Buket za gospodičnu Antoniju

Antoniji Jozičić, pučkoj učiteljci u Kostajnici

Gospodična Antonija! Gospodična Antonija! Gdje ste? Imam dobru vijest za Vas. Ne znam gdje je vaš grob. Je li na groblju u Kostajnici? Kad ste umrli, gospodična Antonija, ni to ne znam...

Gospodična Antonija! Nosim za vas buket cvijeća od jednog obožavatelja. Velik buket od neobičnog obožavatelja. Buket kasni 102 godine. Ali stiže. Kavalira ste očarali vašom rečenicom, gospodična Antonija!

Ne razumijete o čemu govorim?

Sigurne se sjećate, draga gospodična Antonija, da ste 1912. putovali u Krakov. Odakle znam da ste bili u Krakovu? Vidjela sam vas, gospodična Antonija. Ma ne, nisam vas ja vidjela u Krakovu 1912., ja se tada još nisam ni rodila, rođena sam 1949. Vidjela sam vas u Hofburgu u Beču. Pa da, u carskom Hofburgu, znate da tamo više ne stoluju Habsburzi. Vas drže visoko gore ispod Michaeliskuppel. Idete prema ulazu za Spanische Reitschule i onda samo gore visoko po stepenicama, do zadnjeg kata. Na ulazu piše Esperanto-Muzeo. Sad vam je jasno. Tu ste, gospodična Antonija, u albumu sudionika Svjetskoga kongresa esperantista 1912. u Krakovu. Krasno izgledate u albumu. Imate baš dobru frizuru. Jeste li loknice radili s »brennscherama«? Odlično vam stoje. A haljina? Tko je to šivao za Krakov? Šnajderica Slavica u Kostajnici? Ma nemojte reći. Kao da je iz Beča! Pa gdje ste našli model? I Slavica je znala napraviti one rezove na rukavima, i žabo, i male volane pod vratom? Je li to plastro? S mašnicom? A u ruci, ne vidi se dobro, je li to drška torbice ili suncobrana? Izgleda baš »bjelosvjetski«, ma od čega je ta drška?

Sigurno Vas je fotograf dugo podešavao da mu tako dobro ispadnete. A jeste li tu fotografiju mogli kupiti zadnji dan kad ste putovali iz Krakova u Kostajnicu?

Bilo je vjerojatno zanimljivih kavalira na tom svjetskom kongresu u Krakovu. Mogu misliti. Jeste li možda imali prilike osobno razgovarati s gospođom Klarom Zamenhof dok je njen gospodin suprug bio zauzet na sastancima? Niste, baš šteta!

Znate, kavalir od kojeg nosim cvijeće nije bio u Krakovu. On je, znate, samo čitao vaše rečenice. Pa naravno da se vi niste dopisivali s nepoznatom gospodom. To ne bi priličilo pučkoj učiteljici. A učiteljici u višoj pučkoj školi još manje.

Taj gospodin nikad nije dobio vaše pismo. On nikad nije vidio vaš rukopis.

Ali, gospodična Antonija, vi ste nešto napravili, kad ste se iz Krakova vratili u Kostajnicu. Vi ste napisali pismo vašoj nadređenoj kolegici Milki Pogačić. Sjećate se, godine 1912. baš je odlikovana za svoj socijalni i karitativni rad. Podigla je Dječji dom u Zagrebu i Kraljevici. Ali vi ste nju štovali kao književnicu, prije svega. Vama se svidjela njena zbirka Iz mojega svijeta. Vama se najviše sviđala njena pripovijetka Ispovijest.

Pa naravno da se sjećate Ispovijesti. Tu su pripovijetku godine 1912. voljele sve učiteljice i sve poštarice. I sve su pri bijeloj kavi s vrhnjem govorile o gospodinu seoskom doktoru koga je mučio ljubomor, jer je njegova mila žena njegovala onoga gospodina oficira kad se dogodila strašna nesreća i konj se prepao i izbacio iz kočije onoga gospodina oficira baš pred kućom gospodina doktora. Pa joj je muž, mučen ljubomorom, ostavio svoj nožić na toaletnom stoliću. A znao je da ona voli istiskati »mitessere« nožićem. Gospodin doktor je znao da je nožić zaražen i nije rekao ništa. Pa je njegova mila supruga, još u cvijetu mladosti i s malim djetetom, umrla dok su joj ruže miomirisale u vrtu...

Sve su dame govorile o toj pripovijetki. A vi ste, gospodična Antonija, sjeli i preveli tu priču čim ste dobili dozvolu od Milke Pogačić. Sjedili ste tjedan, dva, tri, mjesec, dva, tri. Nizali redak za retkom u vašu bilježnicu i onda raščešljavali kovrče da vas sutradan ujutro djeca vide urednu u razredu. A boljela su vas leđa.

Drago Vam je što sam pročitala Ispovijest?

Gospodična Antonija, ja nisam čitala Milku Pogačić u originalu, ja sam čitala onu vašu sivu knjižicu koju ste tiskali u Kostajnici 1913. Onu na kojoj piše »propra eldono«, vlastito izdanje. »Konfeso«.

Ja vam 102 godine nakon što ste tiskaru isplatili račun, zahvaljujem na tom pothvatu. Vi ste morali tiskaru pojasniti kako izgledaju ona slova kojih nema u hrvatskom jeziku. On ih je morao dati izliti? Sjećate se kako je velik bio račun za tiskanje tog »pothvata«? Sigurno ste morali odustati od kupovine zimskog kaputa. Jeste li morali otkazati i narudžbu zimskih cipela? Koliko ste primjeraka uzeli iz tiskare? I onda ste ih na večer, pri petrolejki, pakirali i vezali koncem, crven-bijeli-plavi i slali po Austro-Ugarskoj onim ljudima koje ste upoznali u Krakovu? Pa poštarina vas je mogla uništiti! U Krakovu je bilo tisuću ljudi! Sigurno ste morali odustati i od proljetnog kostima 1914. godine.

Slali ste knjige samo nekima?

Morali ste napraviti izbor u adresaru?

Gospodična Antonija, vi ste napravili jako dobar izbor ljudi kojima ste poslali prijevod te knjige. Znate, vaša je knjiga nekako došla do jednoga gospodina u Šangaj. Gospodična Antonija, moj buket za Vas dolazi iz Kine...

Vi ste sigurni da knjigu niste slali u Šangaj? Ja vam vjerujem. Ako niste vi, netko jest. Možda netko od onih ljudi kojima ste poslali knjigu, a još vjerojatnije knjižara u Parizu ili Leipzigu. Uglavnom vaša je knjiga, tiskana u Kostajnici 1913. godine, stigla u Šangaj. Ne mogu vam reći kada, ali mogu vam reći tko ju je pročitao. Bio je to fini gospodin. Zvao se Wang Luyan.

Gospodična Antonija, buket je za vas od gospodina Wang Luyana iz Šangaja!

Nemojte se rušiti u nesvijest. O Wang Luyanu ne znam puno, osim da je bio gospodin finog ukusa. Je li mirisao na duhan, ne znam. Znate, on je bio ugledni kineski književnik i prevodilac. Prevodio je mnogo iz književnosti Srednje Europe: Boleslawa Prusa, Henryka Sienkiewicza, Elina-Pelina, Adalberta von Chamissa. Ma ne, naravno, nije on poznavao ni poljski, ni bugarski, ni njemački. Sve je prevodio na kineski s esperanta. I Milku Pogačić u prijevodu Antonije Jozičić. Tamo ste objavljeni u otmjenom društvu. Znate zašto? Wang Luyan bio je učenik slijepog pisca Vasilija Erošenka. Kad je slijepi Erošenko protjeran iz Japana, otišao je u Kinu, udomio ga je veliki kineski pisac Lusin. Kraj njega je Wang Luyan zavolio europsku književnost. Zato vas je preveo.

Tiskao je vaš prijevod na kineskom u lipnju 1931. u Šangaju. Ne vjerujete? Hoćete li vidjeti naslovnu stranicu? Pogledajte što piše: »Tiskano u 12. godini Kineske revolucije. Cijena 0,7 srebrnog dolara«. Da, da gospodična Antonija, ono što je u Kostajnici koštalo 1,20 krune u Šangaju je koštalo 0,7 srebrnog dolara.

Gdje ste bili u lipnju 1931. godine? Milka Pogačić, nepravedno umirovljena 1921. godine, bila je 1931. umirovljena učiteljica u Zagrebu. Je li imala napad štucavice dok su joj šangajski slagari slagali ime?

Ne možete doći k sebi? Odakle sve to znam? Čitala sam u debeloj Povijesti kineskog esperantskog pokreta. Vi ste u knjizi dio kineske esperantske povijesti, na stranici 221., u poglavlju koje nosi naslov Wang Luyan. Vrti vam se u glavi? Jest malo neobična direktna linija Kostajnica-Šangaj...

Hvala Vam, gospodična Antonija, što one zime 1913. u Kostajnici niste dali šivati zimski kaput, nego ste se odlučili za vlastito izdanje. Propra eldono! Vlastito izdanje! Kostajnica 1913. godine! Čestitam!

Znate, gospodična Antonija, gospodin književnik Wang Luyan umro je 1944. (rođen je 1902., a vi ste na prvo učiteljsko mjesto stupili 1887. u Velikoj Kopanici). Buket za vas je moj. Ne ljutite se? Da je znao adresu, kladim se da bi došao buket. Bar nacrtan! Iz poštovanja prema jednoj dami...

Znate, on je prevodio samo muške pisce. U ono vrijeme dame nisu žarile i palile u književnosti koja ga je zanimala. Vi s Milkom Pogačić, vi ste iznimka u njegovom opusu. Sigurno ga je šarmirala vaša rečenica. Eh, još da nije bilo Gavrila Principa i onog Prvog rata! Pa da nije bilo Drugog rata! Pa da ste se negdje sreli! Da Vas gleda i osobno pita za fusnote...

Je l’ vam se još vrti?

Gospodična Antonija! Vi ste zapravo heroina u povijesti hrvatske književnosti. Vaša odluka da vaš prijevod ne ostane u bilježnici u Kostajnici, ostvarila je prvi kontakt hrvatske i kineske književnosti Anno Domini 1931. Dok ste stajali na šalteru u kostajničkoj pošti, vi ste otvarali novu stranicu u povijesti hrvatske književnosti.

Gospodična Antonija, po vama bi Kostajnica morala imenovati jednu ulicu. Ma hajde, nemojte se uzbuđivati, ništa se neće dogoditi! Smirite se! Oko nas je veliko ravnodušje.

To što sam Vam ja rekla, naša je tajna. To znate Vi i ja i onaj kineski povjesničar književnosti koji priprema knjigu o Wang Luyanu i pita tko je bila Antonija Jozičić. Nemate ništa protiv da mu pošaljem Vašu sliku s loknicama iz Krakova?

Znate, danas se slike jako lako šalju na drugi dio planete. Imamo neke mašine, zovu se kompjuteri, slanje pisama i slika ide brzo i jeftino. Samo pritisnemo neku tipku i ‒ frrrr!

Ne treba odustati od zimskog kaputa.