Kao da nas je odabrala providnost

Posljednji put gledam mojega Klausa. Udebljao se, ali još je uvijek mršav. Nikad više nije mogao pošteno jesti. Sve su mu polomili. A dok je on gladovao i smrzavao se na Istočnom bojištu, ja sam jela jarebice, lososa i kavijar. Najviše ipak povrće, radi onog psihopata. Ipak, nikad mu nisam uspjela objasniti da je to bio pakao. Možda dva-tri puta pričali smo o tome. Jednom je to bila svađa, onda kad me je slomio. Ništa mi nije značilo što je bio pijan. Sad na to gledam drugačije. On je došao iz zarobljeništva s manje od 50 kila i u očima sam mu vidjela mržnju. Trebala sam gledati drugačije, kad već on nije mogao. Već sutra otići ću iz ovoga grada i ove zemlje. Ne mogu ostati ovdje...

* * *

Jezikom prelazim po nepcu. Pokušavam ustanoviti imam li u ustima kakav čudan okus. Nešto drugačije, nešto po čemu bih mogla zaključiti da nešto nije u redu. Ne mogu više podnositi taj osjećaj da bih svaki dan mogla umrijeti. Osjećam da ću prolupati. Druge cure također.

»Prestani više!« podvikne Heinrich i uhvati me za rame.

On je glavni. Nije kuhar – zadužen je za nabavu hrane i snosi najveću odgovornost. Sigurno je da ako ja umrem, ili koja od ostalih djevojaka (ukupno nas je 14), da se ni on neće baš najbolje provesti.

Ne mogu si pomoći da ne plačem, koliko god se Heinrich otresao na nas. Nijedna od nas ne može. Svakodnevno nas barem tri sjedi u ovoj sobi pod Heinrichovim nadzorom i plače. Sad smo dvije.

»Prestanite! Obje! Čujete?« poviče opet nakon nekog vremena.

Druga cura je Anna. Ima najmodrije oči koje sam vidjela. Moje su plave, ali njene su nešto posebno – anđeoske. Još nije napunila 19. Najmanje volim biti s njom u sobi. Svaki put se trese kao luda, plače i vrišti i pokušava si zabiti prste u grlo kako bi povratila, što je strogo zabranjeno i Henricha čini agresivnim. Pljusne ju, uhvati rukama za grlo i čupa joj ruku, ali teško ju je zaustaviti, zbog čega često ima modrice po licu i vratu. Ponekad Heinrich pozove vojnika koji stražari pred vratima pa mu naredi da joj lisičinama veže ruke za stolicu. Ne smije nas tući jer moramo biti sasvim zdrave, ali on je čovjek od Vođinog najvećeg povjerenja.

Nešto nije u redu. Podriguje mi se po pokvarenim jajima, a već nekoliko dana nisam jela jaja. Pokušavam Anni koja sjedi s druge strane stola oponašati podrigivanje da vidim događa li se isto i njoj, ali ne shvaća što pokušavam reći. Samo još snažnije udari plakati.

Ovdje ne plače samo Gertrude. Ima najmanje osamdeset kila, pune, rumene obraze i dvije pletenice koje joj padaju na bujne grudi. Spustila se s neke planine i veoma je ponosna što je ovdje. Što je odabrana. Stalno nas gnjavi Führerom i njegovom veličinom i time kakva nas svijetla budućnost čeka kad osvojimo svijet. Priča o svemu kao da je druga najvažnija osoba Trećeg Reicha.

»Shvaćate li vi uopće da mi pišemo povijest?« pita svisoka.

Jer, kao, riječ je o istoj kajgani. Istom poriluku.

»Da nismo mi, bio bi netko drugi«, jednom sam joj rekla.

Hitro je digla glavu i fokusirala pogled na moje zjenice. Kao da sam tom rečenicom podrivala temelje nove Njemačke.

»Ali nije netko drugi, zar ne? Tako je moralo biti«, odgovorila je, kao da nas je odabrala sama providnost.

Gotovo svakodnevno više od tri godine čekala sam smrt. Sjedila na neudobnoj stolici za jednostavnim drvenim četvrtastim stolom i gledala pred sebe dok je Heinrich mjerio vrijeme. Bila sam sigurna da neću preživjeti. Bilo je toliko ljudi koji su ga htjeli ubiti, a nije toliko teško ubaciti nešto u hranu, unatoč svem nadzoru. Netko »iznutra« lako bi to mogao učiniti. Ukupno 60 minuta. Toliko je moralo proći od kad bismo mi pojele zadnji zalogaj prije nego bi Hitler sjeo za stol.

Nikad ga nismo upoznale. Nikad ga nisam čak ni vidjela. Zato smo bile obavezne slušati na radiju njegove govore. Gertrude bi nakon svakoga govora rekla da bi joj bila čast umrijeti za njega. Ja sam željela živjeti. Željela sam da mi se vrati moj Klaus. Nije me bilo briga za velike ideje. U početku sam svime bila fascinirana – čitavim sustavom Vučjeg brloga, načinom na koji je sve funkcioniralo pa čak i Hitlerom, ali nakon nekog vremena sve sam ga više mrzila. Više mi nije bilo dovoljno to što je povećao zaposlenost, i što konačno više nismo bili onako siromašni.

Jednog dana odjeknula je eksplozija. Svi su se uznemirili. Vojnici su se rastrčali hodnikom. Čula sam kako netko viče da je Führer mrtav. Osjetila sam navalu zadovoljstva. Trčala sam prema mjestu kamo su nam naredili da krenemo s osjećajem olakšanja. Svemu će doći kraj! Klaus će se vratiti! Skupili su nas u jednoj prostoriji. Umarširao je časnik u sjajnim čizmama i besprijekornoj uniformi. Crna mu se zalizana kosa sjajila pod svjetlom. Govorio je o velikoj njemačkoj povijesti i kad je opet bila spomenuta providnost sve mi se srušilo. Kao što sam očekivala, rekao je da je Hitler živ i da možemo biti sretni. Bila bih barem malo sretnija da znam da Klaus ima ovakve čizme i čistu uniformu. Već tri mjeseca nisam dobila pismo.

Nije mi dobro. Podriguje mi se i osjećam žgaravicu. U želucu mi vrije. Umrijet ću za Hitlera. Ne znam bi li trebala reći Heinrichu da mi nije dobro. Zadnji put je poludio. Sav u panici pozvao je doktora, a ovaj je rekao da mi nije ništa. Da je to samo psiha. Samo psiha!

»Znaš li ti kakav je to za mene stres?! Svaki put sam budan do jutra i čekam da dođu i kažu mi da je Führer mrtav! I da mi zabiju metak u čelo.«

Ljuti ga i kad plačemo, ali ne mogu ne plakati. Pomislio bi da ćeš se naviknuti, ali se ne navikneš. Svaki zalogaj klizi ti niz jednjak zajedno s pomisli da bi mogao umrijeti. Plačeš jer misliš da ćeš umrijeti, a kad prođe sat vremena i shvatiš da si preživio još jedan obrok ili još jedan dan, onda plačeš najviše.

»Prestani, čuješ! Izludjet ćete me. Što vam fali? U samoj ste srži Trećeg Reicha i Treći Reich vam to neće zaboraviti!«

Želim mu reći da tko je on da govori hoće li nam ili neće Treći Reich nešto zaboraviti? Neka nam to kaže Hitler. Neka nađe minutu vremena i dođe do nas i zahvali nam što mu čuvamo život.

Već sam luda od sveg tog povrća. Ludi Adolf ne jede meso. Ne razumijem zašto – ako je otrovano, meso će me ubiti jednako kao i rabarbara.

Nikad još nisam osjetila ovakvu slabost. Struji mi svim udovima. Više neću vidjeti Klausa. Ni roditelje. Tko zna jesu li još uvijek u kući? Majka je plakala kad su me odvodili, a ni ocu nije bilo drago. Možda bi bio ponosan da je bila riječ o sinu i da su ga odvodili da čuva Führera, ali kušačica hrane!

»Kćer mi je kušačica hrane za Hitlera.«

Ne zvuči baš dobro. Maria mi je rekla da je njoj otac rekao da je to kurvanje i da se ne mora vraćati, kad mu je priopćila lijepu vijest. Ne želim umrijeti. U trenutku, diglo mi se u želucu i jedva sam stigla okrenuti glavu da ne povratim po stolu. Heinrich je dojurio do mene, pitao jesam li dobro pa otrčao do telefona i pozvao prvo šefa kuhinje i rekao da se pričeka s ručkom i da pošalju dvije kušačice i dvije porcije svega, a onda je pozvao liječnika.

»Što ne kažeš da ti nije dobro! Hoćeš da nas sve pobiju!?« urlao je.

Postalo je učestalo. Stalno sam osjećala nadutost i mučninu. Kao da je doza otrova bila preslaba i da se pomalo raspadam. Ipak, činilo se da je Hitler u redu. I dalje je na radiju vatreno objašnjavao što još moramo učiniti kako bismo ostvarili tisućljetni san.

Jednog dana primilo me u sobi, dva sata nakon večere. Moje večere. Führer je bezbrižno pijuckao konjak kad sam počela povraćati. Nagnula sam se nad bljuvotinu i vidjela da ima i krvi. Otrčala sam do Heinricha. Trebao mi je liječnik. Otvorio je vrata i svisoka me pitao da što opet treba, a onda se užasnuo kad je čuo moju priču i povezao je s crvenom kapi na košulji. Pogledao je na ručni sat i potrčao niz hodnik.

»Stanite! Stanite!« vrištao je.

Stajala sam na hodniku, bez da je Heinrich pozvao liječnika. Znala sam da sam gotova.

Došli su iza ponoći. Heinrich, liječnik i još dvojica u uniformama. Heinrich je prosiktao da sam špijunka i udario me po licu. Nije njega bilo briga za mene. Bojao se za vlastiti život. Hodao je amo-tamo, stalno skidao kapu pa je opet stavljao na glavu. Zavlačio ruke u džepove. Prvi put pomislila sam da poseže za pištoljem, ali nisam vrisnula. Nisam imala snage. Svih mi ih je bilo dosta. Doktor me pregledao, a onda su me ona dvojica otpratila do wc-a. Uzeli su mi uzorak stolice i urina, a zatim i krvi. Ovo je kraj, mislila sam. Željela sam Klausa! Grliti ga i ljubiti.

To je stvarno bio kraj, ali ne kakav sam očekivala. Nekoliko dana bila sam zaključana u sobi, a onda su se otvorila vrata i ušao je Heinrich.

»Slobodno?« bio je uljudan. Na licu mu je bio smiješak. Ni traga onog grča od prije nekoliko dana.

»Zašto ne jedeš?« pitao je kad je sjeo za stol na kojem je bio tanjur.

Ništa nisam odgovorila. Ležala sam na krevetu i gledala u stranu.

»S hranom je sve u redu.«

Otkako sam zaključana ništa nisam jela. Sve sam vraćala, a Heinrich se izgleda raspitivao.

»Oprosti za ono neki dan«, stavio je kapu na stol, ustao i prišao krevetu. Počeo je govoriti o velikoj odgovornosti koja mu je dana. O tome kako je Führerov život važniji od života svih nas.

»Razumiješ?« pitao je blago.

Kimnula sam. Željela sam da ode. Ustao je, popravio remen i pokupio kapu. Bio je već na vratima kad je zastao i okrenuo se prema meni.

»Popodne odlaziš.«

Rekao je to sasvim službeno, tako da sam bila sigurna da idem u logor, o kojima se šuškalo.

»Spakiraj se. Jedan automobil iza ručka ide u Danzig i povest će te.«

»Slobodna sam?« pitala sam plašljivo.

»Nikad nisi ni bila neslobodna«, odgovorio je Heinrich. »Reći ću da ti donesu ručak, pred tobom je dug put.«

Moj posljednji obrok bila je pečena piletina s mlincima. Korica je bila hrskava i topila se u ustima. Plakala sam od sreće kad sam na pola puta rekla vozaču da stane pa izašla povraćati. Tek ću kasnije saznati da me spasio čir na dvanaestercu.

* * *

Bio je razoren, moj Danzig. Moj Gdanjsk, moj Gdunsk. Kako hoćete. Više mi nije važno kako se zove. Sad kad je razoren. Već iz daljine vidjelo se da je porušen. Govorili su nam da su naši gradovi čitavi i da je sve u redu, a sad smo se jedva vozili po naslagama žbuke, crijepa i koječeg drugog. Nije bilo nijednog drveta. Samo sivilo porušenih kuća. Od mnogih su ostali samo zidovi. Kroz prozore bez okvira na drugom katu moglo se vidjeti nebo. Nije bilo vrata, čak ni štokova, ali to nije bilo ni važno. Ionako nisi imao u što ući. Dala sam vozaču adresu i požurivala ga, ali automobil se teško probijao. Rekla sam mu da stane i praznom ulicom počela sam trčati prema kući. Spoticala sam se i padala. Koljena su mi bila izgrebana, a cipele s visokom petom otežavale su mi kretanje. Lutke, bočice, muški šešir, svega je bilo u šuti, a ja sam preko svega gazila u suzama. Nisam tad primijetila da ništa na ulici, osim šešira, nije bilo zapaljivo. Ljudi su sve iskoristili za grijanje.

Nikog nije bilo. Ni Klausa ni mojih roditelja. Ni kuće nije bilo. Gledala sam u ostatke kuće i počela manično kopati po ostacima. Razbacivala sam cigle i tražila. Bilo što. Prsti su mi bili krvavi, ali ništa nisam našla. Sve su odnijeli. Sjela sam na hrpu kod ulaznih vrata i počela plakati.

»Što radiš! Makni se s ulice!« viknuo je ženski glas.

Bilo je teško odrediti njezinu dob, ali nije mogla biti puno starija od mene. Duga crna kosa slijepljena joj je padala po leđima. Muška jakna dosezala joj je do polovice bedara, a ispod nje virila je crna suknja, razderana na više mjesta. Umjesto cipela na nogama je imala omotane krpe koje su je trebale štititi od siječanjske hladnoće. Skrenula sam pogled i nastavila plakati, a ona je krenula prema meni. Tek kad je stala pred mene vidjela sam koliko je mršava. Noge su joj bile tanke poput jarbola na kojima vise zastave. Nešto je rekla, ali ju nisam razumjela. Šuškala je jer joj je nedostajalo nekoliko zubi. Gledala me u čudu, kao i ja nju. Rukom je krenula prema mojoj kosi. Prije puta sam je nakovrčala i smetala me pomisao da ju dodiruje, ali sam kimnula da je sve u redu. Istodobno sam je se bojala, ali i htjela da mi bude prijateljica. Nisam imala nikog, niti sam imala kamo ići. Prljavi su joj prsti bili u mojoj kosi. Prolazila je prvo lagano, a zatim sve čvršće. U očima su joj se pojavile suze i krenule niz upale i izbrazdane obraze. Pravi me strah uhvatio tek kad je proparala tišinu tako običnim, a tako teškim, osuđujućim riječima: »Odakle si ti došla?«

Iz drugog svijeta, prošlo mi je kroz glavu. U daljini je odjeknula eksplozija i djevojka je u trenu čučnula. Ostala je tako trenutak-dva i osluškivala, a potom je ustala, primila me za ruku i potrčale smo niz ulicu. Ona u svojim krpama, a ja bosa, sa štiklama u ruci. Ušle smo u jedan podrum dvije ulice dalje. Bilo je mračno i vlažno. U nosnice mi se uvlačio smrad urina i ustajalosti. Za ruku me vodila u dubinu podruma i stala sam na nešto mekano. Čuo se jauk pa psovka. Hrapav muški glas koji je morao pripadati starcu. Upalila je svijeću i pokazala mi mjesto gdje sam se trebala ubaciti. Ogledala sam se oko sebe i jedva se suzdržala od povraćanja. Podrum je bio pun kostura obješenih vilica i svi su svoje ugasle oči uprli u mene. U moju frizuru, tamnoplavi kostim i kaput s ovratnikom od lisičjeg krzna. Moj mi se najdraži šešir, sličan onom u kakvom sam jednom ispred berlinskog kazališta vidjela Marlene Dietrich, učinio sasvim glup pa sam ga skinula i držala u rukama. Ruka jedne djevojčice s nevjericom je krenula prema njemu i ja sam joj ga pustila. Otrčala je s plijenom u majčino naručje. Željela sam plakati, ali bilo me strah.

»Znaš li što je bilo s ljudima u onoj kući?« pitala sam djevojku koja me dovela.

Odmahnula je glavom, sjela i naslonila se na zid, a ja sam sjela uz nju. Dala mi je komad kartona i rekla da će pokušati nabaviti mi deku. Rekla je da bi se to moglo izvesti s obzirom na lisicu koja je grizla vlastiti rep omotana oko mojeg vrata.

»Ionako će je već noćas netko strgnuti s tebe«, rekla je sasvim mirnim glasom.

Bilo me je strah. Bilo je očito da sam ja, za razliku od njih, bila na nekom dobrom mjestu. Kad god bi netko dobacio nešto protiv Hitlera, imala sam osjećaj da to govori meni. Željela sam se uključiti, reći da ga i ja mrzim, ali što sam mogla reći? Da me prisiljavao da jedem? Osim toga, nisam željela da pomisle kako izazivam. Bili su gladni i žedni, bili su sluđeni i nije im trebalo puno da puknu do kraja.

»Karin«, rekla sam i pružila joj ruku.

»Eva.«

Moglo je to biti i poljsko ime, ali naglasak joj je bio jednak mojem.

Ugasila je svijeću i bila sam joj zahvalna. Mogla sam pustiti suze po kaputu koji sam čuvala za Klausov povratak.

Danima smo sjedili u podrumu čekajući da se nešto dogodi. Svi izgladnjeli i žedni. Jedan je muškarac donio mačku i pokušavao je ispeći na nekoliko komadića drveta. Ostali su ga gledali sa zavišću. Sigurna sam da bi nastao metež da ju je uspio ispeći. Nakon nekog vremena ljutito ju je, jedva hodajući, odnio van. Kad se vratio, sjeo je i počeo plakati. Nisam se mogla naviknuti na glad. Želudac mi se malo smirio, ali ipak me mučio. Povraćalo mi se, a nisam imala što. Tome je doprinosio i smrad koji je postajao sve gori.

Bili smo toliko gladni da se nismo mogli pomaknuti. Mnogo se ljudi više nije držalo pravila da se nužda mora obavljati vani. Plač i ljutnju zamijenila je tišina. Gadila sam se samoj sebi, ali dok sam gledala polumrtvog Alexandra kako leži pored mene i nema snage da se počeše po ušljivoj glavi nego samo plače, kao da mu je sedam mjeseci a ne godina, poželjela sam da nisam otišla. Poželjela sam se vratiti, i sjediti u onoj sobi sat vremena. Deset puta na dan, ako treba.

* * *

U ožujku su detonacije bile češće i snažnije. Pronio se glas da dolaze Rusi. Osjetili smo olakšanje. Većina ljudi bila je sretna. Počeli su opet razgovarati i smijati se. Predzadnji dan ožujka 1945. vojnik u zelenoj uniformi ušao je u podrum i uperio pušku u nas. Prvo smo digli ruke u zrak, a onda je netko počeo pljeskati. Uskoro se podrumom prolomio pljesak. I ja sam pljeskala. Iznenadila sam se kad sam čula Evin glas. Rekla je nešto na ruskom i vojnik je odgovorio. Do tad je ušlo još vojnika i ovaj nam se polako približio. Razgovarali su, a onda me u jednom trenu vojnik pažljivo pogledao. Oblio me hladan znoj. Frizura mi se odavno raspala, ali kosa mi je i dalje bila plava. U razgovor se uključio i jedan muškarac i vojnik je sve više gledao u mene. Čas je govorio čovjek, a čas Eva. Činilo mi se da se svađaju. Vojnik ih je glasno prekinuo, a zatim uperio cijev prema meni i pokazao mi da ustanem. Posrtala sam prema izlazu. Prolazila sam između ljudi koji su se grlili i ljubili.

Odveli su me u jednu zgradu na rubu grada. Ispitivali gdje sam bila i što sam radila. Izmjenjivali su se, ali najžešći je bio jedan od 40-ak godina. Bio je visok i jak. Imao je narančastu kosu i taj plamen kao da je prelazio u oči. Prsti su mu bili žuti od duhana i jednom kad me uhvatio za čeljust povratila sam mu po uniformi. Poludio je i krenuo me udariti. Pokrila sam lice rukama, a kad sam ih odmaknula stajao mi je sasvim blizu i gledao u mene. Činilo mi se da se osmjehuje. Otkopčavao je gumbe. Skinuo je gornji pa donji dio. Kopča remena glasno je udarila po pločicama. Podigao me i stavio na stol. Bacio je papire na koje je pisao tijekom ispitivanja i polegnuo me. Zabijao se u mene držeći svoje smrdljive prste na mojim ustima. Kad je završio nekog je dozvao i došao je vojnik s pola kruha i lončićem vode. Stavio ih je na stol, skrećući pogled s mojeg golog tijela. Bila sam mu zahvalna na tome. Nisam željela jesti sve dok obojica nisu izašla iz sobe. Onda sam počela halapljivo jesti, gotovo ne dišući.

Vratio se idućeg jutra. S njime je bio vojnik koji je prevodio.

»Ako ne želiš da ti se dogodi nešto ružno, počni pričati«, rekao je.

Šutjela sam i gledala u pod.

»Ionako je gotovo. Izgubili ste. Reci nam što nas zanima i možeš ići.«

Ništa nisam željela reći. On se nije previše uzrujavao. Nakon nekog vremena poslao je prevoditelja van. Petnaest minuta kasnije onaj je isti vojnik na stol stavio lončić i malo kruha, opet skrećući pogled.

Idući dan nakon njega je u sobu ušao prevoditelj. Bio je grublji i perverzniji. Tek potom, kruh i voda.

Počela sam govoriti, sljedećeg jutra. Sve o Vučjem brlogu. Ispitivao me koliko je ljudi tamo bilo, tko je što radio, kako je izgledao Hitlerov dan? Nisam mu mogla puno reći. Čitavo sam vrijeme bila u jednom hodniku i dvije sobe. Susretala sam stražare i Heinricha. O njemu me najviše ispitivao, nezadovoljan što o svemu ne znam više.

»Dobro, mislim da smo s tim dijelom gotovi«, rekao je i uhvatio se za remen.

Pokazao je prevoditelju da izađe. Bila sam bijesna. Osjećala sam se izigranom. Kad me primio, po prvi put počela sam se otimati i vrištati. Zavrnuo mi je ruku i nagnuo preko stola. Dahtao mi je u uho i čupao mi kosu. Kad je završio, pozvao je prevoditelja. Nešto mu je rekao i izašao. Bila sam okrenuta prema zidu i brisala suze. Nemoguće je opisati mržnju koja me obuzela kad sam čula metalni udarac kopče o pločice.

Ne znam koliko su me dana silovali, ni koliko ih je točno bilo. Moj je ispitivač postajao sve velikodušniji prema svojim kolegama.

Jedan je dan Narančasti posebno žustro ušao u sobu. Povukla sam plahtu do brade, a on je stajao nasred sobe, široko raširenih nogu. Iza njega stajao je prevoditelj. Pogladio je brkove i jezikom isturao obraze, kao da nešto lovi po usnoj šupljini.

»Imaš sreće«, rekao je i napravio još jedan krug jezikom. »Imaš sreće što si ovdje s nama. Naši su drugovi danas upali u Vučju jazbinu«, stao je i čekao učinak prevoditeljevih riječi.

Bilo mi je čudno to zamisliti. Mislila sam da je tamo nemoguće upasti. Ali bilo mi je svejedno, nakon svega.

»Tvoj je Führer mrtav. Svi su mrtvi. Sve tvoje kolegice«, govorio je sporo, naglašavajući svaku riječ. »Što kažeš na to?«

Bilo mi ih je žao, ali vidjela sam toliko leševa da me nije mogao impresionirati. Jedino me rastužila pomisao da su ubili Annu i što su sve mogli raditi onim plavim očima prije nego su je ubili.

»Ništa nemaš za reći?«

Šetao je oko kreveta s rukama na leđima.

»Ja mislim da to zavređuje malu zahvalu.«

Zastao je i počeo se skidati. Prevoditelj je tiho zatvorio vrata.

Jedan za drugim ulazili su u sobu. Mislila sam na djevojke. Na Gertrude koja je dala život za Führera, kojeg nikad nije upoznala. Mislila sam na Evu.

Stavila sam ruke na lice i počela plakati kao nikad. Bio je to on! Ono što je ostalo od njega (45 kilograma, pokazat će vaga), ali bio je živ! Ustala sam sa stolice i pojurila mu u zagrljaj. Prepolovio se, ali bio je to dobro poznati zagrljaj.

»Koliko si dugo u Berlinu?« pitao me kad smo izašli iz zgrade u kojoj je bila američka uprava.

»Tjedan dana«, odgovorila sam.

Čekala sam i nisam vjerovala da bi stvarno mogao doći. Bilo nas je bezbroj koji smo čekali da im se voljeni vrate iz zarobljeništva, i rijetki su počinjali plakati od sreće.

On je stigao noćas. Požurili smo u sobicu gdje sam bila smještena. Danima sam zamišljala kako ćemo voditi ljubav kad se vrati, a sad smo jedno pored drugog sjedili na krevetu kao potpuni stranci, nadajući se da ono drugo neće učiniti prvi korak. Bio je tih. Gotovo da riječ nije rekao.

»Kako ti je bilo?« pitala sam ga.

»Svakako.«

Rekao je to bez mržnje ili bilo kakve emocije. Kao da je stigao kući nakon jutarnje šihte. Primila sam ga za ruku. Nisam mogla voditi ljubav, ali trebao mi je njegov dodir.

Uvečer, ležali smo u krevetu dok je izvana dopirala meni uglavnom nepoznata američka glazba, svaki u svojim mislima. Razmišljala sam koliko je ljudi Klaus ubio i o ženama koje će negdje čekati svoje muževe, kao što sam ja čekala njega, a koji neće doći. Razmišljala sam kako bih voljela da ubije narančastog Rusa. I kako ćemo u Danzigu opet krenuti ispočetka.

Već sam se spakirala. To mi je pomoglo da ne mislim kako je i Klaus mogao poginuti. Želim što prije otići iz ovog grada. Barem smo bili na zapadnoj strani. On je znao da više nikad nećemo vidjeti Danzig. Da nećemo vidjeti Gdanjsk. Toliko mrtvih da bi se opet promijenilo ime jednoga grada.

* * *

Živjeli smo u kućici u berlinskom predgrađu. Klaus je našao posao automehaničara, a ja sam se bavila kućom i vrtom. Čitave sam dane bila sama. Trebala su nam četiri mjeseca da vodimo ljubav. Dogodilo se to kad smo prvi put otvoreno razgovarali o svemu. Bio je žestok, a kad je završio, strovalio se na leđa i buljio u strop. Nije to rekao ali osjetila sam da mu se gadim zbog svega. Zbog toga što sam se prežderavala dok je on gladovao. Rekao je da razumije, da mu je jasno da mora biti grozan osjećaj nakon svakog obroka čekati hoćeš li umrijeti, ali bio mi je veoma daleko. Možda mu nikad ne bih pričala o onom što je slijedilo u brlogu da mu se na taj način nisam htjela približiti.

I kasnije smo vodili ljubav. Ne često, ali ipak. Nisam se uspijevala opustiti, ali željela sam to. Željela sam dijete. Rekla sam mu to nakon više mjeseci neuspješnih pokušaja, a on je odgovorio da su ga u zarobljeništvu tukli po međunožju i izašao iz kuće. Bilo je kasno kad se vratio.

Sve smo se više udaljavali jedno od drugog. Ostajali svaki na svojoj strani i s vlastitim sjećanjima. On bi uvečer sjedio na klupi pred kućom ili za stolom u dnevnom boravku. Uvijek je bio tamo gdje nisam bila ja. I obrnuto. Čak i u krevetu, držali smo svatko svoju stranu. Osluškivala sam kako se vrti. Toliko sam puta poželjela nešto reći, pokušati još jednom prodrijeti do njega, ali nisam uspjela. Bojala sam se njegovog prijezira.

»Gadiš mi se«, rekao mi je jedne večeri kad se kasno vratio. »Smrdiš po prokletim Rusima.«

Nakon toga sam odustala. Bio je to drugi čovjek. I ja sam bila druga žena. Pomišljala sam da odem od njega. Sve češće i češće, a onda me jučer probudio pucanj i moja je ruka napipala prazninu s njegove strane kreveta.