Ljetni zapisi

LJETNI DAN

Slutila sam, slutila da sve te smokve posložene na mom mokrom ručniku samo su otrov prekriven prezrelom slatkoćom. Kretala se oko mene kao pauk, sa svih strana, kao da me snima za neki svoj skriveni album slika. Ulazila je u vodu i govorila mi kako sam lijepa i pametna i kako nitko ne govori o knjigama poput mene. Smijala sam se misleći – šali se, ali ona nije prestajala. Plivale smo i pogledavale stabla smokve i mirisale ružmarin. Ponekad sam se željela odmaknuti i čitati, ali ona bi me prekidala i rekla da je bolje i spavati nego čitati na plaži. Nije me puštala da utonem u svoje misli.

Odlazila sam na duga kupanja, da se bar malo odmaknem od te paučinaste prijateljice, od njezinih grozdova riječi. Kad sam doplivala pedesetak metara od obale, pogled nije bio nimalo jasniji. Plaža šljunkovita, ležaljke, napola potrgane, potamnjela djeca i ona koja maše. Pogledala sam na drugu stranu, prema pučini i vidjela otok, na koji sam tog trena poželjela poći, samo da budem nakratko sama. Kad sam se vratila na plažu, čekale su me te slatke smokve koje je ona ubrala. Rekla je da ih je ubrala u divljem voćnjaku i da je ovo sve za mene. Ona se najela dok je brala, naglasila je. Meni se činilo da nije pojela niti jednu. Sve te smokve, i zrele i one prezrele, bile su najbolje što je našla. Činilo se da smokve nisu rasle na istom stablu. Kao da je svaka grana donijela plod u različitom vremenskom razdoblju.

Bio je kraj kolovoza. Jela sam smokve i čekala povratak. Istog dana, uvečer. Intuicija... Što je to? Dok plivaš sa nekim i dok jedeš smokve, tvoje se biće otvara i govoriš o svojim slutnjama i strahovima koji odlaze u otvoreno more, ili na pučinu, ili ih odnosi blagi vjetar. Što sam tada izgovorila? Nisam slutila da se moje riječi pamte, skupljaju u malu mrežicu i da će uskoro biti prosute pred nepoznatima, pred onima koji ne znaju ništa. Čuvaj se onih koji sladunjavo govore, rekla je moja majka jednom. I ja sam ipak bila dovoljno oprezna. Skinula sam paučinu, zatvorila usta i okrenula se unutra, prema sebi. Trebam li uopće govoriti o sebi tako plošno i prostodušno? Odlazi kolovoz, pun kiše i vlage. Berem u vrtu nešpricane jabuke i slatko grožđe izabele od kojeg nastaje dobra rakija i loše vino. More, pučinu i prijateljicu već sam zaboravila.

SJEME VODENOG LJILJANA

Pročitala sam negdje da gladni ljudi u Sudanu jedu čak i sjeme vodenog ljiljana. Trbusi gladnih ljudi, u njima sjemenke koje klijaju i odjednom u tim praznim utrobama rastu veliki cvjetovi, vodenasti, bljedunjavi. Slike koje se danima ne uspijevam osloboditi. Kako se zaštititi od nesreće? Miješaju se slike procvjetalih utroba i slike obezglavljenih tijela. Slike smrti i potopa u ljetnim mjesecima.

Turisti bauljaju ulicama. Kiše padaju danima. U jednom danu obišli su centar gradića, drugi dan pogledali su izloge dućana, treći posjetili crkvicu iz davnih vremena, a četvrti dan proveli su u restoranu jedući skupu pizzu ili običnu tjesteninu s malo sosa od rajčice. Možda odlaze na planinu i gube se ondje, ti ljudi koji ne znaju što bi kad sunca nema, i možda su u samo dva tri dana shvatili besmisao svog rintanja, svog života u kojem nema mjesta za predah. Može se svašta dogoditi čovjeku u kabanici: gleda pučinu i zna da će ostatak svog života provesti rutinski... Utjeha je izostala. Nekoliko sunčanih dana izblijedilo je da se istina konačno vidi u najcrnjem obliku.

BOLEST

Ljeti je bolesnicama još teže. Ne mogu se kretati po vrućem asfaltu. Moraju paziti kad izlaze iz svojih kuća. Ovo je ljeto bilo po volji bolesnima. Ne moraju piti tablete za spavanje u pretoplim noćima. Pokrivaju se dekama i noge mažu gelom od kestena. Nestrpljivi su, pa svoj strah pretvaraju začas u ljutnju i bijes, usmjerenu prema onome koji je pokraj njih. Trude se voditi život, kao da su posve zdravi. Čeprkaju u vrtu, kuhaju ručkove. I spavaju popodne, baš kao i oni zdravi. Siesta. Bolesni ljudi gutaju prirodne sokove i čajeve da odstrane otrov koji osjećaju u svojim kostima i kosi. Jednostavno, oni se ne mogu pomiriti da više nikad ništa neće biti isto. Voće im je ponekad prekiselo, baš kao i osmijeh. Dok leže, rendgenskim unutarnjim očima proučavaju svoj abdomen i traže znakove kraja ili novog početka. Sjećaju se prošlosti, govore o svemu što bi mijenjali – žene se ne bi udavale, da mogu opet birati, a muškarci bi bili agresivniji i zaradili bi više novca.

Neki zli ljudi bez empatije pričaju priče o svojim uspjesima. Pričaju ih tim bolesnim ljudima. Namjerno govore o uspješnom poslu prodaje rabljenih automobila ili obećavaju pomoć, na koju zaborave u trenu, čim odu iz vidokruga tih bolesnika koji čekaju na vratima svog dvorišta prolaznike da im pričaju o sebi i svome tijelu. Koga to zanima?, kaže netko. Bolesni ljudi u kišnim ljetima mogu barem disati i barem se nadati da će još dugo biti »na nogama«, jer to je na kraju ipak najvažnije.

PJESNIKINJA

Fotografije univerzuma i skener ljudskog mozga su identični, kazuje Ana, pjesnikinja koju čitam već godinama. Otisak prsta i godovi drveta, kako su slični... A vedro nebo iznad nas puno je zvijezda padalica, koje su zapravo tek meteorski otpad, »ljuštenje materije«... Nove Anine pjesme ne govore o žudnji, djevojačkim krevetima, erotskim fantazijama, mahnitom seksu ili o strahu od smrti. Govore o autobusnim ljudima, o autobusima u kojima putuju snovi, o prirodnim zakonima. Vraćamo se fizici, nakon svega. Ipak, sjećam se dok šetam crnogradom, sjećam se pjesama u kojima se stapaju jezici, prenose sarmice iz jedne države u drugu. O pjesmama u kojima se čini da će ljubav zauvijek trajati.

Provjeravam snimač za polusatni intervju. Zvuk, mikrofon. Poluprazni restoran u kojem jedem pohani sir kačkavelj i listam novu knjigu, istovremeno. Snima se priča o prošlosti, o neposjećenim tribinama, o godinama koje prolaze. Nedostaje mi let po gradu, vjera u knjigu, bezbrižnost. Ana govori o zaboravljenim predmetima – majčinim kombinezonima i o dopisnicama koje više nitko ne koristi. O putovanjima po Europi i o ljetu na Korčuli. Oko sedam sati izlazimo iz restorana. Na kartici ostaju snimka glasa i sjećanja.

KOROTA

U Dnevniku korote Roland Barthes dijeli vrijeme na vrijeme prije i vrijeme nakon saznanja o majčinoj bolesti. Danonoćno bdije uz bolesnu majku i tada ništa ne piše. Kasnije, nakon njene smrti, bilježi bol zbog gubitka, u kratkim odlomcima. Mjesecima ne može pisati dispute. Korota, potištenost. Zamišljam roditelje djevojčice koja je ovog ljeta ubijena u malom selu u Vojvodini. Oteta u noći i zadavljena. Zakopana u deponiji, prekrivena humusom za sadnju cvijeća. Otac djevojčice je očajan i u koroti piše zakon koji će još ubrzati potragu za nestalom djecom.

Vojvodina, voće, kraljica voća, Senta, Tisa, salaši, čitanja, Mađari i Srbi, vojvođanski Hrvati. Seoski turniri i ubojice iz sokaka. Napušteni blues klub i pisci koji doručkuju jaja i kobasice i beru šljive i šeću uz rijeku. Ravnica u kojoj su nekad pjesnici pisali avangardu i sanjali svjetove sastavljene od razlomljenih rečenica i grafema. Korota, vrijeme koje traje, plovi kao riječni brod, sporo, zaustavljujući tuste ribe u plićacima. Prošle godine uhvatila sam svadbeni buket u Vojvodini, ove godine približila sam se i odmakla od žalovanja. Što se još gore može dogoditi?

KRAJ

Ove godine naslutila sam kraj jednog razdoblja. Vidjela sam jasnije obrise nekih lica, raspoznala motive nečijih postupaka, svijet se ukazao onakav kakav jest. U romanu Grad u zrcalu Mirko Kovač spominje ogledalo u kojem se iz njegova trebinjskog zavičaja mogao na tren vidjeti Dubrovnik, u samo jednom blijesku. Tako sam i ja vidjela svijet u godini u kojoj nisam putovala. Bila sam pokraj kreveta na kojem su ležali oni i strepila. Navečer bi se tijelo odvajalo od duše i iz neke točke na zidu vidjela sam sve pogreške i sve uzaludnosti. I molila sam. Molitve bogu Posejdonu o kojem sam tih dana čitala. Povijesne knjige učila sam napamet. I čekala da što prije zaboravim na datume i povijesne bitke. Kakve ja imam veze s ratovima i osvajanjima? Ljudi su zli, svijet je pun zlobe, ali treba li zbog toga odustati? Ovo je kraj jednog razdoblja nakon kojeg su sjene što su stvarale pričin...