopisa i novina. Dok je učitelj u tome pogledu časopise učinio ravnopravnim faktorom književnopovijesnoga standarda, učenik je otišao korak dalje te napisao fundamentalnu studiju o hrvatskim književnim časopisima.

Riječ je o raspravi Časopisi od 1914-1963. koju je prije Pavletićeve Panorame već 1951. njezin autor bio najavio člankom u vinkovačkoj Književnoj reviji, a onda je najvećim dijelom i objavio u Zadarskoj reviji i Razlogu 1962-1963. I danas nenadmašna po mnogim svojim aspektima, Vaupotićeva studija prvi je i do danas najopširniji pregled periodičke produkcije najdinamičnijega razdoblja hrvatske kulture u kojemu su novine i časopisi prolazili svoje zvjezdane trenutke. Ona je ujedno i mjesto koje je otvorilo brojna književnopovijesna, teorijska i metodološka pitanja te poticala na nova istraživanja.(2)

Vaupotić je s Barcem i ovdje dijelio jedno zanimljivo iskustvo, a to je i osnivanje i uređivanje časopisa. Dok je Barac solirao, Vaupotić je to radio s vršnjakom i prijateljem Krstom Špoljarom s kojim je 1952. pokrenuo Literaturu, napisavši joj uvodni esej, a potom i Galeriju, kojoj je ime po svemu sudeći dao upravo mladi Vaupotić. Nakon suradničkog staža u Krugovima i Republici postao je Špoljar tajnik i urednik biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, a Vaupotić je zaplivao u akademske vode te – nakon što je neko vrijeme bio član uredništva – postaje 1965. glavni urednik Matičina »Kola«.(3)

Špoljar i Vaupotić našli su se kao suradnici na još jednome po mnogo čemu pionirskom projektu – Lykosovu Književnom godišnjaku (1961.). Kao kombinacija almanaha i leksikona, njihov je priručnik popunjavao golemu prazninu koja se još dugo osjećala u književnoj struci. Sličnu ulogu ispunjavao je i Vaupotićev spomenuti popularni dvojezični pregled suvremene hrvatske književnosti objavljen nekoliko godina poslije (Suvremena hrvatska književnost / Contemporary Croatian Literature, Zagreb 1966.). I na jedno i na drugo valja gledati kao na autorov osjećaj potrebe da se odgovori na realne zahtjeve naše tadašnje kulture koja je još uvijek oskudijevala u temeljnim stvarima.

Vaupotićeva posthumna pjesnička zbirka pomalo neobična i zavodljiva naslova Portret kritičara kao pedesetgodišnjaka (1990.) podsjetila je na autorove početke, a u isto vrijeme otkrila manje poznatu stranu ionako osebujnoga književnoga znalca. Zbirka je potvrdila Vaupotićevu duboku povezanost s onom drugom, primarnom stranom svoga predmeta; čuvajući je podalje od javnosti, ona ga je potvrdila kao u osnovi kreativnu i duboko senzibilnu narav – još jednom usporedivu s učiteljem mu Antunom Barcem.

Evo Vaupotićeve emblematske, svakako najznačajnije i za svaku antologiju dostojne pjesme:

Autobiografija

(Varijacija na zagubljenu pjesmu iz 1955.)
»Mojih prvih pedeset«, Tin Ujević

Tko god je ukrao moju jednostavnost
Bio je mudriji od mene
Da li to bijahu Bog, Baudelaire ili Marx
Danas više i ne razmišljam
Zašto i zbog čega uopće o tome misliti?
Tko god je oskvrnuo moju nevinost
Bio je mudriji od mene
Nepregledne vode rodnog Dunava od iskona teku ka svom uviru
Seljaci u proljetna jutra ustajat će vječno u pola četiri
Zemlja roditeljica bdije i diše umjesto nas smrtnika
Pola stoljeća moje slojevitosti prohujalo je kao šum vjetra
Životario, čituckao, piskarao i trunuo sam polako i neprimjetno.
Tko god je potrošio moju bezazlenost
Bio je mudriji od mene
Zašto i zbog čega uopće otkrivati nove svjetove u riječima?
Tko god je uništio moju nevinost
Bio je svakako mudriji od mene
Sunce, voda, zemlja i oganj trajat će vječno
I bez ovih uzaludnih smrtnih ljudskih vapaja
Tko god je oblikovao moju osebujnost
Bio je svakako mudriji od mene

(23.2.1977.)

* * *

U rukopisnoj ostavštini ostale su skice za neke Vaupotićeve knjige prema kojima su dosad objavljene dvije: Panonske teme (Vinkovci, 1994.) i Tragom tradicije (Zagreb, 2002.).

S obzirom na široke interese, način na koji je radio kao i prilike koje su u mnogome i mnogima bile nesklone (Vaupotiću još barem za malo nesklonije!), ovih nekoliko kapitalnih naslova dio su relativno konsolidiranoga, iako – na žalost – nikada dovršenoga opusa Miroslava Vaupotića. No, i takvi oni se nedvojbeno upisuju u modernu književnu kroatistiku dokazujući kako je njihov autor duboko razumijevao važnost, potrebe i smjerove svoje struke, a s njome kulture i naroda kojemu je pripadao potpuno i bezrezervno.