Posljednja predaja

Iz misli ga prenu veseo, bezbrižan dječji kikot. Pogled kroz prozor radne sobe obuhvati dio travnjaka na kojem su se plavokosi dječak i tigrasta siva mačka nestašno poigravali vrtnim šmrkom za polijevanje cvjetnih lijeha i travnjaka tako što bi dječak naglo mijenjao smjer tankog mlaza vode, a mačka poskakivala, nastojeći uvijek iznova zaskočiti nestašni curak. Taj su ga smijeh i bezbrižna dječakova igra s kućnim ljubimcem neobična imena za jednoga mačka (nazvali su ga Miško) ispunjali toplinom i dragošću kakvu je u posljednje vrijeme rijetko znao oćutiti. Licem mu časovito, poput nenadane radosne misli, preleti tanki, nesigurni osmijeh potaknut viđenim prizorom pa se odmah potom vrati prijašnjim mračnim mislima što su ga opsjedale sve od neobična sastanka na kingstonskoj tržnici. Ni ovdje, dvije tisuće kilometara i gotovo deset godina daleko od zavičaja, koji je bio prisiljen napustiti, nisu mu dali spokoja ni mira.

Ali, tko su uopće bili ti »oni«? Nepoznata lica iz sjene. Ubojice dječjih lica. Egzekutori lažnih imena. Poslušnici svojih političkih gospodara i nalogodavaca. Komunističke vlasti jednostavno nisu bile spremne zaboraviti i oprostiti »grijehe« svima onima koji su mislili drukčije, koji svoje živote nisu željeli živjeti onako kako je ona država to od njih očekivala i kako im je propisivala. Supruga Libuša to bi jamačno razumjela, ni u njezinoj Čehoslovačkoj nije bilo drukčije, ali kako tako nešto objasniti djetetu od šest godina? Kako ga pripremiti na to da bi uskoro mogao postati siroče bez oca samo stoga što se tamo negdje, u Beogradu, nekome nije svidjelo ono što je objavljivao u svojim radio feljtonima o »Hrvatskome proljeću«, o režimu koji je sve sudionike toga proljeća izvodio pred partijske sudove, vodio protiv njih inscenirane procese, zatvarao ih po kazamatima, uskraćivao im mogućnost zapošljavanja, riječju branio im živjeti, jer se nisu slagali s onim što je taj isti režim propovijedao i čime je već desetljećima ispirao mozgove ljudima, od onoga »dajem časnu pionirsku riječ... da ću biti vjeran sin svoje domovine...« do trenutka kada su kao ročnici prisezali da će »čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti«!? Premda nisu mogli znati, nitko od njih nije mogao ni posumnjati da je u trenutku prisege, dok su svježe ostriženih glava, postrojeni na usijanom betonu pulskoga sabirnoga centra, u svečanim bijelim uniformama ratne mornarice izgovarali te »svete riječi«, on samo otvarao usta, hineći prisegu, a u sebi izgovarao tužnu, dječačku molitvu, prepunu straha, ali i nade, koju je puno godina poslije prenio i na maloga Tomicu:

Anđele, čuvaru moj, primi me u zaklon svoj.
Molim te lijepo,
prosim te smjerno,
cijele te noći
čuvaj me vjerno.

A noć je potrajala sve do danas pa bi sada, eto, i da se prelije na Otok... da zamrači nevini san i njegova sina, djeteta rođena u slobodnu svijetu, koji o onome drugome, o svim njegovim užasima i strahotama ne zna baš ništa, a koje može saznati samo od roditelja i njihovih sve blijeđih i nesigurnijih sjećanja. Ako i kada za to dođe vrijeme. A doći će! Jer zaborav je siguran put u smrt. Zaborav svega onoga što se događalo u prošlosti... našoj i mnogih drugih poput nas.

Tomica je rijetko ulazio u očevu radnu sobu. Još rjeđe bi razgovarali o očevu prijašnjem životu, onom prije dolaska u londonski egzil. Zato su dječarcu baš te priče bile najzanimljivije i, premda ih je i prije čuo, uvijek bi gnjavio oca da ih iznova priča. I on je pričao.

Na Martinovu radnome stolu, tik do kompjutorskog zaslona bila je malena, uramljena fotografija krhke, sićušne žene. Laka, ljetna, bijela haljina s cvjetnim uzorkom, svijetlosmeđa kosa spletena i podignuta u punđu, s vjenčićem od tratinčica na glavi. Stoji uz neku fontanu od bijela kamena i smiješi se, gotovo sramežljivo, onome koji je netom pritisnuo okidač fotoaparata i sačuvao taj davni trenutak prošlosti za neka druga vremena. Tomica je znao tko je ona, ali nije ga to sprječavalo da od staroga traži da mu opet govori o njoj. Štoviše, to tajnovito biće koje nikada nije upoznao, privlačilo ga je nekom magičnom snagom. Baš kao i sve očeve priče o zavičaju.

– Pričaj mi o Ivani – rekao bi iz svoje naivne dječje znatiželje. Martin bi se nekako nujno zagledao u stari fotos i poslije stanovitog vremena, hrapavim, prepuklim glasom rekao:

– Pa znaš da je Ivana bila moja prva supruga. To sam ti već toliko puta pričao.

– Što joj se dogodilo – želio je ponovo čuti dječarac – je li te ostavila?

Martin bi se samo otužno osmjehnuo i otpovjedio:

– Moglo bi se tako reći, ali ne onako kako ti misliš...

– A, jelda ti mene ne ćeš nikada ostaviti, tata?

– Naravno da ne ću! Ludonja moj!

Onda bi, pogladivši ga po kosi, nastavio:

– Bilo je to davno, u neko drugo vrijeme, prije nego što si se ti rodio, i u nekoj drugoj zemlji, kada smo pomislili da smo napokon pred vratima slobode, da će se sve promijeniti. Bili smo studenti. Mladi, idealisti. Zvali smo to »Hrvatsko proljeće«. Mislili smo da smo se napokon oslobodili svega što nas je gušilo, da ćemo opet moći disati punim plućima, da će Hrvatska napokon biti slobodna i uspješna. No, prevarili smo se – govorio je smrknuto stari. – I onda je među nama bilo izdajica – nastavljao je. – Završili smo svi u zatvoru, na ispitivanju.

– Zašto su vas stavili u zatvor? Što ste napravili? – pitale su širom otvorene dječje oči.

– Ništa. Htjeli smo samo slobodnu, neovisnu Hrvatsku... da naš novac ostaje u Zagrebu, a ne da odlazi u Beograd. Razumjet ćeš to bolje kad malo narasteš. Ali u ono vrijeme, u onoj zemlji, mogao si završiti u zatvoru i ako si pjevao domoljubne pjesme, ili krivoj osobi ispričao kakav politički vic. Javno se nije smjelo ni Božić slaviti. Ljudi nisu kupovali božićna drvca da ih netko ne bi vidio i prijavio. Samo je tvoj djed svima prkosio. Mi smo svake godine imali okićenu jelku.

– A Ivana?

– Ivana je tada bila trudna. Trebala je dobiti bebu. Kad su nas uhitili i odveli u policijsku postaju, za isljeđivanja imala je... nezgodu... izgubila je dijete – govorio je isprekidano, preskačući godine, cijela desetljeća, zastajao pa ponovo udarao, kao jesenji vjetar, na refule, a onda bi se opet zagledao u fotografiju, kao da nekako nevoljko priziva u sjećanje davne, bolne uspomene. Odjednom je postao svjestan činjenice da se ne može sjetiti njezina osmijeha. Boju glasa je mogao prizvati u sjećanje, ali zvuka njezina osmijeha nije se više sjećao.

– Što je bilo dalje... pričaj... pričaj! – navaljivao je mališan i Martin je nastavio:

– Poslije je završila u sanatoriju... na jednom jadranskom otoku... gdje je počinila samoubojstvo. Tako su mi barem rekle onodobne komunističke vlasti... Poslije toga upoznao sam tvoju mamu, koja je tada bila u Hrvatskoj na nekom skupu znanstvenika. I ona je morala pobjeći od komunista, od ruskih tenkova, ali to je neka druga priča, ili ista samo malo drukčija. Uglavnom, tada smo se tvoja majka i ja upoznali i odlučili doći ovamo, na otok, gdje si ti rođen.

– A što je bilo s tobom? – navaljivao je dječarac.

– Pa, sve to već znaš! – otpovjedio bi Martin.

– Ma, pričaj, tata, pričaj opet!

– Ja sam bio osuđen na godinu dana zatvora, ali su me poslije nekoliko mjeseci pustili na slobodu. I tako smo tvoja mama i ja odlučili otići. Pobjeći preko granice. Ovdje je sada naš novi dom, a ti si Britanac hrvatsko-češkog podrijetla.

– Nisam – ljutio bi se Tomislav – ja sam Hrvat, kao i ti tata, samo sam se rodio u Londonu!

– Dobro, dobro, mali tatin Hrvat...

Poslije bi Tomislav s najniže police izvlačio debele, tvrdoukoričene fotoalbume, prepune već požutjelih crnobijelih fotografija, posložio bi ih očevim radnim stolom, sjeo mu u krilo i stao listati. Pitanja nisu prestajala: »A ko je ovo?«, »Kada ste se to slikali?«, »Jesi li ovo ti, tata?«, »Gdje je ovo, je li to u Hrvatskoj?« I sjećanja bi iznova navirala poput proljetnih voda – silovito, nezadrživo.

– Ovo je tvoj djed Zvonimir, kojega ti nisi nikada upoznao. Na ovoj slici ima malo više godina nego ti sada. Slikali su ga u Sarajevu. Da, djed se ondje rodio.

A na slici boje sepije, ne većoj od 12x8 centimetara, stoji dječarac, mrk, tamnoput, crne kose sa šiškama, odjeven u bijelu košulju i kratke hlačice s tregerima, o ramenu puška, gotovo veća od mališana, zagledan ravno u objektiv kamere, ozbiljan i ponosit. Snimka je načinjena negdje u fotografskom studiju, a ne u domu. Vidi se to po sjenama i gotovo praznoj pozadini u kojoj se jedva nazire nekakav drveni stol s vazom i, reklo bi se, umjetnim, bijelim, velikim cvjetovima, možda suncokreta. Dječak djeluje preozbiljno za svoje godine, ali sarajevska 1931. godina nije bila vesela, čak ni za dječaka koji je netom navršio šest godina.

– A na ovoj su on i sva njegova braća: Stjepan, najstariji, pa tvoj djed Zvonimir, onda Ivan tri godine mlađi od Zvonimira i Antun, najmlađi. Već su 1943. godine ostali bez oca, tvojega pradjeda, koji je umro od moždanog udara. Najstariji Stjepan je od 1941. bio na ruskom bojištu s 369. domobranskom pukovnijom, zvanom Hrvatska legija. On će poslije boja za Staljingrad pasti u rusko zarobljeništvo i jedva ostati živ. Tvog djeda, koji se morao brinuti za majku i mlađu braću, unovačit će tek pred kraj onoga rata, u Sarajevu, i poslati na dočasničku obuku u Stockerau. To je jedan gradić u Austriji nedaleko od glavnoga grada Beča. Poslije će, kao đak, postati pisar domobranskog bojnika, nekog Šimića, s kojim će četrdeset i pete krenuti u povlačenje prema Zagrebu i potom austrijskoj granici. Djed ti je, kao da je znao što su usud i nove vlasti namijenili toj jadnoj masi očajnih ljudi koja se u zbjegu kretala prema Bleiburgu i, kako su se svi oni ufali, slobodi i životu dostojnom čovjeka, dezertirao i skrio se kod rodbine u Zagrebu. Tako je spasio glavu. Nakon završetka rata predao se novim vlastima. Završio je u logoru u Slavonskom Brodu, a poslije proglašenja amnestije za sve ratne zarobljenike, osim ratnih zločinaca, preselio se s majkom i braćom u Osijek gdje je upoznao tvoju baku Mirjanu i gdje sam se onda nekoliko godina poslije ja rodio, a godinu dana poslije mene i tvoj striko Vladimir. Ondje su živjeli nekoliko godina, bilo bi bolje reći – preživljavali.

U ono vrijeme siromaštvo je bilo veliko. Tvoj djed nikako nije mogao dobiti posla. Radio je sve i sva. Svaki fizički posao do kojega se moglo doći. Bio je skladištar u osječkoj pivovari, pa onda pjeskaroš na Dravi. Često su jeli samo ono što se moglo uloviti na rijeci. Ako se nije ništa ulovilo, nije bilo ručka! Veliki jad i bijeda. Ali, pred svima je bila svijetla budućnost... tako su ih barem uvjeravale nove vlasti! Malo tko je u to vjerovao, no valjalo se nekako snaći, trebalo je preživjeti. Dobro su prolazili oni u partiji, a tvoj je djed bio tvrdoglav. Nije želio prodati đavlu dušu. Nikada nije ušao u partiju. Njegov mlađi brat, Ivan, jest! Bio je skojevac sve od 43. godine, premda to nitko u obitelji nije znao. I on mu je našao posao skladištara u osječkoj šibicari. Ali, ni od toga se nije dalo živjeti... svakako ne četveročlana obitelj. Tako ti se djed, nakon nekog vremena, javio na natječaj osječkog radija koji je tražio mlade spikere. I dobio je posao, kao najbolji kandidat. Poslije manje od godine dana stigla je iz Partije naredba da ga se prebaci u Zagreb, ako pristane ući u Partiju. Ni tada nije pokleknuo. Ali, kako se znalo reći, potrebe društva bile su važnije od hirova pojedinaca, pa mu je Partija taj put progledala kroz prste...

Tako smo ti se svi mi preselili u glavni grad Hrvatske gdje nas je već čekao novi jednosobni stan u novogradnji na periferiji grada, a tvoj djed Zvonimir postao je spiker, u ono vrijeme rijetko i, mislili su mnogi, gospodsko zanimanje. Eto, tako smo ja i moj brat, tvoj striko Vladimir, odrasli u Zagrebu i ondje završili škole i fakultete. A ostalo znaš... ono s Ivanom i kako sam upoznao tvoju mamu... i kako smo došli u London. Već krajem sljedeće godine ti si se rodio i prvo smo stanovali kao podstanari u Wimbledonu, a onda smo kratko poslije tvojega rođenja kupili ovu kuću gdje smo i sada – okončao bi Martin priču, zagledao se u već požutjelu fotografiju svoje prve žene Ivane i ponovo odlutao u šipražje sve mutnijeg sjećanja na dane koji su se sada doimali tisućama godina udaljeni. Samo kada bi se mogao prisjetiti zvuka njezina smijeha, samo to, ponavljao bi u sebi tu mantru kao kakvu molitvu iz davne i bolne prošlosti.

Poslije bi maleni Tomislav u očevoj radnoj sobi, sjedeći na podu pokraj police s knjigama, još dugo prelistavao debele albume s fotosima njemu nepoznatih ljudi i neznanih mjesta i zamišljeno šutio. Samo će jednom, godinu dana poslije, nakon jedne takve očeve priče, odlučno ponoviti rečenicu koju je, sjedeći na očevu krilu, izgovorio toga dana:

– Kad još malo narastem, ja ću biti Hrvat, kao i ti tata!

– Ti si jedan mali bedaček – rekao je tada i pomilovao sina po kosi.

A sada ga je dječakov veseli cik prenuo iz toga snatrenja i vratio u zbilju njihova londonskog predgrađa koja je, unatoč nevinu dječjem smijehu što se širio dvorištem kuće 130 u Ulici brijestova, odjednom postala puna prijetećih nepoznanica, bremenita slutnjama glede budućnosti.

* * *

Zrakoplov na izravnom letu iz Züricha sletio je u londonsku zračnu luku Heathrow tri minute prije vremena predviđenog redom letenja. Ta je činjenica, unatoč blago snenom glasu zrakoplovnoga zapovjednika koji je upravo rutinski obavještavao putnike kako je vrijeme u Lonodnu kišovito i prohladno s temperaturom zraka oko 7 Celzijevih stupnjeva, izazvala val ugode u prosijedu, visoku, vitku i žilavu putniku alpsko-dinarskog izgleda koji je doputovao pod imenom Hans Semmel, kako je stajalo i u njegovoj švicarskoj putovnici. Samo su, međutim, gospodin Semmel, i njegovi šefovi u Jugoslaviji, znali da je ta putovnica vrstan falsifikat i da je njegovo pravo ime Josip Majić, a kodni nadimak »Šurjak«, i da je u Ujedinjeno Kraljevstvo doputovao po specijalnom zadatku što je u strogo povjerljivim dokumentima tajne službe, kojoj je pripadao, nosio kodni naziv »London bridge«, smišljen prema poznatoj dječjoj pjesmici »London bridge is falling down«, premda tvorci naziva nisu bili svjesni ni starijih verzija spomenute pjesmice, ni značenja često pjevanih stihova, niti igre koju se uz ove stihove igralo.

Nije to znao ni Josip Majić, alias Hans Semmel. No ta činjenica nije ga pretjerano brinula. Znao je tek da mu je drago što se za sada sve odvijalo po planu. Jer, usklađenost svih elemenata ovoga složenoga plana, ili kako bi to Englezi rekli timing, bila je krucijalna za uspjeh njegove misije. Stoga ga je činjenica da je zrakoplov, sukladno poslovičnoj švicarskoj točnosti i preciznosti, sletio čak neznatno i prije predviđenoga vremena, posebice razveselila. Znao je da sve mora biti obavljeno što prije, da ne smije doći do propusta. I zato je izbor suradnika također bio vrlo važan. Oni u centrali na to su posebno pazili. Sve je moralo funkcionirati besprijekorno, kao kakva »švicarska ura« – pomislio je i jedva vidno osmjehnuo se vlastitoj duhovitosti. Dolazak, kontakt sa suradnicima, upoznavanje s logistikom, egzekucija i što hitriji odlazak iz zemlje trebali su biti izvedeni besprijekorno. In and out, rekli bi Englezi, izgovorio je u sebi i ponovo se osmjehnuo. Uz nekoliko minuta taksiranja po pisti, izlazak iz zrakoplova, prolazak kroz pasošku kontrolu i dvadesetak minuta čekanja prtljage, još uvijek će mu ostaviti dovoljno vremena da uhvati sljedeći vlak do središta grada i hotela Waldorf na Aldwychu, gotovo prekoputa zgrade BBC-a u kojoj je bio zaposlen čovjek koji je bio njegova najnovija meta.

Iz dosjea koji je proučio prije polaska na put znao je da je riječ o Martinu Jesenskom, britanskom novinaru hrvatskoga podrijetla, emigrantu, proljećarcu, koji je domovinu napustio ilegalno poslije sloma onoga što su njegovi sudionici s ponosom nazivali »Hrvatsko proljeće«, i koji je sve od tada radio protiv države, protiv Jugoslavije, protiv političkog sustava zemlje, njezinih političkih vođa, pišući komentare i uređujući radio-programe u kojima je kritizirao Predsjednika, jednoumlje, partiju, zagovarajući nekakvu slobodu mišljenja, demokraciju, neovisnu Hrvatsku. Sve je takve trebalo ušutkati, a sada je političko vodstvo zemlje napokon odlučilo nešto u tome smislu i poduzeti. Radi toga je i doputovao u ovaj grad. Zbog toga se i smjestio baš u taj hotel što je svega pedesetak metara udaljen od glavnog ulaza u zgradu u kojoj je bila uposlena njegova sljedeća žrtva.

U predvorju hotela već je bio dogovoren i sastanak s drugom dvojicom članova njihove operativne trojke, Vladetom Ladačkim, prekaljenim udbašem, zaduženim za organizaciju i logistiku, kodnog naziva »Ekonom« te mladim Srđanom Trifunovićem, »Spavačem«, također BBC-jevim novinarom i kolegom Martina Jesenskog, čiji je posao bio praćenje i prikupljanje korisnih podataka o žrtvi. Dok je Trifunović već nekoliko godina bio u Britaniji, Ladački je trebao doputovati iz Pariza, gdje je nedavno radio i na drugom slučaju, i stoga je bilo iznimno važno da se sve odvija po strogo utvrđenom planu i da niti jedan element ove složene slagalice ne zakaže, ponavljao je u sebi Hans Semmel ovu mantru, kao da je samo o tome ovisio uspjeh ili neuspjeh njegova najnovijeg zadatka.

Pokupivši s rotirajuće trake maleni kožni kovčeg s kotačićima i teleskopskom ručkom za izvlačenje, otputio se prema izlazu i carinskoj kontroli, namjestivši na licu ozbiljan, ali bezazlen izraz čovjeka koji nema što kriti i koji je pomalo umoran od naporna puta te jedva čeka da se što prije dokopa svoje konačne destinacije. Prošao je bez problema i prije nego što će se pokretnim stepenicama spustiti prema terminalu podzemne željeznice, kupio je u prodavaonici W. H. Smith lanca svježe izdanje lista »Evening Standard«, sendvič od dimljene šunke s majonezom od muštarde i karton čokoladnoga mlijeka. Vlak na liniji Piccadilly stigao je za dvije minute. Smjestivši se udobno na mekanu sjedalu polupraznoga vagona, otvorio je plastičnu kutiju sa sendvičem, raskrilio novine i prepustio se uspavljujućem ritmu kotača vlaka. Do postaje Covent Garden trebat će mu gotovo jedan sat, dovoljno da blaguje i temeljito pročita novine. Pomislio je i kako bi pri povratku na Heathrowu trebao kupiti neki dar kćerkici. Možda kakvog Paddington medvjedića ili nešto tome slično.

Vladeta Ladački bacio je nehajan pogled na digitalni sat golemoga displeja s voznim redom odlazaka vlakova s pariškoga kolodvora Gare Du Nord. Bliješteće jarko crvene brojke pokazivale su da je trinaest sati i pet minuta. Vlak za London kretao je u četrnaest i trinaest s perona broj dva. Dovoljno vremena da se popije još jedna kava s mlijekom, s dosta mlijeka – jer već ga je neko vrijeme mučio višak želučane kiseline. Ta bi mu se stara boljka javljala uvijek kada bi bio na nekom zadatku. I potrajala bi točno onoliko koliko je trajala misija. Bilo mu je to dobro poznato i zato se nije pretjerano brinuo. Uvijek je taj osjećaj uspoređivao s onim slatkim uzbuđenjem, ili kreativnom tremom nekoga glumca, ili kakva estradnog umjetnika. Tako je barem sebi uvrtio u glavu. I stoga mu je zbog svega toga, zbog tog nemira, te lagane napetosti ili nervoze, bilo gotovo drago, premda mu je stvarala višak želučane kiseline. Zato je izbjegavao čistu crnu kavu, bez šećera i bilo kakvih drugih dodataka, koju je obožavao, i priklanjao se blažim i blagotvornijim napitcima, poput makjata, bijele kave, ili čak čaja s mlijekom. Popeo se pokretnim stepenicama na prvi kat kolodvora i pronašao jedan zabačeni stol u kutu kavane s kojega je imao dobar pregled putnika što su žurili u svim smjerovima, ali i jasan pogled na displej s vremenima odlazaka vlakova, u slučaju da u posljednjem trenutku dođe do nekakve promjene.

Stolovi i stolci u kavani, zamijetio je, bili su modernistički dizajnirani, od pocinčanih aluminijskih cijevi, presvučeni nekakvim raznobojnim plastičnim mrežicama, posve drukčiji od metalnih ulaza u podzemnu postaju Gare Du Nord, u sve ulaze pariške podzemne željeznice, izrađenih od kovana željeza u stilu art nuveaua, pomislio je. Uopće, sve je, cijela unutrašnjost zgrade kolodvora bila modernizirana, osuvremenjena i posve neprimjerena samoj vanjštini zgrade koja se, sa svojim krovnim i pročeljnim karijatidama te lažnim dorskim stupovima, savršeno uklapala u okoliš toga pariškog kvarta. Još uvijek u mislima na arhitektonska obilježja zgrade kolodvora, kada mu je prišla mlada, ljepuškasta konobarica, naglo se predomislio i naručio čašicu armanjaka i bočicu mineralne vode. Kad je bal, nek je s muzikom, pomislio je. Imao je i razloga za slavlje. Prvo, napokon je odlazio iz Pariza što je trebao učiniti već odavna, odmah po obavljenom posljednjem poslu, ali su mu iz centrale bili naredili da se nikamo ne premješta dok ne dobije nove upute, jer su pripreme za novi zadatak u završnoj fazi. Nije imao izbora, premda je znao da to nije mudra odluka. Uvijek se po završetku nekoga zadatka napuštalo poprište zbivanja što je prije bilo moguće. Bilo je to jedno od temeljnih pravila njihove službe. Ali, ovoga je puta netko odlučio da valja pričekati nove upute, ma koliko opasno bilo ostajati i ma koliko se izlagao riziku da ga otkriju francuske vlasti.

No, čini se, da je i ovoga puta svoj posao bio obavio besprijekorno. Francuske vlasti nisu imale nikakvih tragova. Bio je to i drugi razlog za slavlje. Stoga je odlučio da se počasti čašicom armanjaka prije nego što napusti Pariz i prebaci se na drugu stranu kanala radi novoga posla. Bilo mu je drago i što će ondje ponovo surađivati s Majićem. Josipa je poznavao već godinama i znao je da je vrhunski operativac. A za posao u britanskoj prijestolnici takvi su im ljudi i trebali. Francuzi su ipak bili pomalo mediteranski ležerni, gotovo bi se moglo reći, šlampavi. Ali Englezi su imali nešto od poslovične germanske metodičnosti i upornosti koje su za neoprezne operativce u kakvu aljkavo pripremljenom poslu mogle biti kobne. Mučilo ga je jedino to što o »Spavaču«, trećem članu operativne trojke, nije znao gotovo ništa. Bilo mu je poznato jedino to da je relativno mlad i da se u Britaniji nalazi već nekoliko godina odakle prilično sustavno šalje, među inim, i dosta korisne podatke o članovima hrvatskih emigrantskih skupina, njihovim obiteljima i njihovim djelatnostima. Znao je i to da je mladac prije toga bio uposlen u nekoj ambasadi u Beogradu – belgijskoj ili francuskoj – te da je u London došao vlastitim bijelim mercedesom, doduše polovnim, ali vrlo uščuvanim, da je odmah unajmio stan u gradiću Aldershotu, poznatoj vojnoj bazi na jugozapadu Engleske, negdje na pola puta između Londona i Southamptona, te da se, zahvaljujući ponajprije svojim izrazito desničarskim stavovima, barem onim javno izrečenim, vrlo brzo infiltrirao u krugove jugoslavenskih političkih egzilanata. Da se njega osobno pitalo, rekao bi kako je to prilično nepromišljen potez, koji bi u mnogih profesionalaca odmah mogao potaknuti sumnje, ali njega nitko nije ništa pitao, a i oni u centrali su, čini se, bili zadovoljni s radom mladoga kolege, ne dovodeći u pitanje njegove odluke. Znao je da će ga sada malo bolje upoznati i moći steći potpuniji dojam, premda su njemu osobno postupci mladca bili posve nevažni tako dugo dok nisu dovodili u opasnost uspjeh misije ili ugrožavali sigurnost njihova operativnoga tima.

I dalje u ovim nevezanim mislima, otpio je gutljaj armanjaka i osjetio kako mu se utrobom širi val topline, podiže se, nabrekao, poput tople pogače, kako ga preplavljuje cijela. Val ugode, gotovo ushita, pomisli. Ali, nije više bio siguran je li to zbog skupocjena pića ili je posljedica pukog zadovoljstva što napokon odlazi iz toga grada umjetnosti, ljepote, galerija, muzeja i crkava, od kojih ni ovoga puta nije uspio vidjeti baš ništa, premda je bio odsjeo u malenom hotelu Selecte na Place de la Sorbonne u neposrednoj blizini Muzeja de Cluny i samo desetak minuta lagane šetnje niz Boulevard Saint Michel do jednoga od ulaza u Jardin du Luxembourg. U to doba godine, grad umjetnika i ljubavi, kako su turistički promotori znali mehanički i bešćutno ponavljati, bio je siv i mrgodan, njemu posve nezanimljiv. Čak i Latinska četvrt i famozni Boulevard Saint Germain bili su mu dosadni, nekakao obični, ništa privlačniji od Ilice. Štoviše, ni nekoć slavna kavana Les Deux Magots, sa svojim premalim i gusto natiskanim stolovima te neudobnim stolcima, nije ga uspjela impresionirati, možda i stoga što je taj dan kada je ondje ispijao svoju jutarnju kavu i smišljao najbolji način kako neopaženo prići žrtvi i eliminirati je s minimalnim rizikom, rominjala neka sitna prohladna kišica, a prolaznici su, jureći za dnevnim obvezama i udubljeni u misli, bili smrknuti, sivi, nekako uvučeni u sebe, odsutni i otuđeni. Prisjećao se, dva drvena kipa kineskih trgovaca na jednome od stubova kavane, po kojima je ona i dobila ime, izgledala su mu smiješna i posve neprimjerena unutrašnjem uređenju kavane.

Iz ovih tmurnih misli trgnuo ga je unjkavi, nazalni i posve nerazumljivi ženski glas što je preko razglasa objavljivao skori polazak nekoga vlaka. Pomislio je kako se s istim problemom susretao na svim kolodvorima i u svim zračnim lukama svijeta u kojima je boravio i upitao se zar nikome do sada nije uspjelo riješiti taj problem. Ovoga puta učinilo mu se da je prepoznao samo riječ »London« pa baci pogled na oglasnu ploču. Pokraj rubrikā »Odlazak« i »Peron« sada je žutim slovima bljeskala poruka »Now boarding«. Ladački pokretom ruke dozove ljepuškastu, punašnu konobaricu (uvijek su mu se sviđale punije žene, pomisli, valjda je to njegova ravničarska narav), ispije posljednje kapi, pruži joj novčanicu i ostavi uobičajenu napojnicu premda je, zahvaljujući nenadanom ushitu što napokon napušta taj grad, bio u iskušenju nagraditi posve nepoznatu, ali dražesnu konobaricu, čije je ime Amely pročitao s plastične pločice prikačene za rever njezine konobarske uniforme. Ladački je vrlo dobroznao da bi prevelika najpojnica mogla privući nepotrebnu pozornost. Stoga samo podigne sa stolca kaput, prebaci ga preko lijeve ruke, na glavu stavi crni šešir, a desnom dohvati omanji Samsonite kovčeg i žustrim, gotovo veselim korakom, otputi se prema peronu broj 2.

Na žućkastu, glatkom papiru crnom tintom pomno je bilježio brojke što su neupućenu oku bile posve besmislene, bez ikakva reda i značenja, ali koje će netko u centrali znati odgonetnuti, dešifrirati. Srđan Trifunović radio je to metodično, predano, već nekoliko godina. Svaku je informaciju pretakao u brojke, u nizove brojeva, ispisivao ih na komadiće papira i oprezno dostavljao na ranije ugovorena mjesta gdje bi ih službenik jugoslavenskog veleposlanstva, svaki puta netko drugi, preuzimao i odnosio u Lexham Gardens, W8, gdje ih je drugi sekretar, inače stručnjak za šifre, ponovo prometao u smislene rečenice što su pripovijedale priče o razmišljanjima, djelatnostima i planovima jugoslavenske emigracije. Dvije je godine bilježio, metodično i rutinski, kretanja i navade Martina Jesenskog, kolege novinara, za čije su radijske reportaže i feljtone odjednom počeli pokazivati poseban interes oni u centrali. Ali, Martin nije bio jednostavan slučaj. Trifunović je toga bio posve svjestan.

Priroda novinarskoga posla na BBC-u bila im je takva da je bilo gotovo nemoguće uspostaviti nekakav ustaljeni obrazac. Rad u smjenama – svaki dan druga smjena, koje su pri tome počinjale u različita vremena i bile različitog trajanja, raspored kojih se k tomu posve mijenjao svaka dva tjedna – sve to značio je kako je bilo posve nemoguće utvrditi ma kakvu rutinu, ustaljeni red. Za egzekutore prava mòra, znao je Trifunović. Pri tome su, za slobodnih dana, Martinove šetnje sa šestogodišnjim sinom, obično šetnicom uz Temzu od Teddingtona do Hampton Courta, ili Richmond parkom do jezera ili cvjetnjaka azaleja i rododendrona Isabella, ovisile o vremenskim prilikama, najnepredvidljivijoj varijabli londonskog podneblja. Sve će to pomno izložiti i argumentirati drugoj dvojici operativne trojke tijekom današnjeg sastanka. Sastanak je bio njegova ideja i time se posebice ponosio. Premda je bio najmlađi član ekipe, šef je prihvatio njegov prijedlog i čak ga je pohvalio za inicijativu i domišljatost. A njemu je pri tome još i sasvim slučajno palo na pamet kako bi, s obzirom na sve ove otegotne okolnosti, možda najbolje bilo da se egzekutori i žrtva postupno upoznaju, pa možda čak i na neki morbidan način zbliže. Zbog toga je, pod izgovorom da će za vlastiti magazinski vanjsko-politički program napraviti nekakve intervjue s Ladačkim i Majićem u redakcijskom self-op studiju, predložio da ih pozove u Bush House, sjedište Svjetske službe BBC-a, te da poslije snimanja zajedno s Martinom Jesenskim odu u BBC-ev klub na piće, upoznaju se, pročavrljaju, opuste se. To bi, držao je, trebalo otkloniti i svaki mogući zazor u Jesenskoga, otupiti oštricu njegova opreza. Šefovi su bili oduševljeni njegovom idejom, a on nije skrivao zadovoljstvo tom činjenicom. Morao je samo pripaziti da se ne zanese i da ne popije koju pintu previše pa ne izlane nešto što ne bi smio. Znao je da je tome sklon, premda mu se do sada, u ovih nekoliko godina koliko je na ovome zadatku, takav propust još nije dogodio.

Ali, trenutno valjalo je pomno pribilježiti sve potankosti uobičajenih pravaca kretanja Martina Jesenskog koji, barem u tome smislu, nije predstavljao veći problem, jer je rijetko odstupao od rutine. U svojemu šifriranom izvješću posebice je naglasio tu činjenicu, istaknuvši kako bi prilikom šetnji Richmond parkom onamo gotovo uvijek odlazio istom rutom: iz Ulice brijestova, u kojoj je stanovao na broj 130, preko Clarence Avenije, Kenley ulice i ulice Gloucester, pokraj Kingstonske bolnice, ulicom Galsworthy do ulaza u park na ulici Queen’s. Druga rutina od koje nikada nije odstupao odnosila se na njegove povremene odlaske na posao osobnim automobilom, umjesto vlakom. To se događalo isključivo vikendima, kada se u središtu Londona moglo parkirati i na inače nedopuštenim mjestima. U takvim prigodama uvijek je izabirao isti put: preko Clarence Avenije i Traps Lanea do Coombs Lanea gdje bi se priključio prometu na brzoj cesti A3 što je vodila do samoga središta Londona.

Sve je to pomno ispisao sitnim, urednim rukopisom na maleni žuti papirić koji je pažljivo presavinuo, zavio u maleni tuljac, ne deblji od obične kemijske olovke, ugurao u aluminijski spremnik veličine puščanog metka s poklopcem na zavrtanj i spremio u džep. Bio je spreman odnijeti ga i ostaviti na uobičajenom mjestu predaje: iza kotlića za vodu u prvom odjeljku muškoga dijela javnoga WC-a u parku Kensington, poslije čega bi obično odšetao do Galerije Serpentine, premda sva ta modernistička umjetnička mahnitanja u posljednje vrijeme nije razumio. Znao je tek da se nikako ne uklapaju u staromodnu i pomalo nezgrapnu zgradu galerije od crvene cigle i bijela pročelja sa šest dorskih stupova te smiješnim izdignutim središnjim krovom pokrivenim sivim pločicama od lisnatoga škriljevca, ponad kojega se, poput kakva vidikovca, propeo bijeli tornjić s metalnim vjetrokazom.

Njegov umjetnički ukus, barem je tako uvjeravao sama sebe, zaustavio se na 18. stoljeću i dvojici gotovo vršnjaka Turneru i Constableu te njihovim dramatičnim krajolicima srednje Engleske i gotovo mističnim prikazima izlazaka ili zalazaka sunca, poput platna »Izlazak sunca kroz izmaglicu«, tamo negdje s početka 19. stoljeća, s onim veličanstvenim jedrenjacima, barkama i kajićima. Posebice bi ga svaki put obradovao pogled na jedva vidljivu brodicu, potisnutu posve uz lijevi rub platna, od koje je vidljivo tek, kako se čini, latinsko jedro. Kao da je doplovila negdje iz naših krajeva, iskrcala nekoliko trgovaca usoljenom ribom i maslinovim uljem i ostala predahnuti u pješčanim plićacima jugozapadne Engleske. Za njega to je bila umjetnost, a ne ove apstraktne konstrukcije, baloni i paviljoni koje se danas podizalo u galeriji i oko nje i koji su u tom klasičnom, gotovo staromodnom prostoru djelovali kao šaka u oko. Ili metak u čelo, kako je znao reći njegov beogradski šef. Upotrijebio bi, zapravo, rusku inačicu te uzrečice, odnosno srpskorusku mješavinu: metak mježdu glaza! Tako bi rekao... metak među oči! I tada bi se smijao. Uvijek je to nalazio vrlo duhovitim. Premda je dosadašnja praksa pokazala kako je u njihovu poslu mnogo češći slučaj bio metak u potiljak, ali tko bi se još zamarao takvim detaljima. Bitno je bilo predati šifrirano izvješće, ne izazvati pri tome ničiju pozornost, ne kompromitirati vlastitu poziciju, a sve ostalo valjalo je prepustiti gospodi Ladačkom i Majiću te njihovim pomagačima iz jugoslavenskog veleposlanstva u Londonu.

S tim je mislima, pjevušeći veselo dalmatinski napjev o Marici, jedrima, nožicama i jarbolima, Srđan Trifunović sjeo u svoj bijeli mercedes i uputio se u smjeru Londona i javnoga WC-a u Kensington parku.

* * *

Dok je stajao pred tom slikom, zapravo fotografijom, crno-bijelom, sa širokim svijetlo sivim paspartuom i jednostavnim crnim, drvenim okvirom, formata 50x70 centimetara, naslovljenom jednostavno »Izbjeglice«, Martinu Jesenskom odjednom je, i posve nenajavljena, u sjećanju izvirnula neka davna, druga slika. U tom »trećem oku«, kako Englezi, zahvaljujući svojoj kolonijalnoj prošlosti i, u ovom slučaju hinduističkom, mističkom, gotovo ezoteričkom nasljeđu, zovu sjećanje, ili ljudski duh, dapače čovjekovu dušu, ugledao ju je kako stoji uz prozor zagrebačke sobice, baš onako kako ju je vidio onda, ali kako bi ju znao viđati i danas u snu, nju, sadašnju suprugu Libušu Hlaskovu, a onda samo plavokosu, punašnu, privlačnu ženu, zagledanu negdje u prošlost, možda u neku ulicu svojega praškoga djetinjstva, koja mu govori odsutno, gotovo sneno: »Izbjeglištvo? Ništa ti ne znaš o izbjeglištvu! Nemaš ti pojma o strahovima, o izgubljenosti, o nostalgiji za domom«. Govorila je to tonom kao da mu nešto predbacuje, kao da je njegov krivnja što nema takvih iskustava. Tko bi tada pomislio da će im se sudbine spojiti u nekom novom, sada zajedničkom, izbjeglištvu!? Tko bi pomislio da će i on spoznati iste strahove, istu bol za izgubljenim zavičajem, istu izgubljenost zbog pokidanih korijena, zbog gubitka doma!?

Često si je ponavljao rečenicu koju je negdje čuo ili pročitao, i koja je trebala osigurati utjehu, kakvu takvu, ali utjehu, ili ipak samo izgovor, svojevrstan osobni alibi: Dom je ondje gdje se učen čovjek nastani! Ipak, jezik je složenija tvorevina. U jeziku, hrvatskome barem, dom i zavičaj mogu biti dvije odvojene stvari, dva pojma različita značenja. Engleski jezik poznaje riječ »home« za dom, i složenice »homeland« ili »home country« za domovinu, ali naglasak je uvijek na riječi »home«. No, kako prevesti »zavičaj«, ili »stari kraj«, »rodni kraj«, kraj na koji si sviknuo? Kako označiti ono nešto što je više od doma, od prostora u kojem se krećeš, jedeš, spavaš!? Mnogo više.

Kovitlale su se u Martinu misli, usključale kao uzavrela voda, dok je stajao pred tom fotografijom na kojoj se vidjela kolona ljudi, jadnika sa zavežljajima u rukama, pokojim kovčegom, vrećicama napunjenim besmislenim i najvjerojatnije nepotrebnim sitnicama koje su svi ti odrpani, blatnjavi, umorni jadnici uspjeli pokupiti prije nego što su prognani iz svojim domova, iz zavičaja, iz kraja na koji su bili sviknuli i koji će od tada pa do kraja svojih života posjećivati samo u snu! Sve rjeđe, dok napokon slike posve ne izblijede i ne ostanu tek osjećaji, ogoljeli oćuti, nedefinirani i rasplinuti, kao proljetne magle. I poneka stvar, pokoji predmet, kojega su onako u žurbi pokupili i koji se sada, toliko godina poslije, pokazao ne toliko besmislenim kako se prvotno činilo, predmet koji će još neko vrijeme poticati stare slike, drevne uspomene što će na kraju ipak nestati u gustom, masnom mraku zaborava.

Zbog svega toga Martin Jesenski nije prihvaćao strahove izbjeglica. Doduše, osjećaj izgubljenosti bio mu je nepoznat. Tako se barem uvjeravao. Libuša je imala pravo. Barem djelomice. U početku bio je on nešto drugo. Možda tek oćut neizvjesnosti pa onda postupni val anksioze. Nostalgija se javila poslije... mnogo godina poslije! Gotovo bi sa sigurnošću mogao reći i kada. Gotovo bi mogao odrediti trenutak u kojem se zbila ta promjena. Onoga trenutka kada su jedne slike potaknule one druge. Ili točnije, kada je na mjestu tih drugih nastala praznina. Mračni, gluhi jaz u sjećanju. U trenutku kada je shvatio da nikako ne uspijeva u sjećanje prizvati zvuk Ivanina smijeha. Rečenice je pamtio. I danas bi ih katkada čuo – ponajviše snatreći: »Što će biti s nama?«, »Što nam kane učiniti?«, govorila je dok ih je policija odvozila u postaju na ispitivanja. Ali zvuk njezina smijeha izgubio se negdje u mračnom ponoru njegove podsvijesti i on ga nije uspijevao pronaći. Tada bi oćutio to nešto što će neki nazvati nostalgijom, osjećajem čežnje ili patnje za nečim ili nekim prošlim, za prijateljima, starom ljubavi, sentimentalni žal za minulom srećom. Ali ne i za vremenima! Sasvim sigurno ne za onom zemljom koju je, poput kakve strvine, poluraspadnutu, usmrđenu i natrula trupla, ostavio s gađenjem i prijezirom.

Tu i takvu zemlju Martin nikada nije držao svojom domovinom. Ili barem od onoga trenutka kada je progledao, kada su mnogi poput njega progledali, i kada su shvatili da ih je povijest izigrala, da su sve njihove nade za slobodnom Hrvatskom iznevjerene, da su im sve to vrijeme lagali i da na njihove proljećarske zahtjeve nikada ne će pristati. Shvatio je da su svi oni koji su željeli baš takvu federaciju i zbog nje nekada bili spremni odlučivati o ljudskim životima onih drugih koji su mislili drukčije, to isto odlučni činiti i tada, toga zagrebačkog i hrvatskog proljeća, samo možda s ponešto profinjenijim metodama, na nešto suptilniji način od njihovih partizanskih očeva. Kojekakve jaruge, jame i križne putove odmijenili su kazamati, goli otoci, gradiške. Stoga je uporno ponavljao svoju mantru, koja i nije bila njegova, nego ju je čuo ili negdje pročitao, da je »dom ondje gdje se učen čovjek nastani«. U toj rečenici, gotovo molitvi, nema nikakve nostalgije. Ni trunka žudnje za »nostosom«, za povratkom kući. Uostalom, dom je sada bio ovdje, u Londonu. Bila je to njegova obrana, njegovo osobno, intimno opravdanje. Njegova svjesna obmana. A sada se valjalo nositi i s ovim novim strahom, s ovom novom suptilnom prijetnjom onih koji se još uvijek nisu mirili s mišljenjima i zahtjevima ljudi poput Martina, i koji su, da bi ih u tome spriječili, bili spremni posegnuti i za najekstremnijim mjerama. Sada su ti monstrumi, eto, došli i u njegov novi dom i ponovo mu rade o glavi.

– Dobra je, zar ne!? – prenuo ga je iz misli glas što je izvirnuo negdje iza njegovih leđa. Vrckasti, veseo upit pripadao je Terri, dobroj prijateljici njegove supruge Libuše, koja je Prag bila napustila neposredno prije njihova, bratskim sovjetskim tenkovima pregaženog Proljeća, a sada suvlasnici i kustosici galerije »Objektiv« u Museum ulici, odmah na domak Britanskog muzeja, u koju bi Martin Jesenski s vremena na vrijeme svrnuo s nakanom da se, tako se barem uvjeravao, zadrži pola sata, malo opusti nakon posla, prije odlaska kući u londonsko predgrađe. Ovi susreti s Terrom često su ga u posljednje vrijeme razveseljavali i više nego što si je to bio spreman priznati, a ljubav prema fotografiji nije ga napustila još od studentskih dana. Terra je bila češkoga podrijetla i premda je tvrdila kako njezino ime dolazi od latinske riječi za zemlju, često bi ju zadirkivao kako je to samo anglicizam češkoga imena Terka što je bila skraćenica od milja za ime Tereza, dodajući vrckavo »sveta Tereza«, aludirajući na Teresu Sanchez de Cepeda y Ahumada, španjolsku mističarku iz 16. stoljeća kojoj pripisuju i rečenicu: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću«. Ne dokučivši njegove aluzije hinila bi ljutnju, koju bi potkrijepila rečenicom »Ne baš tako sveta – ti, vrag jedan!«, iskoristivši prigodu da mu meko i nježno dotakne rame te se mazno privije uz njega i zalijepi mu na obraz vlažan poljubac što bi ostavljao svoj jarko crveni otisak koji bi ona potom koketno brisala, da »Libby ne vidi i da ga ne pita tko mu je ta ‘priležnica’«. Svjesno je i namjerno rabila riječ »priležnica«, a ne »ženska«, »obožavateljica« ili »ljubavnica«. Sve su mu te poruke bile posve jasne. Ali, nije bio spreman još si više zakomplicirati ionako složenu životnu situaciju. Barem ne za sada. Stoga je pristajao na povremeno koketiranje, na ovu malenu igru, bezazleni flert što je ipak ostavljao vrata nečemu ozbiljnijem sasvim malo rastvorenima. Kao mogućnost, slatki navještaj. Ali čega? Nije bio siguran da na to pitanje znade odgovor.

– Nije ni čudo! Autorica zna što želi reći. To joj je iskustvo predobro poznato – nastavila je Terra zamišljeno. – I sama je prošla kroz slične muke. I ona je, naime, »izbjeglica« na neki svoj, drukčiji način. Židovka, rođena u Litvi. Roditelji je pred početak Drugog svjetskog rata šalju u Britaniju na školovanje. Nacisti okupiraju njezinu domovinu i ona ostaje vječiti izbjeglica... Nikada više nije vidjela svoje koji su nestali u vihoru rata, premda ih je poslije pokušavala pronaći preko Crvenoga križa i drugih humanitarnih udruga. Ali, ništa! Povijest se ponavlja... – govorila je i njemu je bilo jasno da misli na sebe, na Prag, na Libby, njega, Zagreb...

– Nemojmo zaboraviti Sovjete prije toga... tajni Molotov-Ribbentrop pakt, aneksija i sve ostalo!? – dometnuo je ovlaš.

– Ah, Rusi – odmahnula je rukom i nastavila: – Dođi dolje, upoznat ću te s gospođom. Ovdje je. Vrlo je poznata i utjecajna. Čak i u političkim krugovima – dodala je Terra, uhvatila ga za ruku i povela niz stepenice u podrumsku prostoriju galerije, koju je bila pretvorila u svoj radni prostor i spremište fotografija i portfolia što su bili na prodaju rijetkim ljubiteljima umjetničke fotografije.

Dorothea Liebowitz bila je malena, krhka ženica, posve sijede kose, živih, antracit crnih očiju što su iskrile nekim čudesnim sjajem. Blago se naklonio i poljubio joj prihvaćenu ruku. Istočasno mu je bilo jasno da je tom instinktivnom srednjoeuropskom gestom iz nekog drugog vremena pridobio svu njezinu naklonost. Bljesak u mrkim očima rasplamsao se u neskriveno divljenje i sredovječna gospođa na njegovu gestu odgovori uzbuđeno, zadihano, blago porumenjevši poput djevojčice:

– O, kakva galantnost! Bečka škola... Danas se, posebice u ovoj zemlji, teško može naići na takve manire. Štoviše, zbog takvog ophođenja ovdje biste mogli skončati i na sudu kao »seksist«.

– Bojim se da takvo ophođenje danas više ne biste našli ni u mojemu zavičaju, a vjerojatno ni u Terrynom. Danas su ondje prisutni neki drugi načini ponašanja. A svatko tko se razlikuje od mase, tko iskače iz mnoštva, pa i ovakvim ponašanjem, postaje sumnjiv. Klasičan slučaj hibrisa. A bogove se ne smije uvrijediti, jer slijedi kazna, žestoka kazna. Baš ondje, u našim zavičajima, sada vladaju neki drugi bogovi, vrlo uvredljivi bogovi, mnogo skloniji takvoj vrsti kazni – nadovezao se Martin ne ispuštajući njezin malen, topao dlan.

– Neki crveni bogovi! Poznato mi je. Ni u mojoj domovini, ili bi bilo možda točnije reći: pradomovini, nije ništa drukčije – prihvatila je.

– Pustimo te mračne teme... hibrise i Nemezise, kazne i progone, crvene i crne... Zatvorit ću večeras galeriju malo ranije pa vas zovem na večeru kod Kineza, ako se slažete!? – umiješala se Terra veselo.

– Eto, opet crveni! – pokušao je biti duhovit.

– Ne, ovi su nedvojbeno žuti! – zaključila je Terra nasmijavši se.

Prije odlaska Martin je nazvao Libby i rekao kako se kolega na poslu razbolio pa će ga morati zamijeniti i ostati u uredništvu vjerojatno do ponoći, a možda i dulje. Nije si mogao objasniti ovu nepotrebnu, ishitrenu ali, uvjeravao se, posve bezazlenu laž. Zamijetio je tek Terrin značajan, rječit pogled. »Ne baš tako sveta Tereza!« ponavljao je u sebi dok je Terra zaključavala ulazna vrata gelerije.

* * *

Preko High Holborna i Shaftersbury Avenije za desetak, petnaestak minuta lagana hoda spustili su se do srca Sohoa – ulice Gerrard. Cijela četvrt vrvjela je ljudima koji su se spremali za izlazak u brojna kazališta što su se smjestila u tome dijelu West Enda. Martinu je ta činjenica ulijevala neku vrst sigurnosti i mira. Sva ta živost i usključalost večernjeg Londona pružali su mu zaštitu i neku neobičnu sigurnost i smirenje. Bio je nevidljiv, jedinka u tom mnoštvu došljaka, izbjeglica, baš poput njega i njegove dvije pratilje. Grad je i bio utočište sve samim došljacima, ubježište izbjeglicama i prognanicima iz svih krajeva svijeta, od Kariba do Bangladeša, Indije i Pakistana, od Južne Amerike do Kine, od Grčke do Južne Afrike, od Poljske i Češke do Italije i Španjolske – sve se to mnoštvo sjatilo u ovaj grad, ovaj konglomerat, megapolis sastavljen od jedinki različitih ideja, vjera, jezika, svjetonazora, kulturnih korijena, boja kože, u kojem je on večeras pronašao dvije srodne duše, dva stvorenja s kojima, vjerovao je, može osim kakva ukusna dim suma ili chow maina, podijeliti i nešto uspomena, kao da je riječ o kakvim univerzalnim, razmjenjivim iskustvima. A možda i jesu – univerzalna i razmjenjiva!? Iskustva izbjeglica i prognanika, političkih ili ekonomskih. Život bez korijena! I pri tome je bila posve nevažna činjenica je li taj egzil prisilan, ili, kako bi to ovdje voljeli reći: »samonametnut«. Svima njima bilo je zajedničko jedno: život sa sjećanjima što su s vremenom neizbježno i nepovratno blijedila. Boj koji je bio izgubljen i prije nego što je započeo. Bila je to njihova, izbjeglička, posljednja predaja, mislio je dok su ulazili u diskretno osvijetljen, zlatnocrveni interijer »Zlatne pagode«.

Unatoč osjećaju da je ovdje, u tome mnoštvu, siguran, zaštićen, nije si mogao pomoći da još s vrata ne baci pogled na posjetitelje restorana, ne bi li u nazočnima prepoznao neki znak opasnosti, neko lice koje bi moglo uključiti znak za uzbunu. Možda kakvo slavenski široko lice malo podignutih jagodica, krupne šake vične batinanju, prividno nezainteresiran pogled profesionalnog ubojice, tako nešto. Sve besmisleni stereotipi jeftinih rotoromana, pomislio je, ali je znao da je to jače od njega, da si ni ovaj put ne može pomoći.

Sićušna, crnokosa konobarica smjestila ih je u jedan separe u dubini prostorije iz kojega je imao dobar pregled svih stolova. I opet je, možda i nesvjesno, sjeo leđima okrenut zidu i u sebi se podsmijehnuo toj spoznaji. Osim osoblja i gosti su većinom bili Azijati. Samo su za dva stola sjedili bijelci – jedan mlađi par, za stolom desno od njihova separea, i obitelj s dvoje djece tri stola dalje, prema ulazu u restoran. Po načinu odijevanja i ležernu ponašanju, za momka i djevojku rekao bi da su domaći, Londončani. Mladi par s djecom djelovao mu je kao tipična američka obitelj turista koja se zatekla u Sohou na proputovanju prema nekoj egzotičnijoj destinaciji. Bili su glasni i stalno su morali smirivati dvojicu dječaka koji su se, držao je Martin, ponašali prilično razulareno.

U trenutku kada im je konobarica donijela jelovnike, zamijetio je na ulazu dvojicu muškaraca srednjih godina, krupne građe. Sjeli su za prvi slobodni stol, tik do vrata i velikog prozora s pogledom na Macclesfield ulicu. Kišne balonere i šešire odložili su na slobodni stolac. Viši od dvojice bio je počeo gubiti kosu koju je češljao unazad i koju je, skinuvši šešir, zagladio dlanovima. Sjeo je leđima okrenut njihovu separeo. Niži mu je sjeo sučelice i Martin ga je mogao dobro promotriti. Bio je nabijen, mišićav, kratke prosjede, čekinjaste kose. Pogled na njega u Martinu izazove plimu nelagode. Kao da je netko podignuo nevidljivu ustavu i bujica uspomena navrla je sa svih strana. Neznanac ga je podsjetio na nekoga od prije više godina, na čovjeka koji bi uvijek u njemu izazivao oćut nelagode, kao i sva prisjećanja prošlih vremena. I ta je kreatura iz njegove prošlosti bila iste građe, istih pokreta snažnih, mišićavih ruku. I on je ponovo vidio narednika Vukobratovića i njegovo prijeteće ujednačeno lupkanje pendrekom po lijevome dlanu, koje je govorilo: »Čim isljednik izađe iz sobe za ispitivanje, moj si, mišiću... a onda ćemo drugojačije!« Vidio je odjednom sasvim jasno i cijelu prostoriju u koju su ga bili uveli i posjeli na drveni stolac ispred golema, hrastova stola što se bio ustobočio tik do prozora zaštićenih željeznim šipkama. Zidovi nekakve prljave sivozelene boje stvarali su u njemu osjećaj mučnine. Ili je to bio strah zbog guste, masne neizvjesnosti što će se dogoditi s Ivanom, sa svima njima koje je milicija bila pokupila u uredništvu i dovezla ovamo na saslušanje!?

Premda su bili svjesni opasnosti kojoj su se izlagali, sve od prvih zahtjeva za slobodnom Hrvatskom, uhićenje je ipak izazvalo možda i naslućenu neizvjesnost, a ona pak mučninu i strah što su se širili njegovom nutrinom poput usmrđene, prljave vode, poput sipina crnila. Prisjećao se Martin i nekih, sada mu se činilo, posve nevažnih pojedinosti – crna, kolomazom premazana poda prostorije u koju su ga doveli, nekakva kiselkasta vonja, valjda mješavine ljudskoga znoja, sidol paste za laštenje metalnih predmeta i ustajala zraka. I slike! Sjećao se i te uramljene, retuširane fotografije Maršala u bijeloj uniformi, koji nekako s visoka, ali toplo, gotovo očinski, gleda na sve one ispod sebe, na svoje podanike. Otac nacije bdije nad narodom! Bila je po jedna takva fotografija u svakoj prostoriji, u svakoj javnoj ustanovi, po bibliotekama, muzejima, školama, fakultetima, kolodvorima, policijskim postajama, birtijama. Sveprisutan očinski pogled kojem ništa nije promicalo! Veliki vođa čije su odluke bile bespogovorne. I ponovo je čuo taj dobro poznati glas, taj teški akcenat: »Tamo mi neki drugovi pričaju o nekakvom hrvatskom nacionaljizmu! Ja moram da kažem, drugovi i drugarice, da ja ovde nisam video ništa takvo!« A onda su uslijedila uhićenja, premlaćivanja, robije, zabrane rada. Cijele obitelji ostale su bez kruha. Otac nacije jednostavno je i bezočno lagao svojim hrvatskim domaćinima, dok je istodobno potajice spremao osvetu. Bolnu i krvavu kaznu za sve one koji nisu mislili kako je on to želio.

– Grilani patlidžan u umaku od češnjaka... Toplo preporučujem! – veselo je zacvrkutala Terra, vrativši ga u zbilju. –Ako se ne kanite večeras ljubiti! – dodala je vragolasto, pogledala ga značajno i dometnula: – Osim s osobom koja je jela isto to! – namjerno prislonivši svoje toplo bedro o njegovo koljeno. Ovaj put nije uzmaknuo.

– Jako me se dojmila vaša izložba – obratio se gospođi Liebowitz, dodavši: – Posebice fotografija naslovljena »Izbjeglice«. Odmah se vidi ono nešto što je tako prisutno u svih prognanika i izbjeglica... ono teško ozračje, patnja, izgubljenost, očaj. A sve je to vidljivo iz tek ponekog detalja, neke sitnice, obične plastične vrećice, ili torbe u kojima nose sav svoj život, iz izgubljenih pogleda prepunih beznađa... Sve ste to uhvatili onom tako jednostavnom, a prekrasnom fotografijom!

– Hvala vam na toplim riječima! Nije to bilo tako teško. Fotograf se samo mora zateći na pravome mjestu u pravome trenutku... sve ostalo je puka slučajnost. Svjetlost, odnos svjetla i sjene, sadržaj, dakle tema fotografije... sve je to rezultat puke slučajnosti. Dobro, možda je i kompozicija važna, možda je umijeće umjetnika i u kadriranju. Ali, sve je to pitanje sreće... zateći se na pravome mjestu u pravome trenutku... I sposobnost da se vidi! To je tajna svega. Nema svatko tu sposobnost da vidi. Svakodnevno prolazimo pokraj prizora koje jednostavno ne vidimo. Ja kad idem fotografirati, da se tako izrazim, ponesem fotografske oči! Drukčije gledam stvari, ljude i prizore oko sebe nego kada sam u gradu kao običan prolaznik. Nekako intenzivnije! Onda i vidite ono što većina drugih ne vidi. Više bih voljela da imam vaše umijeće baratanja riječima, da mogu oblikovati svoje misli i osjećaje riječima...

– Pripazite što želite! To može pokatkad biti i opasna navada. Posebice ako se nekim moćnicima ne svide vaše misli i osjećaji. Neki su od nas zbog toga i završili u egzilu... ili radi toga... kako bi mogli nastaviti slobodno govoriti ono što misle i osjećaju.

– Slutim li ja to neku gorčinu u tvojemu glasu? – ubacila se Terra.

– Ma, ništa ozbiljno! – dometnuo je smireno. – Saznao sam ovih dana, iz dobro obaviještenih izvora, kako se obično kaže, da se nekim političkim krugovima u starome kraju nisu svidjele poruke mojih radio-feljtona o Hrvatskome proljeću.

– Baš te briga! Što ti mogu!? – hinila je Terra ljutnju.

– Pa, nije to tako jednostavno! Ni moji šefovi ne žele biti povodom diplomatskom sporu. Znaš kako se nekada govorilo, »zbog osjetljivosti situacije«, »sada je politička konstelacija snaga takva«, »spustimo loptu na zemlju«, »vrijeme je za politički detant«, bla, bla, bla... U toj globalnoj igri u ovome je času gospodin Maršal potreban zapadnim silama i bolje je ne dirati mečku koja spava. Znaju to i oni na drugoj strani pa su se osilili. Idu po svijetu i ušutkavaju sve koji govore protiv njih.

– Ne misliš valjda... ‒ Terra nije dovršila misao.

– Imam nekih utjecajnih političkih znanaca – ubacila se u razgovor gospođa Liebowitz. – Ako želite mogu se raspitati imaju li nekih konkretnijih podataka. Recimo u GCHQ-u.

– GCHQ? – začuđeno je upitala Terra.

– Vladin stožer za komunikacije... ili drukčije rečeno: služba za prisluškivanje – objasnio je Martin. – Hvala za ponudu! Ali, već su me kontaktirali neki ljudi. Sve će biti u redu – rekao je više sebi nego sugovornicama, ponovo promijenivši temu.

Ostatak večeri razgovarali su o fotografiji, Cartier-Bressonu, Billu Brandtu, Andre Kerteszu, Ianu Berryju, Sergiu Larainu.

Patlidžan u umaku od češnjaka bio je zaista izvanredan.

U trenutku kada su se zaputili prema izlazu restorana, Martin je zamijetio da su i dvojica sumnjivih muškaraca plaćala račun.

Ispred Zlatne pagode London je polako uranjao u noć i ritam koji su diktirali brojni posjetitelji kazališta, kina, klubova i restorana. Izašavši u tu vrevu, u taj hektični puls Sohoa, Terra je odjednom zastala čeprkajući po kožnoj Louis Vuitton torbici frenetično tražeći nešto.

– Joj, izgleda da sam ključeve od stana ostavila u galeriji – zastenjala je hitro dodavši: – Martine, hoćeš li me otpratiti do galerije, prije nego što me ostavite samu i tužnu u ovom Papinovom loncu londonskog noćnog života?

Martin se hitro naklonio sjedokosoj dami, ponovo joj poljubio ruku i na brzinu promrmljao nekoliko uobičajenih, kurtoaznih rečenica o tome kako mu je bilo vrlo ugodno večeras i kako se nada da će se opet uskoro sresti. Dorothy je mahnula taksiju što je nailazio niz Shaftesbury aveniju, a Terra ga je ponovo zadovoljno uhvatila ispod ruke i povela u smjeru galerije i ulice Museum.

Učinilo mu se da je ovaj put njezin stisak bio odlučniji i čvršći, kao da je u njemu otkrivao neke posebne planove, ali se nije opirao. Dvojicu nepoznatih, ali sumnjivih muškaraca iz restorana, posve je zaboravio dok su Terra i on žustro odmicali kroz londonsku noć prepunu prikrivenih prijetnji ali i naslućenih obećanja.*

____________________

* Ulomak iz istoimenog još neobjavljeng romana (op. ur.).