Vatroslav Jagić svjetlu svojih pisama Juliju Benešiću 1

Kad je riječ o korespondenciji pojedinih slavista, iz početka 20. stoljeća (i 19. st.), treba reći da su njihova pisma dragocjena zrnca s podatcima o životu, osobnim odnosima među njima i znanstvenim temama kojima su se bavili; takva su pisma slika znanstvenih radionica vremena u kojemu su nastala. »Mnoge ideje, koje su se kasnije razrađivale u raspravama i knjigama, nalazile su nehotice svoju prvu formulaciju u tim pismima.«2

Tko bi danas objavio sva pisma Vatroslava Jagića, tj. koja je on pisao, i ona koja su njemu napisana, bila bi to knjiga s nekoliko tisuća stranica. Ovdje je deset Jagićevih pisama, pohranjenih u NSK u Zagrebu, sign. R 4610a, na koja je Benešić odgovorio Jagiću, a ti su odgovori-pisma već objavljeni u Kroatologiji (br. 1-2, 2013.).

Pismo 1.

Payerbach 11. Juna 1917

Mnogopoštovani gospodine!

Meni nije ni s koje strane došao glas, da Vi spremate za Savremenik3 osvrt na pedesetgodišnjicu Jugoslav. akademije.4 Tek Vaše pismo obavijestilo me o tome. Došlo mi je ovamo u selo, gdje nemam nikakovih knjiga (kao n. pr. Rada5 ili Ljetopisa6 i dr.), da bih mogao i o čemu tačnije govoriti. Napisao sam Vam na brzu ruku evo nešto po staroj a sada već i slaboj pameti, i ako možete upotrebiti, molim Vas, da ništa ne izostavite, ni ono mjesto, gdje sam se nešto požalio, što se današnji (...) akademski nije sjetio moje malenkosti u petomu junu, a taj je dan za mene važniji, nego li 28 jula. Jedno drugom ni malo ne smeta. Ono će biti valjda vrlo svečana sjednica, a ja bih se bio zadovoljio skromnim pozdravom. Vidi se, da predugo živim te su me živa ljudi izbrisali iz svoje pameti.

Sa prijateljskim pozdravom

Vaš
V. Jagić

Naslov metnite mojim refleksijama
kako Vas je volja.7

Pismo 2.

Beč 16.11.1917

VIII/1 Kochgasse 15

Mnogopoštovani gospodine!

Sadržaj Vašega je pisma vrlo laskav, samo se bojim da i g. Lunaček8 i Vi gradite svoje kombinacije na sasvim krivim premisama. To isto ja pišem u tim teškim vremenima, gdje se ne mogu baviti ozbiljnom naukom, uspomene su sabrane iz množine sitnica, kojima je obilovao moj život, ali za živu publiku, bojim se, nemaju ni značenja ni zanimljivosti.9 Mene tjera besposlica da to pišem, da bih zaboravio strahote vremena, a mislim si da bi možebit za sto godina negdje netko naišao na zaprašene tabake mojih uspomena te bi ih iznio na vidjelo kao dokaz, kakova su to bila vremena nekoć. A da Vam oduzmem volju pomišljati na gradju za Savremenik, reći ću Vam, da sam do sada napisao punih 40 tabaka (u dvije stranice na svakome tabaku s jedne strane ispisane), a sad sam upravo u pričanju, kako i zašto sam g. 1886-e ostavio Petrograd.10 Već iz tog neobično opširnog obima možete razabrati, koliko tu ima suvišnih stvari za današnju javnost. Ostaje dakle i spram Savremenika isto gledište i spram Obzora,11 t. j. da bi se sada mogli može biti naštampati samo kratki izvatci. Meni je dakako sve isto, izašlo to u Savremeniku ili Obzoru, ali ovaj su čas moje curae priores,12 da stvar izvedem na kraj.

Kad čovjek broji 80-u godinu, ne smije se s poslom odgadjati! – Ako me ne snadje kakova nevolja, ako ne nastradam od gladi ili od studeni – jedno i drugo prijeti Bečlijama, dakle i meni – mogao bih do kraja ove godine taj suvišni posao zbilja dovršiti. Ako se tada desi zgodna i sigurna prilika, poslat ću rukopis u Zagreb, ako se nadje netko tko će htjeti čitati moje piskaranje, moći će se vidjeti, što bi moglo od toga ući u Savremenik ili u Obzor. Ja pričam suštu istinu, ne pišem romana, htio bih biti objektivan, ali mogu biti za čitaoca po strani i suviše subjektivan. Sve bi to trebalo da ocijenite Vi i g. Lunaček. Meni neće biti nimalo krivo, ako reknete, to nije pisano za nas i naše ljude, ta ja i sam računam na 100 godina iza nas!

I meni se čini, da je kod vas nastala luda konkurencija na štetu same stvari. Ali što ćete? Kad ima ljudi, koji hoće da pisanjem što god zasluže, a Maretićevo13 drakonsko mišljenje nije jošte dobilo sankciju ni u akademiji.

S prijateljskim pozdravom

Vaš
V. Jagić

Pismo 3.

Beč 27/11. 1917

VIII/1 Kochgasse15

Mnogopoštovani gospodine!

Da li se Vama kadgod snijevalo,14 kao meni više puta, da sam na javnom mjestu bio u gaćama i košulji? Strašno sam se stidio te bio sasvim srećan, kad sam se probudio, da ono nije bila istina, već san. U jednaku smetnju stavlja mene već sama misao, da bi moje »Uspomene« izišle na svijet još za mojega života.15 Istina, ja ne pišem confessions à la Rousseau,16 ipak nisam za svojeg dugog života privikao iznošenju svojega ja na vidjelo, da se kao razodjenem pred publikom. Moja je pisanija tako udešena, da svagdje glavnu riječ vodi moje ja, ovo ja odgovara za sve, što se u ‘uspomenma’ pripovijeda. Ima istina i mnogo izvadaka iz nekih pisama moje žene, moje braće, mojeg tasta i punice etc.17 Uza sve to, da Vam istinu i iskreno kažem, ja se bojim, sasula bi se na jadnoga autobiografa sa svih strana kritika, već zato što naša literatura, koliko ja znam, nema takovih stvari te već kao da slušam prigovore o mojoj taštini, samohvali itd.

A što bi istom rekao vaš Maretić, koji već i sada jadikuje da mu njegova akademička vojska premnogo piše?! Da umijem lagati i prilizivati, da nasmijem publiku, ajde de, još kako tako. Ali moje je pričanje dosta suho, stvarno, to su sve membra disjecta,18 što ne sačinjavaju prave cjeline. Rijetki su ljudi, koji se mogu pohvaliti, da im život predstavlja neku cjelinu. Moj je čitav život bio raskomadan, kao i moj rad, mnogo i suviše se toga počinjalo ali i prekidalo bez nastavka, bez svršetka.

Vaš mi je dakle poziv neki glas sirene sa savskih obala, kojemu da se možeš oteti, trebalo bi začepiti uši, a to nije lako čovjeku koji je već i onako nagluh!

Kazat ću Vam ovo: kada dovršim posao – a blizu sam kraju – ako samo nadjete toliko vremena, da zavirite u moj njemački rukopis,19 stavit ću Vam na dušu, da presudite, ne kao redaktor, koji je lakom na svaki rukopis, već kao strog bespristran sudija, bi li to zbilja zgodno bilo da se već sada štampa? Ja bih rekao, da ćete se i Vi uvjeriti, da će bolje biti, da se to metne – ad acta, da se ostavi – miševima ili potomcima. Ja sam imao ovo posljednje na umu, kad sam se dao na tu pisaniju.20

Istom kad bi ste Vi ne kao redaktor (i opet ponavljam to isto!), već kao prijatelj, koji je voljan štediti osamdesetgodišnjeg starca,21 našli doista za vrijedno da se to naštampa, dao bih se ja sam na posao, da to preradim hrvatskim jezikom. Njemački tekst mislim svakako predati u arkiv Bečke akademije, neka ga miševi ili moljci izjedu.

Sa prijateljskim pozdravom

Vaš V. Jagić

Pismo 4.

Beč 1.3.1918.

VIII/1 Kochgasse 15.

Mnogopoštovani gospodine!

Čitao sam prije nekog vremena, da ste sada u odsjeku zemaljske vlade za nastavu. Nadam se, da je to za Vas polakšica, zato Vam makar i dosta kasno čestitam.

Kada izadje Šišićev22 članak o Jirečeku,23 pripravan sam, kada ga pročitam, napisati i ja što god o njemu, ako nadjem da ne bi bilo suvišno.24 Ovaj čas čitam posljednje korekturne arke njegove prve polovice drugoga toma historije.

U teškim vremenima, koja nikako ne mogu da prestanu, jedina je utjeha u radnji, koja odvraća od zlobe dana i potiskuje u nazadak svakojake žalosne misli. Zato se nećete čuditi, ako Vam reknem, da marljivo nastavljam svoje uspomene, popunjujući ih izvadcima iz bogate prepiske, koja se i ako fragmentarna kod mene čuva. Tu ima ne samo pisama moje braće, već i mnogih drugih ljudi iz Hrvatske, a još više zanimljivije gradje daju pisma prijatelja iz Rusije.25 Moji izvatci uneseni su u originalnoj formi (dakle hrvatski ili srpski, ruski itd.) u moje uspomene, koje će prema tomu znatno narasti. Neka se nadje, za koga i za koje doba, ne znam pravo ni sam.

Desi li se prilika, nisam protivan da Vam jedan komad rukopisa pošaljem na čitanje, onako kako je napisano. Istom ako se uvjerite, da se nešto od toga može izdati, pripravan sam preraditi s njemačkoga na hrvatski. To bih mogao uraditi preko ovog ljeta na »ladanju«, ako opet podjem u Payerbach.26

I ja sam nešto čitao u Obzoru o nesuglasicama, koje kod vas izbijaju medju raznim piscima. To će biti jalousie de métier, ima vas premnogo a ne umijete izvesti pametnu koncentraciju. A kako bi lijepo bilo, da se od od sva tri literarna organa, Savremenika, Njive27 i Književnoga juga28 sastavi jedan krupniji mjesečnik ili polumjesečnik prema primjerima iz drugih literatura. No što se ja u to miješam, star čovjek, koji ne razumije potreba modernog vremena.

Ja sam i više no – senex depontanus!

Milo će mi biti, ako dostojno proslavite Preradovićevu stogodišnjicu. Ja sam imao njegovih pisama, ali mislim da sam već davno ustupio njegovu sinu.29 Jednu će raspravicu Preradovićevu o versifikaciji, kad je ono plivao u heksametrima, naštampati Dr. Prohaska u Njivi.30

Želeći Vam u svakom pogledu napredak i uspjeh, jesam

Vaš
V. Jagić31

Pismo 5.

Beč 12.3.1918.

VIII/1 Kochgasse 15

Mnogopoštovani g. profesore!

Ja sam Vam jučer poslao što ste željeli glede pokojnoga Jirečeka, t. j. odgovor na neka pitanja prof. Šišića, i jedan mali prilog karakteristici Jirečeka kao čovjeka.32 Ovo posljednje ja sam napisao prema svojim utiscima o njemu, a za veću sigurnost razgovarao sam o tome s njegovom sestrom, koja mi je sve potvrdila, da sam vjerno označio glavne crte njegova karaktera. Ja bih Vas molio, da moj prilog dometnete iza biografije koju Vam je napisao prof. Šišić. Šaljem Vam, t. j. upravo priložio sam i jednu fotografiju, koja nije upravo posljednja, ali se i meni i sestri mu čini, da je najbolja.

Ako je mogu dobiti nazad, tim bolje. Kad bi redakcija htjela od čitavoga članka učiniti nekoliko posebnih otisaka, ja bih molio jedan i za sestru Jirečekovu. Mogao bih Vam puno pričati o borbi izmedju Beča i Sofije za njegovu ostavštinu, u kojoj će valjda pobijediti – novac bugarski. Jer udovica, prosta babetina, ne mari obazrijeti se na želju pokojnikovu, već se drži onoga »tko da veće«,33 a Bugarima je mnogo stalo do toga, da polože ruku na njegove dnevnike, izvatke itd. To se upravo njih najmanje tiče, jer je Jireček najviše gradje skupljao za historiju srpske države i čitavoga zaledja naše dubrovačko-dalmatinske obale. To će oni metnuti pod ključ, da ne dodje u korist Srbima.

Jirečekova je prva oporuka glasila, da sve rukopisno blago dodje u praški muzej, ali je to poslije (...) promijenio u korist žene kao universalne baštinice? –

Vrlo me je ražalostilo Vaše pričanje o našoj književnoj kukavštini. Nadam se ipak, da će g. Rojc34 naći čovjeka za posao, ako bude srednjoškolski profesor, izraditi mu oprost od službe te će stvar ipak poći. Sramota je, što tu lijepu našu misao nisu svi zavodi i društva s entuzijazmom prihvatili.

Ne znam, znate li, da je prije više godina biskup Mahnić35 tražio novčanu potporu od našeg ministarstva za – Katoličku enciklopediju à la Herder. Ja sam se tada usprotivio jednostranosti predloženog plana. Ali kod predloga g. Rojca nema takove jednostranosti.

Proslava Preradovićeva ispast će valjda sjajno za gradsku gospodu i inteligenciju, samo se bojim da na narodne mase ni sada nitko ne misli; ja sam napisao Prohaski, kad mi je o tome spomenuo, da bi valjalo izdati popularnu knjižicu u 100000 eksemplara te je što badave dijeliti što za 10 nov. prodavati narodu. U tom smo pogledu kud i kamo zaostali za Slovencima! Znam, da je sada prekasno o tome i govoriti, ako nije možda prije stvoren sličan zaključak.

Za 2-3 nedjelje imala bi u akademiji izaći moja monografija o Križaniću.36 Molio sam da od mojih eksemplara jedan uruče i Vama. Vidjet ćete, kako je zanimljiv bio čovjek taj naš Križanić i kako je za svoje ideje ljuto postradao.

Meni je žao, što je knjiga naštampana dosta nezgrapno sa puno griješaka i nevještine ljudi oko posla. A nekim sam netačnostima krivac i ja.

Primite moj srdačni pozdrav.

Vaš V. Jagić37

Pismo 6.

Beč 16. 3. 1918

Mnogopoštovani g. profesore!

Gotovo bih rekao, da niste primili mojega pisma, koje sam Vam poslao sutra dan nakon one preporučene pošiljke, u kojoj sam odgovorio na pitanja Šišićeva. Možda je pismo ipak stiglo u vaše ruke poslije oba Vaša dopisa, što sam ih primio ovaj čas.

Ja ću Vam sada odgovoriti redom na oba Vaša pisma od 13. i 14. – oba dodjoše mi jutros u isto doba – makar se morao i ponavljati. Ta veli se: repetita placent.

Dakle najprije o rječniku. Ja se čudom čudim, kako se može predsjednik akademije ne oduševljavati tom lijepom inicijativom g. odjelnog predstojnika;38 ta potreba enciklopedijskog rječnika morala se već davno osjećati te svatko je morao vidjeti u tome, što takva djela naša literatura jošte nema, samo znak naše slabosti i kukavštine literarne. Vi znate, kako su u tome bogati Poljaci, kako su si osvjetlali lice Česi, a mi smo na jugu još jednako prosjaci. Rekao sam Vam, da je prije više godina Mahnić39 pokrenuo misao takva poduzeća ali sa jednostranog katoličkog gledišta, stvar je zapela radi novaca. Ne znam, živi li onaj darovnik za biogr. rječnik;40 on bi za cijelo pristao da se i njegov legat upotrebi za to djelo, koje je puno važnije, nego li specijalni biografski rječnik. Ne živi narod samo o sebi, već o općem čovječjem znanju i napretku. U opći rječnik mogu lijepo ući i one biografije, što ih je zamišljala akademija,41 ako može biti i manje opširne, ali to ne bi bila nikakva nesreća, osobito prema velikomu dobitku, koje bismo imali od opće enciklopedije. Za tu ideju trebalo bi da s oduševljenjem prione sve, što umije kod nas dolje perom mahati. To bi bio jedan čin, koji bi značio epohu u našem duševnom životu i napretku, kao što je nekoć kod Čeha Riegerov naučný slovnik.42 Meni se čini, da je g. Maretić već dao dovoljno dokaza svojih uzanih pogleda, koji ni njemu ni akademiji ne služe na čast. Kad sam ja pripovijedao o njegovim »mislima« u Savremeniku pa kad su naši akademici čuli, da tako govori i na sav glas piše predsjednik jedne akademije, sve se snebivalo i čudilo. Ja ga žalim, što tako sam čini štetu uštrb svojim velikim zaslugama oko izradjivanja rječnika. Ali dosta o tome. Vi vidite, da ja posvema odobravam ideju g. predstojnika, kojemu molim da izručite moj pozdrav i duboko poštovanje. Još bi samo trebalo da on nadje zgodna za taj posao čovjeka, marljiva i ustrajna, pa ako bi to bio srednjoškolski profesor, da mu zajamči slobodan, od službe oprošten položaj. Nu to su manje brige. Ta ne može biti da se ne bi čovjek našao!

Sada dolazim na Jirečekovu biblioteku. Tu mislim drugačije, nego li g. Šišić, jer su mi poznate prilike. Jedva je stigao glas o Jirečekovoj smrti, odmah je bugarsko ministarstvo poslalo u Beč direktora univerzitetske biblioteke (Argizova), da upotrebi sva sredstva, kako će dobiti biblioteku i rukopise Sofija. A ovdje opet neko novo društvo »za istok«, kojemu za ledjima stoji knez Liechtenstein,43 hoće da biblioteka i rukopisi ostanu ovdje. A da budu tri, javio se i češki muzej. Taj će ipak mislim odustati, jer 1 – biblioteka nije odveć velika te za muzej nije toliko važna, za cijelo preko polovice knjiga ima već biblioteka češkog muzeja. 2 – i rukopisna ostavština nije važna za Čehe, pošto se pokojnik nije bavio osim istorijom južnih Slavena, osobito Dubrovnika i srpskih zemalja.44 Tu gradju mislim da će bečko društvo svakako gledati da zadrži ovdje. Ni ja ne bih želio, da to ode u Sofiju, jer bi Bugari to ostavili kod sebe pod ključem, da ne dodje koji srpski istoričar da se posluži tom gradjom.

Da pravo kažem, meni bi milo bilo, da ta gradja može doći u Zagreb (u biblioteku ili arkiv). zato ću se propitati, kako stvar stoji. A to ću još danas ili sutra doznati od sestre Jirečekove, s kojom se može govoriti, jer je obrazovana dama, neudata, dok je udovica Jirečekova prosta babetina, koja nema ni za što drugo smisla, van – novca i opet novac, ona bi sve prodala crnom Ciganinu, kad bi dao koju stotinu kruna više od kojega naučnoga zavoda. A pošto joj je izaslanik bugarski izjavio, da je bugarska vlada pripravna svaku novčanu ponudu nadbiti za 10%, tu će valjda biblioteku zbilja dobiti Sofija. Čujem da je biblioteka procijenjena na 5 hiljada kruna, a da bečko društvo »za orient« nudja četiri puta toliko t. j. 20 hiljada. Kako ne poznam biblioteke, ne mogu reći, nije li 20 hiljada ipak vrlo mnogo; ako sada bugarska vlada ponudi još 10% više, tada mislim da će je ona i dobiti. A za rukopisnu ostavštinu čujem da je odlučeno, da za sada ne bude prodana, valjda zato, neka bi se našao novčani izvor i za taj dio ostavštine da ostane svakako u Beču.

Molim Vas, saopćite to g. profesoru Šišiću i isto tako g. predstojniku. Mislim, da će se jedan i drugi zadovoljiti sa situacijom, kakova je da je, te odustati od suvišnih koraka. Ipak ja bih bio pripravan učiniti i dalje potrebite korake, kad bi se to desilo, ma da i uvidjam već unaprijed da bi bili bezuspješni.

Srdačno vas pozdravljam.

Vaš
V. Jagić

Pismo 7.

Beč 19. 3.1918.

VIII/1 Kochgasse 1

Dragi gospodine profesore!

I ja bih se mogao poslužiti istom slovenačkom poslovicom, pošto sam slutio, da ćete odmah iza Vašeg pisma dobiti i moje od sutradan. Tako je i bilo. A ja sam Vam ipak odmah odgovorio, kako stvari stoje. Mislim, da će se baš g. šef poslije onog razlaganja umiriti, a ja mogu ovaj čas k onomu što sam Vam napisao prekjučer još dodati ovo: ako je onaj crni Bugarin (upravo nije crn, već je nekoć bio bjelovlas, a sad je sijed) obećao da će telegramom javiti bugarsku ponudu, do jučer (ponedjeljnika) ne stiže ni telegram ni pismo. Što to znači razabrat ćemo do koji dan. Ugovoreno je upravo bilo, da će udovica čekati do ponedjeljka i ako ne dodje iz Bugarske povoljna ponuda, da će prodati biblioteku bečkom društvu, koje kako sam vam javio nudja 20 hiljada. Ali udovica, koja se u taj posao ništa ne razumije, htjela bi dobiti što više te fantazira o 50 hiljada. Ja sve mislim, da je za vaše zagreb.(ačke) prilike i 20 hiljada odviše, jer nije biblioteka ni velika ni obilata rijetkostima. E, kad bi se hrvatska vlada upravo htjela upustiti u utakmicu sa bečkim društvom (i sa Bugarskom), tada dakako možete biblioteku dobiti za preveliku i preskupu cijenu. Tajno ne može se tu opraviti ništa. Da ja podjem k udovici te zamolim, da mi dopusti da zavirim u kataloge, morao bih joj, kako je sumnjiva babetina, kazati zašto to želim. Tada bi ona, razumije se, još više se polakomila te puštala da se nadbijamo.

Molim Vas, obaznajte45 dokle bi hrv. vlada htjela da se ide, ako joj nije već 20 hiljada odviše, tada ću ja poći onamo da vidim, što je biblioteka zbilja vrijedna, t. j. da li bi mjesto 20 hiljada ili ako Bugari ponude jošte više valjalo ići na više.

Moje bi mišljenje bilo, da je hrv. vlada odmah imala poslati ovamo g. prof. Šišića, da i on »študira« Jurečekovu ostavštinu, kako je študirao Argizov. Samo Vam moram sasvim pouzdano prišapnuti: da je prof. Übersberger46 veliki slavophob ili slavophag, Nijemac iz Koruške, koji će, bojim se, činiti pritisak na udovicu, ako već ne bi radi prevelike cijene htio kupiti za bečki zavod, da radije ustupi biblioteku Bugarima, nego li Hrvatima. Čak i sestra pokojnikova, i ako se osjeća Češkinjom – dok Jirečekova udovica nije dopuštala da sa bolesnim bratom govori češki, već je vikala: das ist Deutsches Haus!! – opet mi reče jučer: es wäre doch am besten, wenn alles in Wien bliebe.

Toliko za obavijest. Žao mi je, što je svečanost Preradovićeva zapela. Mladež nije imala tjerati mak na konac, ali ni vlada neće ubrati lovorika za svoju preveliku opreznost. Ja čak ne bih se bojao demonstracija, neka bi se čulo, da Hrvati nisu zadovoljni, kad bi bila ozbiljna povoda demonstracijama, ali samo onako za paradu demonstracije praviti, tomu nije vrijeme. Demonstracije imao bi praviti – sabor, koji ima dosta razloga podizati glas nezadovoljstva! ‒

Meni je za čudo, kakav to duh vlada u jugosl. akademiji. Što bi im to smetalo, da Lunaček koji odlomak iz Križanića naštampa u Obzoru.47 Meni je, da izadje, pak kad i izadje, bilo bi dobro da se o njoj mnogo ne piše, jer su danas tako luda vremena, da je svako spominjanje o Hrvatima »mjerodavnim« krugovima zazorno.

Lijepo vas pozdravljam

Vaš V. Jagić

Pismo 8.

Beč 19/3.1918.

Mnogopoštovani gospodine profesore!

Mogu Vam javiti, da se Bugari nisu odazvali nikakvom ponudom te je zato udovica ustupila Jirečekovu biblioteku ovdašnjem bečkom društvu. Za koju cijenu, ne mogu reći, jer mi toga nisu rekli, pošto je čitava stvar obavljena povjerljivo. Time je stvar riješena, a vaš g. šef može upotrebiti novac za što drugo; neka se malo strpi, dok ja odem Bogu na istinu, tada može ugovarati o mojoj biblioteci sa mojim zetom.48 Da me ne boli duša, ja bih već sada prodao biblioteku ma komu, jer radi nje moram da držim veliki stan te jedva smažem da plaćam skupu stanarinu. Ah da danas ode moje blago i bogatstvo, koje je jedino u knjigama, sutra dan umro bih od žalosti.

Sudeći po novinama, javnost je ipak zaboljela zabrana Preradovićeve proslave.49 To je donekle dobar znak!

Pozdravljam Vas.

Vaš V. Jagić

Pismo 9.

Mnogopoštovani g. profesore!

U mojem članku u Savremeniku,50 i ako je kratak, ima nekoliko štamparskih pogrešaka, koje dosta smetaju. Šteta, što mi nije poslana ovamo korektura. Pogrešno je na str. 121 u prvom stupcu redak 7: Prestingu mora da bude Piestingu (Piesting je iza Vöslau-a i Leobersdorfa blizu Wiener Neustadta). Na istoj strani u 2. stupcu redak 12 nije rado već zato, ne može se reći, da je rado govorio njemački, to ne bi bila ni istina, već je zato govorio njemački bez češkog akzenta, što se rodio u Beču i u Terezianumu polagao gimnaziju. U istom stupcu, red 18 nije god već pod t. j. pod kraj mojega službovanja, ono god ne daje nikakva smisla! Napokon u istom stupcu redak 17 zdola nije kada, već kuda. Bogami se korektor nije odlikovao!

A kada ću dobiti nekoliko otisaka?

Vaš
V. Jagić

Pismo 10.

Payerbach a/d Südbahn

22. 7.1918.

Mnogopoštovani gospodine profesore!

Na vašoj srdačnoj čestitci i pozdravu sa srećno prevaljenom osamdesetgodišnjicom lijepo Vam se zahvaljujem, uvjeravajući Vas, da mi je Vaša kao i sviju hrvatskih književnika blagonaklonost vrlo radosna utjeha kao dokaz, da niste još sasvim zaboravili starca koji spada u vaš ceh te ako baš ne može da se natječe sa mladjim svježim silama, a ono gleda bar da Vas prati svojim toplim simpatijama. U to ime hrabro naprijed na narodnu što širu prosvjetu.

Vaš iskreno odani

V. Jagić51

____________________