Recitator

Rešatu Avmedoskom

Interpretiranje/recitiranje (govorenje napamet ili čitanje) poezije može biti dobro uz uvjet da interpretator/recitator poznaje, voli i razumije poeziju. Poznavanje poezije podrazumijeva čitanje, mnogo čitanja poezije mnogih autora. Razumijevanje je svjesni napor, ali i talent, za mentalno »ulaženje« u pjesmu odnosno u misli i osjećaje pjesnika. O ljubavi za poeziju valja reći samo to da ona mora biti iskrena, bespomoćno predana bez ikakavih zadrški. Želja za lamatanjem po dopadljivim stihovima i riječima lijepim glasom, te na taj način proslavljivanje, tj. vlastito promoviranje pred (uglavnom ženskom) publikom su poražavajući za predstavljanje pjesnika odnosno njegovih pjesama, iako često na prvi pogled ‒ dopadljivi. Pjesnički sladokusci odmah znaju prepoznati što je ponuđeno, tj. o kakvoj se ineterpretaciji radi.

Pomaže, ali i odmaže, kada je recitator i sâm ‒ pjesnik. Nažalost, tko zna zašto, pjesnici uglavnom upropaste vlastite pjesme kada ih sami izgovaraju. Ne smijem se, od užasa, sjetiti recitiranja Vesne Parun kao gošće na satu hrvatskog jezika u srednjoj školi! Uglavnom, pjesmama pomaže kada je interpretator/recitator školovani glumac i ima ugodan glas, ali to nikako nije presudno.Tvrdim da je za dobro interpretiranje poezije, kao i za pisanje poezije, kao preduvjet nužno potreban i urođeni dar. Uzalud Akademija dramskihumjetnosti, bogomdani glas, ako recitator/ica ne zna »ući« u pjesmu, obljubiti je, ponovno začeti i u autorskoj muci roditi kao novu, svoju. Dobri recitatori zasigurno su, makar sasvim malo, osjetili/doživjeli slične osjećaje iz kojih je pjesma napisana. Pjesma mora biti djelić i njihove prošlosti. Slušala sam mnogo dramskih umjetnika (školovanih glumaca) i recitatorā koji su govorili poeziju. I moju i mnogih drugih pjesnika. Katkad sam imala mogućnost da recitatore sama izaberem što me je uvijek uzbuđivalo jer sam, poznavajući dar i mogućnosti svakoga pojedinoga interpretatora, mogla sukladno tome izabrati za nj odgovarajuće pjesme/pjesnike. Ponekad su recitatori-amateri bili bolji od profesionalnih glumaca i po mišljenju autorā pjesama i publike. Sigurna sam da je interpretacija pjesme kreacija i da je recitator njezin sutvorac. Doživjela sam da je dobar interpretator poboljšao poprilično lošu pjesmu, a osrednji recitator uništio, umanjio značaj one izvrsne.

Tražeći intonaciju priče, tj. onu fatalnu prvu rečenicu, zaključila sam da je za ovu novelu nemam, nikako ne nalazim. Intonirajuća je, htjela ja to ili ne, pjesma zbog koje pišem, koja je zimus slučajno uskrsnula, ispala poput suhoga, ljetnoga leptira iz mraka ormara s haljinama. Točnije: iz bijeloga lijesa herbarija, stranice br. 78 moje zbirke MODOR i PLETER iz 1993.Ta pjesma, više pjesmuljak (negdje je tako bilo zapisano!), našla me je živu nakon 25 godina. Evo me opet, mama! ‒ rekla je. ‒ Jesi li spremna za moje drugo rođenje?

Dakle, uvodna pjesmasta rečenica ove novele glasi:

NEPOZNATOM RECITATORU

uopće ne znam
tko ste
i prvi put
vas vidim
ali vama to
doista
ide
vi ste tog
Maka Dizdara
rasjekli mačem
svilom umotali
i u gustoj tišini
podijelili
vaš poetski
kutak
sveden na nešto
razvratno u oku
i prgavo po usni
sasvim me je pokosio
vi ste te pjesme
začeli i izgovorili
protiv svih
potom ih svukli
i dvoranom pronijeli
kao zastavu
na koplju

Sjećam se da sam ovu pjesmu »ispucala« na papirić, možda na račun iz dućana, s kuhinjskog stola koji mi je prvi dopao ruku čim sam poslijepodne ušla u stan onoga dana kada sam čula mladića koji je recitirao pjesnike na tada (tijekom 80-ih godina, a i ranije, prošlog stoljeća) popularnome zagrebačkom Jutru poezije. Još svježi dojam koji je napravio na mene taj nepoznati mi recitator kojemu donedavno nisam znala ime, tištio me je, održavao u nekoj groznici, navaljivao je da bude opisan, pretvoren u pjesmu i tako izliječen, »riješen«. Bila sam kao otrovana poezijom. Tekla je poput transfuzije neposredno iz Dizdarova u recitatorov, pa u moj krvotok. Natopljena interpretacijom nepoznatoga mi amatera, Dizdarova poezija nije prestajala nadirati, izvirati iz vrutaka, virova i valova mojeg tijela. Nakon napisane pjesme ‒ drhturenje je popustilo i sretno sam usnula poslije ručka. Nikad mi se ni prije, niti poslije ništa sličnoga nije dogodilo, bez obzira bio recitator profesionalni glumac ili recitator-amater. Bez obzira i na to jesam li čula izgovorenu osrednju ili dobru poeziju. Ovaj puta sam bila do grla očarana, pogođena u sridu, u tučak hipotalamusa, sasvim ‒ pokošena, a mislila sam da se znam čuvati i ne zavode me brzo i lako. Klimakterij, draga moja, klimakterij, hormoni na izdisaju ‒ rekla sam si sutradan ohlađeno. Možda sukrvica nekih potisnutih uspomena. E, da, pjesnici (a tek pjesnikinje!) jesu čuđenje... osobito krajem 20. stoljeća i to, uglavnom, samima sebi!

Pomišljala sam čak, s obzirom na okolnost koju sam nedavno saznala, a ta je da je Nepoznati recitator porijeklom Makedonac, kako me je prije 25 godina intuitivno ponio kulturalni panslavizam kojemu sam sklona. Iako mu je makedeonski jezik materinji, Nepoznati je, zahvaljujući izvrsnom sluhu i daru Božjem, recitirao na hrvatskom jeziku točno akcentuirajući riječi, a melodija rečenica/stihova bila je odgovarajuća intonaciji hrvatskoga govornoga književnog jezika. Recitator (pa bio i diplomirani glumac) koji je rodom Zagorac, Istrijan, Srbin, Dalmatinac, Slavonac itd., koliko god se trudio ‒ u to sam se često puta uvjerila ‒ ono dijalektalno mu, mada diskretno, uvijek »zbriše«, tj. ponekad ga zavičajni naglasak ili majčina rečenična melodija zanese ukrivo.

Teško je odoljeti poeziji ako si rođen u mjestu održavanja slavnih Struških večeri poezije na kojima su nastupali mnogi laureati – svjetski pjesnici i brojni dobitnici Nobelove nagrade za književnost, kao: Joseph Brodsky, Eugenio Montale, Pablo Neruda, Seamus Heaney, a od hrvatskih velikih pjesnika: Miroslav Krleža, Slavko Mihalić i mnogi drugi. U Strugi su rođeni i poznati makedonski pjesnici braća Konstantin i Dimitrije Miladinov. Čini se da je to mjesto promreženo energijom pjesništva koja je zapljusnula Nepoznatog već pilikom začeća i milovala ga po čelu u majčinoj urobi i djetinjstvu. Pomišljam kako nitko nije prorok u svojoj zemlji, pa tako ni Nepoznati (poput makedonskog pjesnika Koče Racina koji je jedinu samostalnu zbirku pjesama Beli mugri /Bijela svitanja objavio u Zagrebu-Samoboru). Što se mene tiče, Nepoznati se recitatorski proslavio, umjesto u Strugi ili Skopju, također u Zagrebu.

Iz današnje pozicije sigurna sam da mi se nepoznati recitator nije fizički svidio, iako mi se moja »njegova« pjesma, ponovno pročitana nakon dva i pol desetljeća, čini poprilično nadahnuta zaljubljenošću. Govorio je pjesme Maka Dizdara malo ispod glasa, s nekom stidljivom žeđi, kao da je klečao pred njima, poniknut pred čudom poezije. Stvorio ih je, gotovo, ispočetka. Kakva zbrka, neću nikome više dati da čita moje pjesme, čovjek se prestraši onoga što čuje interpretirano i zapita, što mi je, pobogu, bilo i jesam li ja to uopće (i zašto?!) napisala! Ovo što mi se prošli tjedan dogodilo, doista je pretjerano nevjerojatno. Pokošena sam od istoga čovjeka i to ovoga puta vlastitom njemu posvećenom ponovno pročitanom pjesmom s razmakom od 25 godina. Pjesmom u kojoj tek sada nalazim, između redaka proviruju, rosa zvijezda, alge mjesečine i košarica ostalih pjesničkih ljubavnih rekvizita!

Saznala sam broj telefona Nepoznatoga, rekao mi ga je Z. N., profesionalni glumac koji je, nakon mnogo godina, fatalnog mi recitatora slučajno sreo u nekom kafiću. Navodno. Oni su se površno poznavali, tako mi barem Z. kaže, jer su obojica često i posvuda recitirali poeziju. Tada se, taj puta u kafiću, Z. pred Nepoznatim iz čistoga mira »sjetio« da postoji moja objavljena zbirka u kojoj je jedna pjesma njemu napisana, njemu kojega sam jedini puta vidjela i čula na Jutru poezije. Na recital Jutra poezije doveo me baš Z. Pretpostavljam, iz razloga što je ondje i on čitao pjesme. On se, prema nedavnom, vlastitom priznanju godinama grickao za svoj nabubreni ego i tajno bio ljubomoran na toga (meni!) Nepoznatoga u čast kojega sam napisala laudatorsku pjesmu. Z. mi nije nikada rekao da zna kako se recitator zove! Nije mi htio reći, gotovo sam sigurna, samo radi toga da ne bih Nepoznatoga angažirala da govori moje pjesme što je Z. smatrao svojim nedodirljivim pravom.

Naime, ja sam Z.- u bila nešto kao pričuvna mama čiju je pjesničku slavu pronosio na svim razinama, u svim vremenima i prilikama! Hvala mu! Ipak, taština je – taština (a glumac je – glumac!). Da mi je rekao ime Nepoznatoga, možda bih se očarana i začarana recitiranjem za njega (pomozimibože!) po treći puta uspjela udati. I Isadora Duncan bila je bitno starija od Sergeja Jesenjina, pa što onda! Sada polupoznati, Nepoznati mi je rekao u telefonskom razgovoru da je na jednome zagrebačkome recitalu upoznao svoju sadašnju ženu: Žena me je pokupila poslije recitala. Bila je u publici! – izjavio je malo nasmiješenim glasom. Mogla sam na njezinome mjestu biti – ja da sam znala kako se recitator zove i, slijedom toga, gdje nastupa, gdje ga mogu naći! Pretjerujem. Nisam bila sklona lovljenju muškaraca. Voljela sam biti nestašna lovina.

Nepoznati recitator, prepričavam Z.- ov dojam, bio je vrlo začuđen prošloga tjedna jer nije znao da postoji pjesma u kojoj mu se divim. Ništa nije znao o meni (jedva da je načuo za neku pjesnikinju Anu Horvat)! Ja sam, onomad davno, bila jedna od njegovih nezapaženih obožavateljica iz publike. Što me je, dovraga, s tim čovjekom ovih dana opet spopalo?! Kako da si to komentiram? Da li: Što ti je život! ili Što ti je sudbina! ili Što ti je starost! ili Što ti je samoća!? I jedno i drugo i treće i četvrto je nedostatno, neuvjerljivo i ljepljivo od banalnosti. Baš se žederem kad si ne znam objasniti radi čega me nešto opsjeda!

Zaizvjesno znam da toga, danas 50-godišnjega muškarca koji je u mladosti kraće vrijeme studirao glumu, a bavio se i bavi se prodajom umjetnina, ne trebam nakon četvrt stoljeća ponovno sresti. Tko zna do čega je njemu danas, osim do trgovine, stalo. Treba prehraniti obitelj što se od recitiranja i čitanja poezije – ne može. Sve će utrnuti, neće biti spašeno i prestat će biti čarobno ako se upoznamo. Čudit ću se (radije, do smrti neometano) euforičnoj vlastitoj, ponovo otkrivenoj pjesmi! Ionako se ne sjećam kako je Nepoznati izgledao dok je recitirao, pa što će mi sada njegov današnji lik i fizionomija? Možda ima apoetični trbušćić, debeljuškastu guzu i polućelav je?! Onda je na pozornici, onih 10-ak minuta, bio mlad, uzvišen, uronjen u poeziju, samo moj i Božji! Važno je konzervirati makar dio plamena staroga dojma iz raspršenog oblačića uspomena.

O, već četiri kartice! Priča je napredovala golemenim koracima! Čitajući ovih dana ponovno i ponovno pjesmu Nepoznatom recitatoru uviđam da je, manje-više pritajeno, podosta erotična. I Nepoznati se s time složio. Baš čudno, kad sam je pisala i čitala izabirući pjesme za novu zbirku, te ratne 1993. godine nije mi se nimalo učinila takvom. Doživljavala sam je kao pjesmu pomalo iščašenog divljenja nečijim darom i vještinom, ali bez erotike, pjesmu o zadivljenosti jednom drugom umjetnošću. Napokon, Nepoznati nije ni tada, niti ikad poslije recitirao moje pjesme pa odjek, odsjaj sebeljublja izvirućeg iz dobre, podatne, muške interpretacije moje poezije nije me ometao/skretao, nisu dolazili u obzir kao japajačuće nadahnuće mojega oduševljenja.

Čujem s radija da je bit EUGENETIKE (promicatelja Pavlova, Ivanova, Bogdanova) u krvi odnosno u transfuzijama iz krvotoka mladih onima starima, nešto kao način pomlađivanja i liječenja, prenošenja iskustva, stečenog imuniteta, itd. Govore i o pokušajima uzimanja sperme zaslužnim revolucionarima i znanstvenicima radi stvaranja, umjetnim putem, njima slične djece. Pomislih: interpretatorski talent za promicanje poezije Polupoznatoga trebalo bi prenijeti, milom ili silom, krvlju ili spermom, na mlade naraštaje recitatora kako poezija ne bi izumrla. Šteta bi bila da njegovom smrću nestane iz Hrvatske (nalik na raskriljenu pticu, a o pticama pjesnici osobito vole pjevati!) možda i posljednje zavodničko govorenje poezije. Jer, bez vještog, nadahnutog, iskrenog zavođenja publike – poezija će izumrijeti. Mladi je više neće čitati, a tek poneki stari mjesečar pisat će je, ogorčeno, bezhormonalno, beskrvno, izokrenute vjerodostojnosti, za samoga sebe.

Tko zna zašto baš sada dok pišem ovu noveletu na Trećem programu emitiraju obrazovno-znanstvenu emisiju o eugenetici. Svijet je pun čuda koja nam se nude a mi ih ne čujemo, nećemo ugledati, ne želimo ih živjeti. Istina, katkad, prebiva u slučajnosti, čudu i sitnici. Ulovljena i zaboravljena u prošlosti, visi na paučini i zabljesne, katkad, sumnjajući u svoje postojanje.

Dva puta se promašiti u jednome životu, poput Polupoznatoga i mene, daje Bogu priliku da nam, s one druge strane, pomogne treći puta.