Što je povijest Matošu?

Središnja figura hrvatske književne moderne, Antun Gustav Matoš, ujedno je autor tematski heterogenog novinarsko-feljtonističkog opusā koji opsegom uvelike nadmašuje njegovu književnu produkciju. U feljtonima je progovarao o iznimno širokom spektru fenomena i problema društveno-humanističke provenijencije, a među njima, u nekoliko tekstova, i o povijesti. Zadaća ovoga članka jest prikazati i proanalizirati Matoševa promišljanja o povijesti kroz tri osnovne točke njegova pristupa toj temi, te pokušati utvrditi jesu li te tri točke u korelaciji. U fokusu će dakle biti AGM-ovo kritiziranje načina na koji se odvija nastava povijesti u hrvatskim školama, problematiziranje aktualnog trenutka hrvatske historiografije te promišljanje o ulozi povijesti u konstituiranju nacionalnog identiteta i buđenju nacionalnih osjećaja.

»Sva šupljina« nastave povijesti u hrvatskim školama

Kao tri glavna izvora za razmatranje Matoševa pristupa problemu nastave povijesti izdvajamo sljedeće članke: Ferije (objavljen u listu Hrvatsko pravo, VIII, br. 1996, str. 3–4; Zagreb, 5. VII. 1902), Gimnazijski naš sistem (Novosti, I, br. 45, str. 1; Zagreb, 7. IX. 1907)i Sastanak naših srednjoškolaca (Hrvatsko pravo, XIV, br. 3822, str. 3, Zagreb, 14. VIII. 1908).

Upravo je povijest, uz hrvatski jezik, AGM u Ferijama ocijenio »najvažniji[m] predmet[om] svake hrvatske škole«, pa mu je sigurno baš zbog toga silno smetalo što se upravo na njezinom primjeru »najbolje vidi sva šupljina naše nastave«.1 Uzrok nastanka spomenute šupljine pronalazio je u obrazovnom sustavu i njegovoj tendenciji stvaranja zavisne i odnarođene, Beču i Budimpešti odane inteligencije, budućih profesorskih kadrova2 koji svoje obrazovanje završavaju nemajući pojma o nacionalnoj povijesti. Takvo je stanje, držao je Matoš, posljedica atmosfere u hrvatskim školama, u kojima se »naša povijest [...] vrlo slabo kultivira« a hrvatsko ime »službeno svakom prilikom prešutkuje«, u kojima je »opasno« biti domoljubom i »zabranjeno govoriti o – hrvatskoj slobodi i velikim Hrvatima«.3

Doduše, analiza sadržaja tadašnjih školskih udžbenika koju je proveo Charles Jelavich4 pokazuje da je Matoš u svojim ocjenama ipak pretjerao, što za gorljivog starčevićanca i nije bilo neobično. Naime, i onim temama iz hrvatske povijesti do kojih su posebno držali pravaši (npr. srednjovjekovno kraljevstvo i zrinsko-frankopanska urota) u udžbenicima je posvećena primjerena pažnja, a često je naglašavano da su Hrvati podnosili (pre)velike žrtve u obrani Monarhije i Habsburga, kao i da te žrtve Beč nikada nije adekvatno vrednovao. Naravno, ne mora nužno značiti da su nastavnici povijesnim temama pristupali na isti način na koji su one prezentirane u udžbenicima, te je moguće da je doista bilo onih koji su u praksi zanemarivali sadržaje iz nacionalne povijesti i kod kojih je bilo opasno govoriti o hrvatskom patriotizmu, pa je možda i sâm Matoš imao osobna iskustva s takvim nastavnikom. Dakako, takve bi tvrdnje spadale u sferu nagađanja.

Valja napomenuti da su tijekom dvaju posljednjih desetljeća XIX. st. pravaški političari često kritizirali način odvijanja nastave povijesti, ponajprije u srednjim školama. Sporno im je bilo »loše« učenje hrvatske povijesti, ali i »posrbljivanje« hrvatskih škola, koje se, između ostalog, ogledalo u iznimno opširnom gradivu o Srbima te podržavanju ideje južnoslavenskog zbližavanja u školskim udžbenicima iz povijesti. Na optužbe iz pravaških redova, sveučilišni profesor i tada vodeći hrvatski slavist Tomo Maretić odgovorio je tvrdnjom da se povijest »mora učiti onako kako se dogodila, a ne onako kako bi je htjela prikazati Starčevićeva Stranka prava«. Pritom ipak valja imati na umu da su tadašnji učitelji »gotovo jednodušno« podupirali ciljeve južnoslavenskog nacionalnog jedinstva, kako Jelavich navodi u svojoj knjizi.5 U svakom slučaju, čini se vjerojatnim da je Matoš, kao i inače, i ovdje prihvaćao pravaški stav, odnosno da je i njemu smetalo profesorsko i udžbeničko naginjanje »južnoslavenskom« umjesto »hrvatskom« konceptu poučavanja povijesti.

Uz dosad navedeno, AGM je funkcioniranju nastave povijesti zamjerao i ignoriranje sadržaja iz bliže prošlosti, a taj detalj treba povezati s njegovim nezadovoljstvom kukavnim političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim prilikama u nagodbenoj Hrvatskoj, o kojima je nerijetko i sâm pisao s izrazitom dozom oštrine i gorčine. Stoga je vjerojatno smatrao da bi s uzrocima stanja u kojemu se Hrvatska nalazi trebalo upoznati i mladež, te joj tako oblikovati stavove o Dvojnoj Monarhiji i dvama politički najjačim narodima u njoj. Jelavicheva analiza svjedoči da su sadržaji iz povijesti XIX. st. u tadašnjim udžbenicima dosita bili vrlo sažeto prikazani, u čemu se očituje težnja »izbjegavan[ja] događaj[a] koji bi mogli imati aktualne političke implikacije«6.

Hrvatska historiografija – tek »u povojima«?

Problemu stanja hrvatske historiografije Matoš se posvetio u članku Lijepa knjiga (Hrvatska sloboda, IV, br. 11, str. 3–4; Zagreb, 14.I.1911.), u kojemu je istaknuo da je »naša povijest tek u povojima« te da »nemamo izrađene ni političke, pragmatične detaljnije povijesti, a kulturnoj hrvatskoj povijesti još ni traga«7. Povjesničarka Mirjana Gross početak razvijanja i »poznanstvenjivanja« hrvatske historiografije smješta u drugu polovicu XIX. st. te ističe da je unatoč »skromnim mogućnostima, hrvatska profesionalna historija [...] u posljednjih tridesetak godina [postojanja Austro-Ugarske] Monarhije [dosegla] razinu koja se može usporediti s načinom istraživačkoga rada i rezultatima najboljih europskih historiografija«.8 Stoga Matoševu ocjenu da je hrvatska povijesna znanost 1911. godine »tek u povojima« ipak valja označiti pretjeranom. No stasanje hrvatske historiografije treba shvatiti kao proces koji traje, te se čini da bi se upravo u tom okviru moglo pronaći razlog Matoševa prenagljivanja s ocjenom njezina stanja početkom drugog desetljeća XX. stoljeća.

Matoš je u Lijepoj knjizi podsjetio i na primjedbe onih koji su isticali da hrvatska mladež ne treba učiti nacionalnu povijest, a takav stav objašnjavali tezom da je hrvatski historizam nesuvremen, nepraktičan, nerealan i romantičarski. Iako i sâm kritički nastrojen prema hrvatskoj historiografiji i njezinim domašajima, zauzeo je sasvim suprotan stav, naglasivši da su »sve renesanse, svi preporodi plod historijskih studija«, koje stoga valja tretirati kao »glavno sredstvo hrvatskoga preporoda«,9 čime je zapravo predodredio i glavni zadatak povjesničara. S obzirom na doživljavanje povijesti kao oruđa u službi narodnog preporoda, pomalo se neobičnim čini podatak da je Matoš u feljtonu U dobro staro vrijeme (Obzor, LIII, br. 130, str. 1–2, Zagreb, 12.V.1912.)dao primat proučavanju kulturne i povijesti privatnog života u odnosu na političku i povijest javnog života10.

U nekima od svojih članaka AGM je i ocjenjivao određena djela hrvatskih povjesničara. Posebno pohvalno (i opširno) pisao je o knjizi profesora Stjepana Srkulja Izvori za hrvatsku povijest, označivši je kao »srž povijesti hrvatske« i djelo bez kojega »ne bi trebao biti ni jedan Hrvat koji zna čitati i misliti«11. Pozitivno se izrazio i o »divn[om], monumentaln[om] [...] najveće[m] i najljepše[m] izdanj[u] među svim našim dojakošnjim knjigama«12, Povijesti Hrvata od najstarijih vremena Vjekoslava Klaića, a naglasio je i važnost »historijsk[ih] i državopravn[ih] studija« Đure Stjepana Deželića13. Također, smatrajući da je »povijest privatnog i kulturnog našeg života vrlo slabo obrađena«, bitnima je ocijenio ona djela koja su mogla rasvijetliti te segmente prošlosti, poput memoara grofa Adama Oršića, »divn[e] Tkalčev[e] kulturn[e] slik[e] Hrvatske od XVIII. vijeka pa do 1848.« te Zapamćenja fra Grge Martića.14

U recenziji monografije Pad Dubrovnika Luje Vojnovića (Hrvatska smotra, IV, br. 61, str. 161–164; Zagreb, 10.III.1909.) Matoš je sam za sebe iskreno (i neobično skromno, rekli bismo) naveo da nije stručnjak, odnosno da nema »sprem[u] specijalnog historijskog kritičara«15. No sud o Vojnovićevoj knjizi ipak nije izostao – okarakterizirao ju je »fenomenaln[im], izvanredn[im]« djelom, ali spomenuvši i nekoliko nedostataka (npr. zanemarivanje kulturne i socijalne komponente dubrovačke povijesti; razvučenost i konfuznost; brojni izrazi tipični za srpski jezik).16 U prikazu Pada Dubrovnika AGM se dotaknuo i općeg, u ovom radu već spomenutog problema hrvatske historiografije – nedovoljnoj posvećenosti događajima iz bliže povijesti. Taj mu se aspekt učinio dodatnim razlogom da čitateljima preporuči Vojnovićevu monografiju –

[p]rvo djelo u Hrvatskoj gdje se širokim vidicima i širokim crtama slika noviji događaj iz naše povijesti. Jer, kako je poznato, mi za novije doživljaje našeg naroda, za naš javni život u 19. vijeku »povjesnice svoje ne imamo«, nemajući čestite historije ni o sudbonosnoj 1848. godini, nemajući prema tome ni povjesničnog shvatanja za našu savremenost, za pojave kao Nagodba, pa Ilirizam i nacionalizam17, Strossmayer i Starčević.18

Iz citiranog se odlomka jasno uočava i razlog Matoševa inzistiranja na važnosti i potrebi govorenja i pisanja o recentnijim povijesnim zbivanjima – analiziranje i rasvjetljavanje »bliže« povijesti put je k boljem razumijevanju sadašnjosti, a onda i, mi ćemo se nadovezati, smjernica ili putokaza za djelovanje u cilju ostvarenja bolje budućnosti.

Dodajmo da je u svoje bilježnice (npr. Bilježnice VII., VIII., IX., X., XIII.) Matoš znao zapisivati ekscerpte i podatke iz hrvatskih i stranih historiografskih djela – npr. iz Herodotove Povijesti, Voltaireove Histoire de Charles XII., potom Histoire de France Henrija Martina, Najnovijeg doba hrvatske povijesti Rudolfa Horvata ili njemačkog izdanja djela History of Frederic II of Prussia Thomasa Carlylea.19 S velikom dozom sigurnosti možemo tvrditi da su takvi zapisi nastajali kako bi potom Matošu poslužili kao izvori za pisanje nekih od njegovih feljtona u kojima se doticao povijesnih (ali i aktualnih) tema, bilo s političkog, bilo s društvenog, bilo s kulturnog aspekta.

Povijest i nacija ‒ Matoš na Renanovu tragu

Matoševo analiziranje hrvatske historiografije i hrvatskog obrazovnog sustava svoj puni smisao dobivaju tek kad ih se promatra u kontekstu njegova prihvaćanja stava francuskog filozofa i povjesničara Ernesta Renana o modernim narodnostima kao historijskim produktima20, pri čemu se diferencijacija među narodnostima temelji upravo na posebnostima povijesnih i kulturnih okolnosti u kojima su se pojedine narodnosti izgrađivale. Tako Matoš u članku Sastanak naših srednjoškolaca (Hrvatsko pravo, XIV, br. 3822, str. 3; Zagreb, 14.VIII.1908.), u kojemu objašnjava pravašku nacionalnu ideologiju, suprotstavljajući je ideologijama ilirizma i jugoslavenstva, piše sljedeće:

Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu [...] da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada [...] zaključuje: »Moderan narod je dakle historijski[istaknuo A. G. M.] rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu«. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase, nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je, dakle, poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog, hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu.21

Matoš se na Renana i misao o posebnosti naroda temeljenoj u povijesnom razvitku vraćao u nekoliko članaka u kojima se bavio nacionalno-povijesnom problematikom. U članku Obradović (Obzor, LIV, br. 11, str. 1–2; Zagreb, 12. I.1913.) renanovskom se argumentacijom služio kako bi objasnio odnos Hrvata i Srba:

Hrvati i Srbi su dva naroda jer su tečajem historije dvije posebne povijesti, dvije posebne države i državne misli. Jedno pleme, ali dva naroda [...]22

U članku Hrvatski nacionalizam (Obzor, LIV, br. 175, str. 1–2; Zagreb, 29.VI.1913.) na misao francuskog filozofa nadovezao je stav hrvatskog političara i pisca Mihovila Pavlinovića, jednoga od najznačajnijih predstavnika hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji:

Po Renanu je narod(da opetujem ovu dobru definiciju najkompetentnijega) historijski učinak niza istociljnih činjenica. Narod je, dakle, pojam državopravni i historijski, a ne tek etnografski i filološki. Jedinstvo pasmine i jezika ne čine još naroda. Narod je rezultat posebnog, jedinstvenog razvitka historijskog i kulturnog.Prema tome je hrvatski narodonaj dio slavenskog, jugoslavenskog plemena, što živi na području posebne historijske, državne i kulturne hrvatske misli.»Narod bez prava povijesnoga nije narod ili, bolje rekuć, to je nahodnarod« — veli M. Pavlinović (Misao hrvatska i srpska u Dalmaciji) dokazujući da se posebna narodna misao srpska u Dalmaciji pojavila tek 1880.23

Iz Matoševa shvaćanja zajedničke povijesti kao važnog elementa u formiranju političkog i kulturnog modela hrvatske nacije24, proizlazi doživljavanje povijesne znanosti kao sredstva nacionalnog buđenja i osvješćivanja posredstvom čuvanja i njegovanja kulta hrvatske tradicije i velikih hrvatskih povijesnih ličnosti, odnosno njihovih junačkih djela, pri čemu posebnu važnost dobivaju pravaški ideologemi, odnosno institucije državne vlasti i simboli neovisnosti poput kralja Zvonimira, Zrinsko-frankopanske urote i političkog nauka Ante Starčevića.25 Najistaknutiju poziciju među njima zauzimaju ideologemi o srednjovjekovnom hrvatskom kraljevstvu i tradiciji samostalne države te ideologem hrvatskog državnog prava. Njima se Matoš služi kako bi naglasio povijesnost, dugotrajnost i neprekinuti kontinuitet hrvatskoga političkog subjektiviteta, te oblikovao politički i kulturni model hrvatske nacije.

Zaključak

Za sam kraj preostaje odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu ovoga članka: Što je povijest Matošu? Evidentno je da AGM povijest, kao uostalom i mnoge druge društvene i političke fenomene koje je obrađivao u svojim feljtonima, promatra s pozicije pravaškoga nacionalnog ideologa – povijest je dakle Matošu oruđe kojim dokazuje hrvatsku političku i kulturnu, a time i nacionalnu posebnost u općem smislu; oruđe u službi narodnog preporoda, tj. aktiviranja »uskladištene« narodne energije za suvremene nacionalne potrebe. Matošev se politički svjetonazor u tom okviru ogleda i u poziciji domoljuba ogorčena spoznajom da mladi ljudi u život ulaze »bez mnogo poznavanja onoga što je Hrvatu najpreče: bez hrvatskog duha i hrvatske svijesti«26, preduvjeta za uspješnu izgradnju i jačanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Upravo stoga je povjesničarima namijenio ulogu svojevrsnih lučonoša u procesu nacionalnog buđenja, svjestan da »samo ona snaga umire koja je bez povjesničara«27.

Slijedom toga, Matoš je u svoje poimanje povijesti uklopio i utilitaristički pristup problemima nastave i historiografije, pristup kakav su njegovali i povjesničari zaslužni za poznanstvenjenje hrvatske povijesne znanosti, koji su svojim istraživanjima nastojali legitimirati hrvatsku nacionalnu osobnost i naglasiti državnopravni kontinuitet u vrijeme nacionalno-političkih trvenja s moćnijim prekodravskim susjedom28. Ipak, djelovanje nekih od tih povjesničara s Matoševim se stavom sudara u pogledu pristupa projektu južnoslavenskog političkog i kulturnog okupljanja, čemu AGM, kao pravaš, nije bio sklon. Pogledi na tri međusobno isprepletene točke povijesne tematike i problematike koje smo u ovom radu obrađivali, usko su povezani s Matoševim političkim uvjerenjima i rodoljubnim osjećajima, kao i njegovim, za života mu nedosanjanim, snom o samostalnoj hrvatskoj državi.

Izvori (Matoševi članci i zapisi iz Bilježnica)29

1. Đuro Stj. Deželić (IV, 239–247)

2. Živi i mrtvi (V, 264–270)

3. Dr. Lujo knez Vojnović: Pad Dubrovnika (VI, 187–193)

4. Ferije (XV, 33–36)

5. Gimnazijski naš sistem (XV, 143–145)

6. Sastanak naših srednjoškolaca (XV, 173–176)

7. Lijepa knjiga (XVI, 7–10)

8. Jubilej (XVI, 22–26)

9. Platonski dijalozi (XVI, 30–33)

10. U dobro staro vrijeme (XVI, 64–69)

11. Obradović (XVI, 91–95)

12. Hrvatski nacionalizam (XVI, 115–120)

13. Bilježnica VII. (XVIII, 7)

14. Bilježnica VIII. (XVIII, 65, 87)

15. Bilježnica IX. (XVIII, 130)

16. Bilježnica X. (XVIII, 148)

17. Bilježnica XIII. (XVIII, 220)

____________________