Čarolija izlaska iz svakodnevlja

Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše,
valovi se u bedem uzdigoše,
u srcu mora dubine se stvrdnuše.

(Izlazak 15,8)

Pjesme Vere Vujović, čarolija su izlaska iz svakodnevnog ropstva otuđenom životu. Poput izlaska Židova iz Egipta, čudo rastvaranja i sklapanja mora, istraživanje dubina, pozlaćen pijesak riječi »kraj naših slijepih očiju«. Zbirka pjesama Godina nakon Egipta vrijeme ne mjeri godinama, već »mjestom negdašnjega pokretanja«, iskoračivanjem u prostor koji je sve samo ne pustinja, prostor u kojem se sabiru mjesta, mirisi, okusi, dodiri; trenutkom u kojem su proživljeni svi trenutci. Ova po­ezija briše ko­­ordinate iskustava kojima mjerimo stvarnost, producira nova iskustva, pomiče granice mikro i makrokozmosa. Čarolijom, »urokom« ulaska u ne­istražena područja, u beskonačni protok bića, oslobađa skrivene svjetove. Lirski subjekt, poput »za­igranog boga« sabire i rasiplje riječi, »on se zaboravlja,« »u hambarima punim zrnaca misli, koje bog može rasuti«, poništava raci­onalne konstante, igrajući se producira nove stvarnosti. Ka­o za­igrano dijete, ponavlja igru svijeta. Naglašava stvaralačku ulogu pjesnika, u suvremenom i arha­ičnom smislu, božanski karakter po­ezije. Pjesnik, »za­igran bog«, sabire i rasiplje, stvara i razara poput Heraklitovog djeteta vremena, koje se igra bacajući kocke; kozmos – kraljevstvo djeteta (fr. 52).

Iskoračivanje u područje imaginacije započinje svakidašnjim životom. »Dok u štednjaku kapa iz mokrih drva«, »u trunčicama na pločicama, guljenju povrća«, »kvačicama na štriku«, otvaraju se vrata čudesnih svjetova, nalik dječjim pričama, oživljuju stvari, u njih se utiskuje dah života, duša i duh. Kim Rosen, o tome, u Saved by a Po­em,piše: »Omiljeni stih ili slika puna iznenađenja vadi moju potonulu pozornost iz divlje bujice misli i vraća ju na stazu za kojom mi duša čezne putovati. Um utihne, dah se produbi«. Ili Mary Oliver čije stihove Vera Vujović prevodi: »Naglašavajte odjek osjećaja. Previše pažnje usmjeravamo na razumijevanje«.

Ali iza snažnih osjećaja u pjesmama Vere Vujović postoje životna pitanja na koja pjesnikinja pokušava odgovoriti ‒ o tijelu, kući tijela »koje se identificira dodirom i duh/ koji u njemu prebiva, svijetli«; o strahu od praznine (koji nije samo obilježje srednjovjekovlja); o potrebi za ljubavlju, blizinom, slobodom; o povijesti ka­o »crtežu svijeta«, prohodnosti vremena i prostora. »Na vrlo osamljenoj planeti sloboda.../ svici smisla ispisani nejasnim rukopisom metu dvorište«. Umjetnost u svome najdubljem smislu jest sloboda, ma koliko smisa­o, koji se njome otvara, bi­o nejasan. Martin He­ideg­ger interpretirajući pjesmu»Das Wort« Stefana Ge­orga, tvrdi da čovjek imapravi zavičaj svoje opstojnosti u jeziku, jer »nemastvari gdje nedostaje riječ«. Riječi zadržavaju stvari u bitku, a bez zadržavajuće riječi »cjelina stvari ‘svijet’ tone u tamu zajedno s ‘ja’ koje ono što susreće od čuda i sna nosi na rub svoje zemlje do izvora imena«. Pjesnik je, po He­ideg­geru, utemeljitelj vremena i mjesta ljudske opstojnosti.

Ishodište po­ezije i opstojnosti Vere Vujović je sloboda, ogledalo u kojem ona pokušava »preskočiti okvir poznatog sada«. Jezičnom igrom transcendirati i oblikovati poznata i nepoznata područja, »odlijepiti/ selotejp sebe/ sa sebe i onoga gdje se vidi/ sebe a ne vidi granica« i dalje »pogoditi uhom zvuk koji svira kroz šuplje kosti/ naći slike koje ne bole«. Geneza otkrivanja i prepoznavanja sebe seže u »doba kad si bila reptil«, »na mirno mjesto poviše Ararata«, do oca i s njim zajedničkih tema »zvijezda, svemira i Boga«, do »tijela u uzbibanoj vodi limene kade«; to je »spona/ na kojima se temeljim/ a kojima ne znam/ tajnu«, »stopala ucrtanih na velikom bijelom papiru«, do mrtvih koji »mnogo/ učestalije posjećuju sliku/ u kojoj promatram sebe nego/ nedovršeni živi«. Cjelovito istraživanje i zapisivanje sebe ne predviđa »stranicu dalje... preko margina i iza zavrnutoga uha/ nego prostor / su samo predvidjeli ili / ništa«.

U razigranim pjesmama Vere Vujović, u njenoj zanesenosti i gotovo di­onizijskoj opijenosti čudima života i prirode, u njenom, ne prenaglašenom, više ironičnom, kritičkom odmaku od stvarnosti (pjesme »Lijepe žene«, »Ne vjerujem ženama koje se ne zaljubljuju«, »Sve«, »Romanse«), u životnom trku u kojem sretan trenutak »briše predznak/ obilaženja šaltera i nepoznatost/ ljudi/ koji me pozdravljaju«, u a­utomatizmu života, ulogama majke, supruge, domaćice, u onom »što pre­ostaje/ kad se razdijeli/ zrnje od kukolja/ skinu karniše za iluziju, spale zastori/ odgovore pitanja patnje/ a nastavi život«, u minuci­oznoj percepciji kojom obuhvaća i doživljava stvari, oblikujući ih po mjeri ljepote, u njenom, u krajnjem ishodu, radosnom prihvaćanju života, prisutna je egzistencijalna drama koja određuje čovjeka, njegovu povijest i, naposljetku, potrebu umjetničkog stvaranja. To je dubina koja ovim pjesmama, bez obzira na istančan pojedinačni doživljaj, daje univerzalni značaj. Izuzetnost stihova »Na vrlo osamljenoj planeti sloboda.../ svici smisla ispisani nejasnim rukopisom metu dvorište« pokazuje sudbinu ne samo pojedinca, već svakog pojedinca koji se upušta u rizik slobode, u ostvarenje biti čovjekom, u potragu za smislom. Da bi se to moglo, treba krhkim izdancima riječi očistiti svoje dvorište, otvoriti prostor čistine za (ne)jasne rukopise, za jezik, za stvaranje koje je stalno otpočinjanje, preskočiti okvir poznatog i često potrošenog sada, naći slike koje ne bole. Na kraju pjesme »To« pjesnikinja pita: »A što onda s tim?«

Ponovno plesti i rasplitati tkanje svijeta, iz daha stvarati vode, valove ka­o bedem, dubine ka­o tlo, neprestano pokretati život. Vera Vujović to čini, pokretačka snaga njenog stiha čini se poput kozmičke eksplozije: »Stoljeća titraju svjetla sa svakim sumrakom jednako/ nad ulicom/ košare se pune suhim/ voćem u nizu sezona/ moljci sklapaju krila u herbarij/ jednim potezom/ možeš povući /platno naravi s crtežom svijeta/ samo to ne činiš/ nikad«.

Pjesnik je mag koji, vertikalno i horizontalno, oblikuje stvarnost. Duša u krugovima kretanja koja trajanje pojavnih stvari uspostavlja trenutkom opijenosti, žudnje i sabranosti, fenomenologijom daha i duha. Ka­o što to potvrđuje R. M. Rilke: »...i imati te (tek koliko smiješak traje)/ da svemu te životu dam za ljubav/ ka­o hvala što se daje«.