Golubov kalnovečki svet

F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil.
Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi(1).

1.

Poštuvani gospon Golub,

BOG je štel da sem došel na svet i rasel med kajkavci. Rodil sem se v Srednjim Mostima, vuru, vuru i pol pešice od Novigrada Podravskog i ne tak dalko od Kalinovca. Mamini su z Virja (Plemenčići) kaj je takaj mam tu. Deda po ocu je Zagorec; doselil se vu Podravinu potlam prvoga rata (puno dece, malo grunta). Odgojem sem Varaždinec. Krst i prva pričest Mosti, firma Varaždin, gimnazijski veronauk pri kapucinima, veroučitelj fra Bono. Študije v Zagrebu.

KAJ me je do dna duše doteknulo vu Vašim Kalnovečkim razgovorima? Reč? Ili: kak popevate o Smrti? Jedno i drugo: i Riječ i Smrt. I treće! Užitak prepoznavanja(2) jednoga svijeta. Prepoznavanje ne znači tek užitak u prepoznavanju svijeta koji nam je poznat, npr. iz djetinjstva; ne misli se na čudo sjećanja, nego na čudo spoznaje, otkriće koje se u tome skriva. U prepoznavanju sada vidimo ono trajno, bitno koje nam je bilo skriveno.

2.

Jezik samo u razgovoru ima svoj pravi bitak. U filozofiji jezika u 20. stoljeću idealni sugovornik o razgovoru je Hans Georg Gadamer. Jezik u Gadamerovom smislu je medij jednog beskrajnog razgovora u kojem riječ i pojam tek postaju ono što jesu. Razgovor je uvijek mjesto gdje se događa (ereignet) Smisao, gdje nastaje nešto novo.

»U istinskom životu jezika stvara se zajedništvo i to prije svega u razgovorima (Gesprächen). Zajedništvo se ne sastoji u tome da najprije prvi ima riječ i drži monolog, a zatim drugi. Riječ zapravo u razgovoru traži odgovor i možda ga nalazi. Ili je, kada drugome želimo kazati riječ, vlastita riječ uvijek već odgovor? Uzajamnost riječi i odgovora ima vlastita prava. Čak i kad govore istim jezikom, dva čovjeka ipak u svakom razgovoru traže, pravi, zajednički jezik (die gemeinsame Sprache) u kojem se sugovornici razumiju. Svaka je riječ pitanje, i odobravanje i prigovor. Svako moguće uzvraćanje u biti je prilaženje (Entgegenkommen), nije otpor onoga nasuprotnog, nego svjedoči da tražimo odgovor.«(3)

Golubovi Razgovori sadrže retoričke elemente. Pjesnički se tekstovi ponekad nazivaju »retoričkim«, i to je prijekor; retoričko bi navodno trebalo isfiltrirati (weggefiltret) iz čiste poezije(4). Npr. Novalis kaže: »Poësie ist Poësie. Von Rede (Sprach)kunst himmelweit verschieden«(5)/ »Poezija je poezija. Od govora se jezik umjetnosti razlikuje kao nebo od zemlje«. Prema Gadameru, klasični pojam retorike upućuje naprotiv na ukupno zajedništvo i sporazumijevanje koje se u simboličkim formama odvija među ljudima(6). Jezik uostalom nije samo jezik riječi(7). Postoji jezik očiju, jezik ruku, pokazivanje i imenovanja, sve je to jezik i potvrđuje da je jezik uvijek u zajedništvu. Riječi su uvijek odgovori kad su i pitanja. U Razgovorima imamo (čujemo i vidimo!) sve što sadržava proširen pojam jezičnosti, koja nije samo jezik riječi. Gadamer se zalaže za rehabilitaciju retorike; po njemu, retorici moramo iznova vratiti njenu dalekosežnu valjanost; ona predmnijeva cjelinu jezično ustrojena znanja o svijetu, izloženog u nekoj jezičnoj zajednici. Za »renesansu« retorike zalažu se također Jürgen Habermas i Hans Blumenberg.

I prema Wilhelmu von Humboldtu jezik je u korijenu razgovorne naravi: »Der Mensch spricht sogar in Gedanken, nur mit einem Andren, oder mit sich, wie mit einem Andrem«/ »Čovjek čak u mislima govori samo s Drugim, ili sa sobom kao s Drugim«. Dijaloško značenje jezika isticali su filozofi bliski egzistencijalizmu, tzv. dijalogisti (M. Buber, F. Ebner, G. Marcel). B. Liebrucks govori o trosmjernosti jezika: umjesto odnosa subjekt-objekt u jeziku imamo odnos subjekt-subjekt-objekt; uvijek govorimo s drugim o nečemu.

* * *

Detlev von Uslar također u svojoj analizi čovjeka kao bića koje govori (der Mensch als sprechender Wesen) dolazi do pojma zajedništva. Jedan od bitnih pristupa razumijevanju duhovnog bitka jest govor(8). Duševna se zbilja ispunjava, izlaže i zbiva u govoru. Želi li se razumijeti svijet nekog čovjeka, mora se čuti njegov jezik. Govor tvori naš neposredni pristup duševnoj zbilji drugoga. Svoju povijest čovjek ima pomoću svoga govora; on mu daje mogućnost prenošenja iskustva s naraštaja na naraštaj. Govor/razgovor je element našega SKUPABITKA (unseres Miteinanderseins) i naših povijesnih zajednica(9).

Gabriel Marcel u središte stavlja dostojanstvo osoba i izgrađuje jednu teoriju međuljudskog bitka na temelju vjere, ljubavi, nade i odanosti. Često ga označuju kao protivnika Sartreova negativnog egzistencijalizma. Već spomenuto zajedništvo/«skupabitak« ključni je pojam koji nam pomaže u razumijevanju Kalnovečkih razgovora. Marcel, koji svoja gledišta naziva »kršćanski sokratizam«, naglašava zajedništvo kao temeljno ljudsko iskustvo. U odnosu npr. ljubavi čovjek izgrađuje sebe, a pomaže i drugome da izgradi sebe. Takvo iskustvo upućuje na susret s apsolutnim, s Bogom. Prema Marcelu, jedino se u »privatnom životu« zrcali ono »beskonačno«; on odbija pojam »apstraktnog subjekta« i bori se za »konkretnog pojedinca«. U Golubovim Razgovorima »subjekti« su navedeni imenom i prezimenom, a ima ih ukupno sedamdeset i dva (!).

* * *

Iako su Kalnovečki razgovori kao poezija samodostatni, zamislivo je da postanu »tjelesni«, da mentalni prostor pjesme postane vidljiv na pozornici. Kazalište je naime mogućnost da poezija ponovo pronađe usmenost i tjelesnost, tj. svoje korijene.

3.

Reč o kojoj je na početku bila riječ je materinskli jezik. Golubov kalnovečki kajkavski posreduje jedan svijet(10). Wilhelm von Humboldt(11) je razvio učenje o posebnom viđenju svijeta (Weltansicht) koje je uvjetovano pojedinačnim jezikom. Duhovna povezanost u jeziku nastaje u okviru jezične zajednice (Sprachgemeinschaft). U njoj otkrivamo da nismo izabrani pojedinci, nego se Ja u jezičnoj zajednici razumije sa Ti. Humboldt je preteča moderne dijaloške filozofije, nazvane također Ja-Ti-filozofija (E. Ebner, M. Buber, G. Marcel i dr.).

Jezik stvaraju ljudi s ljudima. Samo na taj način može se odnositi prema svijetu i »imati« svijet. Prema Humboldtu, svaki jezik posjeduje stalnu unutarnju formu (eigenständige immere Form) koja sadržava određeni pogled na svijet. Dok čovjek odrasta u jednoj jezičnoj zajednici, on se također »uvodi« u određeni odnos prema svijetu.

Prema Gadameru(12), ako je svaki jezik jedan pogled na svijet, onda on to nije u prvome redu kao određeni tip jezika (kako lingvisti gledaju na jezik) već time što se u tom jeziku govori, odnosno što je baštinjeno, predajom sačuvano. Golubova materinska Reč također je »od one zemle na kojoj se čovek rodil«.(13) Kao što je Krležin Petrica »duh zemlje«, tako su to na svoj način i Kalnovečki razgovori. Kalnovečki svijet gradi se na riječi; izgradnji svijeta pridonose svaka riječ, svako pitanje i odgovor. Kalnovečki svijet, kao duhovni svijet (Geistwelt), predstavlja upravo ono što kaže Gadamer: sve naraštajima baštinjeno. Taj svijet govori i samo preko jezika se može razumjeti.

O posredničkoj ulozi jezika između svijeta i čovjeka Humboldt kaže: »Čovjek uglavnom živi s predmetima, jer osjećanje i djelovanje u njemu ovise o njegovim predodžbama, čak isključivo onako kako mu ih prevodi jezik. Istim činom kojim iz sebe ispreda jezik, on se u njega upreda, i svaki jezik oko naroda kojem pripada opisuje krug iz kojega se može izaći jedino tako da se ujedno prijeđe u krug nekog drugog«(14). Prema Humboldtu, jezik kao da je »unmittelbar in den Menschen gelegt«/ »izravno položen/posijan u ljudima«. Na pitanje o porijeklu jezika on upućuje na conditio humana. Na istom tragu promišlja jezik (Tractatus) i Ludwig Wittgenstein: »Die Grenzen meiner Sprache bedeuten die Grenzen meiner Welt«/ »Granice moga jezika označuju granice moga svijeta«. To je znao i naš August Šenoa kada bi umjesto riječi »narod« upotrijebio riječ »jezik«; npr. »živjeti među tuđim jezikom« namjesto »među tuđim narodom ili svijetom«, ili naprosto – u tuđini. »Die Sprache ist gleichsam die äußerliche Erscheinung des Geistes der Völker; ihre Sprache ist ihr Geist und ihr Geist ihre Sprache, man kann sich beide nie identisch genug denken«/ »Jezik je izvanjska pojava duha naroda«; njegov jezik je njegov duh i njegov duh je njegov jezik; nikada se oboje ne može misliti dovoljno identično.(15)

* * *

Jezik kalnovečke zajednice ne služi samo izgradnji svijeta »predodžbi«, nego i pri oblikovanju voljnoga svijeta, tj. jednako se očituje i u praktično-etičkom pogledu. On ne služi samo izrazu i priopćavanju osjećaja i voljnih kretanja, nego je jedna od bitnih funkcija putem koje se voljni život i osjećaji oblikuju. Vlast afekata ograničava se time da afekti budu prisiljeni sebe sami izreći i tako se podrediti sudu jezika. Nužnost izricanja sebe (logon didonai) predstavlja glavni princip Sokratove a potom i Platonove etike. Čovjek jezikom dobiva ne samo neku moć nad stvarima, nad objektivnom zbiljom, nego i nad samim sobom.(16)

4.

Platonov dijalog Fedon ili o duši jedno je od najznamenitijih ostvarenja ljudskoga duha. Platonovi dijalozi, filozofske drame, nisu samo velika filozofska, nego i umjetnička djela. Dominantna tema Fedona je smrt i besmrtnost duše. Prema Platonu, smrti se ne treba bojati jer je ona »oslobođenje i odvajanje duše od tijela« (Fedon, 67d). Pravi filozofi spremaju se za smrt i od svih ljudi najmanje strahuju od umiranja (67c). Već za života valja navikavati dušu da se distancira od tijela i sabere u sebe samu te da pokuša, koliko je moguće, živjeti samostalno, oslobođena od tjelesnih okova. To znači: za života treba naučiti umirati. Za Platona je pitanje o smrti istovjetno s pitanjem o ispravnom životu. Ili: odgovor o smrti nalazi se u životu.

U novijoj filozofiji (Kierkegaard, Heidegger, Jaspers) raspravlja se o načinima »bijega od smrti« (Flucht vor dem Tod). Duh vremena u Europi 20. i 21. stoljeća obilježava bijeg od osobne smrti bilo da se o njoj šuti ili da se protiv nje bori.

U Goluba se o smrti ne šuti, a niti se protiv nje bori (»Stareši se moraju mlajšima meknuti./ Naj okraj doktorov tuliko otkati/ godine su, vmreti se mora«). Odgovor na pitanje o smrti kalnovečki svijet nalazi u životu (Platon!). Karakterizira ga apsolutna odsutnost fenomena bijega od smrti, što je protivno »duhu vremena«. Isto tako nema ni govora o strahu od smrti; u tom svijetu uopće ne postoji ontološka dilema: ili kao osoba egzistiram poslije smrti ili je smrt ništenje osobe. Mogli bismo govoriti o naročitom kalnovečkom kvijetizmu glede smrti. Kvijetizam (lat. quies = mir, spokoj) ovdje znači potpuni duševni mir i prepuštanje Božjoj volji. I Platon na jednom mjestu kaže »ako bude Božja volja« (Fedon, 69d). Kalnovečki kvijetizam ipak nije inaktivitet, nečinjenje, nije suprotnost životnom aktivizmu.

Stajalište je egzistencijalne teologije (npr. Rudolf Bultmann) da nitko ne može zamijeniti drugoga ili zastupati drugoga, pa svatko mora umrijeti vlastitom smrću; svatko ostvaruje svoju egzistenciju u svojoj samoći(17). U Golubovom svijetu međutim i umiranje se događa u krilu zajednice. Posebno u odnosu prema smrti pokazuje se da kalnovečka zajednica nije samo zajednica čovjeka sa čovjekom, nego i čovjeka s Bogom.

Aurelije Augustin, »učitelj zapadnog svijeta« i najznačajniji kršćanski platoničar polazi kao i Platon od iste temeljne teze: čovjek je sačinjen od tijela i duše. Međutim, neki su njegovi stavovi »izokrenuta« platonska filozofija: oslobođenje nije smrt, nego je oslobođenje, pobjeda nad smrću, uskrsnuće; jedinstvo duše i tijela nije nasilno nego supstancijalno(18). Tijelo pripada naravi čovjeka, a odijeliti ga od toga je insipientia (De Trinitate, 15,7,11). Augustin razlikuje »propadljivo tijelo« od »uskrsnulog tijela«, koje će biti duhovno. Uskrsnulo tijelo iako ima duhovnu kakvoću uvijek je tijelo, tj. nije duh. Augustinov glavni interes posvećen je neposrednom međusobnom odnosu čovjeka i Boga (Ispovijesti). Čovjek dospijeva do apsolutne i vječne istine »iluminacijom« (po prosvjetljenju, fotismos u Platona), prodiranjem iz Boga proizlazećega svjetla spoznaje u ljudsku dušu. Općenito, augustinizam kao kršćanski nauk najbliži je kalnovečkom svijetu. Istinski ethos te zajednice je ljubav: »Ljubi Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe« (Mt. 22, 37-38, Mk. 12, 30-31, Lk. 10, 27.). Prema Augustinu, s vjerovanjem je spojena ljubav: Boga spoznajemo ljubeći. Istinu ne spoznajemo samo razumom nego i srcem (Pascal). Srce ima svoj red. Duh ima svoj red, koji postiže preko načela dokazivanja, srce ima jedan drugi. Isus Krist, sv. Pavao imaju red ljubavi, a ne duha. Jer htjeli su zagrijati, a ne poučiti. Tako i sv. Augustin.

Na ovome mjestu priliči se ponoviti riječi Reinera Marie Rilkea (treće pismo Franzu Xaveru Kappusu, Viareggio pokraj Pise, 23. travnja 1903.): »Umjetnička djela beskrajno su usamljena i ničim, pa niti kritikom, ne možete ih dokučiti. Samo ih ljubav može spoznati, podržati i biti pravedna prema njima. Dajte uvijek pravo sebi i svojem osjećaju«. »Tantum cognoscitur, quantum diligitur«/ »Spoznajemmo onoliko, koliko ljubimo«.

Za kraj nekoliko ulomaka iz Kalnovečkih razgovora, uz napomenu da se samo iz cjeline Razgovora može doseći njihov potpuni etički, estetički i metafizički smisao:

Naj se žalostiti dok mene ne bu – -
Stareši se moraju mlajšima mekivati.
Naj okraj doktorov tuliko otkati,
godine su, vmrti se mora.
Dosegni mi obrisača z druga,
preko sem se ošvicala!
Je l’ oni z drugoga sveta vide na zemlu?
F Knigi piše da vide.
Navek bum tam na obloku:
bum imala čas,
bum gledela kakvo bu seno na Kapitanski,
ja poznam po duvi koje je s koje sinokoše.
Bog zna je l’ se bu na drugi svet čula
duva zemle – -

 *

Gunji po deskaj,
pisani gunji s kojema se
konji pokrivaju dok stoje
i deca dok spe
i deske dok se mrtvika verestuje.
Raspelo nad popravkom,
s cirkve su je doneli.
Prek raspela preobrani obrisač na crlene ruže.
Zrcalo omotano v beli vilan.
Ruke skloplene, trde, fkočene.
Na prsa otprta molitvena kniga
s debelema slove,
vugli listov zamusani od zemle.

 *

Još su sedeli z name kod obeda.
»Jana, je l’ su četiri vure?«
»A kaj bi bile, je l’ se nesmo dad naobeduvali?«
Dem f ižu,
oni na posteli
zaspali zanavek.
Blesnem na vuru:
četiri vure.

 *

Čuj, Ivina!
Mrenja mi se na oči navlači,
sape mi sfaljiva,
duvan mi više ne diši,
ne bu me dugo.
Buš gazda, Ivina;
moj su mi joča pripovedali
dok sem bil kak si sada ti
a oni bili kak sem sada ja:
sveti Josip je išel s konjom na pijac,
povedal kak je
konja ne prodal.
Otišel je drugi put na pijac:
Je l’ ima kakvu manu taj konj?
Ne dâ se ni blizo na drevo.
Kaj bi ga nosilo na drevo!
Ne da ni blizo železo v zube.
Je, pak ga ne bum železom ranil!
Čovek kupil konja,
konj si nê dal žvale v zube deti,
za nikaj se nê dal na drvenog mosteca.
Ivina, Ivina, buš gazda!

Ja ne znam kaj je to,
sakoji čovek živ vmirja.