Poetsko i pojetičko dovršavanje svijeta

Jezično nam iskustvo svjedoči o višeznačnosti riječi stvaranje. Samo ako se uklonimo semantičkoj metaforičnosti odnosno izvedenim antropomorfnim značenjima dotične riječi, možemo dospjeti do onoga što latinski joj sinonim creatio znači u okrilju filozofije, kozmologije i kozmogonije. A to je primjereno razaznao i mjerodavno razgraničio (razgraničenje, podsjećam, lat. se veli definitio) sv. Toma Akvinski: »Stvaranje, koje je proizlaženje svega bitka, jest iz ne-bića koje je ništa«, ili izvorno: »Creatio, quae est emanatio totius esse, est ex non ente quod est nihil« (Summa theologiae, I, q.45, a.1).

Tako dospijevamo do teologije i teodiceje, koje govore ponajprije i povrh svega o Bogu. Jedino Bog stvara iz ničega, pri čemu to ništa ili ništo ne smijemo shvatiti kao nekovrsni pred-postojeći amorfni pra-materijal. Stoga je izričaj creatio ex nihilo bolje razumijevati kao stvaranje ni iz čega. Shodno tome valja razlikovati stvaranje od nastajanja – potonji pojam označuje proizvođenje svijeta odnosno kozmosa iz nekoga otprije postojećeg i nesređenog tvoriva.

Treba također kazati da je u Platonovoj filozofiji demiurg (grč. dēmiourgós: ‘graditelj’) onaj koji je učinio da iz kaosa nastane kozmos. Demiurga možemo, služeći se analogijom s čovjekovim radom, prispodobiti kao nekog majstora ili obrtnika, primjerice stolara koji iz postojećega materijala (drveta) iz-rađuje odnosno pro-izvodi smislene i uporabne predmete. Uz demiurgičko djelovanje važno nam je u ovome kontekstu i poietičko (grč. poiesis: ‘činjenje’) ili, zamijenimo li intervokalno /i/ epentetskim /j/, pojetičko. U Platonovu dijalogu Gozba proročica Diotima kaže da smrtnici teže besmrtnosti preko poiesisa koji se ima razumjeti ne samo kao činjenje nego i kao stvaranje: poiesis je žudnja, stvaralački životni princip, eros, zahvaljujući kojem nebitak prelazi u bitak. Rečenom valja dometnuti da je Platonov učenik Aristotel u svojoj klasifikaciji filozofije jasno odvojio pojetičko djelovanje od teorijskoga i praktičkoga.

Upravo iz toga tvorbenoga gnijezda dolijeće i poezija, koju ne možemo uvijek adekvatno zamijeniti hrvatskim izrazom pjesništvo. Jer niti je svako pjesništvo poezija, niti je poezija književna pojavnost koju nahodimo isključivo u pjesničkim vrstama. Poezija je više od pjesništva. Svojstveni su joj slikovitost i ekspresivnost, leksička tvarnost i zvučnost: u poeziji riječi zadobivaju osobite forme i strukture, pri čemu do izražaja dolazi njihova oblikotvornost i predmetnost, »tjelesnost«, supstancijalnost – tako da slikovita i sugestivna riječ biva u fonetskom i morfološkom smislu ne samo dojmljivi zvukolîk nego i gradbeni element svijeta.

Toga bijaše više nego dobro svjestan Drago Štambuk kada je još 1981. u predgovoru knjige Insulae – Hrvatska nova lirika umnogome programatski ustanovio da jezik »nije despiritualizirani materijal za gradnju pjesme, već respektabilni nosilac ‘iskustva svijeta’, supstrat duhovnosti i kulture. [...] / Odnos pjesme prema stvarnom svijetu određuju: obzir prema povijesti i njezinu prirodnom tlu, slutnja izvjesnosti smisla, nostalgija za vječnošću«.

Da jezik snagom vlastitoga, Bogom danog duha može dalje izgrađivati odnosno dovršavati stvoreni svijet, čitamo već na početku biblijske Knjige Postanka gdje Jahve predvede sve životinje Adamu da ih imenuje (usp. Post 2,19-20), čime čovjek svojim oduhovljenim jezikom pridoda tim živim bićima sadržaj bitka koji u jeziku obitava. Martin Heidegger u vlastitoj egzistencijalnoj filozofiji odnosno hermeneutici tubitka pridaje središnju ulogu jeziku kao »hiži bitka« (das Haus des Seins), u kojoj se zbiva čovjekovo cjelokupno iskustvo smisla bitka (treba ukazati na to da je hiža vjerniji prijevod njemačke riječi Haus nego što je to hiži sličnoznačna kuća, jer praslavenski i staroslavenski izraz hy˜zь te sadašnji njem. Haus imaju zajedničko podrijetlo u pradavnome gotskom hûs). A Ludwig Wittgenstein u djelu Tractatus logico-philosophicus, držeći jezik vjernom logičkom slikom svijeta, veli: »Granice mojega jezika znače granice mojega svijeta«. Iz toga jasno proishodi da se pomicanjem granicâ jezika dovršava naš (nedovršeni) svijet.

Svijet nedovršen u stvaranju biva jednom od Štambukovih motivsko-tematskih preokupacija koja se kao svojevrsno autoreferencijalno navraćanje na nedovršeno, kao nadopisivanje i natpisivanje, reafirmira u mnogim njegovim poetskim zbirkama. Tako u Nebu u bunaru (Zagreb, 2011.) nahodimo pjesmu: »Campos gerais. / Araucaria / oblika menore. / Pedra que canta. // Zaista, zaista vam kažem: / Ovdje se ne dovrši stvaranje svijeta«. Tu se u dijalektičkim protimbama, prožimanjima i nadilaženjima sljubljuju Stari zavjet, nedovršeno dovršen prije Krista, i po Kristu napisani Novi zavjet, te se u isti mah susreću i međusobno obogaćuju pretkolumbovski »Stari svijet« i poslijekolumbovski »Novi svijet«. Zanimljivo je zamijetiti da to na osobit način simbolizira Cristoforo Colombo, čije prezime i ime doslovno znače ‘golub(ica) što donosi Krista’.

Naime, novozavjetni duh naznačen Isusovim izričajem »Zaista, zaista vam kažem« slijedi u navedenim Štambukovim stihovima nakon starozavjetoga simbola Izraelova: »Araucaria / oblika menore«. Araukari(j)a, južnoamerička četinjača, može živjeti više od 2.000 godina, a krošnje stanovitih njezinih vrsta ukazuju na oblike nekih davno izumrlih prapovijesnih stabala. Međutim, ono što araukariji simbolički daje nadzemaljsku, kozmičku životnost jesu pravilno zakrivljene grane koje asociraju na menoru, čiji krakovi Židovima evociraju stvaranje svemira odnosno svijeta. Naime, sedam krakova menore između ostaloga simbolizira kruženje planetâ oko Zemlje, a k tome predstavlja sedam dana Božjega stvaranja.

Vjerujem da ne će biti neprimjereno podastrijeti sljedeću analogiju: kao što Wittgenstein u Tractatusu smisao svijeta naslućuje u onostranosti, a ne u čovjekovoj ovosvjetskosti (»Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta«), slično i Štambuk, premda za gradnju svijeta smatra nužnim su-stvarateljsko su-djelovanje povijesno obuhvaćenoga ljudskog roda, otklanja čovjeka iz konačno dovršena svijeta te zadnju riječ daje onome koji u stvaranju imaše i prvu – transcendentnomu Bogu, koji ekstremno i inkomenzurabilno nadilazi stvoreni svijet. U recentnoj Štambukovoj poetskoj zbirci Nedovršeno stvaranje svijeta čitamo pojetičko-ludički tekst (podsjetimo se da lat. textus znači doslovno ‘tkanje, tkivo’):

»Stvaranje svijeta dovršit će se onda kada posljednji čovjek nestane sa zemlje. Jer svatko ponaosob sa sobom donosi posebne darove koji doprinose sveukupnom kozmosu, grade ga i finaliziraju; bez ljudskih pojedinačnih svjetova, svjetova bilja i životinja, organskoga i anorganskog, bez naših pojedinačnih sudbina, nema ukupnosti koja bi mogla nazvati se dovršenim svijetom. Svi dužni smo, dok hodimo zemljom, doprinosit gradbi, od Boga stvorenoga, svijeta. I dodavanje i oduzimanje, usavršavanje i kvarenje jednako izgrađuju znani nam orbis terrarum. Mi jesmo svijet, a svijet je naše igralište na kojemu iskazujemo raspon i raskoš svojih dobrih i loših talenata; ne zovemo se zalud homines ludentes. A najveći od svih igrača Gospod je Bog.«

Tu na osobit način dolazi do izražaja Štambukovo već dobro prokušano poetsko, pojetičko i dijalektičko sprezanje organskog i anorganskog, zemaljskog i nebeskog, pojedinačnog i univerzalnog, domoljubnog i kozmopolitskog, dogodljivog i nužnog, slobodnog odabira zaigranog čovjeka i kozmičkoga usuda koji postavlja Stvoritelj shvaćen kao Deus Ludens, sprezanje čovjekova unutarnjeg svijeta i vanjskoga kozmosa koji čovjeka sudbonosno natkriljuje i nosi, zastrašuje i uznosi. Kozmički usud u kristocentričnome svemiru – kojemu ne samo u središtu nego i na izvoru i uviru stoji Bogočovjek i Sin Božji, ujedno sâm Bog, Svevladar iliti Pantokrator, Isus Krist – usud je teleološki i soteriološki te čini da ono što je stvoreno kao neživa priroda bude oživljeno, prodahnuto i potaknuto životnim dahom i porivom; kako u svojemu viđenju evolucije koja smjera prema dovršenju i spasenju u Kristu, kada će se »i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu« (1 Kor 15,28), naučavaše isusovac Pierre Teilhard de Chardin. Trajno stvaranje (creatio continua) jest Božje uzdržavanje svega stvorenog, zahvaljujući čemu je svijet dinamičan u svojoj evolutivnosti.

Drago Štambuk povezuje organske i kozmičke zbiljnosti smjerajući isprva, posve biofilno, na elementarne pojavnosti života koje potom bivaju uobličene u antropomorfnost, uzdignute hominizacijom i potom humanizacijom do Bogočovjeka Isusa (P.T. de Chardin) te u isti mah uronjene u onirična stanja čovjekove duše. A sanjati, snatriti, prepustiti se snohvatici, za Julesa Supervillea znači »zaboraviti stvarnost svojega tijela, pomiješati na stanovit način vanjski i unutarnji svijet«. Treba međutim dometnuti da je uz tu »horizontalnu« povezanost »svjetova« moguće u snovima »vertikalno« povezati dimenzije postojanja u našemu jedinstvenom nedovršenom svijetu, kao npr. u Jakovljevu snu iz Knjige Postanka, gdje ljestve sežu od zemlje u Betelu do neba, a Jahve Bog daje Jakovu obećanje da će se njime i njegovim brojnim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje (usp. Post 28,10-22).

Uputno je pritom napomenuti da starozavjetni toponim Betel dohodi od hebrejskoga bêt El u značenju ‘kuća Božja’. Kada je Jakov sa ženom Rahelom napustio Betel, rodio im se sin, nakon čega Rahela umrije: »Sahrane je na putu u Efratu, to jest Betlehem« (Post 35,19). Rahela dok umiraše nadjenu sinu ime Ben Oni u značenju ‘sin moje boli’; ali Jakov, kojega je Bog prije prozvao Izrael (usp. Post 32,23-30), promijeni to ime lošega predznaka u Benajamin: ‘sin dobroga predznaka’.

Starozavjetni i novozavjetni grad Betlehem, hebr. ‘kuća hljebova’, povezuje Drago Štambuk s milijunskim Belemom u »Novome svijetu«, u Brazilu: »I Betlehem je bio tuđina, / kano i Belem na ušću Amazone. / Estuarij ima uhata usta, prisluškuje kontinent, / samoga sebe, rađa majku mješte djeteta Božića. [...] Isusa vode na tapiru sjajnu, umjesto na magarčiću. To se zove inkulturacija, prilagodba, uraštanje, milosni sraz. [...] // Pad ploda manga na vlažnu zemlju, tupi bolan udar, drhtaj klijetke« (Tuđina).

No vrnimo se Štambukovoj teleološkoj – neugaslim betlehemskim zvijezdama vođenoj a munjom »gromovnika [Ilije] s Biokova« potaknutoj – metamorfozi amorfnih bioloških gradbenih jedinica u donekle sređeni antropomorfni snoviti svijet. Štambuk to sudaranje i pretapanje kozmičkog, organskog i oniričnog maestralno izražava početnim trima strofama (nenaslovljene) pjesme iz Nedovršenoga stvaranja svijeta: »Prekrajanje svemira, / koincidiranjem / betlehemskih zvijezda. // Pražnjenje munja / dovodi u red, slaže / aminokiseline, // povezuje u proteinske / lance, životni blistav niz, / serijal čovjekolikog sna«. K tome valja kazati da Štambukova se biofilnost, njegova tankoćutnost pri poetskom dohvaćanju neobičnog i egzotičnog bilja i životinjstva, nerijetko iskazuje u naturalističkim slikama prodornog i oporog vitalizma, kao primjerice u završnim stihovima pjesme Staljinovo štene: »Uzvratit će Hugo / s capybarom, / velikim glodavcem / iz dubokih šuma, / štono živi blizu vode / i roni na dah. / Voden-prase i / pokusna životinja; // kako primjereno. / Poslastica anakondama, / dok kopulira u vodi. / Društven do krajnosti. // Ima velika jaja.«

Čitatelj se s pravom može zapitati: Zašto je na kraju dometnut, k tome kao izdvojen, stih »Ima velika jaja«? I zašto Drago Štambuk, po struci liječnik, osobito sklon znanstvenomu latinskom nazivlju i prikladnim hrvatskim prevedenicama, nije napisao da taj vodeni glodavac ima testise ili sjemenike? A mogao je to također izraziti metonimijskim izrazom mošnje. Ili pak vrlo konotativnom i moćnom, praslavenskoga podrijetla riječju muda, koja rabi se i za čeljad i za životinjstvo: kao primjerice u pučkim uzrečicama »treba za to imati muda«, »sjaji se k’o pasja muda« itd.

No čini mi se kako je pojam jaje uporabljen zato što ima bogate i raznolike kozmogonijske konotacije: da je svijet nastao iz jajeta, vjerovali su ili još uvijek vjeruju Kanaanci, Egipćani, Grci, Kelti, Tibetanci, Indijci, Kinezi, Japanci, Inke, Azteci i mnogi drugi stari narodi. Iz nečega što ima oblik jajeta nastaje ne samo život nego, sukladno tim vjerovanjima, jednoć bî stvoren i svijet odnosno kozmos. Shodno navedenomu nema sumnje da su poetski i/ili pojetički jezični odabiri Drage Štambuka, premda recipijentima nerijetko bivaju na prvi pogled nejasnima – vazda promišljeni, opravdani i obrazloživi. Njegove nepretkažljive, očekivanju izmičuće pjesničke asocijacije i slike samo su vrtlozi koji će nas povući, ako im se prepustimo, u razložnost i kristalizaciju smisla.

Kao i u slučaju rečenoga glodavca koji kopulira – u mnogim pjesmama Drage Štambuka negdje u blizini života odnosno životodajnoga poriva gnijezdi se i vreba smrt (»Poslastica anakondama, / dok kopulira u vodi«). Slično je i u pjesmi Vagafogo, vagalume, gdje se analogija termitske s ljudskom zajednicom i nekovrsni hilozoizam susreću sa smrću koja na osobit način sudjeluje u stvaranju slike svijeta: »Pogledaj putniče, / noću, dok prolaziš brazilskom niskom savanom u suho, / nekišno doba, kako svjetluca rat rađanja i smrti u / termitnjacima. I kako zavada i glupa zaslijepljenost privode / smrti, mnogima drage, krijesnice. Fosfor tjelesni noću se / budi stvarajuć snovitu sliku svijeta. / Ali kojega svijeta?«

Valja kazati da je za Štambuka svijet sadržan i u beskraju i u suznoj kaplji. Protege postojanja iskazuju se mnogoliko u svojoj jednoći, a to je omogućeno elastičnim srazovima naizgled suprotstavljenih fizičkih pojavnosti. Naime, u fizici Ruđera Boškovića – koja je ustvari, donekle oksimoronski kazano, metafizičko prirodoslovlje – najsitniji djelići materije, korpuskule, nisu samo nositelji elementarnih sila nego se od strukturiranih nakupina privlačno-odbojne Boškovićeve sile sastoji, u svojoj bîti, sveukupna materija. Ponesen svojim voluntarizmom Friedrich Nietzsche divio se Boškoviću zato što je svojom privlačno-odbojnom silom »dematerijalizirao« svijet. No premda je Bošković lucidnom metafizičkom spekulacijom proniknuo u samu konstitutivnu bît materije i time anticipirao dosege fizikalne znanosti u 19., 20. i 21. stoljeću – on je kao svećenik isusovac s vjerom, uvjerenjem i pouzdanjem podizao pri misi hostiju govoreći Corpus Christi! U tom je smislu vrijedna navođenja izvanredna pjesma Tjelovo, gdjeno Štambuk spominje i Boga i polja Boškovićevih sila te aludira na Boškovićevu anticipaciju teorije relativnosti, kvantne fizike i teorije fraktala, koje se jednako dohvaćaju i neživoga i živoga svijeta kao i njihovih međusobnih prožimanja:

»Od tamo, do kuda / seže beskraj, vraćam / svoje korpuskularne prste, / venske i arterijske grančice, / iznutrice: fosforom obojene, / zlatoperkom zalivene; sjećanjima / obuzdane. Raspirujem svemirom / sastojke svoje – atome, molekule, / upadam u polja Boškovićevih sila, / sapet razumom, omčom očaja u dane / izvaljivanja žućkastih pilića, mriještenja / riblje mlađi – uvijek razdvojen, nesastavljen, / opisno sređen. Bože beskraja – vrati me kući / na kvadratić čvrst i postojan, osloncem za barem / jedan ovalni prst. Na plavičastu bibavu postelju, moju / suznu kaplju.«

Mnogi su već primijetili glavne Štambukove, trajne i gotovo opsesivne, motive i teme: tijelo, jezik (tijelo jezika prevladava u njegovoj ranijoj poeziji, a jezik tijela u kasnijoj), ljubav, smrt, umrli i živi predci i srodnici, hrvatski narod i njegova domovina, čovječanstvo i svijet te naposljetku, upravo zato što je najvažnije – Bog. Pritom se za Štambuka, kao za malo kojega hrvatskog poetu može kazati da je istočasno iskren domoljub i vjerodostojan kozmopolit. A Štambukov se kozmopolitizam ima razumijevati u dijakronijskoj i sinkronijskoj protegi.

Dijakronijski: smisao za povijest na tragu Thomasa Stearnsa Eliota, gdje se bezvremeno i vremenito razmatraju i uzimaju zajedno, pri čemu temporalna dimenzija tradicije nije prošlost, nego je tradicija relevantno određena sadašnjošću, koju treba shvatiti kao svevremenu suvremenost, a dominantno je usmjerenje tradicije budućnost: prema budućnosti, noseći povijesno pamćenje sačuvano u jeziku, tradicija samosvjesno stremi. Štambuk se ne uklanja jezičnim i drugim kulturalnim naplavinama što ih je namrijela tradicija, nego ih drži mjerodavnim i smjerokaznim, dvorno ih prima i vazda hvali djelom svojim pjesničkim. Slijedom navedenoga, Štambukov kozmopolitizam uključuje negdašnje, sadašnje i buduće »svjetsko građanstvo«.

Sinkronijski: za Štambuka, trenutačno veleposlanika Republike Hrvatske u Brazilu, svijet je pitoreskni zemljopis i mjestopis (iliti geografija i topografija) raznih boja, oblika i tekstura; svijet se nàdaje kao susretište heterogenih naroda i kultura, a sve su kulture dostojne pažnje i poštovanja kao osobiti izrazi čovjekove kultivirane nature – pri čemu je čovjek, kojoj god naciji i rasi pripadao, svagda vrijedan i uzvišen sa svoje bogolikosti što mu neotklonjivo pridolazi po stvorenosti, makar nedovršenoj i manjkavoj, na sliku Božju.

U tome smislu valja razumijevati i Štambukovo hrvatsko domoljublje odnosno rodoljublje. Za Štambuka je hrvatstvo dar, ali još više zadatak: ono se očituje u življenju kršćanskoga univerzalnog bratstva, u dobrohotnoj otvorenosti drugome i drukčijemu. Hrvatstvo je Štambukova polazišna točka, teza, konstitutivni uvjet mogućnosti dijalektičkoga samokretanja duha, autentični sadržaj identitetske samosvijesti; a u njegovu kozmopolitizmu biva to i tako shvaćeno hrvatstvo nadvladano i ujedno sačuvano (njem. Aufhebung) u sintezi kao objedinjujućem i najvišemu momentu unutar dijalektičkoga trokoraka (teza, antiteza i sinteza); kako je to tumačio neumrli Georg Wilhelm Friedrich Hegel.

Glede odnosa svoga i tuđega Štambuk veli: »Ljubav prema svome zakon jest, / ona je potreba i bez nje nema razumijevanja // tuđeg. Lahor, tako nježan, da ne pokazuje / smjer. Ja ne čistim svoj jezik; miješam ga, // bogatim sa čakavskim i kajkavskim, / uvećavam pričuvnu mu razliku i trpkost sapi« (Hrvatski jezik, trpkost sapi).

I tako smo od Štambukova dijakronijskoga i sinkronijskoga kozmopolitizma dospjeli do našemu poeti toliko svojstvene jezične dijakronije i sinkronije. Već je u ovome osvrtu spomenuto Heideggerovo stajalište da jezik je hiža bitka, čemu valja dometnuti da je bît ono što postavlja biće u bitak i po čemu biće jest upravo to što jest (štostvo, quidditas); primjerice hrvatski jezik kojemu Štambuk »uvećava pričuvnu mu razliku i trpkost sapi«. Bît su stari grčki filozofi označavali izrazima ousía i tò tí e˜n eı˜nai, pri čemu potonji izraz znači ‘ono što bijaše biti’. Taj imperfekt, kao prošlo nesvršeno vrijeme, ukazuje da bît ovoga svijeta nije dovršena, te ovaj svijet još nije ono što bi mogao i trebao biti.

Nastojeći oko vlastite inkulturacije u strano i drukčije te oko uzajamno obogaćujućih susreta različitih naroda i kultura, zalažući se k tome za troidiomsku ča-kaj-što integraciju jezika nam hrvatskoga, tvorbu novih mu riječi te buđenje i obnavljanje usnulih značenja starih, Drago je Štambuk na simboličkoj i na stvarnoj razini dao dovršetku nedovršenoga svijeta smislen i hvale dostojan poetski i pojetički doprinos.