Tri kratke priče

IRIS

Iris nikad nije preskakala konopac kad smo ga vrtjeli na školskom dvorištu. Niti igrala »lastike«. Jedna joj je noga bila kraća. Sjela bi na zidić do sportske dvorane i promatrala. Neka osobna, bjeličasta maglica ju je pratila i sličila je na duha, kasnije smo čuli da je bila anemična.

Od drugog razreda nije rasla, ili smo mi rasli brže. Nije bila patuljčica, ali uvijek na rubu. Došla je iz Francuske, njezine su suze bile šarmantne i mirisne. Kad nas je pedagog upozorio da se zbog njezinog nježnog zdravlja prema njoj moramo uljudno ponašati, više joj se nismo nikako obraćali. Ušla je u svoj sumorni oblak i tako se kretala po školi. Nije započinjala razgovor, nije odgovarala na pitanja. Njezino rrr pod nepcem dugo ne bismo čuli, osim kod usmenog ispitivanja. Znali smo samo da se s ocem i bakom vratila iz Francuske, jezik je teško svladavala, na našu veliku radost.

Na likovnom bi joj na usko lice pala crna kosa i dva školska sata je ne bismo vidjeli. Crtala je najljepše. Njene su slike bile bajkovite. Rječite. Krali smo joj boje, jer su bile kvalitetnije. I flomastere. Nismo joj opraštali lijepu odjeću i mirisnu, valovitu kosu, a ona se nije dovoljno sramila svoje kraće noge, zato smo joj podmetali svoju. Kad bi učiteljica visoko podignula njezin rad hvaleći je, ona bi začepila uši i mrmljala no, no, no. Samo meni ne bi promaknulo kad bi crtež bacila u koš. Nisu vidjeli da crteže izvlačim; kod kuće sam ih ravnala držeći ih u mapi pod madracem. Kad bi se izravnali, pokazivala sam ih majci, kao svoje radove, potpisane. Iris nikad nije bila pozivana u naše kuće na rođendane. Moji su se hvalili susjedima i rodbini svojom Van Goghicom.

Vratila sam se iz igre, da nešto pojedem. Majka mi je otvorila vrata i ozareno rekla:

– Uđi, čeka te Iris!

Pretrnula sam. Pogledala sam u hodniku na njezin »Brod u sutonu«. Da, tonuo je. Zabolio me želudac, ali ne od gladi. Kuća je bila prazna.

– Gdje je?

– Pa vidiš, iznad kauča! – stane u dnevni boravak.

Iznad kauča je stajala velika replika »Irisa«. Majka se pohvalila da je od kolektiva na dar dobila sliku, ali da će na to mjesto doći moj rad kojeg uskoro očekuje. Odahnula sam i upitala:

– Je li Van Gogh bio Francuz?

– Ne, Holandez, ali umro je u Francuskoj.

– Od čega?

– Od ludila. Odrezao si je uho.

– Zašto si je odrezao uho?

– Nešto ga je valjda mučilo.

Sutradan sam joj u školi prišla, za vrijeme marende. Jela je neke prozirne kriške dvopeka i malo sira, pljesnivog. Pozvala sam je da popodne dođe kod mene, slušat ćemo ploče s gramofona i nešto ću joj pokazati.

Zvala sam je više puta. Nije htjela doći. Dobila sam jaku upalu uha. Cijedio mi se gnoj, morali su me operirati. Zbog komplikacija sam na otorinolaringologiji ležala više od deset dana. Iz razreda, u posjet je došla samo Iris u pratnji bake, čak ni razrednica nije došla.

Kroz suze sam joj se ispričala za slike. Rekla je da me ništa ne razumije. Ali, nasmiješila se. Prvi put sam joj vidjela osmijeh. I majci sam sve priznala, pod temperaturom. Inzistirala je da vratim sve slike, s okvirom. Za ispriku sam nosila i njezinu čuvenu štrudlu od jabuka. Iris me nije pozvala unutra rekavši da joj otac poslije posla odmara. Nisam ni baku vidjela. Uzela je kutiju sa slikama, štrudlu, te uz »merci« zatvorila vrata. U školi nismo razgovarale. Nakon osnovne više se nismo srele. Kao da se vratila u Francusku, a nije. Viđaju je u gradu. Ima kratku kosu, i više ne šepa.

Iznad kauča u dnevnom boravku i dalje vise Irisi Vincenta van Gogha.

DONACIJA ZA AZIL

Mukla tišina razbila se tek zvonjavom žličice o porculanski rub šalice, kad je trebalo otresti med i pokušati malo zasladiti otrovne riječi koje su se slegle na dno. Viktor je srknuo gutljaj, pognute glave i klonulih ramena.

– Ne radi se tu o malom mačiću kojeg treba udomiti, zar ne? – Gabrijela promrmlja više sebi u bradu. Ida je znala da sestra misli na volontiranje u udruzi »Vau&mijau«. Sjedeći do prozora i dalje je gledala kroz zavjese.

– No, dobro, sad kad znam i koliko to traje, neka sve u miru završi. Ti cijelo vrijeme nisi ni riječ rekao? Baš ništa – Gabrijela ga podbode prstom u rame.

Šutio je. Polizao žličicu. Nije dizao pogled, kao da ga se ne tiče priča o »udomljavanju mačića«. Samo je malko povukao rame k zidu.

– Mislila sam da se tako nešto događa drugima – Gabrijela zagasi opušak u punu pepeljaru i odlučnim glasom reče: – Još noćas možeš spavati tu. Sutra, kad se vratim s posla, da ne nađem ničeg tvog, ničeg. Ključeve ćeš ostaviti u sandučiću. Sve si gene razvratnog oca pokupila. Vratit će ti se kao i njemu.

– Gabi, ti ne razumiješ.

– Ne, ti ne razumiješ! Ipak sam ja starija sestra! Shvatila sam tko si i što si. Različite smo kao nebo i zemlja. Znaš, Ida, on uopće nije važan. Doći će drugi. Kad-tad, ali će doći. Ali, što ću s tobom? Kako ću to prihvatiti? Izdajica si, a volim te. Ubijaš me. Kao što je otac ubijao mamu, sad ti ubijaš mene. A i druge ćeš. Viktor će ti uskoro postati dosadan, nije tebi do njega stalo, nemaš srca. Da možete biti sretni, sve bih vam oprostila. Ovako, gadite mi se oboje.

Obukla je jaknu i stala pred izlaznim vratima. Čula se samo žličica koja je nervozno rotirala. Nije imala snage ni zalupiti vratima. Osjetila se starom, ispijenom. Zastala je. Vratila se sa stubišta u stan. Otvorila je vrata i zaderala se:

– Od ovog ćete mjeseca redovito uplaćivati donacije za azil! Jedan i drugi! Je li vam jasno?

Čekala je. Muk.

– Jeste li me čuli?

– Koliko, i koliko dugo? – čuo se Idin glas.

– Godinu dana, iznos prosječne alimentacije! Poslat ću vam dvanaest uplatnica!

– I onda ćeš nam oprostiti?

– Ne ja, nego rotvajleri koje namjeravam nahuškati na vas! Ha, Viktore, je li ti maca popapala jezik?

– Žao mi je, ne znam kako se to dogodilo. Spreman sam na trošak.

Gabrijela zatvori vrata i vedro zakorači prema izlazu iz zgrade. Nasmiješila se, pobjedonosno. Eto, broj donacija se ne smanjuje, dapače, povećava se. Sestrinska, društvena igra »Miš mora birati od koje će mace stradati« traje sve kraće i kraće, a azil će uskoro dobiti još desetak opremljenih boksova. Kad uspiju pronaći muškarce koji će biti odani, vjerni i radosni, sigurno neće trebati alimentacija. Nadala se da će mnogo ljubimaca do tada već biti udomljeno. A Ida će se valjda konačno uspjeti ubaciti na studij režije. Gluma joj baš ne leži, a to i psi osjete.

UMBERTOVA KAZNA

Umberto šutke pogne glavu i zavuče se dublje na donji krevet. Od komadića toaletnog papira napravi čepiće za uši i legne na neudobni, žičani ležaj. Još dvije godine. Ako bude primjerenog vladanja izaći će za šest godina i pet mjeseci, kako mu je objasnio dodijeljeni odvjetnik.

U ove tri godine svladao je osnove – šutnju, ne izazivati svađu za doručkom; ne gledati nikoga u oči; ne provoditi vrijeme u blizini utega i teretane; cigaretama kupovati primirje i neprimjetnost. Slomljeno rebro i napukli nos iz prvih dana naučili su ga pravilima. Srećom, ćeliju je već duže vrijeme dijelio s Lakijem, sitnim dilerom koji je također želio mir. Uskoro će im se pridružiti dva nova zatvorenika da upotpune krevete, i tko zna tko će ih dopasti. Ispružio se i zatvorio oči razmišljajući da li izabrati drugi gornji krevet dok je sad slobodan, ili mu je bolje ostati prizemljen. Vidio je kako se može letjeti odozgora, potegnut za nogu.

Boljela su ga leđa. Slaganje vreća u skladištu veleprodaje, pod budnim okom čuvara i nije toliko fizički naporno koliko ga izluđuje ta jednoličnost prekrcavanja kičme. Uvijek samo brašno, brašno, i uvijek brašno. Pluća su mu već oštećena udisanjem sitnih čestica iz propusnih vreća.

Umberto ponovno vrati film unatrag. Koluti su trebali biti zamijenjeni praznima, na određenoj poziciji ucrtanoj u putanju GPS-a, kao i predaja novca. Sergiju to nije bilo prvi put, trebala je biti rutina, ali Umbertu je to bila prva »vožnja« brodicom. Nakon izlaska iz arhipelaga prema otvorenom moru, zapuhao je vjetar, podigli su se valovi i Umberta je uhvatila slabost i povraćanje. Nije znao da je tako osjetljiv. Onda je počela padati kiša, uz grmljavinu, a Sergio je rekao da zato i biraju takvo vrijeme jer je sigurnije za posao. Odvezao je sigurnosne kolute pune najkvalitetnijeg kokaina i unio ih u kabinu. Umberto je dobio zadatak držati kormilo ravno. Nakon nekog vremena, vrijeme se proljepšalo i more umirilo. Na valovima se na stotinjak metara pojavio neki čudni plutajući predmet. Kad su prišli s brodom nadomak, shvatili su da pluta tijelo zapleteno konopom i tkaninom – padobranac.

Umberto je želio harpunom dovući ga na brod, ali Sergio je okrenuo kormilo na drugu stranu rekavši da im ne trebaju dodatne komplikacije. Umberta je strašno pogodila ta reakcija, možda zato što mu je otac bio u desantnoj jedinici, te se kao dječak naslušao priča o nesretnim padobrancima. Nisu puno odmaknuli od utopljenika, kad se odozgora začuo zvuk helihoptera, a uskoro se na obzoru pojavio policijski patrolni čamac. Umberto je shvatio da je iz zraka dojavljeno policiji da je njihov brod viđen blizu nastradalog padobranca, ali da plovilo nastavlja bez zaustavljanja. Policajci su ih prebacili na svoj čamac uzimajući njihove podatke, a ubrzo je i padobranac izvučen iz vode i nakon što je otpetljan od konopa, polegnut je na palubu te preko glave prekriven padobranom, virile su samo čvrsto vezane cipele. Na čelu je imao prostrijelnu ranu. Dakle, nije se utopio.

Da se Sergio nije oglušio na njegovu molbu da pokupe jadnika i da se vrate do najbliže luke te obavijeste muriju, vjerojatno bi ih samo tražili izjavu i uzeli podatke. Međutim, kad su policajci pronjuškali po kabini i pronašli smotuljak marihuane u kutiji šećera, bacili su se na detaljan pretres brodice, i ubrzo su spasilački koluti donijeli sve drugo samo ne spas.

Uglavnom, Umberto nikad nije vidio ljude s kojima se trebala dogoditi primopredaja, nije znao njihova imena, adrese, kretanja. Ovo mu je bio prvi »lov na veliku, bijelu ribu«, kako se to nazivalo, a već su ga zahvatile ralje Orke u crno-bijeloj uniformi.

Sud nije povjerovao u njegovu nedužnost. Dotadašnje neosuđivanje nije mu nešto naročito pogodovalo, jer uvijek netko mora poslužiti kao primjer. O nevinosti, vrlo skoro postalo je bolno razmišljati.

Ipak, volio bi razjasniti otkud prostrijelna rupa u padobrancu, jer je i ona stavljena Umbertu na teret, navodno je oružje odbacio u more. Tko ga je upucao? O tomu razmišlja većinu vremena. A vremena ima na pretek. Nije relativno, kako tvrdi sijedi, kuštravi starac isplaženog jezika, koji, kao padobranac visi selotejpom učvršćen na zidu, odmah do Lakijeve Pamele Anderson bez padobrana. Ako ikad izađe, a izaći će, potražit će Sergia nadajući se da ga neće naći.*

____________________

* Diana Rosandić Živković, rođena je 1964. g. u Rijeci. Završila ekonomsku školu. Od 1996. postala član DHK, a od 2000. član HZSU, te kao profesionalna književnica živi i radi u Rijeci.

Prevođena na engleski, talijanski, španjolski, slovenski, makedonski, njemački, bugarski i mađarski. Poeziju i prozu objavljuje u časopisima. Pjesme su joj nagrađivane, neke uglazbljene. Sudionica je mnogih književnih susreta i manifestacija.

Na Filozofskom fakultetu u Rijeci uvrštena s dva romana u izbornu lektiru, (Lanterna i Moj moza(i)k), a Maja Opačak je diplomirala 2004. g. s temom: Proza Diane Rosandić.

Roman Lanterna dobio je prvu nagradu Drago Gervais 1995. Godine 2007. uvrštena je u knjigu PUENTES – POESIA Croata, diez poetas contemporaneos prevedenu na španjolski jezik (Željka Lovrenčić). KnjigaGolubica Mira / Colomba di Pace osvojila je u Trstu 2008. g. nagradu »Umberto Saba« za najbolje prevedenu zbirku na talijanski jezik (prijevod Giacomo Scotti i Vanesa Begić). Pjesme su joj 2009. objavljene u talijanskoj monografiji Arte nel segno di Carmelo Zotti, poesia. Zastupljena je 2010. godine u talijanskoj antologiji ženskog pjesništva Petali u nakladi »Verba Volant« iz Belluna (prijevod G. S.).

U prijevodu Željke Lovrenčić na španjolski jezik zastupljena je u knjigama: El roce de la mariposa (Poesia croata contemporánea) 2010, te Bajo la ceniza del antiguo fuego (Poesia de Croacia) tiskana u nakladi »La Zonámbula« iz Meksika iste godine. Pjesma Ne dotiči se mržnje u prijevodu na talijanski (G.S.) prvonagrađena je u Faenzi (Italia), na međunarodnom literarnom natječaju za žene Ma adeso Io. Ista je pjesma uvrštena u likovnu monografiju EL COLOR DE LA VIDA poznatog španjolskog slikara i kipara Cristóbala Gabarróna.

Pjesma Modrine tiskana je u zborniku Hod se nastavlja s natječaja Josip Ozimec u Mariji Bistrici (2010). Rukopis Na istom zarezu« uvršten je među pet najboljih na natječaju Jutra poezije za nagradu »Josip Sever« 2011. Rukopis »Baj-bajka o divovima« uvršten je među najboljima za nagradu Drago Gervais 2013.