Kroatistikom uzvodno ‒ rasprava o autorstvu

Stjepani

Sa Stjepanom Ivšićem sprijateljila sam se zahvaljujući drugim dvama Stjepanima, Stjepanu Damjanoviću i Stjepanu Babiću.

Bilo je to u subotu 12. prosinca 2011., na vinkovačkom skupu Šokačka rič.(1) Profesor Stjepan Damjanović zamolio je mojega muža da ga poslije završetka skupa, na povratku u Osijek, povezemo do brata u Strizivojnu. Naravno da jesmo.

Usput nam je pričao zgode iz svojega djetinjstva, ali u jednom se trenu okrenuo prema meni i rekao:

‒ Kolegice Ham, od kada Stjepan više nije aktivan, nemamo nikoga za suvremeni jezik. Biste li Vi dogodine za obljetnicu Stjepana Ivšića održali predavanje u HAZU o Ivšiću?

Stjepan koji više nije aktivan moj je profesor i mentor, a ja jedna od njegovih najbližih suradnica – Stjepan Babić, a onı koji nikoga 2011. nisu imali za suvremeni jezik, oni su Razred za filološke znanosti HAZU.

Kad vas pozovu da održite predavanje u HAZU, onda odmah kažete

‒ Da,

a poslije kopate mjesecima po literaturi i satima pišete to što ćete izgovarati tih pola sata. Tako sam i ja, do travnja sam se pripremala čitajući Ivšića i druge autore o Ivšiću i napokon sam 16. travnja 2012. godine u HAZU na Skupu posvećenom 50. obljetnici smrti Stjepana Ivšića pročitala svoj rad. Bila su još tri sudionika, László Bulcsú, Milan Moguš i Ranko Matasović.(2) Ozračje ugodno i ugledno, elegantno, publike poprilično – ostalo mi je u lijepom sjećanju.

Upoznala sam i Ivšićevu obitelj. Ogorčeni su jer se iz neobjavljene ostavštine njihova oca i djeda crpi i danas, a bez pripisivanja autorstva. Budući da sam i sama, pripremajući rad, otkrila da se Ivšića pre(is)pisuje i to tako da se uopće ne zna da je on autorom mnogih poznatih kroatističkih postavki, a najpoznatije su one o ne ću(3) i alofonskim ostvarajima f, c, h,(4)pošla sam uzvodno, tražeći izvore.

Usput sam pronašla mnoge autore i lažne autore, istraživače građe i istraživače tuđih radova, znanstvenike i plitke strukovnjake, bukače i tihe stvaratelje.

Pasivno autorstvo

Moja jezikoslovna karijera započinje 1980. Tada sam, na drugoj godini studija postala demonstratorica Jasni Melvinger.(5) Odmah me bacila u vatru – nije bilo asistenata, nastave mnogo pa sam vodila vježbe iz fonetike i morfologije. Sintaksa je bila njezina. Znala mi je govoriti na konzultacijama:

‒ Ta, dijete drago, Vi to još ne znate. Morate početi od početka.(6)

Doista, sintaksa jest bila njezina. Kraljica lingvistike, govorila je moja profesorica Melvinger za sintaksu, a ona je sama bila vladarica sintakse. Sjećam se kada mi je pričala o obrani svojega doktorata, a doktorirala je na infinitivu, generativno i to u doba kada je generativna gramatika bila još čuđenje u svijetu.(7) Profesor Katičić bio joj je u povjerenstvu i prvo je njegovo pitanje bilo da dâ pregled infinitiva u svim europskim jezicima. Imala sam tada dvadeset godina, iza sebe nekoliko objavljenih pjesmica i nešto jezikoslovnih crtica u Rijeku,(8) tek položila fonetiku i morfologiju, služila se ponešto engleskim i ruskim na razini čitanja i konverzacije, ali pregled infinitiva! I to još generativno.(9) Govorila je francuski, njemački, ako ne i engleski. Mislim da joj ni mađarski nije bio nepoznat. Služila se slavenskim jezicima. U svakom sam joj se slučaju divila.

Smatrala je da može biti mentorica samo o temama koje i nju zanimaju i kojima se bavi, pa mi je za diplomski dala temu o pasivu u hrvatskom jeziku. Da, da, tada je na snazi službeno bio hrvatski ili srpski, ali nije ona to previše uzimala u obzir.

Dakle, moj diplomski. Pisala sam ga u vrijeme redukcije struje na pisaćem stroju na struju. Računala? Pa govorim o 1982.! Redukcija struje? To je bila jugoekonomija štednje u kojoj jedan dan nije bilo prijepodne struje, a drugi dan poslijepodne. Dakle, kad struje ima prijepodne, tipkaš rad, a onda popodne trebaš učiti – ali mrak je, bez struje pa uz svijeće i petrolejke. Rano je padao mrak tada, nije bilo pomicanja sata. Nismo baš živjeli u pećini, a redukcije struje bile su doista pećinska politika.

Diplomski ipak napisan. Za ono doba i uvjete još i dobar – što se uopće 1982. u kroatistici znalo o pasivu? Više je znao o pasivu Veber sredinom 19. st., nego mi krajem 20.(10) Moj je diplomski, skromno, ali ipak, bio opširniji semantičko-sintaktički opis koji je prije toga tek bio natuknut u Priručnoj gramatici. Katičićeva će sintaksa izići tek četiri godine poslije.

Profesorica Melvinger tražila je suvremenu metodologiju, ali ne strogu generativnu. Treba znati da se tada u našim školama još uvijek podučavalo da je subjekt vršitelj radnje i da se sâmo razgraničavanje gramatike od semantike smatralo suvremenim. Naime, strukturalizam i dijakronija tada su živjeli u teoriji, a kako ih uvesti u opis hrvatskoga jezika – e, to se tek začinjalo. S obzirom na to da strukturalizam voli razdiobe i razvrstavanja, u diplomskom sam pasivnu rečenicu, slijedeći ponajviše rusko i češko jezikoslovlje,(11) razvrstala u tri skupine:

»Ruska lingvistika predlaže tipologiju pasivnih rečenica koja se temelji na broju članova osnovne pasivne strukture. Broj članova može varirati od jedan do tri, pa prema tome postoje tri osnovna tipa rečenica:

Jednočlane pasivne rečenice (Vpas: pasivni predikat)

Dvočlane pasivne rečenice (P + Vpas: patiens + pasivni predikat)

Tročlane pasivne rečenice (P + Vpas + A: patiens + pasivni predikat + agens).«(12)

Naravno da sam poslije odustala od takve razdiobe, naime, jednočlane pasivne rečenice nisu uopće pasivne jer imaju nesročan predikat, bolje ih je smatrati neosobnima. Opis je tada jednostavniji i obuhvatniji.

Osobito mi se zanimljivim još i tada, u studentskim danima,činio leksički pasiv, pasiv koji je izrečen leksičkim značenjem glagola i/ili predikata, a ne morfološkim likom predikata. Naime, pasivna rečenica ima sročni predikat u dva moguća morfološka oblika, jedan s morfemom se, drugi s pridjevom trpnim, a leksičkom pasivu morfološki lik predikata nije presudan, ali leksičko značenje jest. Postojao je jedan rad o tome, ali na korpusu češkoga jezika.(13) U diplomskom nije bilo mjesta za tu vrstu pasiva (jer je diplomski ograničen brojem stranica), ali sam ga barem spomenula:

»Tipologija leksički pasivnih rečenica prikazana je na primjerima iz češkog jezika u radu E. Mahačkove. Ta se tipologija može ispitati i na primjeru hrvatskoga jezika jer tipovi rečenica iz češkoga jezika u velikoj mjeri odgovaraju i tipovima rečenica hrvatskoga jezika.«(14)

Pasivom sam se nastavila baviti, magistrirala(15) sam na pasivu. Profesorica Melvinger bila mi je mentorica i za magisterij, ali kako osječki fakultet nije imao doktorski studij, trebao mi je službeni mentor s Filozofskoga fakulteta iz Zagreba. Profesorica me uputila profesoru Stjepanu Babiću koji je vrlo blagonaklono gledao na moj rad. Ona je vrlo strogo radila sa mnom, ali doista mentorski. Jedan mi je četvrtak(16) donijela iz Novoga Sada(17) punu putnu torbu knjiga – sve časopisi i zbornici u kojima je bilo radova o pasivu i koje ne bih mogla drugačije nabaviti. Morala sam joj u određenim razdobljima predavati dijelove svojega rada i ona bi ih doista brižno pregledavala i upisivala napomene. Kada sam završila magisterij rekla mi je:

‒ Ja bih to posve drugačije, ali i Vaše je dobro.

Naravno da bi, u njezinu je doktoratu dosljedna generativna metodologija, a moj je magisterij tek sintaktičko-semantički opis s generativnom natruhom. Ona barata preoblikama, ja parafrazama. Meni se činilo da je tako bolje opisati pasiv, kruti generativni pristup uglavnom je nerazumljiv širim krugovima (pa i stručnim). Magisterij nisam objavila kao knjigu, tada to još nije bilo pomodno, a nije se ni uzimalo u obzir za napredovanje u više zvanje kao što se uzima danas,(18) tako da sam mogla glatko i proći kroz pasiv transformirajući, derivirajući i preispisujući.(19) Profesorica mi je savjetovala da objavim magisterij kao knjigu,

‒ Tako ćete zaštititi svoj rad,

i naravno da je bila u pravu. Moj je rad ostao nezaštićen. I nisam jedina koja tako prolazi. Zato, objavljujte svoje doktorate, to je najbolji način da ih pokušate zaštititi. Naglasak je na pokušate.

Rad sam branila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu davne 1988. pred Stjepanom Babićem, Vladimirom Anićem i Markom Samardžijom.(20) Poslije sam objavila dosta zapažen rad Pasiv i norma.(21) Znam da je zapažen jer je češće prepisivan. Kad ste mladi, onda vam je drago da se služe vašim radovima, makar i prepisujući. Poslije vam mali i veliki prepisivači dosade. Kao meni sada.

Ni u magisteriju nisam dospjela opisati leksički pasiv.(22) Budući da me tema doista zanimala, a nije mi izgledalo da ću se u dogledno vrijeme moći ozbiljnije njome pozabavati (jer je moje znanstveno zanimanje te 1996. krenulo u drugom smjeru), dala sam studentu Branimiru Belaju(23) da ju opiše u svom diplomskom; trebao je opisati gramatički i leksički pasiv i usporediti ih. Taj diplomski B. Belaj proširio je u pristupni doktorski rad i sjećam se da mu je profesor Ivo Pranjković ocijenio opis leksičkoga pasiva kao slabiji dio i uglavnom se nije obazirao na to da mu se, kao mentoru za doktorat, nudi pristupni doktorski rad koji je prošireni diplomski. Pristupni doktorski prerastao je u pravi doktorski, ovaj u knjigu.

Metodologiju opisa pasiva kojom se služim, dio mojih kolega nije prihvatio.(24) Sporno im je:

1. treba li pasiv promatrati kao preobliku temeljnoga rečeničnoga ustrojstva u kojoj semantički dijelovi u aktivu bivaju iskazani jednim gramatičkim dijelovima, a u pasivu drugim, a ta je preraspodjela gramatičkih dijelova prema semantičkima obilježena posebnim morfološkim likom predikata;

2. postoji li neosobni pasiv;

3. prenose li pasivna i aktivna rečenica istu ili različitu obavijest i je li riječ o različitim priopćajnim vrijednostima aktiva i pasiva koje ne zadiru obvezno u stilsku razinu jezičnoga izraza i jesu li pasiv i aktiv dva različita obavijesna ustrojstva koja istu priopćajnu situaciju jezično uobličuju na različite načine, pa im je i obavijesna uloga različita.

Sjećam se da mi je pokojni kolega anglist Dubravko Kučanda vrlo često u privatnim razgovorima prigovarao da moj pristup pasivu ne valja jer je semantičko-sintaktički i jer isključujem neosobne rečenice. Naime, prema nekim je autorima riječ o neosobnom pasivu,(25) a ne o neosobnoj rečenici kao ustrojstvu koje u žarištu ima samo predikat (radnju), pa je Kučanda u raspravama uvijek bio u okvirima funkcionalnog jezikoslovlja gdje se ne smatra da je sročnost pasivnoga predikata bitnim obilježjem pasivne rečenice: topikalizacija patiensa ne znači nužno i subjektivizaciju patiensa.(26) Naše su mi povremene rasprave bile korisne, objavila sam dva veća rada o pasivu nadahnuta kritikama kolege Kučande.(27)

Profesor Pranjković općenito smatra moj pristup pasivu metodološki ograničavajućim pa tako i tumačenje pasiva na temelju semantičkih parafraza. Dakako da me B. Belaj najviše kritizirao. Naime, samo je kognitivni pristup pravi pristup, ostalo je neprihvatljivo.(28) S tim da vrlo bliski dijelovi mojega i njegova rada o pasivu, koje dakako ne kritizira, ostaju čitatelju zamagljeni glede podrijetla.

Moj pokojni profesor Luka Vukojević(29) objavio je izvrstan rad o pasivu nadahnut francuskim jezikoslovljem;(30) taj je rad doista obuhvatni pogled na pasiv i u mnogočemu je drugačiji od do tada objavljivanih radova u nas.(31)

Zbog tih svih različitosti i kritika, osobito uporne i dugogodišnje kritike B. Belaja, ugodno sam se iznenadila kada sam u radu svojih bivših studentica Loretane Farkaš i njezine suautorice pronašla svoju interpretaciju pasiva i to još primijenjenu na tekstove iz 18. st.(32) Da se doista može govoriti o mojoj interpretaciji pasiva (a ne o kakvoj općoj),(33) kaže izravno i L. Vukojević pišući u Sintaksi pasiva (1992., str. 236.) o mojem pristupu pasivu:

»Pasiv je (njegova sintaktička i semantička obilježja) uvijek bio određivan relacijski, paradigmatski, iz njegova odnosa prema aktivnoj konfiguraciji. Tako se postupa u dvjema najnovijim hrvatskim gramatikama. U njima se pasiv opisuje kao preoblika temeljnog rečeničnog ustrojstva, a to temeljno rečenično ustrojstvo pri tom se pretpostavlja, iako bi metodološki korektnije bilo da se ono rekonstruira. Slično tumačenje aktiv/pasiv nudi i posljednja rasprava o pasivu u hrvatskoj lingvistici. U njoj autorica (S. Ham) pasivnu preobliku određuje kao specifično pomicanje osnovne sintaktičke strukture (subjekt, objekt, predikat) rečenice tako da su sintaktički i leksičko-semantički dijelovi različito preklopljeni: subjektu u pasivu odgovara patiens, a objektu agens (ako je konkretiziran). K. Milošević pasiv određuje kao vrstu dijateze, kao člana opozicije aktiv/pasiv, pasivna se konfiguracija odmjerava prema semantičkoj bazi denotativne situacije. Silić, raspravljajući o redu riječi, pasivnu konstrukciju također promatra kao transform neparticipijalne aktivne konstrukcije s permutiranim pravilom reda komponenata.«(34)

Međutim, kako u radu svojih bivših studentica, L. Farkaš i njezine suautorice, nisam navedena u popisu literature, ni u bilješci, kako se moje ime uopće ne spominje, a moje riječi u njezinu radu nisu napisane između navodnika, ostavljam čitatelju da odgonetne kako se zakonski naziva navođenje tuđega teksta bez znakova navodnika, imena autora ili kojeg drugog načina upućivanja čitatelja na podrijetlo teksta:

Sanda Ham: Jezik zagrebačke filološke škole, MH Osijek, 1998.	Loretana Farkaš i suautorica: Sintaktičke odlike glagolskih oblika u starih slavonskih pisaca, 2010.(35)
...kao preobliku temeljnoga rečeničnoga ustrojstva u kojoj semantički dijelovi u aktivu bivaju iskazani jednim gramatičkim dijelovima, a u pasivu drugim, a ta je preraspodjela gramatičkih dijelova prema semantičkima obilježena posebnim morfološkim likom predikata.	...kao preobliku temeljnoga rečeničnoga ustrojstva u kojoj semantički dijelovi u aktivu bivaju iskazani jednim gramatičkim dijelovima, a u pasivu drugim, a ta je preraspodjela gramatičkih dijelova prema semantičkima obilježena posebnim morfološkim likom predikata.
...prednost se daje upotrebi pasiva u kojem se vršitelj radnje ne iskazuje.	...prednost daje upotrebi pasiva u kojem se vršitelj radnje ne iskazuje.
...o različitim priopćajnim vrijednostima aktiva i pasiva, a koje ne zadiru obvezno u stilsku razinu jezičnoga izraza... pasiv i aktiv su dva različita obavijesna ustrojstva koja istu priopćajnu situaciju jezično uobličuju na različite načine, pa im je i obavijesna uloga različita.	...o različitim priopćajnim vrijednostima aktiva i pasiva, a koje ne zadiru obvezno u stilsku razinu jezičnoga izraza... pasiv i aktiv su dva različita obavijesna ustrojstva koja istu priopćajnu situaciju jezično uobličuju na različite načine, pa im je i obavijesna uloga različita.

Toliko sam prepoznala svojega. Ovoliko sam prepoznala, bez navodnika i bez upućivanja na izvor, Katičićeva:

Radoslav Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika, 1986.	Loretana Farkaš i suautorica: Sintaktičke odlike glagolskih oblika u starih slavonskih pisaca, 2010.
U hrvatskom se književnom jeziku dosta rijetko upotrebljava pasiv kojemu je izrečen vršitelj radnje jer stil tada postaje težak i izvještačen.	U hrvatskom se književnom jeziku rijetko upotrebljava pasiv kojemu je izrečen vršitelj radnje jer stil tada postaje težak i izvještačen.
... javlja se preoblika obezličenja kadikad i kod prelaznih glagola kojima je u rečenici izrečen objekt u akuzativu, a nije izrečen subjekt i njime vršilac.	Zanimljivo je i obezličenje prijelaznih glagola kojima je u rečenici izrečen objekt u akuzativu, a nije izrečen subjekt.
Tek glagol se obezličuje, i to tako da se 3. lice množine zamjenjuje 3. licem jednine i dodaje se enklitični akuzativ povratne zamjenice se.	Obezličuje se tek glagol i to tako da se 3. lice množine zamjenjuje 3. licem jednine + se.
Tada se obezličenje jasno razlikuje od pasiva jer objekt pri toj preoblici ne postaje subjekt, kao u pasivnoj, već ostaje što je i bio, direktan objekt u akuzativu.	Tada se obezličenje jasno razlikuje od pasiva jer objekt pri toj preoblici ne postaje subjekt (kao u pasivnoj rečenici), već ostaje što je i bio, direktan objekt u akuzativu.

Katičićeva je sintaksa doista opće dobro hrvatskoga jezikoslovlja, ali nije bez autora i autorstvo valja poštovati.

Ipak, ima u Loretane Farkaš posve originalnih interpretacija, recimo tvrdnja da se sintaktički pasiv izražava upotrebom vršitelja radnje konstrukcijom prijedloga od + genitiv i da se takve konstrukcije upotrebljavaju kad su vršitelji radnje nepoznati. (sic!) Tko razumije, shvatit će, ja ne razumjeh pa ne shvatih kako se to pasiv izražava upotrebom vršitelja radnje i kako se padežnim prijedložnim izrazom izriče vršitelj koji nam je nepoznat. Dakle, onaj kojega ne možemo izreći jer ga ne znamo:

»Sintaktički pasiv izražavaju i upotrebom vršitelja radnje rabeći konstrukciju prijedloga od + genitiv, kombinirajući tako specifični hrvatski način izricanja pasiva s latinskim načinom izražavanja vršitelja radnje nechese odnesti shibka od Jude...; Bolje je od malanog’ se pokarat (Katančić). Takve se konstrukcije upotrebljavaju kada su vršitelji radnje nepoznati, mnogobrojni ili nevažni...«(36)

A što znači rečenica: »Uobičajene su i pasivne konstrukcije bez prijedloga« uz primjer govorenia rec ʃena u ʃvetom piʃmu(37) ili »Učestale su i pasivne konstrukcije prijedloga po + lokativ« uz primjer ʃami ʃu ʃe po ʃvojoj vogli davali u ruke Nevjernikah(38) ‒ bez doista zabrinute dugotrajnije pomnje ne možete doznati.

Bilo bi dobro da je to sve od pasiva starih slavonskih pisaca u Loretane Farkaš, ali postoje i primjeri. I to kakvi! Evo primjera za »obezličenje prijelaznoga glagola kojima je u rečenici izrečen objekt u akuzativu, a nije izrečen subjekt: moxe ʃe dopuʃit, da ne pribivaju zajedno... Zapovida se spravljati obsidnutje Jerusalema«. U rečenici može se dopustit, da ne pribivaju zajedno uopće nema imenske riječi pa onda ni objekta, a u rečenici Zapovida se spravljati obsidnutje Jerusalema nema akuzativa ili ako se obsidnutje smatra akuzativom, onda to treba protumačiti.(39) Možda je spravljati akuzativ?

Uglavnom, kada bi među navodnike išlo što bi trebalo, ostalo bi možda dvadesetak redaka autoričina teksta o pasivu. I nije tu kraj – većinu misli (više ne znam koju bih izdvojila) o pasivu Loretana Farkaš prenijela je u svoj noviji rad Štokavski hrvatski književni jezik u 18. st. (2013.) bez suautorice. Je li suautorice uopće bilo (osim formalno), je li se poslije odrekla suautorstva?

Pridjevi sadašnji i prošli – što znamo o njima? I od koga?

Nama su za magisterije i doktorate zadavali temu i mentora. Većina mojega naraštaja nije mogla birati. Tako i ja. Htjela sam pisati o neosobnoj rečenici (tada je naziv bio jedan – bezlična), ali je profesorica Melvinger smatrala da je dosta bilo sintakse i semantike i da jezikoslovac koji drži do sebe (i do kojega drže drugi) mora dobro poznavati sve – i tako dobih domaću doktorsku zadaću koja se zvala: Jezik Josipa Kozarca. Dakle, 19. stoljeće, zagrebačka škola, od pravopisa do leksika. Užasno iscrpljujući posao prikupljanja podataka. Rukopisi (nečitki, naravno), prva izdanja, usporedbe rukopisa, prvih izdanja i suvremenih izdanja; desetoputna čitanja istoga – jednom za pravopis, jednom za glasovne promjene, jednom za imenice, jednom za zamjenice... nije bilo računala i digitaliziranih tekstova i pretraživanja. Sve je išlo pješice, na kartice, piši, razvrstavaj, slaži, premeći, bilježi. Bila je godina 1989., do NSK iz Osijeka u Zagreb nije bilo lako doći, a kamoli do računala.

Bio je to moj prvi susret uživo s hrvatskim jezikom domaretićevske (i dovukovske) norme i bila sam gotovo izgubljena. Naime, nitko mi tijekom studija nije rekao da postoji morfonološki pravopis (koji nije politički žigosan), da su stari padežni nastavci i oblici bili živi (a ne mrtvo slovo na papiru) i da Josip Kozarac kojega sam ja poznavala nije pravi Josip Kozarac, nego prepravljeni. A gramatike 19. stoljeaća – to se uopće nije na studiju učilo. Naime, postojanje hrvatskih gramatika dokaz je da postoji hrvatski jezik i bez srpskoga pa su studijski programi to morali preskakati. Učili smo fonološki razvoj i, dakako, Gaja. Veber, Mažuranić i norma 19. st. bili su donekle nam poznati iz Jonkea,(40) ali čak ni kao obvezna literatura, nego ako hoćeš.

Postojala je nekakva poredbena jugoslavistika koju nam je predavao Jože Pogačnik i sastojala se u slavljenju jugoslavenstva, Kopitarja i Vuka, a glavno je pitanje na ispitu bilo kako je ilirizam povezivao naše narode i narodnosti. Ne samo narode, nego i narodnosti. E! Možete zamisliti iznenađenje kada se 1989. susretnete oči u oči s tekstom u kojem nema jugovanja i vukovskog tugovanja »jer nikako da nagovori Hrvate da su Srbi«,(41) u kojem se piše jezikom koji ne poznajete, a koji je vaš, hrvatski, iskreni i pošteni hrvatski. A za koji pouzdano znate da ne postoji jer su vas godinama učili da ne postoji.(42) Tako sam se susrela s jezikom Josipa Kozarca i s glagolskim pridjevima sadašnjim i prošlim u njegovu jeziku. Ne – prilozima, nego baš pridjevima. Literature je bilo malo, pišete doktorat, zahvalni i na tom malo. Preuzela sam Brozovićevu tezu o popridjevljenju priloga(43) poglavito jer je bila utkana u Akademijine
oblike(44) i pokušala ju primijeniti na Kozarčev jezik. Evo toga poglavlja iz mojega doktorata:(45)

»Popridjevljeni glagolski prilozi

Popridjevljeni su glagolski prilozi jedna od brojnijih skupina pridjeva u Kozarčevim tekstovima. Suvremena norma govori o takvim pridjevima svrstavajući ih u skupinu odnosnih pridjeva: leteći, lutajući, noseća, svjetleće, postojeće, ohrabrujuće i sl.

Broj je tih pridjeva u suvremenom jeziku svakako ograničen, a ograničena im je i upotreba: najčešće se vežu uz određenu imenicu (noseća žena) ili uz određenu značenjsku skupinu imenica (lutajući reporter, novinar, izvjestitelj).

U Kozarčevim se tekstovima svaki glagolski prilog može popridjeviti, a upotreba mu nije vezana uz određenu imenicu ili značenjsku skupinu imenica. Zanimljiv je opis popridjevljenih glagolskih priloga u Veberovoj Skladnji: »Participij stoji samo u onoj izreci, gdje bi imalo stajati zaime odnosno koji,-a,-e u nominativu. Postupa se pako ovako: Glagolj odnosne izreke metne se u shodni participij i složi se u svem s onom riečju u glavnoj izreci koja se razumije pod zaimenom odnosnim, a ovo se izpusti; n. p. čovjek, koji u m i r e, ne zna za se = čovjek u m i r u ć i ne zna za se; čovjeku koji u m i r e, užegu svieću = čovjeku u m i r u ć e m u užegu svieću...« (Adolfo Veber, Slovnica hrvatska, Zagreb, 1876., str: 192.) Iz navoda se dade zaključiti da Veber postanak i podrijetlo popridjevljenoga glagolskoga priloga (ili u njegovom nazivlju ‘participija’) ne vidi u glagolskom prilogu nego u odnosnoj atributnoj rečenici. Ne govori o popridjevljenom glagolskom prilogu tvorbeno, nego transformacijski, generativno. Postavlja i osnovne uvjete preoblike:

a) popridjevljeni je glagolski prilog (participij) moguće preobličiti samo iz odnosne atributne rečenice;

b) atributna rečenica mora biti vezana uz glavnu odnosnom zamjenicom koji, -a, -e, zamjenicom u nominativu jednine;

c) atributna rečenica mora imati glagolski predikat (iako nigdje nije rečeno, primjeri pokazuju da je predikat u prezentu);

d) popridjevljeni se glagolski prilog slaže s antecedentom odnosne rečenice u rodu, broju i padežu.

Naša suvremena jezikoslovna teorija govori o preoblici kojoj je rezultat glagolski prilog (i sadašnji i prošli) ali tada je taj glagolski prilog predikatni proširak. (Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskog književnog jezika, Zagreb, l986. str: 460. – 465.; Mirko Peti, Predikatni proširak, Zagreb, 1979.) Napominje se o postojanju i popridjevljenog glagolskog priloga (participa), govori se o njegovoj atributnoj ulozi u rečenici, ali se ne prikazuje preoblika kojoj bi rezultat bio popridjevljeni glagolski prilog kao atribut.

Gramatike, tiskane u vremenu od Veberove pa do Katičićeve, o popridjevljenom glagolskom prilogu govore samo tvorbeno, ne razmišljajući o njemu transformacijski. Maretić podrijetlo popridjevljenog glagolskog priloga vidi u samome glagolskom prilogu, ne smatra ga dijelom književnoga jezika, nego ostatkom staroga jezičnoga sloja koji više nije u upotrebi. Zanimljivo je pripomenuti da je Kozarac suvremenik Maretićev, i ne samo Kozarac, nego i drugi naši književnici (Kovačić i Gjalski, na primjer), a oni su u svojim djelima upotrebljavali popridjevljene glagolske priloge, iste one za koje Maretić kaže: »Pored sadašnjega gerundija, npr. pletuć ili pletući bio je u starom jeziku i particip prezenta, tj. glagolski pridjev koji se sklanjao i u određenom i neodređenom liku.« (Tomo Maretić, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1963., str: 235.) Maretić svoje suvremenike i jezik kojim pišu određuje kao stare!

Popridjevljeni su glagolski prilozi u Kozarčevim tekstovima česti, imaju obično oblik glagolskoga priloga sadašnjega, a morfološke osobine pridjeva:

52) na kojima su stajali lončići sa dole visećim zelenim cviećem (MK, 563)

(takav se pridjev zadržao i u suvremenom jeziku, ali uz određenu imenicu: viseći vrtovi)

53) On je vidio u Ankinim očima ono sievajuće blaženstvo (MK, 566)

54) da je dio stvarajuće prirode (MiK)

55) i po kanforu zaudarajuća zduha (MiK)

56) Ona je već u tome sretna, da je bogato obučena, ponosna i liepa, nju preziruća žena, njena kći (P, 167)

57) da je lugaru vozećem se za vrieme poplave (LC, 171)

58) krieseće se oči (BK, 181)

59) sa sviešću boreća se grabežljivost (MST, 34)

60) i smijućim se velikim očima (MST, 34)

61) sve četiri žene požudno srkale iskreće se kapljice (P, 149)

Na sve se te primjere može primijeniti Veberov model preoblike:

52) na kojima su stajali lončići sa zelenim cvijećem, koje visi dole

56) Ona je već u tome sretna, da je bogato obučena, ponosna i lijepa, njena kći, žena, koja nju prezire

61) sve četiri žene požudno srkale kapljice koje se iskre

Popridjevljeni su glagolski prilozi u Kozarca uvijek određenoga oblika. Završno je -i u nominativu takvoga priloga češće znak za razlikovanje od pravoga glagolskoga priloga:

62) U to puče glas, da će glavar zemlje, zapoviedajući gjeneral, obilazeć dolnju krajinu doći (T, 178)

Popridjevljeni je glagolski prilog prošli u Kozarca veoma rijedak. Potvrđeno je svega nekoliko primjera:

63) Plač netom probudivšega se djeteta (RuP, 266)

64) kao vojnika došavšeg iz rata (P, 182)

I ti su pridjevi određenoga oblika, a primjer 63) i primjeri 57 – 61) pokazuju da Kozarac popridjevljuje i priloge nastale od povratnih glagola.

U Kozarčevu se tekstu može popridjeviti svaki prilog, nisu uočena nikakva ograničenja:

probadajući pogled (P, 72)

ležećih drva (KG, 358)

ljubeća mati (DI, 274)

drhtajuća radost (BK, 198)

žmiruckajući pogled, igrajuće oči (BK, 181)

spavajuće čuvstvo, listajući hrastovi (K, 170)

razilazeća se mnienja (K, 102)

Popridjevljeni prilozi imaju sve morfološke osobine pridjeva, rod, broj i padež, ali nemaju komparaciju. Barem ne u Kozarčevu tekstu, jer nije potvrđen niti jedan komparativ ili superlativ.

Maretić u Jeziku slavonskijeh pisaca iznosi potvrde za popridjevljeni glagolski prilog sadašnji, ali ne i za prošli (Tomo Maretić, Jezik slavonskijeh pisaca, Rad JAZU 180., Zagreb, 1910., str: 183.), a potvrđuje i slabu učestalost popridjevljenih priloga u neodređenom liku. U Gramatici popridjevljene priloge opisuje kao knjiške oblike koji nisu potvrđeni u narodnim govorima.

U slavonskom dijalektu, a protivno Maretićevu opisu, postoji oblik blizak popridjevljenom prilogu (pretpostaviti se može da to i jest popridjevljeni prilog, ali zbog malo primjera koje navodi Ivšić to i može biti samo pretpostavka), blizak po tome što se sa svojom imenicom slaže u rodu i broju, a u Ivšićevim primjerima i padežu: »nisam rasla bora gledajuća – gdje se prilog prezenta udešava prema rodu imenice koje se tiče: Jela – gledajuća« (Stjepan Ivšić, Današnji posavski govor, Rad JAZU 196., 197., Zagreb 1913., str: l94.).

Iako Ivšić završne samoglasnike (a, e, kao oznake roda) tumači samo kao »sekundarne vokale« (i u prilogu prošlom i sadašnjem), ipak iz njegovih primjera i tumačenja tih primjera možemo pretpostaviti da je riječ o popridjevljenom obliku glagolskoga priloga jer se odnosi na imenicu, a ne na glagol! Popridjevljene su priloge upotrebljavali i drugi književnici, Kozarčevi suvremenici. Prema Sovićevu Jeziku Ksavera Šandora Gjalskog (Zagreb, 1985., str: 90.) popridjevljeni prilozi u djelima Ksavera Šandora Gjalskoga imaju ista morfološka obilježja kao i oni u Kozarca. Razlika je samo u tome što Gjalski upotrebljava i popridjevljene priloge prošle jednako često kao i sadašnje, a oba su u određenom i neodređenom obliku.«(46)

Moj mentor(47) Stjepan Babić i članovi povjerenstva, Ivo Pranjković i Mijo Lončarić, nisu imali ništa protiv toga opisa.

Tema mi je o glagolskim pridjevima bila zanimljiva i nastavila sam istraživati i poslije doktorata. Nije mi bilo prihvatljivo da je u svim tim pridjevima u Kozarca riječ o popridjevljenim prilozima, brojnost tih oblika u njegovu jeziku i nekolokacijska upotreba, nevezanost uz određene imenice (kao u suvremenom jeziku) i/ili glagole navodila me na pomisao da je riječ o posebnoj vrsti riječi koju uz glagolske priloge veže tek način tvorbe, ali ne i morfološka obilježja, da je riječ o pridjevima koji su se vrlo naglo izgubili iz hrvatskoga jezika. Zanimalo me zašto su se neki posve izgubili, a drugi opstali. Primjerice, od glagola probuditi se možemo imati danas prilog probudivši se: Probudivši se, dijete je zaplakalo., ali ne možemo imati pridjev probudivše se: Probudivše se dijete plače., nego možemo imati samo atributnu rečenicu: Plače dijete koje se probudilo. Dakle, pitanje je sljedeće – zašto smo u 19. stoljeću atributne rečenice s glagolskim predikatima mogli stegnuti u atribute, a danas ne možemo? Odnosno, zašto danas možemo samo neke atributne rečenice s glagolskim predikatima stegnuti u atribute: Izgradili su tvornicu sa svim postrojenjima koja joj pripadaju. → Izgrađena je tvornica sa svim pripadajućim joj postrojenjima. Grad je okićen ukrasima koji bliješte. → Grad je okićen blještećim ukrasima.(48) Primjera je i u suvremenoj književnosti: Sanja Pilić: ...a Karmela, onako urlajuća, odmah je shvatila da svijet nije krojen po njezinoj mjeri., Jurica Pavičić: ... tog se razdoblja sjećao s obuzimajućim gnušanjem.(49)

Osobito su mi se zanimljivima činili glagolski pridjevi kao obvezni atributi – budući da su stegnuti od atributne rečenice s glagolskim predikatom, taj predikat otvara mjesto i objektima i priložnim oznakama, a stezanjem rečenice ti objekti i predikat ostaju uz atribut čineći ga tako obveznim. Primjerice, rečenica iz Listova iz Slavonije Ise Kršnjavoga: Slika prikazujuća Adama i Evu bijaše krasna. – gdje je prikazujuća obvezni atribut zbog objekata Adama i Evu(50)pa rečenica: *Slika Adama i Evu bijaše krasna. – nije valjana rečenica. Rezultate sam svojih istraživanja priopćila na znanstvenom skupu u Rijeci 1994. godine, u radu Atributna uloga glagolskih pridjeva sadašnjih i prošlih u hrvatskom književnom jeziku 19. st. koji je objavljen 1995. (Riječ, 1995., god. 1. str. 17. – 27).(51) Makar je riječ o sintaktičkom opisu, naglasak je na tome da bi glagolski pridjevi sadašnji i prošli trebali biti u našim gramatikama priznati kao posebna morfološka kategorija ili barem potkategorija. U hrvatskih gramatičara 19. stoljeća jest tako, a od suvremenih je gramatičara u Katičića bilo govora o glagolskim pridjevima, ali samo sadašnjim. U opis su atribucije uključeni tek deklarativno i uz napomenu da je atributna preoblika rečenice s glagolskim predikatom u suvremenom jeziku neprihvatljiva i da se upotrebljavaju oni glagolski pridjevi koji su izgubili vezu s glagolom tako da nema pobližega opisa primjera kao što su oni iz 19. st., što je i razumljivo – ne može se (u suvremenom jeziku) graditi teorija na onom što smo isključili iz opisa, na onomu čega nema.

Dakle, u svom sam novom radu naziv popridjevljeni glagolski prilozi napustila i uvela naziv glagolski pridjevi prošli i sadašnji, dosljedno sam primijenila Veberov model opisa i, dakako, osuvremenila ga osobito glede opisa obveznih atributa. Korpus sam proširila pa sam uz Kozarca u opis uvrstila i druge književnike iz 19. st. Da bih pokazala višestoljetnu neprekidnost upotrebe glagolskih pridjeva sadašnjih i prošlih u hrvatskoj književnosti, poslužila sam se i tekstovima iz 18. st., ne tako iscrpno kao 19. st., ali ipak.

Moj rad nije ostao bez odjeka. Pišući o sintaksi u Kozarca, moj su doktorat citirali kolega Vlado Karabalić i suautorica mu Sanja Cimer.(52) Nataša Bašić(53) upućuje na moj rad već u prvoj bilješci. Ljiljana Kolenić(54) raspravljajući više o nazivu glagolskih pridjeva, a manje o sadržaju, upozarava čitatelje na moj rad o glagolskim pridjevima. S obzirom da su glagolski pridjevi sadašnji i prošli u suvremenom jeziku neopisani, Vesna Bjedov prihvatila se u svom magisteriju toga opisa.(55) Metodološki se oslanja na moj rad, uz valjano citiranje, ali su rezultati njezina istraživanja drugačiji jer suvremeni jezik ima drugačije mogućnosti nego jezik predmaretićevskoga doba. Drugim riječima, u struci se zna da postoje moji radovi o tom pitanju i zna se onda i što sam pisala.

Uglavnom i kronološki, ali ne nužno i uzročno-posljedično, o glagolskim su pridjevima sadašnjim i prošlim pisali Brozović 1985., Katičić 1986., Akademijina gramatika 1991., moja malenkost 1993., moja malenkost ponovno 1998., Bašić 1998., Kolenić 2003., Bjedov 2005., Karabalić i Cimer 2008., Farkaš 2010. i opet Farkaš 2013.

Brozović piše o pitanju kraćenja dvoglasnika u pridjeva (u odnosu na priloge) ponajviše u svezi s kraćenjem sloga: sljedeći i slijedeći, pa je njegov opis fonetsko-fonološke naravi. Katičić spominje glagolski pridjev sadašnji i ukratko, na 27 redaka u Sintaksi u paragrafu 865. i 8 redaka u paragrafu 1015., opisuje atributnu preobliku glagolskoga predikata odnosne rečenice, dakle, opis je potpuno sintaktički. Akademijina gramatika među odnosnim pridjevima ima popridjevljene glagolske priloge – opis vrlo kratak, ali morfološki. Bašić vrlo opširno i uspjelo razgraničuje glagolske priloge, glagolske pridjeve i pridjeve nastale od glagola (brijući, brijaći; jašući i jahaći), opis je ponajprije morfološki, tvorbeni i leksički, ali nije isključen ni sintaktički pristup: pridjevi i prilozi razvili su se iz različitih sintaktičkih uloga participa. Opis je u Karabalića i Cimer, dakako, sintaktički i makar se govori o participijalnim atributima metodološki se razlikuje od mojega opisa i shvaćanja naravi glagolskih pridjeva sadašnjih i prošlih, ne toliko od doktorata (koji je citiran), koliko od rada o glagolskim pridjevima (koji autori nisu uzeli u obzir). Kolenić se zalaže za priznavanje kategorijalnosti glagolskim pridjevima i predlaže sustavnije nazivlje, utemeljenje pronalazeći u staroj hrvatskoj gramatičarskoj i književnoj tradiciji. Bjedov opisuje stanje u suvremenom jeziku i razlikovanje priloga, pridjeva, slobodne i frazemske upotrebe, kolokacijsku vezanost pridjeva i imenica, tvorbenu povezanost pridjeva s posve određenim glagolima. Farkaš opisuje glagolske pridjeve sadašnje i prošle u slavonskih književnika 18. st. i uglavnom se služi nazivom particip govoreći o posve istom sadržaju o kojem govorim i ja kada opisujem glagolske pridjeve na građi 19. st. Posve istom metodologijom. S posve istim zaključcima. Njezin je i moj opis glavninom na vlas isti,(56) i kao što je bilo s pasivom, tako je ovdje – nema navodnika, nema upućivanja na podrijetlo, nema mojega imena čak ni u popisu literature:(57)

Sanda Ham: Jezik zagrebačke filološke škole, MH Osijek, 1998.	Loretana Farkaš i suautorica: Sintaktičke odlike glagolskih oblika u starih slavonskih pisaca, 2010.	Loretana Farkaš Brekalo: Štokavski hrvatski književni jezik u 18. stoljeću, 2013.
...s potpunim pridjevnim kategorijama roda, broja i padeža koji su na sintaktičkoj razini sročni atributi preoblikovani od glagolskih predikata jedne od ishodišnih rečenica.	...s potpunim pridjevnim kategorijama roda, broja i padeža koji su na sintaktičkoj razini sročni atributi preoblikovani od glagolskih predikata jedne od ishodišnih rečenica.
Upravo zbog toga što su gl. pridjevi/ atributi preoblikovani od glagolskih predikata, koji obično otvaraju mjesta mjesta i drugim rečeničnim dijelovima, oni su u većini primjera obvezni. Gl. predikat ishodišne rečenice otvara mjesta onim rečeničnim dijelovima kojima ostaje nadređen kao preoblikovani atribut, pa je sintaktički obvezan kao nadređeni dio cijele rečenice koju je zahvatila preoblika.	Participi su uglavnom sintaktički obvezni jer su preoblikovani od glagolskih predikata koji najčešće otvaraju mjesta i drugim rečeničnim dijelovima. Particip je sintaktički obvezan kao nadređeni dio cijele rečenice koju je zahvatila preoblika jer particip ishodišne rečenice otvara mjesta onim rečeničnim dijelovima kojima ostaje nadređen i kao preoblikovani atribut.	Participi su uglavnom sintaktički obvezni jer su preoblikovani od glagolskih predikata koji najčešće otvaraju mjesta i drugim rečeničnim dijelovima. Particip je sintaktički obvezan kao nadređeni dio cijele rečenice koju je zahvatila preoblika jer particip ishodišne rečenice otvara mjesta onim rečeničnim dijelovima kojima ostaje nadređen i kao preoblikovani atribut.
... u nominativu treba razlikovati od glagolskih proširaka, poglavito kada je particip u nominativu jednine muškoga roda jer je u tim slučajevima u istom obliku kao i glagolski prilog. ... sintaktička su obilježja gl. pridjeva/atributa slična su pridjevnim atributima... ... je razlika u tom što se pridjevni atributi preoblikuju od pridjevnih predikata, a gl. pridjev/atribut od glagolskih predikata.Gl. pridjev/atribut obvezno semantički i sintaktički uvrstiti uz imenice u istim padežnim sintagmama i značenjima kao i pridjevni atribut, ali je njegova sintaktička obveznost i nadređenost onim rečeničnim dijelovima kojima kao predikat ishodišne rečenice otvara mjesto.	... u nominativu treba razlikovati od glagolskih proširaka, posebice kada je particip u nominativu jednine muškoga roda jer je u tim slučajevima u istom obliku kao i glagolski prilog. Sintaktička obilježja participa slična su pridjevnim atributima, ali je razlika u tom što se pridjevni atributi preoblikuju od pridjevnih predikata, a participi od glagolskih predikata. K tomu valja napomenuti da je particip obvezno semantički i sintaktički uvrstiti uz imenice kao i pridjevni atribut, ali je particip sintaktički obvezan i nadređen rečeničnim dijelovima kojima kao predikat ishodišne rečenice otvara mjesto.	... u nominativu treba razlikovati od glagolskih proširaka, posebice kada je particip u nominativu jednine muškoga roda jer je u tim slučajevima u istom obliku kao i glagolski prilog. Sintaktička obilježja participa slična su pridjevnim atributima, ali je razlika u tom što se pridjevni atributi preoblikuju od pridjevnih predikata, a participi od glagolskih predikata. K tomu valja napomenuti da je particip obvezno semantički i sintaktički uvrstiti uz imenice kao i pridjevni atribut, ali je particip sintaktički obvezan i nadređen rečeničnim dijelovima kojima kao predikat ishodišne rečenice otvara mjesto.

Osim što očito izvrsno poznaje moj rad i besprijekorno ga reproducira, Loretana Farkaš izvrsno poznaje i radove Dragice Malić. I ovdje je Loretana Farkaš postupila kao i s mojim radom – ni navodnika, ni izvora:(58)

Dragica Malić, poglavlje Jezične promjene, u Hrvatskoj gramatici Zavoda za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku, 1990.(59)	Loretana Farkaš i suautorica: Sintaktičke odlike glagolskih oblika u starih slavonskih pisaca, 2010.
Priloški oblici na -e i na -uće, -eće upotrebljavali su se još u 16. – 17. st., a onda ih sasvim potiskuju oblici na -ući, -eći	... priloški se oblici na -e (grede, brane, čekaje), -uće, -eće (steće, videće, bižeće) pojavljuju još u 16. i 17. st., a od tada pretežu oblici na -ući, -eći.
... u starijim spomenicima ima znatan broj participa s osnovom na -ću pridjevskoj upotrebi.	U starijim se tekstovima participi s osnovom na -ć upotrebljavaju u pridjevskoj službi.
... morfološkim prilagođavanjem participske osnove na -uć, -eć iz kosih padeža i nekadašnjeg ženskoga roda na -ući, -eći ostalim pridjevskim oblicima ... počeli su se osjećati kao neodređeni i određeni pridjevski oblici.	... morfološkom su prilagodbom participske osnove -uć, -eć iz kosih padeža i nekadašnjeg ženskoga roda na -ući, -eći pridružile ostalim pridjevskim oblicima i počele se upotrebljavati kao određeni i neodređeni pridjevski oblici.

I na kraju, metodološki sjaj koji je ures cijelomu ovomu participskom mozaiku, tvrdnja da se prvobitno (!?) participsko značenje preobličilo (!?) u priložno (!?), a to se pokazuje time (!?) da participi s vlastitom sintagmom zamjenjuju odnosnu rečenicu, ali da su participi uglavnom sintaktički obvezni i preoblikovani od glagolskoga predikata.(60) Uostalom, neka nam to kaže Loretana Farkaš:

»Particip s vlastitom sintagmom zamjenjuje odnosnu rečenicu koja se odnosi na neku riječ iz glavne rečenice, pokazujući kako se prvobitno participsko značenje preobličilo u priložno. Participi su uglavnom sintaktički obvezni jer su preoblikovani od glagolskih predikata...«

...i dalje ne ću navoditi jer u nastavku slijede riječi iz mojega rada o glagolskim pridjevima kao obveznim atributima, bez navodnika i izvora, dakako.

Tako Loretana Farkaš zbori i u novijem radu, onomu iz 2013. godine, ali sada se opis poopćio na sve hrvatske štokavske pisce iz 18. stoljeća. Primjerice, prva rečenica u poglavlju Participi u njezinu radu iz 2013. (Štokavski hrvatski književni jezik u 18. stoljeću) glasi isto kao u radu iz 2010., samo što je umjesto sintagme slavonski pisci, sada navode hrvatski štokavski pisci:

Loretana Farkaš i suautorica, Sintaktičke odlike glagolskih oblika u starih slavonskih pisaca, 2010.	Loretana Farkaš Brekalo, Štokavski hrvatski književni jezik u 18. stoljeću, 2013.
Poimanje participa u slavonskih je pisaca utemeljeno na prijedlozima starih hrvatskih gramatičara.	Poimanje participa u hrvatskih štokavskih pisaca 18. st. utemeljeno je na prijedlozima starih hrvatskih gramatičara.

I inače, poglavlja o pasivu i participima uglavnom su ista u obama radovima, samo je naziv slavonski pisac zamijenjen hrvatskim štokavskim piscem 18. stoljeća.

Mea culpa

Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi. Svi grješni, a kamenje leti na sve strane. Kamenovali su me mnogi i razni uglavnom isprazni, zbog pasiva, zbog pravopisa, zbog časopisa Jezik, zbog hrvatskoga jezika, zbog natječaja za novu riječ, da bi zametnuli tragove svoje prepisivačke djelatnosti, a moju knjigu Povijest hrvatskih gramatika (Globus, Zagreb, 2006.) kamenuju prigodno, kada god im zatreba nešto čime bi mi zatvorili usta, onda se izvuče da u Povijesti nema bibliografije. Ima bibliografije, ali nema one koju moji suvremenici očekuju – nema bibliografijâ njihovih radova. Citirani jesu u knjizi, između navodnika, imenom i prezimenom – ali, nije dosta.

Bilo je to ovako. S jeseni 2003. nazvao me je profesor Stjepko Težak, danas pokojni, i vrlo mi jasno i izravno rekao da HAZU i Globus pripremaju novo izdanje Povijesnoga pregleda, glasova i oblika, da je profesor Milan Moguš objavio svoj dio te gramatike, Povijesni pregled hrvatskoga književnog jezika, kao posebnu knjigu(61) i da bi oni (urednici i izdavač) htjeli da ja napišem povijest hrvatskih gramatika koja bi ušla kao prvi dio novoga izdanja umjesto Moguševa Povijesnoga pregleda. I sve je u redu, profesor Moguš je suglasan, ostali su autori suglasni – profesor Ivo Škarić, profesor Stjepan Babić, profesor Dalibor Brozović. I ne, ne žele kojega drugoga autora (a predložih Branku Tafru ili Ljiljanu Kolenić), nego misle da bih ja to dobro napisala. Povijest koju žele treba biti popularno pisana, bez polemiziranja i izdvajanja dvojbenosti, bez uobičajene znanstvene aparature i, da bi bila u skladu s ostalim dijelovima knjige, bez popisa literature, samo popis građe i izvorâ. Urednik će knjige biti on, profesor Težak, ocjenjivači će biti profesor Škarić i profesor Babić, tekst će korigirati Branko Erdeljac. Za koji dan javio mi se i Globus, izdavač Tomislav Pušek, potvrdili smo dogovor, utvrdili međusobne obveze i dogovorili rokove.

Prvo, trebalo je nabaviti gramatike, do onih koje nisu pretiskane treba doći – potraga po muzejima, samostanima, privatnim zbirkama, knjižnicama – uglavnom mi je uspjelo. Danas doma imam zavidnu zbirku hrvatskih gramatika, od prve do posljednje. Ipak, bilo je mukotrpno sve to nabavljati. Kadgod me poslužila i sreća, primjerice, u osječkoj je Gradskoj knjižnici 2004. gostovala privatna zbirka Kezele(62) i gospodin Mladen Kezele preslikao mi je odmah, na izložbi u osječkoj knjižnici, cijelu Jurinovu gramatiku iz 1793. (doista ne znam kako bih drugačije došla do nje); kolegica Ljiljana Kolenić posudila mi je slavonske gramatike iz 18. st., kolegica Dubravka Smajić pisala je doktorat o Divkoviću i ustupila mi preslike svih njegovih gramatika i bibliografske podatke koje je prikupila, profesor Stjepan Babić poklonio mi je Dujmušićev repetitorij, profesor Alojz Jembrih poslao mi je preslike Strohalovih gramatika, profesor Aleksandar Lutkić poklonio mi je Guberinine i Krstićeve razlike, profesor Marko Samardžija upozorio me na Soljačićevu gramatiku.(63)

Svaku sam gramatiku, po naravi teksta koji sam pisala, morala uzeti u ruke, čitati i uspoređivati. To je mnogo više nego što su neki vrlo važni autori znanstvenih radova tičućih se starih hrvatskih gramatika napravili – primjerice, ocjenjivala sam rad u kojem autorica vrlo suvereno piše o fonološkoj vrijednosti rogatoga e u Babukića, a da Babukića uopće nije čitala, nego piše prema literaturi. E, da. Mislite da mi nije zamjerila što nemam literature u knjizi – e, je! Zamjerila mi je i kolegica Branka Tafra, kaže ona ovako:

»Popis hrvatskih gramatika do 1876. objavila sam u knjizi Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić 1993., a po godinama do Maretića iste godine u radu O hrvatskim vukovcima iz drugoga kuta, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik HFI, 19: 363-387. ... Poslije je izišlo više popisa hrvatskih gramatika izrađenih na temelju moga prvoga popisa iz knjige, čak su i pogrješke ponovljene (Ham 2006), a nitko nije naveo svoj izvor.«(64)

Dakako da poznajem radove Branke Tafre, vrlo ih rado čitam i služim se njima. Njezine su mi prosudbe bliske, a akribiji pristupam s poštovanjem. Poznat mi je i popis hrvatskih gramatika koji je napisala, ako sam preuzela od nje koju njezinu pogrješku – bit će, jer imam povjerenja u podatke koje donosi pa ih ne provjeravam. Na što točno misli, ne znam jer sam se za Povijest poslužila popisom i podatcima koji su do prije koje godine bili na mrežnoj stranici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Ti podatci nisu bili s imenom autora i nisu bili nedostupni. Barem da sam preuzela popis Branke Tafre! Ni bih uporno pisala o Ricsoslovnici Šime Starčevića, nego o Ricsoslovnici(65) i ne bih pogrješno zapisivala njemačke naslove, pojedine godine izdanja ili autore; doista sam zahvalna korektoru Branku Erdeljcu što me je strpljivo na te propuste upozoravao prije tiskanja knjige, inače bi pisalo da je Babukića na talijanski preveo Kazančić, a ne Kaznačić i pisalo bi da je Maretićeva gramatika objavljena 1981. – i još štošta što može umoran prst na tipkovnici štete napraviti. Barem mi ne bi kolegica, po broju pogrješaka, zamjerala da nisam navela izvor. I još nešto – ako nekoliko osoba treba sto ili dvjesto knjiga popisati kronološki – ako su knjige valjano popisane, svi će ti popisi biti isti. Popis na kraju moje knjige popis je gramatika koje sam prikazala.(66) Svaki naslov iz toga popisa u knjizi je ujedno i naslov pojedinoga poglavlja. Budući da je izdavač tražio da se građa navede, taj je popis građa moje knjige, jedan složen kronološki, drugi prema naslovima gramatika, treći je popis autorâ gramatikâ. Da knjiga ima popis literature (a ne građe), dakako da bi radovi B. Tafre bili navedeni, ovako sam ju samo mogla citirati, bez upućivanja na potpuni bibliografski podatak, ali ipak između navodnika i s njezinim imenom i prezimenom. I nije jedina, tako sam citirala i druge.

Drugo, trebalo je osmisliti način kako prikazati sve te gramatike, a da knjiga bude ujednačena – dakle, smisliti metodologiju. Budući da sam uglavnom za svaku gramatiku opisala

1. dijelove od kojih se sastoji (sadržaj)

2. pravopis, slovopis

3. fonološko ustrojstvo (koliko se moglo iz slovopisa zaključiti)

4. naglasak

5. morfologiju promjenjivih riječi

6. nepromjenjive riječi (rubno)

7. sintaksu (ako ju gramatika uopće ima)

8. rječnik (ako ga gramatika ima)

9. mjesto gramatike među prethodnicama i sljednicama

10. razlike i sličnosti različitih izdanja iste gramatike (ako su mi bila sva dostupna)

11. mjesto gramatike u povijesti hrvatske književnojezične norme

‒ time sam postigla metodološku ujednačenost svoje knjige. Međutim, nisam pisala o metodologiji u gramatikama koje sam opisivala. Nije ta vrst knjige, nije znanstvena da bih se upuštala u takva promišljanja – zahtjev je izdavača bio popularno štivo normativne naravi. (Koliko već govoriti o gramatici jest popularno ☺.) Šteta da je tako jer je metodologija doista zanimljiva i potrebno ju je opisati.

Treće, trebalo se snaći pišući knjigu u kojoj nema upućivanja na literaturu, u kojoj o gramatikama ravnomjerno i jednostavno govorim čitatelju, a ne upućujem ga svaki tren na one koji su o tom govorili i što su i kada i gdje i zašto baš to rekli, a ja kažem drugačije ili ne kažem. Ipak, neke sam autore morala citirati jer su nezaobilazni. Međutim, u gramatikama nije običaj navoditi literaturu, a moja je knjiga pisana kao dio gramatike.(67) U izdanju Akademijine gramatike iz 1991. profesor Moguš uz svoj dio, Povijesni pregled hrvatskoga književnog jezika, nema literature,(68) u izdanjima Institutove Hrvatske gramatike iza jezičnih povijesti nema literature, u bilo kojoj gramatici koja ima povijesni dio – nema literature. Uopće, gramatike ne donose bibliografske jedinice, osim građe. I odjednom je to postalo jako grješno u mojoj Povijesti, do te mjere da je taj postupak proglašen neetičnim:

»Ta je knjiga izišla bez ijedne bibliografske jedinice, što je u znanosti u najmanju ruku neetično, a što je glavna Keipertova zamjerka (Keipert 2008a).«(69)

Što je previše, previše je. Prvo jer nije točno da nema bibliografskih jedinica, drugo jer ni jedan kritičar ne vodi računa da je urednička koncepcija knjige bila takva da ne traži bibliografiju, treće jer je neetičnost doista preteška riječ. Branka Tafra bila mi je ocjenjivačica za knjigu Jezik zagrebačke filološke škole (MH, Osijek, 1998.), vrlo ju je pohvalno ocijenila i zna da mi se znanstvena neetičnost ne može pripisati.(70) Uostalom, u Uvodu u Povijest napisala sam o bibliografiji što je trebalo da se stvari razjasne pa nisam imala potrebu odgovarati kritičarima, naime tko hoće može znati:

»Iako je napisano mnoštvo radova o hrvatskim gramatikama, poglavito o starim hrvatskim gramatikama, nemalo je gramatika zagrebačke škole, vukovskih i suvremenih neopisano ili opisano ideološki, a ne jezikoslovno; neke se gramatike prvi put ovdje i spominju. Gdje god je bilo moguće poslužila sam se literaturom, ali pretežito sam pisala prema izvornim tekstovima gramatika. Zbog naravi teksta i suglasja s ostalim dijelovima Gramatike nisam navodila upotrijebljenu literaturu i nisam na očekivani i uobičajeni način bilježila bibliografske podatke uz navode, ali uz svaki je navod ime autora.«(71)

Inače, moja je knjiga poslužila kao crvena krpa srpskoj delegaciji na Slavističkom kongresu u Ohridu 2008. godine. Njima nije smetalo što nema bibliografije, smetao im je navodno izbor gramatika, jer koleginice Ham, nema kriterijuma prema kojem bi (to i to djelo) moglo biti shvaćeno kao gramatika... pa je Miloš Kovačević skakao sa stolice kao podboden poslije mojega referata o hrvatskim gramatika,(72) a gromoglasno mu se pridružila njegova delegacija. Na sreću, profesor Marko Samardžija, voditelj hrvatskih referenata, primirio ga je svojim komentarom barem toliko da više nije skakao sa stolice. Profesor Ivo Pranjković, kada je naša sesija završila, umirivao me da je knjiga doista dobra, izvrsna;kolegica Dijana Stolac zatražila je da joj dadem popis hrvatskih gramatika koji sam imala uza se jer joj je koristan i potreban; prijateljica Bernardina Petrović u svom vedrom stilu obećala mi je nezaboravnu večer uz jezero i živu glazbu na hrvatskoj večeri; Milica Mihaljević rekla mi je da je to strašno, ali da nije mogla reagirati jer što ona zna o povijesti hrvatskih gramatika kada nije kroatistica;Milan Mihaljević bio je ljutit zbog provokacije i još je i na zajedničkoj večeri govorio o tom – svi smo nekako zauzeli obrambeni stav i zbili se. Međutim, činjenica da vas srbijanski jezikoslovci i 2008. godine pred svetom napadaju jer pišete o hrvatskim gramatikama, ostavlja gorak i razočaravajući okus.

I da zaključim o grijehu svomu. Akademijina gramatika u objema svojim knjigama (1991. i 2007.) ima iscrpan popis građe, međutim nema i bibliografiju. U svezi s tim valja reći da je mojih nekoliko radova upotrijebljeno pri pisanju Akademinijih oblika (2007.) – magisterij,(73) rad o naglasku imenice Osijek,(74) rad o putem/putom,(75) o instrumentalu imenica vrste –i.(76) Ni na kraj pameti mi nije očekivati bibliografiju.