Pitanje kontekstualiziranja konstitucionalnosti

Uz novu pjesničku zbirku Mile Klarića najprije bi trebalo odati priznanje Roku Dobri, neumornom promicatelju književnih i kulturnih vrijednosti u Zadru. Pored toga što je urednik brojnih knjigâ, on je istodobno, u novije vrijeme, također kompjutorski i grafički obradio objavljene zbirke pjesama. Svojim ne samo tehničkim sugestijama i prijedlozima vazda je navedene zbirke učinio primjerenijima i uspjelima.

Klarićevu zbirku Plodovi patnje predgovorom je popratio Stijepo Mijović Kočan. No, kako se na predgovore pojedinih zbirki koje recenziram, načelno ne osvrćem, tako će biti i ovom prigodom. Vrhu toga, u tom predgovoru Mijović Kočan se kritički osvrće i na načine i kriterije pristupa poeziji u početku svojega kritičkoga djelovanja, što je jamačno pohvalno za autora, ali nam to ne daje argumente za dotični osvrt, iako to nije samo privatna, nego i javna stvar.

Dakle, Klarićeva zbirka Plodovi patnje sadrži četiri ciklusa, te uvodnu i završnu pjesmu. Te dvije pjesme kao da slijede jedna iz druge, pa stoga čine cjelinu. Naime, one tematiziraju križ. No, dok u prvoj pjesmi (Križ), u kontekstu patnje, križ upućuje na duh koji će pokoru nadići »zorom obećanom«, u završnoj pjesmi (Blagdan Uskrsa) već se eksplicitno upozorava na »Svjetlo Uskrsa« kao svojevrsnoga medija transcendiranja ovosvjetskog, pa dakle i njemu primjerene dolinosuzne patnje, na koju autor ukazuje kao nužno iskupljenje.

Prvi ciklus (Prokletstvo izdaje) tematizira društveno-povijesnu, uglavnom današnju situaciju u Hrvatskoj. Pjesnik u njemu oponira dobro i zlo (Ima i zlih), povijesno ratrojstvo (Pijani kormilar) i društvenu malformaciju (Čudno vrijeme živim) na razini opće pojavnosti, koja svoje reperkusije ima jamačno i na pojedinačnim ljudskim sudbinama, u smislu moralnom više nego samo puko egzistencijalnom. To je razlogom što u ciklusu ima eksplicitnih kritičkih invektiva. A to, sa svoje strane, posljedično, usmjereva pjesme prema denotativnosti i previše prozirnoj kritici i osudi s pozicija etičkoga stava samog autora (Rasulo). S druge strane, pjesme u stanovitom smislu arhaizira genitivna metafora (Nespokoj, Otrov mržnje), te gnomski i deseterački mažuranićevski intertekst (Prokletstvo izdaje). Riječ je, dakle načelno, o objektivnom društveno-povijesnom kontekstu.

Drugi ciklus (Bez dúge) tematizira stanje lirskog subjekta, njegov doživljaj i osjećaj trapljenja. Nadalje, stanje tenzije između duševnoga mira i tjelesne boli, trajnoga i trošnoga, onostranoga i ovostranoga (Želja isprazna, Mir i tišina). Iako se lirski subjekt poziva na apstraktni apsolut Istine, on se konkretizira, paradoksalno, također u apstraktnom vječnom miru kao željkovanoj transcendenciji, koja se, s obzirom na kršćanski etos, jasno razaznaje. Ovdje bi, dakle, bila riječ o pojedinačnim situacijama, u osjećajnom i doživljajnom spektru.

Treći cuklus (Daj me čuj) tematizira ženski eros. I to u smislu od plodotvornosti i željkovanja, do opomene o ženskoj prijetvornosti, griješnosti, te pogubnosti evinskoga naslijeđa (Daj me čuj, Blagost duše dobre, U sukobu). Unatoč takvoj dvojnosti lirski subjekt ipak svoje mjesto i zaziv smješta u željkovano zajedništvo obasjano vedrinom i radošću (Sjećaš li se), u zavjet braka (Sakrament vjenčanja). Ovaj ciklus je dakle usredotočen na ljubavno željkovanje, ginekokratsku svetost, ali ponaprije na karakter i prirodu samoga ženskoga erosa.

Četvrti ciklus (Plamsaj proljeća) kao da se nastavlja na predhodna dva. On u biti tematizira ekstazu prirode i korespondentni odnos bića i prirode u bitnim životnim određenjima ‒ od ljubavi, poštivanja tradicije, do uvažavanja starijih, konkretno roditelja (Konoba nas zagrljajem brati). Čak i u onome prirodnom same prirode opozicija ljudskoga dobra i zla (Mir i dobro) nalazi svoj »smještaj«. Moglo bi se, dakle, zaključiti da zlo, u ontološkom smislu, pridolazi (samo) od čovjeka i njegove povijesno-društvene (etičke) nezrelosti. Četvrti se ciklus, na taj način, za razliku od središnja dva koja se usredotočuju na pojedinačno, ponovno vraća objektivnom, kao i prvi ciklus, ali se u njima također supozicionira i čovjek kao biće koje se mora kontekstualizirati unutar ta dva stratuma kao svoje sukonstitucionalno određenje.

Zaključno, mogli bismo ustvrditi da je temeljna tematska fiksacija nove Klarićeve zbirke ‒ motivima koji metonimiziraju individualno i kolektivno, pojedinačno i opće ‒ propitkivanje dobra i zla, istine i transcendensa, patnje i iskupljenja, povijesne i društvene etičke nezrelosti, erotične dvojnosti evinske žene. Dakle, bila bi riječ o etičkim, moralnim, ontološkim i onostranim pitanjima koja se nameću svakom ljudskom biću pojedinačno u njegovoj generičkoj, ali i društvenoj stratifikaciji. Do tih se spoznaja, slutnji i indikacija dolazi kroz ljudsko individualizirano iskustvo koje se kontekstualizira kako u društvenopovijesnu stvarnost tako i u pojedinačne doživljajne akte. Znači, u konzekvencijama, riječ je o konstitucionalnosti do koje se dospijeva iz više sektora – od pojedinačnog, preko komunalnog do općeg.