Prokletstvo Facebooka

Hrvoje Šalković dobro je poznato ime suvremene hrvatske književnosti i nije ga potrebno posebno predstavljati. Pitanje je ipak koliko tituliranje pisca jednim od najčitanijih i najpopularnijih u Hrvatskoj može utjecati na unaprijed stvorenu čitateljsku rezerviranost ili pak na veću spremnost da se posegne za knjigom tako brendiranoga autora. Dakako, tu je i pitanje uspjelosti ili neuspjelosti »pravoga« krimića koji po prvi put potpisuju neka od imena uvrštena u bibliotečni niz Balkan Noir u sklopu koje je objavljen i Šalkovićev krimić Valcer protiv Eintrachta.

Odmah je potrebno istaknuti da čitatelj neće ostati razočaran čitanjem Šalkovićeve proze. Autor se potrudio spojiti neke elemente svoje dosadašnje poetike sa samo prividno jednostavnim zahtjevima kriminalističkoga žanra. Nadalje, roman sadrži u većoj ili manjoj mjeri odrednice kojima je definirana njegova prozna struktura – zločin, istragu, prijetnju, potjeru i kaznu – čime su osigurane sve sastavnice za jednu uspjelu krimi-recepturu.

Napetost se postiže prevladavanjem turbulentne istrage koju vode policijski inspektori Vlado Grof i Goran Žica. Taj zanimljiv suradnički par znači mnogo više od onoga što im je nametnuto njihovim nužnim ulogama izvršitelja pravde. Grofova je karijera pred izdisajem jer za dva tjedna odlazi u zasluženu mirovinu, no uzvrtloženi događaji oko istrage i osjetljivo razdoblje prijelaza iz jedne životne faze u drugu navode ga na sređivanje računa i raščišćavanje s prošlosti u kojoj je najcrnji trenutak slučajno ubojstvo radnoga kolege, prijatelja iz djetinjstva i ujedno sestrina muža. Proganjanje prošlosti obilježava i Žicu koji se iz problematičnoga domca i sitnoga kriminalca preobražava u pripadnika odreda »dobrih« momaka i ne baš uspjeloga obiteljskog čovjeka. Prema tome, Grof i Žica nisu samo inspektori koji žele stati na kraj serijskim ubojstvima nego i osobe ranjene unutrašnjosti koju nastoje izliječiti popunjavanjem bolnih praznina – Žica traženjem očinske figure u Grofu, a Grof ispunjavanjem te uloge u odnosu prema Žici i prema Leu, nećaku koji njegovom krivnjom ostaje bez oca.

Rasap društvenih vrijednosti i zakonā kao posljedica narušenih obiteljskih relacija uočljiva je također u odabiru zločinca i njegovih teških prekršaja. Tomislav Kralj, također bivši korisnik istoga doma za maloljetnike kao i Žica, nožem ubija svoje žrtve uz ritualno odsijecanje njihovih prstiju kojima su mu na portalima dnevnih novina tipkali uvredljive komentare preko svojih Facebook profila, a što je bila reakcija na njegove prijeteće komentare preko profila Crnog jahača. Još jedan ključni lik jest psihologica Maja koja tumači Kraljeva brutalna ubojstva kao posljedicu želje za osvetom i manjka samopouzdanja. Ispostavlja se da je dijagnoza točna, pogotovo što je posrijedi osoba u djetinjstvu izložena brutalnom obiteljskom nasilju. Prema tome, opet se potvrđuje da Šalkovićev krimić nije samo standardna priča o ubojstvu koja bi se zasnivala na traženju odgovara na pitanje tko je ubojica nego se u njoj, koliko je to moguće, usporedno nastoji ponuditi odgovor na pitanje zašto je do zločina uopće došlo. Kao posebno aktualan problem u okviru sociokritičkoga podteksta krimića naročito je istaknuto »prokletstvo« Facebooka koji je postao, među ostalim, prostorom stvaranja virtualnoga identiteta, mjestom narcisoidnoga samopredstavljanja, necenzuriranoga i često ispraznoga verbalizma, ali i novim izvorištem stalne prijetnje i opasnosti za nedovoljno oprezne i lakoumne pojedince.

Koliko god se govorilo o svijetu krimića kao o književnom svijetu u kojem vladaju samo njemu svojstvena pravila, krimić ima i svoju referencijalnu ulogu, jer u primjerima kao što je Šalkovićev roman djeluje poput ogledala društva. Društvene činjenice na suptilan se način kanaliziraju uz pomoć kriminalističkoga romana koji očito nema samo zabavnu ulogu nego se istodobno u njemu nastoje pretresti i neke od gorućih tema sadašnjice. Osim dinamičnih dijaloga začinjenih psovkom, kolokvijalizmima i dijalektizmima, kritičkom oslikavanju izvanknjiževne zbilje i postizanju učinka stvarnosti naročito doprinose relativno kratke, ali uvjerljive analepse vezane uz pojedine likove kao što su Grof, njegova nova ljubav Vera, Žica i njegova nova ljubav Maja, njezin otac, poznati odvjetnik, zatim policijski načelnik i, naravno, Tomislav Kralj. Brzopoteznim vraćanjem u prošlost moguće je bolje shvatiti egzistencijalnu sadašnjost likova, kao što je primjerice beskrupuloznost Majina oca, ratnoga profitera i »reketara« koji želi na silu urediti privatni život svoje kćeri odabirući joj čak i momka iz poželjne obitelji s pedigreom.

Iako roman završava vraćanjem narušene ravnoteže kažnjavanjem psihopata prstosijeka, Žica i Grof svejedno nisu prikazani kao neokaljani polubogovi kojima sve ide od ruke samo zato što su na »pravoj« strani. Stroga podjela na »dobre« i »loše« zaobiđena je pripovijedanjem o Žici i Grofu kao o ljudima koji znaju dobrano zastraniti, iako se zbog toga u idejnom smislu riječi svejedno ne zapada u moralni relativizam. Grof utjehu traži u alkoholu, a da bi zaradio novac za svoju na smrt bolesnu suprugu služi se ucjenjivanjem i preprodajom »robe« otete dilerima, dok Žica isto tako ne preže od mutnih poslova, drogiranja i ljubavnih avantura.

Žica i Grof utjelovljuju nježne grubijane kakve su na filmu uvjerljivo tumačili, primjerice, Mel Gibson i Kevin Costner. Šalkoviću bi se možda moglo prigovoriti za seksizam jer Maja, visokoobrazovana djevojka, mašta o »visokom, snažnom muškarcu, neustrašivom avanturistu, potpuno neovisnom o društvenim normama, divljaku i pjesniku, sve u isto vrijeme, lopovu i pravedniku, siledžiji i nježnom ljubavniku, o nekome tko će je uzeti u naručje i učiniti da se prvi puta u životu osjeti ženom«. Međutim, u kontekstu čitavoga romana takav je prigovor neopravdan jer su dva glavna lika itekako svjesna svoje grešnosti i nesavršenosti, a scene njihovih »uleta« svojim novim izabranicama, koliko god zvučale mačistički i tipično šalkovićevski, zapravo su iskrene u svojoj neposrednosti i humorističnosti.

Osim toga, inspektori se nerijetko nalaze u »slijepim ulicama«, istraga tapka u mraku jer još ne znaju motiv ubojstvima, nema gotovo nikakvih dokaza i svjedoka, ubojica ih »vuče za nos« ostavljajući žrtvine prste pokraj usnuloga inspektora Grofa te potajno slikajući istražitelje objavljujući njihove fotografije na internetu. Motiv slučajnosti također igra bitnu ulogu kao i motiv zločinca koji sam navodi inspektore da ga otkriju u završnom obračunu na jednom tajlandskom otoku. Šalković je svoju strast za putovanjem i potrebu za opisivanjem svojih putnih iskustava pretočio u diskurs jednoga krimića premještajući radnju na egzotični Phuket. Tajland je inače Šalkoviću omiljena lokacija, a osim njega vratio se još jednom motivu – ponavljanom fotografiranju. Čitateljsku znatiželju i sumnju pobuđuje uporno Žicino fotografiranje slova koje sam ispisuje ili ih izdvojene fotografira s pojedinih javnih natpisa. Pred kraj romana otkriva se da je riječ o Žicinoj isprici supruzi zbog kćeri – opet virtualnim putem – jer joj kao rezultat svojih napora mobitelom šalje ispriku (OPROSTI, ZBOG NJE) sazdanu od svih slova skupljenih tijekom radnje romana. Time kvalifikacija nježni grubijan dobiva još jednom svoju potvrdu.

Da Šalković na području praktične primjene kriminologije nije prazna ploča, vidljivo je na osnovi upotrebe vrlo zanimljivih izraza poput »hlađenja« (likvidiranje kriminalca po kratkom postupku), »zid šutnje« (nepriznavanje zločina), »zlatni most« (pogodan trenutak za dobivanje priznanja) ili »nagaziti na nečiju traumu« (uznemiriti istraumatiziranu osobu tako da postane nasilna). Već je spomenuto kako se približavanje stvarnosti hrvatske metropole ozbiljuje živahnim jezikom likova koji »ne paze« kako govore. Međutim, dok je time u većini primjera postignuta jezičnostilska uvjerljivost, ipak valja naglasiti i slabije uspjele trenutke takve karakterizacijske retorike. Likovi staroga brice, ubojičine bivše stanodavke i udovice kao i njegova bivšega poslodavca mesara izrazito su jezično obilježeni jer govore jezikom koji je pod snažnim utjecajem kajkavskoga dijalekta. Pri tom se neuvjerljivim čine pojedini izrazi poput danas već zastarjelih zaziva »Jezuš« i »Isusek« koji u spoju s ostalim tekstom djeluju naivno jer valja sumnjati u njihovu čestu upotrebu prikladniju za, recimo, pripovijetke Slavka Kolara. Ipak, valja napomenuti da je takva retorika zapravo djelomice funkcionalno upotrijebljena za komično dočaravanje malograđanskoga snebivanja. Takva pobožna uskličnost u suprotnosti je s varanjem poreznika udovičinim neprijavljivanjem Kralja kao stanara te njegovim radom na crno kod mesara jer je jednostavno takvo vrijeme besparice .

Stari brico glasnogovornik je »starih« u koje svrstava i uglađenoga Grofa, a obojica pripadaju naraštajima koji su imali čast svjedočiti nogometnom okršaju Stjepana Štefa Lamze protiv Eintrachta. I sâm protivnik tehnoloških novotarija Grof je opisan kao svjedok »lijepe« i »iskonske« povijesti u kojoj je nogomet doveden do razine umjetnosti pa se tada nije odigrala tek nogometna utakmica između domaćega i stranoga kluba, nego pravi »valcer protiv Eintrachta«. Takva postavka u skladu je s nostalgičnim razmišljanjima novopečenoga umirovljenika, a njome je stvorena opreka idealizirane prošlosti s navodno pravim vrijednostima i računalnom simulacijom obesmišljene suvremenosti. U skladu s tim moguće je također govoriti o subverzivnosti Šalkovićeva krimića također posredovanom Žicinom sumnjom u popravljivost ljudskoga roda zbog toga što smatra da smo svi žrtve drugih žrtava u začaranom krugu zla iz kojega nema izbavljenja.

Prema tome, u Šalkovićevu novom romanu ništa nije onakvo kakvim se isprva čini. Posrijedi je krimić zanimljive fabule, ali istodobno to je djelo s nezanemarivom društveno-kritičkom potkom; inspektori su izvršitelji pravde, ali i sami u određenoj mjeri uronjeni u kriminal; unatoč sretnom kraju kojim se izražava optimistična vizija svijeta, javlja se sumnja u iskorjenjivost zla te djelo poprima pesimističan karakter. Dakle, Valcer protiv Eintrachta u dovoljnoj mjeri (ni)je klasičan krimić te ga zato valja proglasiti prilično dobrim ostvarenjem u granicama svojega žanra. Čitateljstvu je ovo dovoljan razlog da obvezno posegne za ovim ostvarenjem, ali i novim autorovim ukoričenjem kriminalističke tematike kao što je Nova miss Čilea iz 2015. godine.