Krležinim tragovima Miroslava Vaupotića

Miroslava Vaupotića znamo i pamtimo kao povjesničara hrvatske književnosti, kritičara i esejista koji se u prvom redu bavio novijom hrvatskom književnošću, ali i kao urednika niza djela hrvatskih pisaca. Osobno, imao sam povlasticu surađivati s profesorom Vaupotićem pet godina. Na poticaj Stanka Lasića pokrenut je u sklopu Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu projekt »Croatica-Bibliografije« koji je uređivala Jelena Očak. Miroslav Vaupotić bio je punih petnaest godina vjeran pratilac toga projekta. Kao vrstan poznavalac hrvatske književne periodike recenzirao je brojne bibliografske preglede hrvatske književnosti u knjigama i časopisima. A kao recenzent, Vaupotić je u Lasićevoj izočnosti bdio nad projektom i upućivao mlade i mlađe suradnike u bibliografski posao koji se nije svodio samo na precizne bibliografske podatke i zapise, nego je zahtijevao dobro sročene anotacije, zapravo sažetke rasprava, eseja, kritika i članaka koji su se ticali hrvatske književnosti kada su posrijedi bili časopisi, a objektivnu prosudbu kada je bila riječ o knjigama. Pokazalo se vrlo korisnim da se takav projekt osloni na suradnike koji su radili u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u kojoj sam osobno upoznao profesora Vaupotića koji je ionako bio čest gost sobe 15, Čitaonice časopisa, i Profesorske čitaonice.

Potkraj sedamdesetih pomišljalo se i na osnivanje Hrvatskoga bibliografskoga zavoda u okviru NSB-a, o tom se projektu tada često razgovaralo, no političke prilike to nisu dopuštale. U sklopu tako zamišljena projekta trebale su se, uz hrvatsku književnost, naći i druge bitne humanističke struke ‒ hrvatska povijest, povijest umjetnosti, glazba, filozofija, filologija... Godine 1979. za trajanja Jugoslavenskoga slavističkoga kongresa na Bledu dijelom je taj projekt bio i predstavljen, i tih sam dana dijelio hotelsku sobu s profesorom Vaupotićem. Znamo koliko je Vaupotiću bio važan svaki podatak te koliko je držao do preciznosti i posve je naravno da mu je bibliografski posao bio i značio conditio sine qua non svakoga opisa, analize i tumačenja, sagledavanja, prosuđivanja i vrjednovanja književnih činjenica i pojava. Bibliografski posao sâm je vrsno obavio, obradivši bibliografiju Antuna Barca, povjesničara od kojega je mnogo toga naslijedio.

Središnja, gotovo napasna, Vaupotićeva tema bilo je književno djelo Miroslava Krleže. Vaupotić je vrlo rano, kao šesnaestogodišnjak, počeo čitati Krležina djela, dakle od 1941. godine. Njegova prva čitanja podudarila su se s Krležinim svojevoljnim izborom šutnje i odbijanjem svake suradnje u vrijeme NDH. Bila su to tajna čitanja, ili, kako sâm svjedoči u vrlo konciznim, ali iznimno informativnim pregrštima uvodnih zapamćivanja u svojoj temeljnoj knjizi o Krleži:

»Pripadao sam onima koji su ga /Krležu, o. a./ u tom nemirnom, strašnom, ali i slavnom razdoblju grozničavo potajno čitali i njegovim književnim djelom se nadahnjivali, bijah jedan od podzemnih, tihih, skromnih njegovih poklonika i čitatelja komu je budući književni rad, kasno doduše započet, ozbiljno tek u dvadeset petoj godini (1950), inaugurirao svojevrsno Miroslav Krleža u srednjoškolskim klupama, u doba 1941-1944. Čitao sam sve do čega mogoh potajom doći, uglavnom iz dviju kolekcija njegovih sabranih ili izabranih djela ‘Minervinih’ (1932-1934) i ‘Biblioteke nezavisnih pisaca’ (1937-1939), a naravno ‘gutao’ sam njegovu ratnu i proturatnu liriku i prozu (...) Krleža je bio naša ‘pedagoška poema’, naš uzor i usmjerivač prema književnosti. (...) On je osmislio našu stvaralačku intelektualnu osobnost, oslobađao nas svih ograničenosti i dogmi totalitarnih pogleda na svijet, bilo desnih ili lijevih, bijelih, crnih, sivih ili šarenih laži, iluzija, oportunizma i servilnosti, duhovno nas je njegovo nonkomformističko djelo nadahnulo onim bitnim temeljnim što će ostati svrha i cilj našeg življenja, slobodno individualno stvaralačko trajanje u životnim mijenama povijesti.«(1)

Što iz svoje zatravljenosti Krležinim opusom, što iz zahvalnosti i osjećaja duga prema svemu što mu je Krležino stvaralaštvo pružilo, što vlastitom heretičkom pozicijom koju je savršeno prepoznavao u Krleži i koju je vješto znao ublaživati ili otupiti, imajući u vidu objektivne, u prvom redu društvovne i političke zadane okolnosti, Vaupotić se osjećao punokrvnim »krležijancem«. »Bio je – piše Jelčić – iskreno i duboko zatravljen Krležinim djelom, poznavao ga je u tančine, u to vrijeme bio je možda i najbolji, najdetaljniji i najpouzdaniji znalac svega što je Krleža napisao i kad je govorio (ili pisao) o Krleži, pisao je i govorio iz duše, pa je u tu svoju trajnu impresioniranost znao izraziti spontano, tako da mu bezuvjetno vjerujemo. U njegovim tekstovima o Krleži nikada nisam osjetio praznu retoriku i hipokriziju, kao što sam i tada pa i danas osjećam u tekstovima većine drugih zaprisegnutih krležijanaca«(2).

Mnoštvo tekstova što ih je Vaupotić objavio u rasponu od 1957. do 1973. godine u raznim časopisima i listovima te tematskim zbornicima sabrao je u svojoj knjizi Siva boja smrti, svojoj Krležiani, koja tvori autorovu povijesnu retrospektivu dijela njegova književno-povijesnoga stvaranja kao književnoga kritičara i sveučilišnoga profesora, slobodno kažimo, najosebujnijega hrvatskoga povjesničara književnosti. Odatle, iz takve podijeljenosti, a često i isprepletenosti dviju temeljnih Vaupotićevih funkcija, kojima se pridružuje i ona glavna, esejistička, proizlaze poprilično raznorodni pristupi Krležinu književnom djelu. Krleža ga je, po vlastitu priznanju, doveo do predvorja »umjetnosti riječi«.

Vaupotićeva knjiga Siva boja smrt zbir je tekstova različita karaktera, u rasponu od impresija/dojmova, analiza i interpretacija, do eseja, kritika i glosa. Riječju, bio je to Vaupotićev, expressis verbis, hommage Krleži, svakako prvi cjeloviti pokušaj sveobuhvatne monografije o Miroslavu Krleži koji je u određenom smislu, iako izostaje misaona i idejna zaokruženost, obuhvatio sva dotadašnja relevantna istraživanja o Krleži kao književniku i revolucionaru. No glavna okosnica knjige, književnopovijesni portret Krležina djela, izveden po književnim vrstama (lirika, novela, roman, drama, esej), figurira kao jedan od najpreglednijih pristupa Krležinu djelu(3), kao monografska instruktivna ‘pedagoška poema’, slobodna od šablonskoga sociološko-ideološkoga objašnjavanja, kao izvorna autorova vizija, doživljaj i tumačenje Krležina djela. Njezinu vrijednost je Krešimir Nemec sagledao »u činjenici što Krležu promatra kao jedinstvenu i nedjeljivu ličnost, a njegovo djelo kao organičku tvorevinu u kojoj se dijelovi međusobno objašnjavaju i nadopunjuju«(4). Naime, za cjelovitu istinu o Krleži nisu samo dovoljni primarni beletristički, nego i kritički, polemički i dnevnički tekstovi. Njegova monografija o Krleži, reći će Lasić, ostaje sve do naših dana »jedinstven kompendij« u kojem čitatelj može naći sve temeljne sastavnice iz Krležina života i djela, na kojoj je uostalom i sâm crpio određene poticaje za vlastita istraživanja.(5)

Vaupotić je bio veliki zaljubljenik u slobodu – čovjekovu slobodu, slobodu umjetnosti i slobodu stvaralaštva. K tomu, što se hrvatskih pisaca tiče, Krleža mu je »bio i ostao simbol slobode«, kako to ističe Lasić(6), prianjajući za smionu krležinsku slobodoljubivu vertikalu, kao što mu je Dijalektički barbarusiz 1939. bio uzor, i njemu i drugima koji su se javili poslije završetka Drugoga svjetskoga rata i sudjelovali u »destrukciji utilitarističkog staljinističkog shvaćanja i tumačenja književnosti«(7). Kad je Krleža održao na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije početkom listopada 1952. u Ljubljani svoj referat koji je zapravo bio govor o slobodi kulture i slobodi umjetničkoga stvaranja, kojim je pokušao osmisliti sintezu politike i književnosti, ideologije i umjetnosti, nastojeći i jednoj i drugoj osporiti prvenstvo, odnosno osloboditi prevlasti i politiku, i umjetnost,Vaupotić se odmah našao na strani onih koji su se zauzimali za Krležine teze o slobodi stvaranja i simultanosti stilova, odbacivši socrealističku estetiku, pavlovljevsku teoriju odraza i marksističko-lenjinističko-staljinističku Rozentalovu Povijest filozofije.

Vaupotić je svoje prve tekstove o Krleži, zapravo kritike ili recenzije, objavio o njegovim memoarsko-političkim esejima Davni dani i Deset krvavih godina u časopisu »Izraz« i »Studentskom listu« iz 1957. pod naslovima Dnevnik pjesnika revolucionerai Pjesnik političkog eseja, dakle o Krležinoj političkoj esejistici s jedne strane, te o Krležinu revolucionarnom djelovanju u tekstovima Književnici revolucionari i Književnici kao političari u »Globusu« i »Književnoj tribini« iz 1959. Govoreći o odnosu pjesničke slobode i političkoga angažmana kao temeljnom Krležinom problemu, Vaupotić je zastupao tezu o njihovoj idealnoj sintezi ili o uravnoteženu prožimanju poetske i političke vizije, ideologije i umjetnosti u Krležinu književnom djelu.

U godini obilježavanja 70. obljetnice Krležina rođenja Vaupotić je, po ocjenama kritike, od Donata(8) do Ivanišina(9), od Lasića(10) do Jelčića(11), od Nemeca(12) do Brešića(13), objavio svoje najbolje krležološke prinose. Naime, te godine objavio je studiju Krležini književni časopisi u »Republici« i interpretaciju Krležine novele Cvrčak pod vodopadom pod naslovom Siva boja smrti u »Kolu« iz 1963. Ova dva prinosa svakako su i u znanstveno-stručnom smislu prilozi koji i danas ne gube ništa od svoga sjaja – štoviše, bili su, osobito prvi, dobro polazište za kasnija Lasićeva strukturalno-analitička istraživanja. Što se same interpretacije Krležine novele Cvrčak pod vodopadom tiče, Vaupotić je u uvodu naznačio svoju preferenciju različitosti pristupa, odnosno on je izrijekom bio sklon i njegovao je metodološki pluralizam te je za njega svaki pristup bio jednako vrijedan i legitiman. Bio je protiv isključivosti i želje za dominacijom neke od metoda u pristupu književnom djelu, bila ona sociološka, filozofska, strukturalno-stilistička, impresionistička ili koja druga. Vaupotić se zauzima za koegzistenciju i komplementarnost pristupâ, a u slučaju svoje analize Krležine novele, nastoji pokazati eklektičnost, odnosno simbiozu korisnih intencija stilističke kritike s autentičnom sociološko-idejnom interpretacijom književnoga djela. Zapravo, njegovao je svojevrstan konglomerat dokumentarističko-deskriptivnoga, asocijativno-meditativnoga i refleksivnoga pristupa.

U svojoj analizi, pišući o Krležinu doživljaju smrti, Vaupotić ju promatra kao umjetničku pojavu dok istodobno u njoj otkriva ideološko-socijalne vidove Krležina svjetonazora. To je, kako smo dali naslutiti, i inače njegov način pristupanja i tumačenja Krležina književnoga opusa. Erudit kakav je bio, suptilan kritičar, pronicav literarni zanesenjak nevjerojatne lakoće pisanja, pridržavajući se eklektičke metode, Vaupotić je s različitih sociološko-ideoloških do analitičko-stilističkih vidova u svojoj krležiani osvijetlio Krležino djelo u različitim razdobljima njegova književnoga stvaralaštva. Vaupotić je, osim toga, svojoj knjizi dodao i priloge Biografsko-bibliografski prikaz života i rada Miroslava Krleže, koji završava s 1966. godinom, kao i Zapise iz Krležina života, zapravo »doslovne ili sažete prijepise vlastitih Krležinih citata iz dosada objavljenih odlomaka njegova dnevnika«. Iako ih nije najsretnije riješio, naznačio je ili, bolje, anticipirao je, osobito prvim prilogom, Lasićevu monografiju Krleža – Kronologija života i rada iz 1982. godine.

Da je cijelim svojim bićem Vaupotić bio krležijanac, da je odbacivao dogmatizam i »fanatičku« i jednostranu formu političke partijnosti; da se divio Krležinu antidogmatizmu i njegovoj obrani slobode stvaranja; da se zanosio Krležinom strastvenom subjektivnošću, svjedoče i njegovi tekstovi koji se ne tiču samoga Krleže. Tim je teksotvima otvarao nove prostore slobode u promišljanju književnih i društvenih činjenica, primjerice o »lijevim« časopisima i glasilima u kojima je dominirala politička publicistika, dok je beletristika bila diletantska i prigodnička, u prilozima znatno slabija nego u građanskim časopisima; ili se već 1967. godine u časopisu »Kolo«, pišući o Barčevoj knjizi Bijeg od knjige, na marginama heretički upušta u promišljanja o hrvatskoj emigrantskoj literaturi, odnosno hrvatskim piscima koji su poput Mile Budaka, Zvonimira Remete, Antuna Bonifačića, Antuna Nizetea i Viktora Vide bili tabu teme ondašnje javne književne komunikacije; ili se fakinski naivno pita zašto je Keršovanijeva Povijest Hrvata tiskana tek dvadeset i pet godina poslije »oslobođenja« ili zašto je posve zapostavljena, marginalizirana i prešućena Cesarčeva drama Sin domovine i tsl.

Bio je Miroslav Vaupotić snalažljiv, viran krivovirna pravca... Osim toga, bio je i jedan od najplodnijih književnih djelatnika što ih je hrvatska književnost do naših dana uopće imala. Njegova bi djela, sabrana po raznim novinama, časopisima i zbornicima, po njegovu osobnom svjedočenju, obuhvaćala desetak opsežnijih knjiga. Vaupotić se sav posvetio književnosti i za nju je strastveno pregarao te prerano, istražnim postupkom tadašnje komunističke vlasti i bolešću načet, izgorio u pedeset i šestoj godini života. Da je dulje poživio, vjerojatno bi ostavio, bez obzira na svoju »razbarušenost«, i koju drugu književnopovijesnu sintezu. No njegov je udio u ukupnom hrvatskom književnom životu, onomu književnom životu koji se svakodnevno živi kroz različite tribine, predstavljanja knjiga, skupove i simpozije zaista velik, a njegovo mjesto u hrvatskoj kulturi vrlo značajno.